Kader u svjetlu plemenitih ajeta i časnih hadisa

Zahvatanje pitanja kadera ne može biti u saglasnosti s naučavanjem sljedbenika ehli ’s-Sunneta ukoliko se ne praktikuje u svjetlu plemenitih ajeta i časnih hadisa koje ćemo navesti. U protivnom, ne bismo se mogli poštedjeti skretanja u poimanja svojstvena racionalizmu i fatalizmu. Zato ćemo nastojati razmotriti ajete i hadise koji se tiču predmeta u ovom dijelu rada.

Uzvišeni Allah kaže:

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِي كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا إِنَّ ذَلِكَ عَلَى اللَّهِ يَسِيرٌ
Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, - to je Allahu, uistinu, lahko (El-Hadīd, 22).

Dakako, sve je upisano prije nego što je bilo. Ništa se ne odvija osim u skladu s onim što je upisano. Muhammedanski put obavezuje na takvo vjerovanje, a skretanja s tog puta su zamke i zablude, od manjih ka većima.

Već smo navodili plemenite ajete na odgovarajućim mjestima ovog djela, a sada ćemo navesti nekoliko časnih hadisa koji ih objašnjavaju:

1) Abdullah ibn Amr ibnu l-As prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah je živim bićima dužinu života upisao 50.000 godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju, još dok Mu je Prijestolje bilo na vodi”.^[1]

Činjenica je da mi ne znamo kakvi su mjera ili instrument kojim bi se mjerilo tih 50.000 godina! Prema našem ovosvjetskom vremenu, to može iznositi 50.000, a može, možda, i 5,000.000 godina. To može biti i aluzija na mnoštvo, a mi o tome ništa ne možemo kategorički reći. U svakom slučaju, sve je određeno i propisano 50.000 godina prije nego što su stvoreni nebesa i Zemlja u kosmosu, a i čovjek na Zemlji.

Kad se radi o “vodi” koja se pojavljuje u hadisu, vjerovatno je to “kumulus (العماء)”², a može biti i “stratus (الإثير)”³. To može značiti da je Allahovo prijestolje bilo u magličastim oblacima koji su mogli biti izvor građe za dijelove atoma. Možda su postojeća bića bila u vidu magličastih tjelesa. Mi ni na koji način ne znamo, niti nam je to ikako moguće znati, jer još nismo postojali, ne samo mi i naš praotac Adem, već nije postojao ni sam kosmos.

2) Ubada ibn Samit je “vjerovanje u određenje” u zalog svome sinu ostavljao riječima: “Sinko moj, nećeš ljepotu vjerovanja naći sve dok ne budeš znao da te nezgoda koja te snašla, nije mogla zaobići, a da ono što te zaobišlo nije moglo zadesiti. Čuo sam Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ʻPrvo što je Allah stvorio bilo je Pero kojem je naredio da piše. Kad Ga je Pero pitalo: ʻGospodaru, šta da pišemʼ? On je odgovorio: ʻSvemu upisuj dužinu života, sve do Sudnjeg danaʼ! Sinko moj, čuo sam Allahovoga Poslanika i kad je rekao: “Ko umre, vjerujući u nešto mimo ovog, nije moj sljedbenik”.^[4]

3) Hadis koji prenosi Abdullah ibn Abbas za razumijevanje kadera je veoma važan zbog objašnjenja naprijed navedenog ajeta.

Prenosi se od Ibn Abbasa koji kaže: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., je jednog dana zastao i rekao mi: ‘Mladiću, poučit ću te nekoliko riječi. Čuvaj Allaha, pa će i On čuvati tebe! Čuvaj Allaha, vidjet ćeš Ga naspram sebe! Ako nešto tražiš, traži od Allaha; ako tražiš pomoć, traži je od Allaha! Znaj da, kad bi se sav Ummet sastao da ti pruži neku korist, ne bi ti je mogao pružiti ako ti je Allah nije već upisao. Ako bi se Ummet sastao da ti nešto naškodi, ne bi ti mogao naškoditi osim onoliko koliko ti je Allah upisao! Pera su odložena, a tinta se osušila.”^[5]

Dakle, obrati Allahovim odredbama odgovarajuću pažnju, da bi ti za Budući svijet bilo pruženo ono što će ti koristiti. Ako nešto tražiš, ne traži ni od koga drugoga već od Allaha; ne moli nikoga osim Uzvišenog Allaha! Ne pokoravaj se nikome osim Njemu, ne obraćaj se nikome osim Njemu, jer je jedino Allah Taj ko ti rješava brige! Dakle, ako tražiš, traži od Njega! Kad tražiš od bilo koga drugog, ishod zavisi samo od Njega! Tvoju brigu rješava samo Uzvišeni Allah. Zato, trud ne rasipaj na posrednike i sredstva koja stoje između tebe i Njega! Odmakni sve što stoji između tebe i Uzvišenoga, okreni Mu se sa svojim potrebama! Čini to riječima i postupcima! Znaj da su svi posrednici nemoćni kao i ti! Jedino Uzvišeni Allah može ispuniti što želiš i tražiš. Vladavina nad nebesima i Zemljom je u Njegovim rukama. Ništa ne procjenjuje i ne određuje niko osim Njega. On može navesti na smijeh i na plač. On na smijeh i na plač navodi. On koga hoće uzvisuje, a koga hoće unizuje. Pa i kad bi se svi ljudi natjecali ko će ti veću korist pružiti, više ti pomoći i brže te izbaviti iz neke nevolje, sva njihova dobra djela bi bila obuhvaćena Njegovim određivanjem, jer je pero upisalo šta je upisalo, a mastilo na stranicama se osušilo. Dakle, ne mijenja se i ne briše ono što je upisano.

Ovaj časni hadis, u kome se ogleda jezgrovitost govora, sadrži riječi kojima je čestiti Poslanik, s.a.v.s., savjetovao ponos Ummeta, učenjaka Abdullaha ibn Abbasa, da govori o dubinama pitanja kadera.

Takvo je shvatanje kadera kod onoga ko je dostigao vrhunac.

Naravno, kader je pitanje intuicije i raspoloženja, koje svaki čovjek, sa svim navedenim činjenicama, ne samo što osjeća u dubini sebe, već se njim ispunjava dotle da s pravom kaže: “Samo pitanje određenja je pitanje na koje se najviše usredsređivao čestiti Poslanik, s.a.v.s.” Šest hadiskih zbirki obiluju takvim hadisima. Pitanje kadera se treba istraživati u njihovom svjetlu, jer se ono treba temeljito istražiti. Štaviše, to je neophodno.

Vatropoklonici vjeruju u međusobno različite sile, od kojih jedna predstavlja dobro, a druga zlo. Takav vid vjerovanja dovodi Uzvišenog Allaha u suprotstavljenost sa šejtanom, u sklopu koje se jedan ne miješa u to šta čini drugi. Sačuvaj nas, Bože, islam ne samo što odbija takvo vjerovanje u cijelosti, već obznanjuje otvorenu borbu protiv takvih pomisli. Mi vjerujemo u Allaha Jednoga i Jedinoga, Koji nema sudruga ni u postojanju ni u djelovanju. Nema Gospodara osim Njega! On u svojoj vladavini postupa kako hoće. Nema vladara osim Njega, sva moć je u Njegovim rukama!

Ovu istinu razumijevamo iz zikra koji izvire iz sunneta, a danonoćno se izgovara riječima: “Nema boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema sudruga u Božanstvenosti! Njemu pripada sva vlast i hvala. On sve može”.^[6]

U svjetlu ovoga časnog hadisa, mi vjerujemo u Božiju Jednost, u jednost veličanstvenih svojstava i jedinstvenost mudrih djela. Prepuštanje svega Jednome i Jedinome ne samo da je veoma važno pitanje u sklopu našeg vjerovanja, već čini njegovu srž i bitan sažetak.

4) Osmotrimo pitanje u svjetlu onog što prenosi imam Ali, r.a. Naime, od Alije, r.a., se prenosi da je rekao: “Bili smo na jednoj dženazi, na mezarju Bekiu’l-Garkad. Prišao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji je u ruci imao stapić i sjeo pored nas. Pogeo je glavu, te čačkajući štapićem po zemlji je rekao: ‘Nema niko od vas, a niti bilo ko drugi, da mu Allah nije propisao mjesto u Džennetu ili Džehennemu. Nema nijedne duše a da nije obilježena kao sretna ili kao nesretna”. Alija, r.a., dalje, kazuje: “Neko je pitao: ‘Allahov Poslaniče, ako ćemo na ovom svijetu vrijeme provesti tako kako nam je upisano, onda možemo zanemariti šta ćemo raditi’”. Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ko bude pripadao sretnima, radit će ono što rade sretni, a ko bude pripadao nesretnima, radit će ono što rade nesretni. Vi radite, a svakome je olakšano.^[7] Onima koji su sretni, olakšavat će se da čine djela onih koji su sretni, a onima nesretnim olakšavat će se da čine djela nesretnika.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., proučio ajete:

فَأَمَّا مَنْ أَعْطَى وَاتَّقَى وَصَدَّقَ بِِالْحُسْنَى فَسَنُيَسِّرُهُ لِلْيُسْرَى وَأَمَّا مّنْ بَخِلَ وَاسْتَغْتَى وَكَذَّبَ بِالْحُسْنَى فَسَنُيَسِّرُهُ لِلْعُسْرَى
Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo džehennem pripremiti (El-Lejl, 5-10).”

Dakle, ko je stvoren za Džennet, ispunit će srce dahom pobožnosti, strogo će se kloniti zabranjenih stvari. Zato je njemu put do džamije olakšan, a put do zabranjenih djela zapriječen.

Naravno, vi radite, a sve što je olakšano, takvo je zbog onih radi kojih je stvoreno. Put u Džennet polazi od džamije i sljedbenika Poslanika, s.a.v.s. Za onoga ko nikako ne čini sedždu Allahu, ko srce i dušu ne prispodobljava da budu ogledalo na kojem se odražavaju naredbe Uzvišenoga Gospodara, ne kaže se da je na putu za Džennet. Dakle, ako čovjek pripada onima kojima je namijenjena sreća, u krajnjem ishodu obavlja djela koja ga pripremaju za Džennet, a ako je od onih kojima je predviđeno da u krajnjem ishodu podnose patnje, obavljat će djela kojima će zaslužiti Džehennem. Zato je Poslanik, s.a.v.s., danonoćno učio: “Bože, učini dobrim naš kraj u svemu. Izvedi nas iz poniženja ovog svijeta i kazne Budućeg svijeta”.^[8] Vidjet ćemo i da je Poslanik, s.a.v.s., učio ajete iz sure El-Lejl,^[9] da bi time osnažio svoje časne riječi. To dodatno govori o važnim porukama.

Onaj ko svoju imovinu potroši na Allahovom putu, žrtvuje na njemu ono što ima, ulazi u krug bogobojaznosti, iskorištava Allahove zakone. On svoje srce ne samo da ispunjava bogobojaznošću i zahvalnošću, već dostiže to da ga one preplavljaju. Prepušta se Uzvišenom Allahu da ga štiti znajući da je Uzvišeni Allah njegovo utočište. Dakle, ako čovjek ima pouzdanje u Allaha u svemu i u Njega se pouzdaje, na Njega se naslanja, iskreno Ga oslovljava po Lijepim imenima, ispunjava sve što je potrebno u sklopu vjerovanja, Uzvišeni Allah mu olakšava ispravan put i dovodi ga do cilja, kao što tekuću vodu dovodi do ušća. Sa svoje strane, čovjek se naslađuje time što klanja, daje zekat, obavlja hadž i vodi plodonosnu borbu, tako da se nekom ko ga pri tome gleda, a ne shvata zanos tih postupaka, čini da je omamljen. Čudi mu se i za njega kaže da je “lud”. Tome se čude jezici onih koji ne pomišljaju na smrt. Oni njegovu neizmjernu darežljivost, njegove svakodnevne postupke i odricanje od ljudskih želja smatraju sasvim neobičnim, a kod njega je to tako zato što mu je Uzvišeni olakšao put ka onome što je najbolje.

Međutim, za razliku od toga, tj. ako je čovjek škrt pa ne troši ništa i nikome ne da ništa, treba znati da Uzvišeni Allah ne daje onome ko ne daje. Da on daje, Njemu bi Allah davao. Sve što Uzvišeni Allah daje vidi se. Onaj ko pruža dobro njegov kraj je dobar, a onaj ko ne daje čini mu se da se bogati, to u sebi osjeća. Tako se udaljava od Allaha, umjesto da se u Njega pouzdaje. Dakle, on se oholi u sebi, poput Karuna koji je govorio:

قَالَ إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ عِندِي
“Ovo što imam stekao sam znanjem svojim...” (El-Kasas, 78).

Gledanje na odlazak u džamiju kao na nešto nazadno i bezvrijedno svojstveno je onima koji negiraju Lijepa imena, odnosno Onoga ko se oslovljava Lijepim imenima, a to je Uzvišeni Allah. Svojstveno je onima koji ne vjeruju u časnog Poslanika, s.a.v.s., to blistavo ishodište Lijepih imena. Takvim ljudima se olakšava put ka nevoljama. Ponekad oni, možda, imaju nešto od života u skladu s vjerom, kao što su klanjanje namaza i post, ali to rade nevoljno i lijeno, bez želje da zbog jutarnjeg namaza ostave postelju. Vremenom ostavljaju klanjanje u džematu i ibadet uopće. Štaviše, sebe smatraju sputanim kad pred sobom nađu neku Božiju naredbu. Pogled s toga skreću da bi radili suprotno od naredbe. Postaju mrzovoljni i ljute se pred i najmanjim žrtvovanjem na Božijem Putu, jer im je olakšan prolaz ka nevoljama. Oni su poput nekoga ko se uz naglu uzbrdicu penje pod teškim bremenom, onako kako ga opisuje plemeniti ajet:

سَأُرْهِقُهُ صَعُودً
A naprtiću Ja njemu teškoće (El-Muddesir, 17).

Naravno, budu neko ko naiđe na rudnik uglja i stalno to traži. Neko pronađe rudnik srebra, neko rudnik bakra, neko zlata, a mnogi zaranjaju i u tokove mutnih voda.

Ono što olakšava put jeste čuvanje srca u zdravom stanju, kao i privrženost istini i potpunoj okrenutosti Uzvišenom Allahu. Trošenje na Njegovom Putu i čekanje Njegovog odgovora, vjerovanje u Njegova Lijepa imena, neudaljavanje od Njega, neuznošenje slabašnom vlastitom voljom i skromnim umnim mogućnostima, uz vjerovanje da je sve od Uzvišenog Allaha, te žrtvovanje svoje imovine na Njegovom Putu, sve je, zajedno, ono što olakšava put do nagrade. Suprotno tome znači činjenje puta teškim, mukotrpnim, takvim da se ne može savladati.

U jednoj predaji stoji da je Suraka ibn Malik prišao Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., i pitao ga: “Šta misliš za naša djela koja radimo, hoće li nam se po njima suditi? Hoće li onaj ko bude dobro kopao naći dobro, a ko bude loše kopao loše i naći. Jeli to nešto što je unaprijed određeno, u vezi sa čim su pera odložena.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: ‘Suraka, to je unaprijed određeno, u vezi sa čim su pera odložena’. Suraka je pitao: Allahov Poslaniče, kakva je svrha rada?” Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ‘Suraka, samo radi, svakome je olakšano da radi ono za šta je stvoren. A sada, ti se trudi:’”^[10] Prema drugoj predaji, neko od prisutnih je pitao: “Allahov Poslaniče, šta se tu može?” Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio da svaka skupina radi ono radi čega je stvorena. Žitelji Dženneta će raditi ono što je svojstveno žiteljima Dženneta, a žitelji Džehennema ono što je svojstveno žiteljima Džehennema’”. Omer ibn el-Hattab, r.a., je pitao: “Božiji Poslaniče, da li ova naša djela počinju od nas, ili je to nešto davno završeno?!” Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio da je to nešto što je odavo završeno, zatim je naglasio: “A sada, trudimo se da ibadetimo”!^[11]

Nakon toga, ashabi su svojski krenuli u ibadet, davali su sve od sebe. Činili su Allahu ibadet danonoćno. Dakle, shvatali su da će čovjek, kojim god putem krene, stići na kraj, što, drugim riječima, znači da onaj ko krene taj i stigne.

Naravno, tako su ashabi shvatali kader. Takvo vjerovanje ne vodi u lijenost, već u stalnu pokretljivost. Oni su shvatali da, kojim god putem krenu, ishod kretanja je već određen. Uvijek su nastojali stići do kraja puta. Stoga, teško onom ko ne bude na putu u džamiju. Teško onom ko ne čini sedždu Allahu i ne slijedi put vjernika, ko svoje vrijeme i praznike provodi u kafanama, klubovima, svratištima. Takav njihov put je put zablude, koji se završava u džehennemu (El-Muddesir, 26-30).

Neka je velika hvala Allahu što nam je olakšao put islama, postavio nas po džamijama, kao što na krajnje listove drveća polaže rosu. Hvala Allahu što naša srca čini ogledalima na kojima se odražavaju svjetlosti plemenitoga Kur’ana, Sunca nad Suncima, što nas je blagodario Svojom dobrotom i plemenitošću, samim tim što slijedimo Njegovoga čestitog Poslanika, s.a.v.s. Molimo Ga da nam upotpuni Svoje blagodati, da nas one stalno prate. Na njima smo Mu neizmjerno zahvalni.

5) Abdullah ibn Amr ibn el-As kazuje: “Izašavši pred nas sa dvjema knjigama kod sebe, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je pitao: ‘Znate li kakve su ovo knjige?’ Odgovorili smo: ‘Ne znamo, Allahov Poslaniče, ako nam ti ne kažeš’. Za knjigu u desnoj ruci je rekao: ‘Ovo je knjiga od Gospodara svjetova. U njoj su imena stanovnika Dženneta, imena njihovih predaka i njihovih plemena. Njihov zbir je zaokružen. Ne može mu se apsolutno ništa ni dodati ni oduzeti’. Zatim je za knjigu u lijevoj ruci rekao: ‘Ovo je knjiga od Gospodara svjetova. U njoj su imena stanovnika Džehennema, imena njihovih predaka i njihovih plemena. Njihov zbir je zaokružen. Ne može mu se apsolutno ništa ni dodati ni oduzeti’. Ashabi su ga na to pitali: ‘Allahov Poslaniče, na šta mi tu možemo uticati ako je sve gotovo?’ Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ‘Idite ispravnim putem, budite mu blizu! Stanovniku Dženneta će se opečatiti djelom stanovnika Dženneta, ma šta da je uradio, a stanovnik Džehennema će se opečatiti djelom stanovnika Džehennema, šta god da je uradio”. Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odložio što je imao u rukama i dodao: ‘Vaš Gospodar je robove rasporedio. Jedna skupina će u Džennet, a druga u Džehennem’”.^[12]

Pokušat ću ovo pitanje objasniti nečim što sam uistinu doživio. Naime, bio sam pored jastuka jedne osobe koju sam uistinu volio, dok je ona na mukama umirala od upale jetre. Previjala se od žestine bolova. Jezik joj je bio otekao toliko da je u ustima bio nepomičan. Međutim, nešto je ponavljao. Ja sam primakao uho. Napregnuvši se, čuo sam nešto kao da mu srce, umjesto jezika, izgovara: لا إله إلا الله (Nema boga osim Allaha), jer je život proveo u neporočnosti i čistoti, a u tom trenutku je živio život “tuđinca” koji odlazi, izlažući se, pri odlasku, bolesti koja ga je sprječavala u izgovaranju Šehadeta. Dok su ga okruživali, prijatelji su stalno činili dovu za njega. Izgledalo je da mu je Uzvišeni Allah pripremio sve potrebno za uvođenje u Džennet, pogotovo stoga što se razbolio tokom obavljanja hadža. Po povratku je, prije susreta s rodbinom, odveden u bolnici u Izmiru. Dobar kraj ga je čekao, iako mu je vanjski izgled davao utisak da je u nepravičnom stanju. S obzirom na to da znam kakav je po vanjskom izrazu izgledao, ja lično mogu posvjedočiti njegovo vjerovanje. Ako mi to bude dopušteno, na Sudnjem danu ću posvjedočiti njegovu spremnost da izgovori Šehadet. Naravno, ako je ličnost iz reda stanovnika Dženneta, Allah mu djela zaključuje djelom svojstvenim stanovnicima Dženneta. Međutim, ako se radi o suprotnome, ishod je nešto suprotno od toga. Neka nas Allah sačuva od neuspjeha u djelovanju, a opskrbi nas djelom svojstvenim stanovnicima Dženneta. Amin!

Već smo se upustili u razgovor o ljudskoj volji i Allahovom stvaranju djela. Uistinu, mi ne znamo ni suštinu onog što nazivamo “voljom”, pogotovo ne njene nepoznate sadržaje koji se nas tiču, budući da ona postoji relativno, nekako pridodata. Međutim, ta volja je ustaljeni uvjet Njegovog stvaranja. Zato ona, s te strane, zadobija svoju važnost. Međutim, šta su funkcije i uloga te volje u djelima koja potiču od čovjeka. To je pitanje koje još ni izdaleka nije riješeno sa svim njegovim dimenzijama. Ali, ono što možemo tvrditi jeste to da nas Allah u Džennet uvodi na osnovu naših dobrih djela, a u Džehennem nas - da nas Allah sačuva! - uvodi na osnovu naših loših djela. Kao što nedužni svojom voljom zaslužuju ulazak u Džennet, tako razvratnici svojom voljom ulaze u Džehennem, onako kako stoji u suri El-Infitar (ajeti 13-14).

Međutim, šta čovjek može činiti u svemu tome? Kolika je mjera njegovog upletanja u dobro ili zlo? U kolikoj mjeri se on može smatrati uzrokom u stvaranju budući da je Allah Taj koji stvara? Takva pitanja smo prinuđeni prepustiti Njemu Uzvišenome, Koji zna sve nepoznato.

Međutim, reći ćemo to da je Knjiga prethodila. Ta Knjiga je prolazila razne oblike i vidove, jer je kao jedan opći plan iznesena prije stvaranja nebesa i Zemlje, a nakon toga je prepisana kao primjerci za svakog pojedinca i obješena kao kader pojedincima o njihove vratove. Mi ne možemo o sebi i svojoj volji razmišljati izvan općega konteksta i zbivanja. Zato, kad se kaže “kader”, mi smo, uistinu, sa svojom voljom i željom, u tom krugu. Krećemo se zajedno sa zbivanjima i okruženjem, a sve što ima veze s nama ulazi u postojanje, u sklopu zbivanja koja su u dosluhu s našom voljom. Uprkos tome što mi možemo postavljati mjerila toj volji, mi ni najmanje ne sumnjamo u njeno postojanje.

Kader je Allahovo - neka je slavljen i uzvišen! - gledanje na sve postojeće, a u sklopu toga i na našu volju, Njegovim vrhunaravnim načinom gledanja i viđenja svega od početka do kraja, kao viđenja stanja. Razumijevanju kadera u takvom svjetlu nema mjesta u racionalizmu, niti u fatalizmu, zbog toga što su kod Njega - neka je slavljen i uzvišen! - poznata i određena sva djela koja se tiču naše volje, kao i sva druga djela koja nemaju veze s našom voljom, samo što su uz voljna djela, kakva god bila po obimu, u obzir uzete volja i težnja, a Božija određenja su položena u njih u skladu s njihovom mjerom.

Rekli smo da Allah - neka je slavljen i uzvišen! - ima raznovrsne knjige. Zabilješke koje pero kadera upisuje u Levhi ’l-mahfuz, časni meleci umnožavaju svojim perima. Knjige koje ispisuju meleci vješaju se o vrat svakog pojedinca. To znači da su sva njihova djela, prije nego što im pristupe, sa svim pojedinostima iz života, upisana u te knjige. Kad će se ispuniti, kako i kada? Zna se samo to da ljudska volja nije odvojena od tog pisanja, već stoji u sklopu njega. Dakle, sva upisana djela čovjek će izvršiti svojom voljom, a meleci upisuju tek izvršena djela.^[13] Ako se dva upisivanja usporede, ona su podudarna. Knjiga koju je napisao Sveznajući, Znalac koji “Svojim znanjem obuhvata sve postojeće”, nije uopće oprečna knjizi koju ispisuju meleci budući da je u prvoj knjizi zapisano sve što ćemo raditi. To je unaprijed poznato u Božanskom znanju, a što se tiče druge knjige, ispisuje se tokom našeg obavljanja djela. Dvije knjige su sasvim podudarne, čak i u pojedinom slovu. Mi ovo pitanje podvlačimo ovako da ne bismo, sa svoje strane, bili povod bilo kakvom nepoželjnom razumijevanju.

Neki sadržaji tog upisivanja su ubilježeni u vidu zavjeta i obećanja koji se od nas uzimaju još dok smo u idejnom svijetu, u svijetu duša, ili svijetu atoma. Mi uvijek osjećamo odražavanje tog upisivanja na našu intuiciju. Uzvišeni Allah je odlučio da odredbu iznese iznad vremena. Na tu odredbu mi odgovaramo sa “da”. To nam objašnjavaju plemeniti ajeti:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا أَن تَقُولُواْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ. أَوْ تَقُولُواْ إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ
I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar ja nisam Gospodar vaš” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali”. Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu u Božanstvenosti pridruživali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” (El-Aʻrāf, 172-173).

Dakle, od čovjeka je obećanje uzeto još dok je bio u kičmi svojih predaka, dok je bio u genima i hromozomima, ili dok je još bio u duhovnom svijetu. Kad je, kasnije, došao u svijet organskih živih bića, ili svijet atoma, moguće je da je od njega zavjet uzet prilikom polaganja sjemena u maternicu, ili na početku formiranja ploda, kad je melek udahnjivao život. Dakle, moguće je da je uzimanje zavjeta ispunjeno u nekoj od faza koje čovjek mora proći, ili u svakoj od njih, a svjedok tome je ljudska duša.

Riječima Gospodar tvoj plemeniti ajet sugerira na brojna značenja, a među njima i: Onaj koji te odgaja i vodi ka savršenosti, Koji iz sušte materije izvodi atome tvog postojanja, sklapa od njih tvoje dijelove i od njih sklopove. On je Onaj koji je iz majke stvorio jajašce, a iz oca sjeme, Koji je pripremio odgovarajuće mjesto tvog odrastanja u sklopu puta kroz tmine koje se susljeđuju. On ti je omogućio da udišeš majčin zrak u okruženju u kojem nema zraka, On te hrani njenom hranom i agense tvog opstanka šalje putem njene krvi. On je Onaj koji te dovodi u rang najviši među najvišima, nakon što prođeš određene etape, a životinje je učinio ograničenim na instinkt. Svojim vođenjem, tebe je odabrao da Mu se obraćaš, srce ti oživio vjerovanjem, kako bi se upotpunio i materijalno i duhovno. Tvojim dobrim djelima ti prosvjetljava vanjštinu i unutrašnjost, upućuje te na Pravi Put koji će te dovesti do Muhammeda, s.a.v.s. Garantuje ti svijanje u okrilju njegovog vođenja. Iznad svega toga, opskrbio te je koracima koji idu za Njim, koje On obdržava sve dok te ne dovede do vrhunca evlijaluka.

Tako te On, korak po korak, vodi pokazujući ti Svoju Savršenost. On je Gospodar Milostivi, koji je od tebe na početku uzeo zavjet, a za sebe ističe da je On Gospodar.

Zar Ja nisam Gospodar vaš? Hoćete li posvjedočiti da sam Ja gospodar, da nema drugog tvorca ovih pojava i stvari koje se prožimaju. Nema niko osim Mene ko može sve to, od početka do kraja, u ravnoteži držati osim Mene. Mimo Mene nema toga koji čovjeka, žitelja Dženneta, stvara od gustog blata i u njega polaže spremnost da napreduje dotle da bude ispred meleka.

Ljudi, to vam znači da se trebate pogledati od glave do pete i pitati se: Ima li neki stvoritelj osim Mene koji bi vas mogao stvoriti u takvom liku? Ima li mimo Mene neka sila koja može stvarati kao što Ja mogu? Može li vam neko, osim Mene, dati tu savršenost izgleda i najljepši sklop? Ne vidite li crte svojih lica na koja su položena obilježja međusobnog razlikovanja i raspoznavanja od milijardi drugih ljudi, iako površina lica jedva premašuje površinu dlana? Ko je u stanju stvoriti takve začudnosti? Čak i jagodice na prstima se razlikuju kod milijardi ljudi! Ko je sposoban pružiti to razlikovanje i raspoznavanje. Tako Gospodar - neka je slavljen i uzvišen! - nakon što podsjeća da je Gospodar, pita u vezi sa Svojim Božanstvom: Zar ja nisam Gospodar vaš (El-Aʻraf, 172)! Ko god da je oslovljen pitanjem, duša, atom, plod u maternici ili sušta materija, odgovor može biti isključivo: “Da”.

Gospodaru naš, Ti si istinski Gospodar! Nema niko osim Tebe ko nas vodi i pruža nam savršenost! Mi to svjedočimo.

Tako se upisuje to svjedočenje, bilježi se u dušu. U nju se unosi ono što se ne može izbrisati. Na to upisivanje je Poslanik, s.a.v.s., ukazao riječima: “Nema nikoga da je rođen bez urođenog vjerovanja, a otac ga učini židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom”.^[14]

Naravno, svako ko se rodi, rađa se s urođenim darom, duševno spreman za vjerovanje u Uzvišenog Allaha. Bude kao bijela stranica na kojoj nije upisano ni slovo, spreman za upisivanje najčistijih izraza, ili poezije koja opčinjava umove.

Takav se čovjek, uistinu, rađa, ali šta se kasnije događa? Njegovi najbliži, otac, majka, amidža, daidža, ili neko manje blizak, utiču na njega, pa ga učine židovom, kršćaninom, vatropoklonikom. Ako bismo upotrijebili nazive koji se u opticaju koriste u našem vremenu, rekli bismo da su to oni koji navode u okrilje komunizma, masonstva, ili kapitalizma, itd. Dakle, to su oni koji odvraćaju od Allahove vjere, navode na različite puteve i blate pravu vjeru.

Svako s očuvanim urođenim osjećajem za vjeru čuje glas tog posvjedočenja Suverenosti Uzvišenog Allaha. Mi taj zavjet osjećamo na svakoj stranici svoga bića ili intuicije. Osjećamo ga uvijek, u najvećim dubinama svojih duša. Otuda intuiciju smatramo jednim od ukupno četiri stuba koji nas upoznaju s našim Stvoriteljem, te je uzimamo kao čvrst dokaz Njegovog postojanja.

Dakako, kosmos je knjiga koja nas upoznaje s Uzvišenim Allahom. Tako je i Kur’an knjiga koja nas upoznaje s Uzvišenim Allahom. Tako je naš čestiti Poslanik, s.a.v.s., rječiti dokaz koji nas upoznaje s Uzvišenim Allahom.

Postoji i jedna prešutna knjiga, koja ne govori i ne poriče, samo što se njen poziv oglašava iz dubina, poziv kakav povezuje Kanta, Bergsona, i slične filozofe, zainteresovane za spoznavanjem Boga, da proniču u ono što postoji iza knjiga, misli i fizičkog svijeta. Ta knjiga je intuicija, iskreni svjedok koji svoj jezik osvježava slašću i svježinom riječi “Da”. To je jasan dokaz o Uzvišenom Allahu, tako da, onaj ko ga shvata, osjeća i doživljava, nema potrebe za nekim drugim dokazom. Ta intuicija, koju ništa ne može zadovoljiti i umiriti kao vjerovanje u Allaha, ne nalazi smirenost i mir ravan onom kad dođe do dokaza o postojanju Uzvišenog Allaha, s njegovim sveobuhvatnim smislom.

Tako se, sa svakim ko se rodi, rađa i taj dokaz.

Otuda mi težimo razumijevanju riječi; “Ko spozna sebe, spoznat će i svoga Gospodara” u tom smislu.^[15] To znači da onaj ko zna jezik svoje duše, spoznat će svoga Gospodara. To je lijepo izrazio Nijazi al-Misri^[16] u vidu stihova, koji znače: “Lutao sam i tumarao ravnicama i brdima, tužan, zabrinut, tragajući za Njim. Ali, tek što sam otvorio oči, shvatio sam da odgovor na sve leži u meni”.

Ta misao je, kod Nijazija al-Misrija, dostigla punu zrelost, da bi bila utkana u stih. Dakako, ona je prelazila beskrajne daljine, kao dokaz o knjizi ispunjenoj tajnama postojanja.

To je značajna podloga za predodžbu o Stvoritelju, tj. intuicija. Čim nam se u srcu javi osjećaj za Njega koji rješava sve teškoće, mi sebe vidimo u Džennetu u kojem se javljaju i pušu povjetarci. Shvatamo i vidimo znakove Božijeg prisustva koji se ogledaju u njemu. U isto vrijeme, osjećamo strah od Džehennema i svih djela koja vode u njega. Taj strah se iz dana u dan povećava, sve dok intuicija ne postane vodič koji nas uzima za ruku i vodi nas do svakog ugla kosmosa i pogledu nam izlaže u sebi skrivena značenja.

Svaki čovjek na ovaj svijet neizostavno dolazi s tim dokazom koji mu govori o uzvišenim stvarima i utočištu. Međutim, onaj ko je nemaran, zaokupljen materijom, ko Boga traži u laboratoriji, ko uho odmiče i zaklanja od intuicije, ko ne raspaljuje žeravicu i svoju energiju ne raspiruje dotle dok se ne užari, bez sumnje, neće shvatiti snagu dokaza, niti će iz njega moći izvući željenu korist.

Plemeniti ajet Zar Ja nisam Gospodar vaš?, objašnjavaju neki časni hadisi, koje prenosi grupa od približno trideset najistaknutijih čestitih ashaba, među koje spadaju i prvaci: Ali, Abu Said al-Hudri, Suraka ibn Malik, naša majka Aiša, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Abbas, Abdullah ibn Mesʻud, Abdullah ibn Amr, r.a. Od njih ćemo navesti slijedeći hadis: “Omer, r.a., kazuje da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Allah je stvorio Adema, zatim mu leđa potrao Svojom Desnicom^[17], iz njih izveo skupinu i rekao: ‘Ove sam stvorio za Džennet. Radit će ono što je svojstveno žiteljima Dženneta. Zatim mu je leđa potrao i iz njih izveo skupinu i rekao: ‘Ove sam stvorio za Džehennem. Radit će ono što je svojstveno žiteljima Džehennema.’ Neko je upitao: ‘Allahov Poslaniče, šta mi tu možemo?’ Allahov Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: ‘Ako Uzvišeni Allah stvori čovjeka za Džennet, uposli ga djelom svojstvenim žiteljima Dženneta, tako da umire radeći djela svojstvena žiteljima Dženneta, da bi ga na osnovu njih uveo u Džennet, a ako stvori čovjeka za Džehennem, uposli ga djelom svojstvenim žiteljima Džehennema, tako da umire radeći djela svojstvena žiteljima Džehennema, da bi ga na osnovu njih uveo u Džehennem”.^[18]

U predaji po Ubejju ibn Ka’bu, u vezi s riječima iz ajeta I kad je Gospodar tvoj ... izveo, Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Sakupio ih je i od njih načinio duše, zatim im dao oblik i sposobnost da govore. Oni su progovorili, a On je od njih uzeo obećanje i zavjet, nakon čega ih je pitao: Zar Ja nisam vaš Gospodar?, i tako, do kraja hadisa.^[19]

6) U drugom hadisu, koji se prenosi od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., i Ebu Hurejrea, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nesretnik je onaj ko je nesretan u majčinoj utrobi, a sretnik onaj ko je sretan u njenoj utrobi”.^[20]

Dakako, sretnik ili nesretnik je onaj ko je sretan ili je nesretan dok je još u majčinoj utrobi. Međutim, prethodno upisivanje toga, ne ispunjava se mimo ljudske volje, ma o kakvoj nesreći ili sreći se radilo.

7) U hadisu o kojem postoji konsenzus da pripada čestitom Poslaniku, s.a.v.s., a radi se o dijalogu koji se vodio između Adema, a.s., i Musa, a.s., objašnjava se “prethođenje upisivanja” o kojem mi govorimo. Tavus kazuje da je čuo od Ebu Hurejre, r.a., koji je slušao Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako kaže: “Pravdao se Adem Musau, a Musa mu je na to rekao: ‘Ademe, ti si naš otac, iznevjerio si nas, izveo si nas iz Dženneta.’ Adem mu je odgovorio: ‘Musa, neka te Allah uputi Svojim riječima, neka te povede Svojom Rukom, zar mi prigovaraš za nešto što mi je Allah odredio četrdeset godina prije nego što me je stvorio? Adem je ubijedio Musaa (da je bio upravu), ponovivši to tri puta”.^[21]

Prethodnici su ovaj dijalog odavno tumačili i objašnjavali ga. Mi ćemo ovdje iznijeti sažetak:

- Adem je bio upravu jer je on praotac Musau;

- Adem i Musa su imali, svako svoj, različite vjerozakone. Vjerovatno je jednome od njih bilo grijeh nešto što drugome nije;

- Džennet nije kuća zaduženja, za razliku od ovog svijeta koji jeste. Adem nije bio predodređen za Džennet, a Musa mu je prigovarao zbog pravila koja se tiču ovog svijeta. Zato je Adem bio upravu;

- Adem je želio objasniti da su i dobro i zlo od Uzvišenog Allaha, što je tačno.

Postoji niz sličnih objašnjenja i tumačenja.^[22]

S iznesenim smjernicama u tumačenju navedenog časnog hadisa, mi nećemo polemisati zbog toga što uvažavamo stavove predaka, povrh toga što ove smjernice nisu nešto što se da vagati i samjeravati. Međutim, ovaj osvrt ne možemo ostaviti bez ukazivanja na jednu preciznu mudrost u hadisu zato što nam govori o jednome osjetljivom pitanju koje se tiče kadera, a to je prethođenje upisivanja, tj. upisivanja svega prije postanka. U njemu je i usporedba između odgovora Adema, a.s., i prigovora Musaa, a.s., a nakon toga Poslanikov, s.a.v.s., komentar na njih riječima: “Adem je ubijedio Musaa, ponovivši to tri puta”. Čestiti Poslanik, s.a.v.s., nije rekao da su Musaove riječi bile greška, već pažnju skreće na ono šta u sebi sadrže riječi Adema, a.s.

Kader ima dvije strane:

Prva je Njegovo - neka je slavljen! - procjenjivanje i određivanje svega po Njegovome sveobuhvatnom znanju, odnosno, strana koja se tiče Uzvišenog Allaha.

Druga je strana koja se tiče ljudske volje.

Musa, a.s., je, prilikom svog procjenjivanja izvođenja Adema iz Dženneta, u obzir uzeo isključivo stranu kadera koja se tiče ljudske volje, dok je Adem, a.s., to posmatrao iz ugla dviju strana zajedno, odnosno, iz ugla Allahovog - neka je slavljen i uzvišen! - procjenjivanja i iz ugla ljudske volje. Dijalog je vodio sa stanovišta spajanja dviju strana, po čemu je njegov način posmatranja obuhvatniji, na osnovu čega je ubijedio Musaa, a.s.

Iako ljudska volja nema izvanjsko postojanje, ona je ishodište loših djela koja se praktikuju dotle da je ona uvjet da ih Allah stvori. Plemeniti ajet nam pruža mjerilo u tome:

مَّا أَصَابَكَ مِنْ حَسَنَةٍ فَمِنَ اللّهِ وَمَا أَصَابَكَ مِن سَيِّئَةٍ فَمِن نَّفْسِكَ
Sreća koja ti se dogodi, od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio (En-Nisa', 79).

Međutim, tu je i druga strana pitanja, a to je Božija volja, kao što se vidi iz plemenitog ajeta:

وَمَا تَشَاؤُونَ إِلَّا أَن يَشَاء اللَّهُ
A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće (El-Insan, 30).

Naravno, Uzvišeni Allah je apsolutno suveren na vlasti, Koji Svoju vlast i volju provodi iznad svih volja. Ono što se naziva “ljudskom voljom” nije ništa više nego mala kap, koja ništa od osobenosti ne može pokazati kad se pomiješa s vodom prostranog mora. Sama za sebe, ona nije ništa, samo što je Uzvišeni Allah - neka je slavljen! - uspostavio kosmos na tome istome “ništa”. Po tome volja koja je ništa ima veliku važnost koliko i sam kosmos.

Zato na kader treba gledati po toj obuhvatnosti. Takvo gledanje je gledanje s pozicije spajanja. Slijedeći plemeniti ajeti objašnjavaju ovo pitanje:

كَلَّا إِنَّهُ تَذْكِرَةٌ فَمَن شَاء ذَكَرَهُ. وَمَا يَذْكُرُونَ إِلَّا أَن يَشَاء اللَّهُ هُوَ أَهْلُ التَّقْوَى وَأَهْلُ الْمَغْفِرَةِ
Uistinu, Kur’an je pouka, i ko hoće, na umu će ga imati, a na umu će ga imati samo ako Allah bude htio, On je jedini dostojan da Ga se boje i On jedini prašta (El-Muddesir, 54-56).

Kad je imam El-Gazaliju rečeno “Mi ne radimo, već samo želimo”, on je odgovorio: “Dobro, ko je taj ko daje volju?”

Bez sumnje, mi smo obvezani i djelujemo tako kao da smo vršioci djela. Međutim, razmjere tog obavezivanja i njegovu narav ne zna do kraja niko osim Onoga ko nas je obavezao. On nam je dao nešto što može biti izvor dobra ili zla. Uistinu, mi ne znamo da li je to nešto što je naličje ili lice, ali se jasno vidi da se najljepši štofovi tkaju na njemu. Ko ga posjeduje, kruniše se vladarskom krunom. S jedne strane, to nešto nije ništa, a s druge strane je nešto ogromno. Presudna u razumijevanju toga je dijalektika obuhvaćena tim pitanjem. Ko to pitanje uzima s njegovim dvjema stranama, kompletirao je pitanje kadera, a što se tiče onih koji ga ne uzimaju razmišljajući na taj način, postaju fatalisti ili racionalisti.

Naravno, upisivanje je prethodilo. Međutim, pored te nepoznate knjige, za nas postoji i druga knjiga, koja nam se vješa o vratove. Njena narav je, također, nama nepoznata. Tvorac dobra i zla je Allah, ali On ne voli zlo, a voli dobro. Onaj ko želi zlo jeste čovjek, dok Uzvišeni Stvoritelj ne voli da čovjek poseže za zlom. Međutim, kad čovjek želi zlo, Uzvišeni Allah mu ga i stvori.

8) Navest ćemo i druge primjere, da dodatno objasnimo ovo pitanje.

Kad je objavljen plemeniti ajet:

إِنَّكُمْ وَمَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ حَصَبُ جَهَنَّمَ أَنتُمْ لَهَا وَارِدُونَ

I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bićete gorivo u Džehennemu, a u nj ćete doista ući (El-Enbijā’, 98).

poruka se odnosila na idolopoklonike i njihovo reagovanje. Ajet ih je oslovio smislom: “Vi i kipovi koje smatrate bogovima, koje slavite i obožavate, kojima pripisujete uspjehe i dostignuća, zapravo sve što obožavate mimo Allaha, nije ništa drugo nego gorivo u Džehennemu”.

Ajet je upućen, najprije i neposredno, na račun kipova koji su ispunjavali časnu Kabu, a čiji je broj dostizao 360. Ajet kritikuje razmjere tvrdoglavosti i oholosti idolopoklonika, prijeti im džehennemskom vatrom. Nema sumnje da su oni neko vrijeme šutjeli pred tom prijetnjom, a moglo se očekivati da će uzvratiti na otvorenu prijetnju. Sjetili su se Abdullaha ibn ez-Zi’berija,^[23] koji se odlikovao snagom logičkog ubjeđivanja. Uvjereni da on može ušutjeti Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., rekli su mu: “Naša čast i ponos su u tvojim rukama”. Abdullah ibn ez-Zi’beri je smislio da Poslanika, s.a.v.s., nadmudri jednom logičkom zamkom. Rekao mu je: “Ti tvrdiš da ti je objavljen ajet: I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bit ćete gorivo u Džehennemu, a u nj ćete doista ući. Već su obožavani Sunce, Mjesec, meleci, Uzejr i Isa ibn Merjem. Hoće li oni svi u vatru s našim bogovima?” Tad je objavljen ajet:

إِنَّ الَّذِينَ سَبَقَتْ لَهُم مِّنَّا الْحُسْنَى أُوْلَئِكَ عَنْهَا مُبْعَدُونَ
A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od Ddžehennema daleko biti (El-Enbija', 101).

Naravno, oni čija odjeća nije zaprljana ovosvjetskom prašinom daleko su od Džehennema. Meleci koji ni jednog trenutka nisu zanemarili Allaha, daleko su od Džehennema.

Isa, a.s., je duh i riječ Allaha, Koji udahnjuje život u ljudsko biće i oživljava mrtva srca. Uzejr, a.s., taj veliki poslanik, od Džehennema je daleko koliko i iskon od beskonačnosti. Oni koji pogrešno vjeruju vidjet će posljedice toga, pogotovo zato što je upisivanje lijepih nagrada prethodilo vjerovjesnicima i melecima, a kur’anski izraz “lijepa nagrada prije obećana” predstavlja aspekt određenja koji se tiče našeg zahvata.

9) Od Ibrahima ibn Abdurrahmana ibn Avfa se prenosi da je rekao: “Abdurrahman ibn Avf se onesvijestio, a kad je došao k svijesti, pitao je: ‘Jesam li bio u nesvijesti?’ Odgovorili su mu da jeste, „pravo zborite“ rekao im je. Zatim je dodao: ‘Naime bila su mi došla dva meleka i pitala: ‘Hoćes li poći da te izvedemo pred Silnog i Pouzdanog.’ Jedan melek je rekao: ‘On je jedan od onih kojima je sreća upisana još dok su bili u majčinim utrobama. Allah će i od djece njegove djece nagraditi koga On hoće.’ To je rekao Abdurrahman i nakon toga živio još jedan mjesec.”^[24]

Slijedeći časni hadis, koji ćemo nastojati detaljno objasniti, pojašnajva naprijed spomenuti događaj. Časni hadis glasi: “Tako mi Allaha, neki od vas, ili, uopće, čovjek doista radi ono što je svojstveno stanovniku Džehennema, sve dok između njega i Džehennema ne bude tek još jedan hvat ili aršin, ako mu je prethodno upisano da radi ono što je svojstveno stanovnicima Dženneta, uradit će ga i ono će ga uvesti u Džennet. Dotle, čovjek koji radi ono što je svojstveno stanovnicima Dženneta dok između njega i Dženneta ne ostane još samo jedan aršin ili dva, a prethodno mu je upisano da radi ono što je svojstveno stanovnicima Džehennema, uradit će ga i to će ga uvesti u Džehennem.” Adem je rekao: “Još samo jedan aršin”.^[25]

Poznato je da je Abdurrahman ibn Avf bio jedan od deseterice obradovanih Džennetom. Iz ovog događaja nas zanima “već zapisano”.

10) Amir ibn Sa’d ibn Vekkas nam je pričao šta se dogodilo njegovom ocu: “Dok je Saʻd, r.a., šetao, pored njega je prošao jedan čovjek koji je ružno govorio protiv Alije, r.a, Talhe, r.a., i Zubejra, r.a., Saʻd mu je na to rekao: ‘Ti ružno govoriš protiv onih kojima je Allah već upisao šta je upisao. Tako mi Allaha, ili ćeš prestati ružno govoriti o njima, ili ću ja Uzvišenom Allahu uputiti dovu da te kazni.’ Čovjek je na to rekao: ‘Zastrašuje me kao da je vjerovjesnik.’ Saʻd je tada izgovorio: ‘Bože, ako bude klevetao ljude kojima si Ti upisao to što si upisao, spriječi ga.’! Nakon toga se pojavila kamila. Ljudi su joj se sklanjali, a ona je prišla i nogom udarila klevetnika. Gledao sam ljude kako idu za Sa’dom i uzvikuju: ‘Ebu Ishače, Allah je udovoljio tvojoj dovi”!^[26]

Naravno, tim čestitim ashabima je Allah lijepu nagradu obećao. Alija, r.a., je “Naočit Junak”, pravi muškarac, Vjerovjesnikov, s.a.v.s., zet, kojeg je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., jako lijepo pohvalio.

Talha ibn Abdullah, r.a. je, teško povrijeđene ruke, Poslanika, s.a.v.s., na Uhudu branio. Imao je sreću da to Poslanik, s.a.v.s., primijeti i poviče: “Pritrčite Talhi u pomoć”.^[27]

Za Ez-Zubejra ibn el-Avvama, r.a., je čestiti Poslanik, s.a.v.s., rekao da je njegov odan sljedbenik, rekavši: “Svaki vjerovjesnik ima svog odanog sljedbenika, a moj odani sljedbenik je Ez-Zubeyr ibn el-Avvam.”^[28]

Sa’d ibn Ebu Vekkas, r.a., koji nije trpio klevetanje nedužnih ljudi, bio je daidžić čestitog Poslanika, s.a.v.s. i štitio je Allahova poslanika na Uhudu. O njegovim zaslugama govore riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Bože, udovolji Sa’dovoj dovi kad Ti se njome obrati”.^[29] Zato se ljudi boje Sa’dove dove. Svima zajedno je od Allaha lijepa nagrada obećana, odnosno, oni će, Božijom blagošću, bez traženja dopuštenja, u Džennet ući na Vrata milosti.

Prema tome, šta god čovjek da uradi, taj njegov čin je prethodno bio zapisan. Ali ovo zapisano ne smije se uzimati u obzir kao neki vanjski faktor koji primorava čovjeka.

Naprijed smo već rekli da je Uzvišeni Allah upisao predodređenja za čovjeka, šta će raditi u skladu s Njegovim iskonskim djelom. Položaj onih kojima je lijepa nagrada obećana u biti se ne razlikuje od ovoga, po tome što Uzvišeni Allah zna šta oni rade po vlastitoj volji, bilo da su u pitanju dobra ili loša djela. Uzvišeni Allah je odredio takve ishode, obećane nagrade. Nema sumnje da je On Znalac nepoznatoga, Koji zna sve vidljivo i nevidljivo, jer Njegovo znanje obuhvata sve prije i nakon postanka. On to Svoje znanje pokazuje u Protokolu kadera, a čovjek radi u skladu s onim kako mu je u Knjizi upisano. Njegova djela upisuju meleci, a dvije knjige do izražaja zajedno dolaze posvjedočujući svoju potpunu međusobnu saglasnost.

Bože, pridruži nas onima kojima je od Tebe lijepa nagrada ranije obećana. Amin!

[1] Muslim, Es-Sahih, “El-Kader”, 16.
[2] Maglina, ar. (op.prev.)
[3] Eter, ar. (op.prev.)
[4] Ebu Davud, Es-Sunen, “Es-Sunne”, 16.
[5] Et-Tirmizi, Es-Sunen, “El-Kijame”, 59,; Ahmed ibn Hanbel, Es-Sunen, I, 293., 303., 307.
[6] El-Buhari, Es-Sahih, “Et-Tehedždžud”, 21., “El-Ezan”, 155.
[7] U jednoj proširenoj verziji ove predaje postoji dodatak: “ono za šta je stvoren”.
[8] Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, IV, 181.
[9] Pogledati netom citirane ajete 5-10.
[10] Et-Taberi, El-Muʻdžemu ’l-evsat, IV, 144.
[11] Op. cit., VII, 362.
[12] Et-Tirmizi, Es-Sunen, “El-Kader”, 18.; Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, II, 167.
[13] Vidjeti: sura El-Kehf, 49.; sura El-Džasije, 29.; sura El-Infitar, 11-12.
[14] Al-Buhari, Es-Sahih, “El-Džena’iz”, 93., Ebu Davud, Es-Sunen, “Es-Sunne”, 17., Et-Tirmizi, Es-Sunen, “El-Kader”, 5.
[15] El-ʻAdžluni, Kešfu ’l-hafa’, II, 343.
[16] Nijazi el-Misri, turski sufijski pjesnik (1618-1694). Školovanje je završio na časnom El-Azharu. Po tome je nazvan Egipćaninom. Autor je zbirke pjesama i niza drugih radova. Bio je voditelj nekoliko škola u Istanbulu.
[17] Na način, na koji to piliči Allahu dž.š., (op.prev.)
[18] Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, I, 272., Ibn Kesir, Tefsiru ’l-Kurʼan, II, 503.
[19] El-Hejsemi, Medžmeʻu ’z-zeva’id, VII, 25.
[20] El-Hejsemi, Medžmeʻu ’z-zeva’id, VII, 193., Et-Taberi, El-Muʻdžemu ’l-kebir, III, 176.
[21] El-Buhari, Es-Sahih, “Et-Tefsir”, 20., “El-Kader”, 11., “Et-Tevhid”, 37.; Muslim, Es-Sahih, “El-Kader”, 13.
[22] Vidjeti: En-Nevevi, Šerhu Sahihi Muslim, XVI, 201-202.
[23] Abdullah ibn ez-Ziʼberi je nakon toga prihvatio islam. Bio je jedan od istaknutih pjesika. Spjevao je pjesmu u kojoj se izvinio zbog tog postupka. (Ibn Kesir, Tefsiru l-Kurʼan, V, 376. - prim. prev.).
[24] Muʻammer ibn Rašid, El-Džamiʻ, XI, 112.
[25] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Kader”, 1.; Muslim, Es-Sahih, “El-Kader”, 1.
[26] Et-Taberi, El-Muʻdžemu ’l-kebir, I, 140.; El-Hajsemi, Medžmeʻu ’z-zava’id, IX, 154.; El-Kandehlevi, Hajatu ’s-sahabe, II, 469.
[27] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ’n-nihaje, IV, 33-34.
[28] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Džihad”, 40-41., 135., “Fadaʼilu ’s-sahabe”, 13., “El-Megazi”, 29.; Muslim, Es-Sahih, 29., “Fadaʼilu ’s-sahabe”, 48.
[29] Et-Tirmizi, Es-Sunen, “El-Menakib”, 26.

Tweet

Whatsapp