Period tmine
Mračan je svaki onaj period u kome se uzdrma vjerovanje u jednoću Allaha, dželle šânuhu. Jer ako vjerovanje u Allaha, dželle šânuhu, koje je svjetlost nebesa i Zemlje, ne vlada srcima, onda su duše i savjesti ljudi potpuno mračne. Pogled jednog takvog srca i savjesti na događaje i stvari je kratkovid i mutan, a čovjek živi u jednom tamnom svijetu poput slijepog miša.
U jednom periodu gdje su svi temelji vjere potpuno porušeni i kada su nebeske vjere iskvarene od strane njihovih sljedbenika, možda se moglo naći samo nekoliko monoteista, koji su vjerovali u jednog Boga, dželle šânuhu, ali, zbog nepoznavanja propisa, nisu izvršavali ibâdete. Međutim, njihov glas bio je toliko slab i tih da baš ničiju pažnju nisu privlačili.[1]
1. IDOLOPOKLONSTVO U PERIODU DŽÂHILIJETA
Svi mušrici su se ponosili i tješili robovanjem kipovima kojima su napunili Ka’bu. Među njima je bilo malo onih koji su sa malo znanja govorili da su im kipovi samo sredstvo za približavanje Allahu, dželle šânuhu. Takvo njihovo stanje u jednom âjetu ovako je opisano:
Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili. (Ez-Zumer, 39/3)
Na taj način je osjećaj robovanja Allahu, dželle šânuhu, koji je dat kao bitan emânet čovjekovoj prirodi, po ko zna koji put zloupotrijebljen i ponovo iznevjeren. Klanjali su se drveću, kamenju, Zemlji, Suncu, Mjesecu, zvijezdama, pa čak i stvarima koje su pravili za jelo kao što su slatkiši i sir, a poslije, kada bi ogladnjeli, pojeli bi ono što su obožavali.
Ovo “pohabano” razmišljanje i zastarjelo shvatanje Kur’ân-i kerîm spominje ovako:
Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu ni nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: “Ovo su naši zagovornici kod Allaha.” Reci: “Kako da Allahu kazujete da na nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji!” Neka je hvaljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! (Jûnus, 10/18)
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike (govoreći): “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi Put onome ko je lažljivac i nevjernik. (Ez-Zumer, 39/3)
Pored toga, tražili su opravdanje za njihove zalutale ideje. A najveće opravdanje bilo im je to što su tako postupali i njihovi preci:
A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvatali i kad nisu na Pravome Putu bili?! (El-Bekare, 2/170)
2. TRAGEDIJA ŽENSKE DJECE
Još jednu ružnu karakteristiku džâhilijetskog perioda Kur’ân-i kerîm opisuje ovako:
I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju! (En-Nahl, 16/58-59)
Da, svaki od njih, kada bi čuo predznak da će mu se roditi kćerka, od ljutnje ne bi mogao da se smiri. Zbog toga bi mu lice postalo crno i zbog te žalosne vijesti stidio bi se da iziđe u narod. On je jednu takvu vijest smatrao toliko ružnom da bi poželio da se izgubi, da se sakrije ili da uđe u neku jazbinu gdje ga niko ne bi vidio, i vjerovao je da mora izabrati jednu od ove dvije alternative, i sve tako bi lutao u svojim sumnjama i ne bi mogao da donese konačnu odluku: ili će žensko dijete ostaviti da živi tako što će preuzeti na sebe teret da živi u društvu omalovažen, ili će uništiti tijelo djevojčice da bi “očistio svoju čast!”
Eto tako je omalovažavana žena u periodu džâhilijeta. Ali to omalovažavanje, potcjenjivanje i preziranje nije vezano samo za džâhilijetske Arape. Isto stanje je bilo u Rimskoj i Sasanidskoj imperiji. Tim povodom može se reći da izvanredna procjena i revolucija islâma na polju ženskog svijeta, vezana za džâhilijetske Arape, u isto vrijeme je operacija kojoj slične nema i za sve žene cijelog Svijeta u povijesti čovječanstva.
Svakako, po prvi put Kur’ân izlazi ispred te vrste ludila i zabranjuje ubijanje djece iz bilo kojeg razloga i na bilo koji način:
Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo! Ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.” (El-En’âm, 6/151)
Kao da im je Allah, dželle šânuhu, govorio: Zašto ubijate vašu djecu? I vama i njima opskrbu dajem Ja. Zar ne vidite kako se na Zemlji nalazi na hiljade pripremljenih sofri koje su vama date na uslugu. Nebo trči vama u pomoć. Ko je taj, osim Mene, koji vam može s jednog mjesta na drugo premjestiti oblake i iz njih spustiti kišu i snijeg, a nakon toga dati da se pojavi na milione biljaka? Iako sve to vidite, s kakvom savješću, s kakvim osjećajem i s kakvom pameću strahujete od gladi i ubijate svoju djecu? Nikako ne zaboravite: Oni koji tako rade, nikada, baš nikada, Allah, dželle šânuhu, s njima neće govoriti, dok će sa tom bezgrješnom djecom govoriti i upitati ih zbog kakvog su grijeha ubijena, a zulumćari koji su ubijali svoju djecu apsolutno će biti kažnjeni za nasilje koje su činili! Ovaj âjet nam na veoma stravičan način govori o kakvom se periodu radilo:
I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je usmrćena! (Et-Tekvîr, 81/8-9)
Jednog dana Allahovom Poslaniku došao je jedan ashâb i kazao mu o ovom džâhilijetskom divljaštvu: “Allahov Poslaniče, mi smo u vrijeme džâhilijeta zakopavali živu žensku djecu! I ja sam imao jednu kćerku. Rekao sam njenoj majci: ‘Obuci je da je odvedem kod dajdže.’ Žena je znala šta sam htio sa njom učiniti. Nakon nekoliko vremena njeno drago dijete bit će bačeno u jamu i ispustiti dušu uznemireno. Ali žena nije imala ni prava ni ovlašćenja da stane ispred toga divljaštva. Mogla je samo iz dubine duše prolijevati suze. Supruga je uradila ono što sam rekao. Djevojčica je mislila da zaista ide kod dajdže i pjevajući je trčala. Uzeo sam je za ruku i odveo do jame koju sam ranije pripremio. Rekao sam joj da pogleda u jamu. Baš kada je pogledala u jamu, udario sam je nogom u leđa i ona je upala u nju! Međutim, nekako se dohvatila za ivicu jame. S jedne strane se mučila sa sobom, a s druge strane je radila na tome da mi očisti odijelo govoreći: “Oče, odijelo ti se uprašilo.” I pored toga, ja sam je još jednom udario i živu zakopao.”
Dok je ovo govorio, Allahov Poslanik i oni što su bili sa njim jecajući su plakali. Jedan od onih koji su tu bili reče mu: “O, čovječe, rastužio si Allahovoga Poslanika!” na šta naš Vjerovjesnik reče:
“Ispričaj nam to još jednom!”
On ponovo ispriča taj događaj. Suze Vodiča stvorenja na oba svijeta tekle su niz njegovu blagoslovljenu bradu.[2]
Allahov Poslanik ponovnim objašnjavanjem kao da je htio reći: “Eto, vi ste prije islâma bili takvi! Tražio sam da ispriča događaj ponovo da bi ste se sjetili ljudskosti koju ste postigli primajući islâm!”
Kao što se vidi iz ovoga gorkog primjera, tadašnje čovječanstvo je prolazilo kroz jednu opasnu krizu: svakog dana su iskopavane duboke jame u tminama pustinje i mnoga bezgrješna djeca su u njima ispuštala svoje duše. Čovjek je još odavno u divljaštvu ostavio hijene iza sebe. Onaj koji nije imao “svojih zuba”, nije imao pravo na život i bio je neminovno osuđen da se raskomada oštrim zubima onih koji su ih imali. Društvo se nalazilo u mukama. Nije se našao niko da zaustavi te muke.
Tačno u tim danima on, koji je svrha postojanja, odvojio se od ljudi u pećini Hirâ na brdu koje će Njegov ummet kasnije nazvati Nûr, i sa svojim očima uperenim u horizonte očekivao je svitanje spasa. Vjerovatno je u tim trenucima spuštao glavu na sedždu, satima se molio i tražio od svoga Gospodara izbavitelja koji će spasiti čovječanstvo. Buhârî i Muslim, govoreći o ovom događaju, koriste izraz fe-jetehannesu fîhi. Ovaj izraz ima značenje: posvetiti se ibâdetu (klanjanju) i povući se u samoću. Da, Allahov Poslanik ponekad se danima ne bi vraćao u Mekku; ostajao je sam u pećini. Samo kada bi mu ponestalo hrane došao bi i uzeo onoliko koliko mu je bilo neophodno, i ponovo bi se vraćao.[3]
On je svakako, s jedne strane, razmišljao o postojanju živih bića, o pozadini njihovog postojanja, stvaranju i svrsi stvaranja, dok je, s druge strane, razmišljao o čovječanstvu koje se deformisalo, o njegovom stravičnom stanju i njegovoj čami koja je boljela u duši.
3. VRIJEDNOSTI KOJE SE MIJENJAJU
Da, čovječanstvo je upalo u takvu situaciju da su sve ljudske vrijednosti bilo preokrenute tako, da se vrijednost počela smatrati sramotom, a sramota vrijednošću. Divljaštvu je aplaudirano, a vrlina je omalovažavana. Vukovi su postali čobani i pravili su se važnim, a ovce u rukama ovih nemilosrdnih čobana kukale su na sve strane. Nemoral, blud i bezobrazluk toliko su bili rasprostranjeni da mnoga djeca nisu poznavala svoga oca. Vrlina i porijeklo u potpunosti su bile izgubljene. Alkohol i kocka nimalo se nisu smatrali sramotnim djelima. Prijevara je smatrana normalnim djelom, a sa različitim spekulacijama piti krv čovječanstvu ubrajano je u znanje i mudrost.
Svim tim događanjima bio je potreban jedan “rječiti eliksir”, koji bi tome rekao stop. Toliko je to bilo potrebno da se Milost pokrenula odjednom: približilo se vrijeme slanja Prvaka svih prvaka sa dužnošću poslanstva. Njegovim dolaskom sve se odjednom promijenilo. Da, bilo je kao što je kazao veliki pjesnik Ahmed Ševkî:
Uputa se rodi, cio svemir svjetlost postade!
Sada na usnama vremena sladak osmijeh nastade!
Mjesto i vrijeme koje je bilo tamno, sa svjetlošću koju je donio Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, postalo je poput buketa ruža koji se smiješi, a nakon nekoliko godina, kada ga je dočekao, narod Medîne je govorio:
Puni mjesec nas obasja od Senijetu’l-vedâ!
Sve dok pozivaš Allahu, zahvala vâdžib je nama![4]
On će se susresti sa svim tim melodijama koje opisuju te osjećaje. Naravno, ti ljudi čistih čela čistim ustima komponovali su ove čiste melodije.
[1] V.: Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 2/238.
[2] Dârimî, Mukaddime, 1.
[3] Buhârî, Bed‘u’l-vahj, 3.; Muslim, Îmân, 252.
[4] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/197. i 5/23.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 8/129.
- Napravljeno na .