Sporazum sa stanovišta dokaza

Pitanje: Postoji li racionalan dokaz koji potkrjepljuje međuuvjetovanost pitanja: Zar Ja nisam Gospodar vaš?, i odgovora: Jesi, mi svjedočimo! (El-Aʻraf, 172)

Odgovor: Ima pitanja na koja je teško odgovoriti na osnovama razuma. Kad se takva mogućnost obrazlaže, opravdano je reći da je odgovor moguć, a nipošto nemoguć. Uostalom, budući da Uzvišeni Allah to ističe, besmisleno je svako protivljenje tome.

Ovo pitanje možemo zahvatati sa dva stanovišta:

1. Da li se nešto takvo dogodilo, a ako jeste, kako se to može utvrditi?

2. Je li vjernik pojedinac ostvario uvid u tu vijest?

Na moguć upit, vezan uz pitanje koje Uzvišeni Allah postavlja dušama, u ma kojem svijetu da se to dogodi, a koje glasi: Zar Ja nisam Gospodar vaš?, kao i odgovor duša: Jesi, mi svjedočimo!, je li to nešto sasvim izvjesno, odgovaramo činjenicom da je ta tema u plemenitom Kur’anu istaknuta u dva ajeta:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا أَن تَقُولُواْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ. أَوْ تَقُولُواْ إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo!” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali”. Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu pridruživali u Božanstvenosti, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili” (El-Aʻrāf, 172-173). Dakle, zavjet je uzet, sam čin se dogodio. U ranijim vremenima i sada komentatori Kur'ana daju opširan komentar ovih ajeta.

Neki kažu da je zavjet uzet od atoma, od kojih su kasnije sklopljeni sastavni dijelovi duše. Drugi kažu da je uzet kad se dijete našlo u majčinoj utrobi.

Neki strožiji komentatori se pozivaju na časni hadis, prema kojem je zavjet od čovjeka uzet onda kad je u njega udahnut dah života.

Nesumnjivo, istina je to da su Allahovo oslovljavanje stvorenja i Njegov razgovor s njima veoma raznovrsni i raznoliki. Mi sada i ovdje govorimo posebnim modelom govora, u određenoj formi. Pored njega, imamo i drugih modela govora, oglašavanje naših unutrašnjih i vanjskih osjetila, iznutra i izvana. Imamo i umni i duhovni govor, a imamo i neki način govora mišljenjem i govora artikulisanjem. Vrlo često se njima služimo kad želimo nešto objasniti onima koji nas slušaju.

Srce ima sebi specifičan jezik. Srce govori, ali se to ne može čuti. Kad nas neko pita šta u sebi govorimo, mi mu izreknemo što smo govorili u sebi. To je govor duše. Ponekad govorimo u snu, a i druge u snu razumijemo. Međutim, to ne osjeća niko pored nas. Često to drugima izlažemo, a to je jedan poseban model govora.

Ima ljudi čijem se pogledu u svijetu budnosti izlažu prizori iz svijeta ideala, razgovaraju sa osobama iz svijeta ideala. Možda neki materijalisti ne vjeruju u to pa kažu da se tu radi o haluciniranju, a mi se ne želimo s njima ubjeđivati. Poslaniku, s.a.v.s., i njegovome vjerovjesničkom pogledu su se izlagale idejne slike iz zagrobnog života i svijeta ideala. Sa svoje strane, on je ono što je vidio, shvatio, osjetio i prenosio drugima. To je, opet, posebna vrsta govora.

Objava je sasvim posebna vrsta govora po tome što je dolazila Poslaniku, s.a.v.s., tako da je niko drugi nije čuo ni razumio. Da je to bilo nešto materijalno, uši bi to čule, osjetili bi oni koji su bili u Poslanikovoj, s.a.v.s., blizini. U vrijeme kad bi mu dolazila Objava, on je glavu naslanjao na rame neke od supruga, ili bi se, svojim blagodarnim ramenom, naslonio na rame nekog čestitog ashaba. Poslanik, s.a.v.s, je Objavu slušao i pamtio, a da je niko drugi ne bi u to vrijeme ni osjetio. Poslanik, s.a.v.s., je Objavu doslovno dostavljao ashabima. To je jedan glas posebnog modela, glas posebne naravi.

U srcu nekog evlije se može pojaviti nadahnuće, pa mu srce nešto došaptava. To je, također, poseban govor, kao što je i Morzeova azbuka u telegrafskoj komunikaciji u sklopu koje stručan službenik može razriješiti šifre i kodove koje uređaj prenosi. U predosjećanjima evlije se katkad može susteći ponešto iz čega on uspijeva izvući različita značenja, pa kaže, npr., da je taj i taj na vratima, a kad neko otvori vrata, spomenuta osoba stoji ispred vrata. To je još jedan poseban vid govora.

Postoji i telepatija. Neki savremeni učenjaci su svojim proračunima i eksperimentima ohrabreni toliko da s velikim zanosom tvrde kako će doći dan kad će biti moguće razgovarati na osnovama telepatije. To je još jedan zaseban oblik govora. Kad se srce okrene srcu, a govor se od jednoga ka drugom upućuje iznutra, to je poseban način razgovora.

Iz svega što smo naveli može se razumjeti da je Uzvišeni Allah stvorio mnoge modele i neizbrojive načine razgovora.

Vratimo se sada našoj temi. Uzvišeni Allah nas pita: Zar Ja nisam Gospodar vaš?, ali mi ne znamo u sklopu kojeg modela govora On to pita. Ako je to slično Morzeovom otipkavanju, iako se to ne da jednostavno usporediti, kao što je bilo s primjerom evlije, tu se radi o nečemu čiji glas ne možemo čuti ušima. Ako je to nešto u vidu nadahnuća, to nije Objava, a ako je Objava, onda nije nadahnuće. Ako je razgovor s dušom, onda nije razgovor s tijelom, a ako je obraćanje tijelu, nije nikakva vrsta razgovora s dušom.

Ovo je veoma važan moment. Ono što čovjek vidi i osjeti u svijetu ideala, zagrobnom životu ili u duhovnom svijetu, pogrešno je vagati mjerilima ovog svijeta. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kad čovjek bude položen u mezar, a prijatelji se okrenu i počnu odlaziti, prije nego što prestane bat njihove obuće, dolaze mu dva meleka, ispravljaju ga da sjedne i pitaju: 'Šta si govorio o tom čovjeku' tj. o Muhammedu, s.a.v.s.”? ^[1]

Nadalje, čemu god da je pitanje upućeno, ishod se ne mijenja. Čak i govor koji čuje položeni umrli, prisutni okolo ga apsolutno ne čuju. Taman da stave neki uređaj za snimanje u mezar, ne bi mogli ništa čuti zbog toga što se razgovor odvija u nekim drugim dimenzijama, a ne u dimenzijama nama poznatim, kakve su one do kojih su došli Albert Ajnštajn i drugi. To je neka četvrta, peta ili neka još viša dimenzija. Osim toga, pitanje se mijenja s mijenjanjem mjesta i ono se pred nama pojavljuje s drugačijom naravi. Zato je Allahovo pitanje: Zar Ja nisam Gospodar vaš?, upućeno duši jezikom njoj specifičnim. Zato nije nužno očekivati da se shvati utjecaj tog pitanja i da se pamti, već je moguće da se ono dokuči osjetililima koja izviru iz duše. Mi to svojim dušama osjećamo u vidu nadahnuća.

Dok sam ovo pitanje objašnjavao, neko je primijetio: “Ja to ne osjećam tako”. Ja sam mu uzvratio: “Ja sam to osjetio. Ako ti to nisi tako osjetio, to je tvoj problem. Ja se dobro sjećam šta sam osjetio”. Kad me pitaju: “Šta si osjetio?”, odgovaram: “Osjetio sam trajnu čežnju položenu u meni”. Taj glas sam u sebi slušao s neograničenom željom, iako sam ja ograničen. Uistinu, ja ne mogu dokučiti Uzvišenoga, Silnoga i Mudroga, jer sam ograničen i sputan, a kako i mogu dokučiti Neograničenog Apsoluta!? Međutim, dokučujem nesputanog Apsoluta po želji i čežnji za Njim, prisutnima u meni. U sklopu ovoga ograničenog svijeta, ograničene skupine bića žive svoje ograničene živote. Kao i ta bića, ja sam u tome ograničenom svijetu. Međutim, ja razmišljam o Neograničenom, o Beskrajnom. U meni je želja za vječnošću. U srcu nosim čežnju za Džennetom i viđenjem Allahove ljepote. Taman kad bih posjedovao sav svijet, moja čežnja ne bi prestala. Zato sam odgovorio: “Ja sam to osjetio.” Ja to tako u sebi osjećam.

Kakva god bila, duša pjevuši spominjanjem Allaha, po Njegovim univerzalnostima, nadleštvu nad partikularijama. Ona ga nikad ne poriče. Kad je podmirite onim što njoj treba, ona šuti i miruje. Zato srce, koje je po svojoj naravi blago i smjerno, svoj mir nalazi samo ako je duša mirna. Ukazujući na to, plemeniti ajet kaže:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ
...one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju (Er-Raʻd, 28).

Ima još nešto zanimljivo, a to je specifično Bergsonu i njemu sličnim filozofima, koji su se odrekli svih racionalističkih i tradicionalističkih dokaza prilikom utvrđivanja postojanja Boga, priklonivši se pozivanju samo na dušu, kao na dovoljan dokaz za to. Kant u jednoj prigodi kaže: “Sve raspoložive podatke sam za leđa zabacio, kako bih Boga spoznao na način dostojan Njegove veličine”. Bergsona vidimo kako nastoji slijediti isti put. Njegov jedini dokaz je duša. Duša se jako uznemiri kad se Uzvišeni Bog negira, a umiriti se može samo vjerovanjem u Boga. Kad čovjek sluša glas duše, koji nadolazi iz dubina, postojano osjeća da postoji Onaj kojem se robuje, Ko je iskonski vječan. Takvo stanje i takav osjećaj, rezultat su odgovora: Jesi, mi svjedočimo, koji ljudske duše izgovaraju bez riječi, kao odgovor na pitanje Uzvišenoga: Zar Ja nisam Gospodar vaš? Svaki čovjek, kakav god bio, ako pažljivo prati i precizno opaža, čut će taj eho u sebi kako se diže. Ukoliko ga ne čuje, a traži ga u tijelu i razumu, može zapasti u nesaglasnost. Naravno, taj glas postoji u duši svakog pojedinca, samo što je njegovo utvrđivanje specifično njemu posebno. Povjerljivi, pouzdani, čisti, odabrani ljudi i vjerovjesnici, svi skupa su, jasno kao sunce u podne, vidjeli to postojanje i drugima ga pokazali.

Što se tiče utvrđivanja razumom, mi Vam to ne možemo objasniti i govoriti Vam kao o stablu platana ili bora. Ko osluškuje dušu, vidjet će šta se u njoj odvija. To će opaziti, čuti i shvatiti.

[1] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Dženaʼiz”, 87

Tweet

Whatsapp