Biti počašćen Božijim darovima
Allah, dželle šânuhu, obraćajući se Svome Vjerovjesniku, u jednom âjetu kaže:
“O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi! Allah zaista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje.” (El-Mâide, 5/67)
Allah, dželle šânuhu, nije se obratio nijednom vjerovjesniku ovim riječima! Allah se drugim vjerovjesnicima uvijek obraća njihovim ličnim imenima, dok se samo hazreti Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, obraća izrazom uvažavanja i počasti.
Riječima: “O, Poslaniče” ukazuje se na čovjeka koji donosi poruke od Gospodara, koji dostavlja vijesti i koji je upoznat sa drugom stranom. Ovim načinom obraćanja Allah, dželle šânuhu, njemu pripisuje veoma časnu osobinu, a nas podsjeća na dragocjenost i počast toga vjerovjesnika. Ovo se može nazvati i oglasom njegove počasti. I on, u sjenci ove počasti, dostavlja poruke koje nam treba dostaviti, odnosno, osoba koja se vama obraća u ovom trenutku – takva je, ako se tako može kazati, da je čak Allah, dželle šânuhu, poštuje tako što mu se ne obraća imenima: O, Ahmede; O, Muhammede; O, Mustafâ; O, Mahmûde, već O, Poslaniče visoke časti! odnosno, kaže: O, Vjerovjesniče koji trčiš upomoć čovječanstvu porukama koje bude misli i srca ljudi! Jer je Allah njega uzdigao na spiralnom vrhu svjetlosti, zadužio ga poslanstvom i doveo u stanje sagovornika s kojim će direktno razgovarati.
Da, kao što se vidi iz ovih riječi, Allah ga uzima naspram Sebe i razgovara sa njim licem u lice. Zapravo, neki iskreni učenjaci govore da je naš Vjerovjesnik sa Uzvišenim Gospodarom ovako lično razgovarao na Mi’râdžu. Isto tako je neke druge objave ponekad primao iza zastora, ali opet direktno od Njega.[1] Tako se dogodio i ovaj razgovor na Mi’râdžu – direktno, lično, bez zastora.
Eto, hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, takva je ličnost. Allah, dželle šânuhu, njega je uzdigao na taj nivo koji se nalazi iznad svih nivoa i takvoj ličnosti koju je uzdigao do te tačke rekao je:
Ti trebaš bez prestanka čovječanstvu prenositi poruke koje ti dostavljam, i u tome poslu tebi ništa ne može biti prepreka... Da, ti ne trebaš obraćati pažnju ni na što što bi te u tome moglo zaustaviti! Tebe ne treba da ometa u dostavljanju objave ni strah, ni briga, ni prepreke, ni glad, ni žeđ, a niti vlast i pohlepa za ovosvjetskim funkcijama.
Istina je da se Najčasniji Poslanik, ‘alejhi’s-salâtu ve’s-selâm, nikada nije zaustavio pred preprekama i na njima pao, nego je, ne stajući ni sekunde, obavljao svoju dužnost koja mu je naređena. Njemu je otvorena kapija poslanstva i on je postavio rekord nad svim rekordima kao da je izvadio i okvire te kapije. Riječi
“Blizu koliko dva luka ili bliže.” (En-Nedžm, 53/9.)
moguće je shvatiti na osnovu ove činjenice... Da, za njega je određena jedna granica uzdignuća, ali je on i tu granicu ostavio daleko iza sebe. Jer on je došao do takve tačke da je čak hazreti Džibrîl poslije te tačke rekao: “Idi dalje, Muhammede! Odavde si sam i sve je u tvojim rukama, da prijeđem još koliko vrh prsta, mene bi veličina svjetlosti moga Gospodara sažegla!”[2]
Ovo znači naprezati polje mogućnosti, pa čak ga i nadmašiti. Ovi izrazi me uvijek podsjete na Auguste Comtea. Francuski filozof Auguste Comte (1798-1857) jedan je od osnivača pozitivizma. Cijeli život mu je prošao u neprijateljstvu prema vjeri. Jer, prema njegovome mišljenju, sve ono što ne može dokazati naučno iskustvo – besmislica je. Međutim, u djelu Tarîh-i Murâd (Muradova historija) prenosi se jedan događaj iz njegova života. Jedne prilike Comte odlazi u Andaluziju (Endelus). Sa oduševljenjem je posmatrao tamošnje objekte islamske umjetnosti i raspitivao se o islâmu kod tamošnjih stanovnika... Među odgovorima koje je čuo naročito ga je začudila činjenica da naš Poslanik nije znao čitati i pisati. Nije povjerovao u to već je otišao u Rim, susreo se sa Papom IX i pitao ga o tome i naveo ga da se zakune. Kada mu je i on potvrdio da je to istina, tada ovaj filozof nije mogao izdržati a da ne kaže slijedeće: “Muhammed nije Bog, ali nije ni čovjek...”
Zapravo, zar i naš islamski pjesnik Bûsîrî ne kaže slijedeće:
Nauka je došla do zaključka da je on čovjek, i da je on najkorisnije Allahovo stvorenje.
Odnosno, njega je rodila Âmina, on je sin Abdullâha, a unuk Abdulmuttalibov. Svakako, i on ima majku, oca, tu fizičku stranu, ali je nemoguće objasniti i shvatiti njega samo sa materijom. On je tavus (paun) koji leti nebesima poslanstva, dok naše riječi uvijek kruže oko njega. On je na Mi’râdžu zakoračao ka jednoj takvoj tački da smo čak nemoćni znati gdje je spustio nogu – jer to nije stvar koja se može shvatiti uz pomoć ljudskog razuma i svijesti.
Teblîg je toliko neophodan da je Gospodar svih svjetova time zadužio Sebi najomiljenijeg roba: On Sám ga je upozorio da, kada ne bi ispunio ovu dužnost, to bi značilo da u potpunosti nije obavio dužnost poslanstva.
Ako je tako, onda je i nama, kao njegovim sljedbenicima, najbitnija dužnost teblîg (dostavljanje islamskih principa). Ne zaboravimo da je oživjeti iznova cijelo čovječanstvo u svim poljima života moguće samo ulaskom pod zaštitu hazreti Muhammedovih, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, oživljavajućih nefesa (udahnuća), i nefesa onih koji od njega udišu.
[1] Kâdî I-jâd, eš-Šifâ, 1/202.
[2] Alijju’l-Kârî, Šerhu’š-Šifâ, 1/431.; Za slične predaje v.: Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 6/278.; Isbahânî, el-’Azamet, 2/677.; Ebû Nu’ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 5/55.; Dejlemî, Musned, 2/312.
- Napravljeno na .