Očekivano svitanje

Svijet je bio taman, a u sebi je nosio svjetlost... I samo nešto malo vremena prije pojave Vjerovjesnika, na horizontu su se primjećivali odsjaji puni muštuluka i radosnih vijesti... U svijestima ljudi toliko su imale utjecaja te vijesti da su mnoge Mekkelije govorile o posljednjem vjerovjesniku koji će doći... Daju se prijedlozi i prijedlozi; čim se pojavi, odmah trčite njemu! I sjedinite se s njegovom dušom!^[1]

Cijelom čovječanstvu duša je došla na usne, i svima je nada bio očekivani posljednji spasitelj. Mnogi roditelji su željeli da taj spasitelj bude neko od njihovih potomaka. I mnogi su novorođenoj djeci nadijevali ime Muhammed.^[2]

Međutim, on će doći iz jedne zlatne loze koja dolazi od Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm, preko Ismâ’îla, ‘alejhi’s-selâm, sve do Abdulmuttaliba, a preko njega na Abdullâha. A duše su očekivale svjetlost koja će doći tim putem! Događaji su govorili da će on doći, a gustina mraka najavljivala je blizinu svitanja. Tadašnje čovječanstvo bilo je lišeno cilja i ideala koji bi učinio život životom. Sva djela njihova bila su, kao što se kaže u Kur’ân-i kerîmu:

A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do toga mjesta dođe, ništa ne nađe...^[3]

Njihovi osjećaji i ponašanja nisu se razlikovali od toga.

Ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, – a onaj kome Allah ne da svjetlo, neće svjetlo ni imati.^[4]

Naziv ovog perioda je džâhilijjet, neznanje. Ali nije to samo period neznanja koje se suprostavlja znanju, već i period nevjerovanja, koje je sinonim neznanja suprotan imânu i vjerovanju.

Ne želim vam, pa makar to bilo prolazno, govoriti o ružnim djelima toga perioda predstavljajući ih u vidu jedne crne tabele, da vam ne bih zatezao zavjesu tmine u vašim dušama. Bilo kako opisivati ružna djela praznovjerja, zamutit će razume. I po mome mišljenju, biti uzrok toga je jedan grijeh. Međutim, da bismo objasnili taj period, mislim da će biti od koristi da se makar na trenutak nešto kaže o nekim običajima u vidu upozorenja – kako bismo bolje shvatili kako je Allahov Poslanik došao kao milost svjetovima i kako je slanje te milosti jedan Allahov, dželle šânuhu, dar.

Njegov dolazak za sva bića je Allahov, dželle šânuhu, najveći dar i najobuhvatnije dobročinstvo. Da je to tako, objašnjava nam naš Gospodar:

Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.^[5]

Pogledajte Allahovog, dželle šânuhu, dara, davanja i dobročinstva kako ljudima daje vjerovjesnika i poslanika koji je od njih, njihovog porijekla, koji sa njima zajedno dijeli i posjeduje iste ideje i osjećaje, koji je vodič na putu koji vodi ka Istini, koji, kada im zatreba, prelazi pred njima u mihrab kao imam, koji, kada im zatreba, kao hatîb (govornik) izlazi na minber, koji, kada zatreba naređenje, izdaje ga opečaćujući ga, i koji, kada im treba vojskovođa, rukovodi njima bolje nego bilo koji najsavršeniji vojni stručnjak.

Kod kršćana postoji jedno za muslimane neprihvatljivo vjerovanje. Oni vjeruju da je Gospodar svjetova žrtvovao hazreti Îsâa, ‘alejhi’s-selâm, da bi oprostio prvi grijeh čovječanstva. Znači, prema njihovome mišljenju, Gospodar je učinio dobro da bi oprostio ljudima,hâšâ^[6], tako što je žrtvovao Svoga sina Mesîha. Jednostavno, prema njihovom vjerovanju, Îsâ, ‘alejhi’s-selâm, je razapet na krst i na taj način je oprošten prvi grijeh, koji je počinio Âdem, ‘alejhi’s-selâm, i koji prati svakog čovjeka dolaskom na ovaj svijet. Islam pak nije saglasan sa tim, on jasno poriče ispravnost takvog uvjerenja.

U tom pak shvatanju govori se o jednom tačnom nagovještaju, a to je činjenica da Allah, dželle šânuhu, šalje najomiljenijeg roba kao vjerovjesnika, iako zna kakve će mu se nesreće dogoditi, da bi oprostio ljudima grijehe, da ih ne bi ostavio u zabludi, smutnji, nasilju i lutanju; da ne bi zalutali i ostali po putevima i da se ne bi izgubili; da bi dospjeli do vrhunca ljudskosti i postali savršeni ljudi; da bi se udubili u svoju duhovnost i svakog trenutka u dušama osjećali Allaha, dželle šânuhu. I kao što je rekao Ibrâhîm Hakki: da bi znali Allaha, dželle šânuhu, tajno u njihovoj savjesti:

Ja ne stadoh na nebesima i Zemlji,
Gospodar reče!

Spozna se On skriveno putem izvora
koji dušom teče.

Duša je takav izvor riznica da Allah, dželle šânuhu, koji zbog Svoje veličine ne staje na nebesima i Zemlji, svakog trenutka može da njoj da osjećaj da Ga osjeti kao jedan najdragocjeniji dijamant. Knjige, razumi, misli, filozofije, govori, nebesa, Zemlja i sva ostala stvorenja ne mogu ograničiti Allaha, dželle šânuhu. I ništa od ovoga nema snage da nađe potpuni izraz o Njemu. Međutim, srce, makar i djelimično, može da prevede izraze o Njemu. Da, srce je takav jezik! Doista, uši dosad nisu čule jasniji govor od govora tog jezika! Ako je tako, onda čovjek treba da krene putem srca, da ono što traži – u njemu traži, i da stigne do svoga Gospodara u njemu i osjeti svoju prolaznost. Zapravo, Allah, dželle šânuhu, je zbog toga i poslao nama Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

Naravno, on je došao da podučava čovječanstvo Allahovim, dželle šânuhu, âjetima, da im povremeno prikazuje svoje mu’džize^[7] i da čovjeka poduči njegovoj suštini. Da, putem Njega čovječanstvo će se očistiti od ovodunjalučkih prljavština i postat će čisto i spasit će se od niskih prohtjeva tijela tako što će se uzdići do stepena duhovnog života, kao što se i uzdiglo. Svakako, on će podučiti čovječanstvo Knjigom i mudrošću, a čovječanstvo će, pronalazeći sebe u svijetu svjetlosti te Knjige i mudrosti, shvatiti drugi svijet i krenuti putem vječnosti, kao što je na kraju tako i bilo.

Za nas postoje važni dani puni berićeta i izobilja. Neki od njih smatraju se bajramima vjernika. Radost bajrama svake hefte doživljavamo petkom, a u većem obimu tokom Ramazanskog i Kurban-bajrama. Kurban-bajram je dan kada se Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, na poseban način žrtvovao, kada muslimani, sa svom svojom iskrenošću, traže put ka oprostu, te tim povodom neki svojim licima dotiču Bejtullâh, i dok stoje na Arefatu, mole Allaha za oprost u duhu prakse Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. A Ramazanski bajram je dan pun berićeta i napretka, izraz zajedničke radosti onih koji su se, posteći jedan mjesec, približili Allahu, dželle šânuhu. Ali ima još jedan bajram koji se smatra bajramom cijelog čovječanstva, pa čak i svih svjetova, a to je dan kada je Allahovim Poslanikom počašćen ovaj svijet i kada je on došao među nas. To je rođenje Ahmedovo.^[8] Znači, dan kada je Allah, dželle šânuhu, tu svjetlost, koja je poput Sunca, okačio o nebesa čovječanstva. Uz pomoć te svjetlosti, sve tmine džâhilijeta su pocijepane i svijet je uplovio u svjetlost. Ovo je Allahovo, dželle šânuhu, najveće dobročinstvo i najveći dar džinima i ljudima.

[1] Kao primjer v.: Ibn Sa‘d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/161-162.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/529.
[2] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/169.
[3] En-Nûr, 24/39.
[4] En-Nûr, 24/40.
[5] Âl-i Imrân, 3/164.
[6] Hâšâ = Da Allah sačuva; to je neprihvatljivo...
[7] Natprirodni i nadnaravni događaji kojima vjerovjesnici dokazuju svoje poslanstvo.
[8] Danas je srijeda, 13. oktobar 1989. godine. Lijepo se poklopilo pisanje ovih redaka sa Mevlûdom, tj. sa rođendanom Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.