Sveukupnost i djelimičnost volje
Pitanje: Plemeniti Kur’an ističe da je sveobuhvatna volja svojstvena samo Allahu. Međutim, poznato je da čovjek ima svoju djelimičnu volju. Kad čovjek čini grijeh, čini li ga na osnovu svoje volje, ili ga Allahova sveobuhvatna volja navodi da čini grijeh?
Odgovor: Pitanje ćemo sažeti u nekoliko riječi. Čovjek ima volju. Mi je nazivamo djelimičnom voljom, ili ljudskom voljom, ili ljudskom stečevinom. Allahovo stvaranje nazivamo Sveobuhvatnom voljom, Sposobnošću ili Tvoračkom moći, te Voljom, ili Tvorenjem. To su i svojstva Uzvišenog Allaha. Ako se to pitanje razmatra sa stanovišta njegove povezanosti sa suverenošću Uzvišenog Allaha, onda bi se moglo shvatiti kao da Allah prisilno tjera stvari da se stvore i pokažu se u postojanju. Tako bi se u to pitanje uvodio moment predestinacije. Ako se pitanje uzme sa stanovišta koje se povezuje s čovjekom, razumijeva se da je čovjek taj koji izvršava svoja djela. Pri tome se može nametati “fatalističko-racionalistička” misao, zasnovana na tvrdnji da je “čovjek tvorac svojih djela”.
Međutim, Uzvišeni Allah je stvoritelj svega postojećeg. Sveobuhvatna volja, koja se pojavljuje u pitanju, jeste upravo to stvaranje. I plemeniti ajet: وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ - Allah stvara i vas i ono što napravite (Es-Sāffāt, 96) objašnjava da je Allah vaš stvoritelj i tvorac vaših djela koja proizlaze od vas. Tako, npr., ako izrađujete automobil, ili gradite građevinu, Allah je stvarni tvorac tih radnji, jer vi i vaša djela pripadate Allahu. Međutim, tu ima nešto što je vama specifično. To su ljudski udio i ljudska izravnost, a to je ustaljeni uvjet, nešto kao težnja, slično okretanju prekidača na električnoj mreži koja osvjetljava okolinu. Kao što se, u vezi s tim, ne može reći da vi u tome nemate udjela, ne može se reći ni da to pripada vama.
Djelo u cjelosti pripada Allahu. Međutim, kad Uzvišeni Allah stvara takve pojave, On vaše djelimično upletanje prihvata kao ustaljeni uvjet, da bi se ono što radite zasnivalo na tome vašem izbornom dijelu.
Uzmimo za primjer električni sistem u džamiji. Stvorio ga je Uzvišeni Allah, a obasjavanje, kao tvorevina, također je svojstveno Allahu. Stvaranje svjetlosti iz protoka elektrona kao i osvjetljavanje džamije Njegovo je djelo. Ta sva djela pripadaju Allahu koji je svjetlost nad svjetlostima, Koji svjetlost čini svjetlošću, Koji tvori svjetlost. Međutim, vi imate dio s kojim se izravno uplećete u obasjavanje džamije. To je ono što je Uzvišeni umetnuo u električni sistem, a to je da vi samo okrenete prekidač i džamija bude osvijetljena. Funkcija osvjetljavanja džamije električnim sistemom svojstvena je Uzvišenom Allahu. To je funkcija koja visoko nadmašuje vaše mogućnosti i domete.
Pokušajmo problem još bolje objasniti. Uzmimo za primjer neku mašinu namijenjenu za rad i kretanje. Vama je data uloga okretanja prekidača za njeno uključivanje u rad. Stavljanje mašine u pogon pripada onome ko ju je konstruisao. Zato to djelimično izravno upletanje, koje se tiče čovjeka, nazivamo stečevinom, ili djelimičnom voljom, dok ono što ima veze s Uzvišenim Allahom nazivamo stvaranjem i tvorbom. Po tome se volja dijeli u dvije kategorije:
1. sveobuhvatna volja;
2. djelimična volja.
Volja ili htijenje svojstveni su samo Allahu: وَمَا تَشَاؤُونَ إِلَّا أَن يَشَاء اللَّهُ - A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće (El-Insan, 30). Međutim, da se ova tvrdnja ne bi pogrešno shvatala, reći ćemo da čovjek ima dužnost okrenuti prekidač. On tako ima i volju, a mi ovo ističemo da ne bismo zapali u kontradikciju svojstvenu naučavanju fatalista. Kad kažemo da Uzvišeni Allah stvara, time ističemo da mi pojave ne gledamo kao racionalisti. Mi ne pristajemo na pripisivanje Allahu partnera u Njegovom veličanstvu i Njegovom suverenitetu. Kao što je Uzvišeni Allah Jedan i Jedini, u Svojoj osobnosti, tako je On Jedan i Jedini i u Svojim postupcima. Njegovo djelo ne počiva na drugome. On sve stvara, ali, zbog obavezivanja i sličnih tajni i mudrosti, On neposredno djelovanje čovjeka prihvata kao ustaljeni uvjet.
Radi pojašnjenja, navest ćemo primjer koji koristi jedan istaknuti spisatelj: “Ako nejako, slabašno dijete staviš sebi na ramena i daš mu da bira rekavši da ćeš ga odnijeti kud želi, a ono zaželi uspeti se na visoko brdo i ti ga gore odneseš, nakon čega se ono razboli ili padne, nema sumnje da ćeš ti reći da je samo tražilo što ga je zadesilo. Možda ćeš prema njemu upotrijebiti odgojnu mjeru. Slično i Allah – On je najveći ideal – Koji je najumniji Sudac, od volje Svoga roba, koji je krajnje slab, čini ustaljeni uvjet Svojoj sveobuhvatnoj volji”.[1]
Može li se u navedenom primjeru negirati volja djeteta? Odgovor je: “Ne”, jer je ono tražilo i željelo. Međutim, ti si ga odnio na dato visoko mjesto. Dijete nije uzrokovalo bolest, od njega je samo potekao zahtjev. Zato je potrebno onoga ko je odnio dijete na visinu i uzrokovao bolest razlikovati od onoga ko je tražio datu radnju. Mi na kader i ljudsku volju gledamo s ovim smislom i značenjem, a pravi smisao svega ne zna niko osim Allaha, Koji određuje.
[1] Bediuzzaman Seid Nursi, El-Kelimat, “El-Kelimetu s-sadisetu ve l-ʻišrun”, II, Sedmi primjer.
- Napravljeno na .