Božija volja i ljudska sloboda
Pitanje: U plemenitom Kur’anu stoji: Kome Allah ukaže na pravi put, on će pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na pravi put uputiti (El-Kehf, 17), a u Kur’anu stoji i da je Allah dao čovjeku razum i sposobnost razmišljanja, da ima svoju volju, da mu je omogućio izbor jednog od dva puta, pa može slijediti koji želi. Kako možemo načiniti spoj između dva opredjeljenja?
Odgovor: U navedenom pitanju su dva teška potpitanja: Da li se nešto događa po Sveobuhvatnoj volji, onako kako to želi Allah, ili čovjek koristi svoju volju? Uputa, koja se podrazumijeva u pitanju, znači Pravi Put, razboritost, put koji su slijedili vjerovjesnici. Što se tiče zablude, to je put onih koji lutaju, zalutalost s Pravog Puta, skretanje s odgovarajućeg pravca. Ako se samom problemu posveti više pažnje, jasno se uočava da su obje pojave jedno djelo, da je aspekt tog djela koji se tiče čovjeka, izraz njegovog djelovanja, njegove uloge. Uprkos tome, obje pojave iziskuju da se prepuste Uzvišenom Allahu, jer svako djelo pripada Allahu. Nema djela koje ne pripada Allahu. U skladu s Njegovim imenom “Zabluđivač” (المضل), Allah stvara zabludu, a u skladu s imenom “Upućivač” (الهادي), On stvara Uputu. Prema tome, Onaj Koji upućuje i ostavlja u zabludi, jeste samo Uzvišeni Allah.
Međutim, to ne znači da čovjek bude naveden u zabludu ili ka Uputi, s naklonošću ili prijezirom od strane Allaha, tako što ne bude u mogućnosti sam odlučiti o svome neposrednom uključivanju, pa bude ili zaveden ili upućen.
Ovo pitanje se može ukratko obrazložiti i kako slijedi. Neka upućenost ili padanje u zabludu bude, recimo, teret od 10 tona. Davanje čovjeku jednoga od stotinu takvih tereta bilo bi pogreška, jer je stvarni tvorac toga Uzvišeni Allah, a tvorevinu treba dati njenome Tvorcu.
Objasnimo ovo pitanje još bolje. Uzvišeni Allah upućuje, Njemu pripadaju sredstva upućivanja. Dolazak u džamiju, slušanje vaza, prosvjetljavanje misli jesu putevi Upute. Slušanje plemenitoga Kurʼana, udubljivanje u njegova značenja, pronicanje u njegove tajne su, također, putevi Upute. Prisustvovanje Poslanikovim, s.a.v.s., posijelima, učenje njegovih časnih hadisa izgovorenih iz srca, pomno slušanje ganutom dušom i žudnim srcem te pravljenje od duše ogledala na kojem se odražavaju sve uzvišene pojave jesu putevi Upute. Čovjek koji ide tim pravcima izravno je na putu Upute. Naravno, dolazak u džamiju je djelimično izravno uključivanje, ali Uzvišeni Allah taj dolazak čini sredstvom Upute. Onaj Koji upućuje je Allah, a onaj ko kuca na Allahovu kapiju, sa ciljem da dostigne tu Uputu, jeste čovjek koji je tu sa stečevinom.
Možda čovjek, svojim učestalim odlascima u birtije i na druga nedolična mjesta, kao i obilaskom idola, kuca na kapiju Onoga koji nosi ime Onaj koji ostavlja u zabludi, govoreći: “Ostavi me u zabludi”! Uzvišeni Allah će ga u zabludi ostaviti ako to htjedne, a ako htjedne, stvorit će mu zapreke koje će ga onemogućiti da zaluta. Ako bolje obratimo pažnju na djelimičnu ljudsku volju, vidjet ćemo da je ona malehna, neznatna, dotle da ne može proizvesti ni Uputu ni zabludu.
Ako želite još jedan primjer, zamislite sebe kako slušate plemeniti Kurʼan, vaz ili upućivanje, ili kako čitate neku naučnu knjigu, a duše vam se kupaju svjetlošću. Međutim, na drugoj strani, neko, i kad sluša poziv na namaz, vaz, savjet, čak i najtanahnija obraćanja srcu, bude uznemiren, nervira se toliko da se pritužuje na glas ezana.
To sve znači da upućuje i u zabludi ostavlja Allah. Međutim, kad ljudska noga zakorači putem zablude, Uzvišeni Allah čini 99,99% posla, sve osim onoga neznatnog dijela, nekako kao u slučaju okretanja električnog prekidača, što se prepušta čovjeku. To čovjeka može da odvede u zabludu, a za takvu njegovu želju Allah će ga kazniti ili mu oprostiti.
- Napravljeno na .