On je drukčiji čovjek
Nesretni čovjek modernog doba, isto kao što je izgubio mnoga mjerila moralnih vrijednosti, također je u potpunosti pomiješao svoj pogled, ponašanje i mišljenje prema vjerovjesnicima, a posebno prema sultânu svih pejgambera, Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Međutim, gledati na njega kriterijumima kao na običnog čovjeka nije ispravno, zato što je on čovjek koji je poslan sa posebnim sposobnostima i sa posebnom dušom da bi iznova dizajnirao ovozemaljsku kuglu i da bi otvorio nove vidike čovječanstvu. Procijeniti njega mimoilazi sve naše kriterijume! Tim povodom, ko god bude govorio o njemu, ne može ga u potpunosti opisati. Jedan od onih koji su ga najbolje shvatili jeste Hassân ibn Sâbit, koji kaže:
Ja nisam uljepšao Muhammeda svojim riječima, već sam Muhammedovim imenom uljepšao svoje riječi.[1]
Svim lijepim riječima ljepotu daje spominjanje njegovog lijepog imena. Inače, naše riječi njemu ne mogu donijeti ništa, jer On ne zavisi od njih. I Ebû Temmâm[2] sa manjom štednjom riječi koristi iste izraze. Također, i mislilac dvadesetog stoljeća iste riječi koristi za Kur’ân-i kerîm:
Ve mâ medahtu’l-Kur’âne bi kelimâtî, velâkin medahtu kelimâtî bi’l-Kur’ân.[3]
Sve što je ovdje navedeno rezultat je podjele zajedničkog osjećaja i istog razmišljanja. Svi su uzeli inspiraciju iz istog izvora i izgovorili su iste stvari različitim izrazima. Ono što bi bilo nejasno neko od njih bi to razjasnio, dok bi drugi to isto još poetičnije izgovorili. Na kraju, svu su se okretali i stajali oko iste osovine. I mi na isti način spominjemo blagodati sa svih strana, a naročito uzvikujemo naše oduševljenje što smo njegov ummet, i osjećamo se posebno nagrađenim. Koliko god da zahvaljujemo našem Gospodaru - malo je što nam je podario najveći ni’met, a to je da smo pripadnici ummeta Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem! To je jedan Allahov dar! On daje kome hoće Svoje darove, i koliko On hoće. Međutim, taj dar je toliko obiman da se ne može nijednim nama datim mjerilom izmjeriti. Da, naspram drugih, to je nama poklonjeno more dobročinstva koje nema obala...
Međutim, ovdje postoji druga strana za koju ne mogu a da ne postavim pitanje: Da li imamo srce i dušu dostojne ovog sultâna? Da li se Sultân nalazi na tome prijestolju? Da li su naša srca svakog trenutka otvorena za njega? Da li našim srcima i razumima, dok sjedimo, ustajemo, jedemo, pijemo i u svim ostalim pokretima, vlada razmišljanje o hazreti Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem? I da li se u svom životu u potpunosti krećemo linijom njegova života?
Ako na ova pitanja odgovaramo pozitivno, onda smo postigli pun pogodak. Prema tome, odsad nam, snove i maštanja uvijek ukrašava ljepota njegovog svjetlosnog i lijepog lica i, jednostavno, to znači da smo postali prava skupina sljedbenika Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Skupina koja svoj moral uskladi sa njegovim moralom i koja okiti svaki svoj korak u životu sa Muhammedovim, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, lijepim ponašanjem, element je ravnoteže na ovozemaljskoj kugli. Po mome mišljenju, jedini razlog što nismo još pronašli tu ravnotežu leži u tome što još nismo stigli do željenog nivoa u duhovnosti prema Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.
On je čovjek koga je Allah, dželle šânuhu, odabrao i posebno stvorio. Njegov dolazak za nas je najveća sreća zato što su čak i Dženneti stekli ugled njegovim ulaskom u njih i ukazivanjem časti njima. Tim povodom naša je najveća obaveza da ljudima govorimo o njemu, i to prema njegovoj veličini. Jer kada čovječanstvo shvati ovog sultâna i kada ga počne slijediti, uzdići će se do istinskog ljudskog nivoa. I ja sam za to donio odluku i zanijetio. Ali na samom početku priznajem da nisam ja junak tog mejdana i govornik toga govora. Ipak, jedina moja želja je da radim na tome da se on shvati. Moje jedino umijeće je moja iskrenost o ovoj temi.
Dugo vremena sam sebe smatrao jednim Kitmîrom koji stoji ispred njegovih vrata, i na taj način sam tješio samog sebe. Međutim, što je više vrijeme prolazilo, počeo sam da djelimično gubim nadu. Zatim sam samom sebi rekao: Kamo sreće da sam umjesto čovjeka stvoren kao mubârek dlaka na njegovom mubârek tijelu! Da, samo da sam mogao biti blizu čovjeka koga je Allah, dželle šânuhu, obdario raznim darovima! Dugo sam tako razmišljao, ali što sam više stjecao znanja o njemu, vidio sam da meni ne pripada ta čast. Moja jedina trenutna želja i volja je da se nađem među pripadnicima njegovog ummeta. Jer se nadam da Allah, dželle šânuhu, neće ostaviti one koji se nalaze u toj skupini bez njegova šefâ’ata! Kazat će:
“Oni su takva skupina da onaj koji je sa njima ne može biti nesretan”[4], i uvest će me u tu skupinu.
Da, i pored toga, odlučio sam da govorim o toj veličanstvenoj ličnosti. Trudim se samo da u srca mladih generacija bacim jednu žeravicu koja će podložiti vatru ljubavi prema njemu. Šta da kažem? I ja ću kazati kao što je kazao mrav kada je odlučio otići na hadždž! Zapravo, jedina moja želja je da umrem na tome putu.
On je čovjek potpuno drugačijih dimenzija. Na nama je da se trudimo da slijedimo liniju njegova ponašanja i da sebe odlučno usmjerimo prema njegovim frekvencijama. Kada se to obistini, onda će među nama započeti otvoren i šifrovan govor. Lično će Allahov Poslanik time rukovoditi. Rukovodstvo će biti u njegovim rukama. Kvalitet skupine ljudi kojom će on rukovoditi bit će toliko veličanstven, dubok i pošteđen od svake vrste objašnjenja i opisa da će navesti čak i meleke da im pozavide!
Možda nekome ovo što govorimo ne izgleda objektivno. Kakva žalost! I pored toga što vidimo kako svakoga dana po četiri-pet mladića svijetlih lica duhovno primi po nekoliko radosnih vijesti od Resûlullâha, i što neki govore da imaju vezu sa njim u vidljivom svijetu, direktno, bez zavjesa i bez koprena!?
On je sa svojom duhovnošću, a po nekima i sa svojim prosvijetljenim tijelom, uvijek među nama. Imâm Sujûtî govori da se otvoreno više od sedamdeset puta lično susreo sa Allahovim Poslanikom.[5] Da, on u onom značenju koje mi shvatamo nije umro, već je samo promijenio životne dimenzije. Pogrešno je shvatiti njegovu smrt kao smrt bilo kojeg čovjeka. Jer, Kur’ân čak i za šehide, koji su dva nivoa niže od vjerovjesnika, kaže da ne govorimo da su mrtvi.[6] Ako je tako, onda, kako je moguće, u značenju koje mi shvatamo, za njega da kažemo da je mrtav? Svakako, možemo reći da je on prešao u druge dimenzije života. Zbog toga, ljudi čiji vidici dopiru do tih dimenzija, njega lično mogu tamo vidjeti!
Oni koji su spašeni zatvora tijela i materije i koji su dospjeli do životnog nivoa srca i duše, mogu živjeti prošlost i budućnost u isto vrijeme. Eto, ti ljudi tih dimenzija u ovom trenutku sjede pored vas, a ujedno se nalaze koljeno uz koljeno sa Allahovim Poslanikom u sretnom periodu. Neki od evlija koje nazivaju ebdâl u istom trenutku mogu se naći na nekoliko mjesta. A zašto on koji je sultân svih poslanika ne bi mogao da se nađe i na Âhiretu i na ovom svijetu, i ispred nas, i ispred meleka, i ispred vjerovjesnika? Nalazi se i naći će se!
Sve ovo što sam kazao namjeravam da stavim kao temelj onoga o čemu ću govoriti. Kada govorimo o vjerovjesnicima i o našem Vjerovjesniku, mnogo je bitan nijjet (namjera) i naš pogled na njih. Ako shvatanje nekih vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i Allahu bliskih robova zahtijeva čistoću srca i bistrinu duše, kako onda shvatiti velike vjerovjesnike ako neko živi u maglovitoj klimi materijalizma?
Ako je tako, onda je neophodno da pažljivo svim svojim lijepim osjećajima radimo na tome da ih shvatimo. Naročito ako se želi govoriti o ličnosti hazreti Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, onda se ta pažljivost treba nekoliko puta povećati. Ono što je svima poznato jeste da će svako nešto osjetiti i primijetiti prema moći srčanog pogleda. I njega u potpunosti u pravom značenju neće moći niko da shvati. Da, kao što je rekao Bûsîrî:
A kako mogu spoznati njegovu bit ljudi koji svoje živote provedu tražeći zaborav u snu?!
Ne, kunem se da ništa ni trun ne uveličavam dok ovo govorim. Samo želim otvoreno iznijeti realnost pred naše oči. I molim svoga Gospodara i prosim od Njega da me učini uspješnim da o njemu govorim onako kako će On biti zadovoljan.
[1] Zijâeddîn el-Mevsilî, el-Meselu’s-sâir, 2/357.; Kalkašandî, Subhu’l-A’šâ, 2/321.
[2] Zijâeddîn el-Mevsilî, el-Meselu’s-sâir, 2/357.; Kalkašandî, Subhu’l-A’šâ, 2/321.
[3] “Ja nisam uljepšao Kur’ân svojim riječima, već sam uljepšao svoje riječi hvaleći Kur’ân”. (Bediuzzamân Said Nursî, Mektûbât, 28. Mektup, 7. Mesele, 4. Sebep)
[4] Muslim, Zikr, 25.; Tirmizî, Da‘avât, 129.
[5] Nebhânî, el-Fethu’l-kebîr, 1/7.; Džâmiu’l-kerâmâti’l-evlijâ, 2/158.
[6] I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate! (el-Bekare, 2/154.) Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi u obilju su kod Gospodara svoga. (Âl-i Imrân, 3/169.)
- Napravljeno na .