Posebno razumijevanje Kur’ana časnoga (razumijevanje koje je darovano muslimanu)

Kur’anska Svjetlost Na Nebu Spoznaje

Hvala Allahu. Neka je salavat i selam na onoga kome je objavljen Kur’an, na njegovu porodicu i sve njegove prijatelje.

Ne samo da su rijetka nastojanja da se egzaktna i teorijska nauka ujedine s pokretom da’ve (pozivanja u islam), već to neki smatraju nemogućim. Nema sumnje da u ovakvom gledanju ima i dosta istine, ali se ne smiju zaboraviti izuzeci. Muhammed Fethullah Gülen, koji se ubraja među aktere islamske da’ve, svojim ranijim djelima, čiji zbir premašuje dvadeset knjiga, evo, dodaje jedno novo djelo takve vrste.

Djelo kome je dao naslov “Kur’anska svjetlost na nebu spoznaje” iz oblasti je tumačenja Kur’ana. Ono pojedine ajete zahvata prema redoslijedu u Kur’anu i ukazuje na neke zanimljive sadržaje i momente u njima. Već na prvi pogled je jasno da autor jako dobro zna klasični i tradicionalni tefsir, ali nije teško uočiti da otvara i neka druga područja. Ne pridržavajući se nijednog ustaljenog standarda tefsirske nauke, a ni ne narušavajući ijedan od njih, autor unosi nove varnice u blijesak i sjaj tefsira. To je bila autorova namjera kad je djelu dao naslov “Kur’anska svjetlost na nebu spoznaje”.

Dakako, u ovo naše vrijeme ima sve više specijalističkog detaljisanja. Međutim, i specijalisti osjećaju potrebu da rezultati njihovoga istraživačkog rada stignu do što širega kruga čitalaca. Taj način priređivanja građe za objavljivanje na Zapadu se naziva vulgarizacijom. To podrazumijeva pojednostavljivanje specijalističkih razrada i njihovo prilagođavanje širim slojevima čitalaca, a jedno je od karakterističnih obilježja našeg vremena.

Ta potreba je veća kad se radi o predmetu vjerskih nauka koje neposredno zanimaju široke krugove čitalaca. Kad bi sada bilo koji spisatelj krenuo u pisanje tefsira po ugledu na takovrsna djela Ez-Zamahšerija, Er-Razija, El-Bejdavija, En-Nesefija i Ebu Su’uda, ne bi imao širok krug čitalaca koji bi to mogli čitati. Stoga bi morao rad spustiti na nižu razinu, a stručno nazivlje svesti na najmanju moguću mjeru.

Knjiga koju imate pred sobom takve je vrste, jer je autor u njoj predmet zahvatio tako da ga može razumjeti i prosječno obrazovana osoba. Međutim, povremeno se ukazuje potreba za korištenjem nekih stručnih izraza, a to od čitaoca koji ne razumije dati izraz zahtijeva izvjesno proširivanje vidika i opće kulture. Uprkos tome što jedan takav čitalac možda neće razumjeti sve momente važne za tumačenje drugog ajeta iz sure Al-Baqara sa stanovišta sintaksičke i stilističke upotrebe, razumjet će da je pojam uputa (الهداية), koji se javlja u drugom i petom ajetu sure Al-Baqara, odgovor na traženje upute koja se pojavljuje u suri Al-Fatiha.

Možda će se takav čitalac pitati: Ako je Kur’an uistinu poslan svim ljudima, zašto ovaj ajet govori da je poslan samo onima koji su upućeni? Stoga vidimo autora kako kaže: “Znamo da je ta Knjiga, u kojoj nema trunke sumnje ni nedoumice, izvor upute bogobojaznima” zbog toga što su njihova srca očišćena od sumnje i dvojbe, a usmjerena su – ne samo njihova srca već i njihove duše – ka prihvatanju Istine i štićenju Allahovih propisa i neprolaznog zakona. Kratko rečeno, zbog toga što su oni bogobojazni i Kur’an koriste na pravi način, unekoliko je i opravdano pomisliti da je Kur’an poslan samo njima.

Ovdje bi moglo biti korisno analizu ovog djela prenijeti na psihologiju nevjernika i licemjera. “Imajući u vidu da licemjeri žive među muslimanima i s njima se miješaju, s vremena na vrijeme im se ukazuje prilika da osjete svjetlost vjerovanja. Međutim, licemjerje nastanjeno u njihovim srcima i glavama sprječava ih da koriste svjetlost. Licemjeri su se izokrenuli u položaj u kome ne vide iako su im oči otvorene. Oni ne vide zbog nezaintresovanosti za zapaljenu svjetlost koju u ruci nosi najčestitiji, Poslanik, s.a.v.s., zbog toga što je preziru ili zbog toga što odbijaju svoju urođenu spremnost na to. I pored toga, oni se suočavaju s upaljenom svjetlošću koja se nudi pogledu. Umjesto da je gledaju očima vjerovanja, oni sumnjom i oklijevanjem neutrališu snagu koja im navire u dušama, otklanjaju njen utjecaj. Sam izraz “potpaliti vatru (استوقد)” pokazuje da oni znaju da će se narav svjetlosti pretvoriti u vatru koja prži, umjesto što je mogla biti korištena u savladavanju puta.”

Kad se, pak, radi o nevjernicima “oni uglavnom ne znaju šta je vjerovanje, niti šta je svjetlost koja iz njega izvire. Oni tu svjetlost nisu vidjeli niti su ulazili u njeno blagodarno ozračje. Zato oni, kad s ovim ili onim razlogom, na sebi osjete zrake te svjetlosti, s izuzetkom u onim najtvrdokornijim, nastoje da se po njoj ravnaju i ostatak života provedu kao odani vjernici. Nema sumnje da razlici između svjetlosti i tame, između vjerovanja i nevjerovanja u tome pripada važna uloga. Muslimani koji su prethodno bili zaokupljeni nekim drugim stvarima, kad su ugledali tu svjetlost, ušli su u novi svijet, zapravo u svijet obuhvaćen islamom i njegovom privlačnošću. Zato, kad upoređujemo one koji, čim čuju za islam, odmah ga upoznaju, krenu vjerovati i u njemu živjeti, s muslimanima koji su rođeni u islamskim zemljama, oni, ‘osim rijetkih među njima’, na jasan način razumijevaju ispravnost onoga što smo naprijed rekli.”

Pored odluke da ukaže na jezičku i stilsku stranu ajeta, autor se bavio i njihovim porukama i ciljevima. Radi ilustracije, pogledajmo, npr., šta kaže prilikom tumačenja jednog od Lijepih imena Uzvišenog Allaha, a to je Stvoritelj nebesa i Zemlje (بديع السماوات والأرض). Autor polazi od značenja glagola bada`a (بدع) koji u arapskome jeziku označava “pronalaženje” i “stvaranje”, bez premca ili uzora u nečemu ranijem. Zatim ističe kako se Zemlja i nebesa, čija širina nema granica, pogledu izlažu kao obrazac jedinstvene ljepote koje se čovjek ne može nagledati. Zapravo, tu su divna bića i stvorenja kojima ništa ranije nije moglo biti uzor(ak). Ona su zadivljujuća, ushićujuća. Ništa ljepše i privlačnije nema od njih, jer im ranije nije bilo premca, s jedne strane, te usljed naravi izvorne materije i sadašnjeg oblika, s druge strane. Kroz milijarde svjetlosnih znakova, ona ukazuju i potvrđuju svoga Stvoritelja, svoga Kreatora.”

Naravno, “Zemlja i nebesa su, sa svim što je na njima, s ljepotama i veličinama koje plijene srca, sa svim tajnama, stvoreni na razini savršenstva iznad koga nema drugog savršenstva, bez ijednog nedostatka ili manjkavosti, i to rječju ‘Budi’ od strane Stvoritelja. To nisu dijelovi koji su došli tako što su se od Njega odvojili, ili od Njega nastali. Odnos između Svemira i Uzvišenoga koji ga je stvorio jeste odnos između onoga Ko je stvorio i onoga što je stvoreno, a to se ne izjednačava s rađanjem, ili nastajanjem od nečega, ili nastajanjem neovisnim o nekoj volji. Nemoguće je zamisliti da takav odnos, koji bi izražavao nekakav nastanak i postanak, bude podložan usitnjavanju, dijeljenju i trošenju, onako kako će se i Sunčev ogrjev jednoga dana potrošiti. Naprotiv, sve se stvara, raste, razvija se, a potom se gubi, odlazi i nestaje. Iza tog nestajanja slijedi nastajanje s istom ljepotom i privlačnošću. Naravno, sve dolazi jedno za drugim, zatim odlazi jedno za drugim, a ostaje samo Stvoritelj nebesa i Zemlje, bez ikakvog prestanka, preobražaja ili kraja. Kad se Uzvišeni Allah smiluje i svjetlost života daruje onima koji dolaze, to onima koji imaju razuma govori o smislu postojanja. Kada dolaze neki novi, s istim blagodatima koje su njima poklonjene, nakon odlaska onih koji su prethodno nestali, to je jedan dokaz neprolazne vječnosti.”

Da bi što bolje koristio Kur’an, musliman treba dobro razmisliti kako ga čitati. Malobrojni su oni koji tako postupaju, a malo je i onih koji primjenjuju ono što se u njemu kaže i šta se u tom pogledu savjetuje. El-Gazali, u djelu Oživljavanje vjerskih znanosti (إحياء علوم الدين), kao i Bediuzzaman Said Nursi, u djelu Pisma (المكتوبات), zahvatili su ovo pitanje po dubini. Muhammed Fethullah Gülen, autor ovog djela, osjetio je potrebu da to isto istakne. Govoreći o odgovarajućem načinu čitanja i razumijevanja Kur’ana, on kaže: “Ovdje ćemo se na to osvrnuti i reći, kako god izgledalo da se riječi Nuha, a.s., koje se tiču njegovog naroda: Gospodaru moj, ne ostavi na zemlji nijednog nevjernika (Nuh, 26), kose s onim što smo naprijed rekli, to ipak nije tako, jer treba pretpostaviti da je to Nuh, a.s., rekao sa smislom nagovještavanja onoga što tek treba biti, budući da je znao naravi društva u kome je, kao vjerovjesnik, proveo dugi niz godina. Može se pretpostaviti da je on predvidio Božansku odluku, ili da mu je Božanska odluka objavljena. On je takvu dovu uputio jer je to bila jedna široko zastupljena osobina kod većine velikih vjerovjesnika.”

Ovdje je opravdano zadržati se na pitanju da li ovo kazivanje treba razumjeti kao nešto zasnovano na činjenici, ili drugačije, budući da smo uvjereni da to nije tek simboličko kazivanje, već govori o događaju koji se uistinu zbio, a Kur’an nam ga prenosi.

Dalje, izlažući sam događaj, Uzvišeni Allah ukazuje na neke činjenice koje će se odvijajati sve do Sudnjeg dana. To su pojave koje se odvijaju od postanka Adema, a.s., a nastavit će se do posljednjeg čovjeka na prolaznom svijetu. Kad posmatramo kategorije koje koristi Kur’an, vidimo da one ne pripadaju nekom vremenu ili određenome mjestu, a to je nešto sasvim očekivano od jedne svemirske knjige. Međutim, da bismo mogli tako razumjeti Kur’an, treba ajete posmatrati u posebnom okviru. Zapravo, može se reći da je to jedini uvjet istinskoga korištenja Kur’ana.” Nadalje, čak i “kad je pravo nevjernika, licemjera, židova ili kršćanina, bilo povod objavljivanju, ajeti to potvrđuju. Svako ko, kao pojedinac, sa samim sobom uspostavlja misaone, logičke, senzitivne i intuitivne odnose, zatečen u nekom vremenu ili na nekome mjestu, može primiti uvijek svježe i nove poruke Kur’ana i doživjeti ih u dubini sebe. Drugim riječima, svako je, kao pojedinac, dužan reći: “Tačno je da ja nisam vjerovjesnik, ali osjećam da se ajeti Kur’ana, čiji broj iznosi 6.000 i nešto, čine kao da su meni objavljeni”. Na kraju krajeva, nije li ovo suština problema i njegova osnova? Može li se Uzvišeni Allah svesti – sačuvaj Bože – na neko dato vrijeme ili mjesto? Dakle, kako god Kur’an časni, koji se kod Uzvišenog Allaha pokazuje kao svojstvo govora, oslovljava Poslanika, s.a.v.s., tako oslovljava i mene i tebe.’ On oslovljava i sve koji će doći poslije nas. Prema tome, oslovljava cjelokupno čovječanstvo. Ova činjenica je važna sa stanovišta univerzalnosti Kur’ana, njegove nadvremenosti i nadmjesnosti. Da nije tako, čovjek bi događanja zabilježena u Kur’anu gledao kao priče iz prošlosti. Takvi pogledi bi znatno umanjili razmjere korisnosti Kur’ana.”

Bez sumnje, pažljiv čitalac će uočiti da je autor ovog djela stavio znalca stilistike, filozofije i historijskih povoda objavljivanja ajeta u položaj da lično posmatra kazivanja iz Kur’ana, s naglaskom na njegovoj univerzalnosti, odnosno na činjenici da je Kur’an dobar svim generacijama koje će doći poručujući da ga i stručni komentator (مفسر) i običan čitalac mogu dobro koristiti.

U smislu razumijevanja Kur’ana, autor razmatra implicitne naznake i eksplicitna ukazivanja na poruke koje se tiču svjetlosti. Nije teško primjerom dokazati kako autor, pored korištenja klasičnih i tradicionalnih tefsira, u komentare unosi i neke nove poglede, kao što čini u sklopu komentara ajeta br. 75. u poglavlju Al-Waqi`a, kad uvodi specifično tumačenje riječi “zonama gdje se zvijezde gube” (مواقع النجوم), dajući im dosta prostora. On pažljivo izlaže različite načine tumačenja ovog ajeta. Cilj tumačenja ovog ajeta je da se prikažu Poslanik, s.a.v.s., drugi vjerovjesnici, a.s., zvijezde, dostavljanje ajeta Džibrilu, postojanje kur’anskih zvijezda, tj. odlomaka Objave, kao i svih ajeta, na pravome mjestu, te da se istakne kako su čiste grudi vjernika mjesto smiraja kur’anskih zvijezda, itd. Na početku razmatranja iznesenog pitanja, dok ukazuje na jedan novi moment, autor kaže: “Neki ljudi su nemarni! Allah Svojim beskrajnim znanjem to nesumnjivo obuhvata. Zato ono što želi posebno naglasiti On izražava uz zaklinjanje.”

Čovjek se pred tim treba zamisliti i stidjeti se. Treba ga znoj obliti. Trebaju mu usne drhtati, tijelo mu se tresti dok čita ovakve ajete. Da bi mu objasnio i protumačio kako je Kur’an jedna časna knjiga, Gospodar čovjeku navodi dokaze za dokazima pridružujući im i jednu veliku zakletvu. Tumačenje ovog ajeta autor završava riječima: “Zbog svih navedenih značenja, kao i značenja koja mi ne znamo, Allah se zakleo ‘zonama gdje se zvijezde gube’, zakletvom za koju i Sam kaže da je velika zakletva. Budući da mi u značenja koja ne znamo, vjerujemo jednako kao i u značenja koja znamo, od sveg srca vjerujemo i svjedočimo da je to velika zakletva.”

Kad tumači ajete koji vjernike upozoravaju na nevjernike i licemjere, autor pruža potanke analize s upozorenjima za vjernike na podvale, zamke i klopke koje nevjernici postavljaju na put vjernika. U vezi s tim kaže: “Oni koji su krenuli niz struju ateizma, pa je nevjerovanje postalo njihovo stalno obilježje, kao i licemjeri, najsličniji su šejtanima. U odgovarajućim prilikama oni ne oklijevaju riječima spominjati Boga i vjeru, time se zakloniti i iskoristiti druge. Prikazuju se u liku dobrih ljudi i dobročinitelja, a u sebi uvijek nose neugaslu mržnju protiv vjernika, stalno traže načina da bijes i mržnju iskale. U trenucima kad ne mogu pokazati i izliti zlobu koja im se gomila u grudima, oni mržnju kriju iza vedrog osmijeha, ili slatkih i blagih riječi. Prikazuju se da su demokrati, a kad se dograbe sile koja im omogućuje da urade šta žele, oni kažu: ‘Istina je na strani sile’. Tada njihova demokracija postaje nešto imaginarno, iluzorno, a oni posežu za nezamislivim nedjelima. Pouzdanje u takve smatra se nepoštovanjem osjećaja pouzdanja. Što se tiče straha od takvih, to se smatra nepouzdanjem u Uzvišenog Allaha. Vjernik je dužan uvijek biti grudi otvorenih za ljubav prema svima, ali ne smije biti nemaran i prema takvima biti okrenut leđima. U svim prilikama, od zla takvih treba utočište tražiti kod Uzvišenog Allaha.”

Zatim, autor zaključuje: “Pošto su lažovi i licemjeri, a prikazuju se da su bogobojazni, takvi ljudi se žale na sve, čak i na bezazlene postupke drugih. Posebno se plaše i ograđuju od svake vrste poslova koji počivaju na rafiniranim osjećanjima i mislima. Plaše se da je to okrenuto protiv njih, jer na ljude gledaju svojim škorpijskim očima i osjećanjima. Grudi su im ispunjene izdajstvom. Zato su oni u stalnome strahu, u skladu s pravilom: ‘Izdajica je uvijek u strahu’. Oni su pravi neprijatelji vjernika, a vjernici svoj oprez prema njima ne smiju svesti na načelan oprez, već se moraju čuvati njihovog načina vjerovanja.”

Kad razmatra ajet koji govori o odmetnicima, autor svoj komentar popraća dragocjenom analizom. Ko površno pročita ovaj ajet, mogao bi pomisliti da je shvatio njegov cilj i značenje, ali, nakon što pročita tumačenje ajeta u analizi autora ovog djela, shvatit će da on sadrži značenja dublja nego što ih je predviđao. Ajet o kome je riječ glasi: Allah neće ukazati na Pravi put onim ljudima koji su postali nevjernici, nakon što su bili vjernici i tvrdili da je Poslanik istina, a pruženi su im jasni dokazi! Neće Allah ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini (Ali `Imran, 86), a u sklopu njegovog tumačenja autor djela kaže: “Oni koji staju na stranu zlih pomagača nevjerovanja i neistine, iako su posvjedočili vjerovanje, uvidjeli ljepotu Istine i odvratnost zla, samo su zalutale i zle osobe. To su loši pojedinci čiji su urođeni osjećaji skrenuli i po zlu krenuli pa su sklonost upućenosti izgubili dotle da im Allah udjela u njoj ne daje, niti ih na Pravi put upućuje. Sklonost da budu upućeni oni su izgubili dotle da im Allah ne daje udjela u upućenosti, niti ih izvodi na Pravi put. Ne upućuje ih zato što takvi ulaze u masu pokreta odmetnutoga od centra islama, što su u psihološkom stanju u kome slijede nered i javno nastupaju kroz suprotstavljanje i klevetanje centra, a to dodatno vodi u tamnjenje njihovih srca. Oni smatraju da su i s takvim postupcima i nastupima vjernici. Budući da vjernici misle da ih istinski znaju jer su dio njih, a na jedan pasivan način pružaju usluge nevjerovanju, ateizmu i jačanju duha sekularizma, takvi vjernike jednostavno uvlače u dodatne nevolje i brige. Budući da je islamu poklonio posebnu svjetlost, poput sunčeve svjetlosti u poređenju sa svjetlostima drugih vjera, Uzvišeni će one koji se od te svjetlosti udaljavaju držati u trajnoj zabludi. Ni u čemu oni neće biti upućeni. Život i vrijeme će potrošiti u zaslijepljenosti, s kojom ništa neće naći niti znati. Bit će loš uzor zalutalim pojedincima i skupinama.”

Autor djela praktikuje i objašnjavanje nekih pitanja za koja mu se čini da mogu biti pogrešno shvaćena. Znamo, npr., da je poučavanje Istini i savjetovanje nešto temeljno u vjeri. Međutim, pošto postoji mogućnost da neki pogrešno shvate ajet: Zato poučavaj – pouka će već od koristi biti (Al-A`la, 9), autor djela u vezi s tim kaže: “Ako bi neko rekao: ‘Poučavao sam ih, ali oni nisu razumjeli, ništa im nije koristilo. Oni su skupina od koje nema koristi, za koju nema nade. Dakle, moji savjeti im ne koriste. Pošto ajet kaže da savjetujem samo ako moji savjeti koriste, ne ostaje ništa što mogu činiti’. To je pogrešno shvatanje”.

Komentarišući stvarni cilj ajeta, autor djela tvrdi da je suština dostavljanja (تبليغ) i služenja vjeri odlučnost: “Budući da je Poslanik, s.a.v.s., poučavanjem i dostavljanjem obavezan bez nekog ograničenja i uvjeta, ajet Zato poučavaj – pouka će već od koristi biti, ne služi ograničavanju, već naglašavanju zadaće i obavezanosti, jer taj rječit i snažan govor, koji se šalje i njime se objavljuje, neizostavno je koristan, makar potencijalno, za nekad ubuduće. Što se tiče pretpostavke koliko će praktično koristiti, ili neće, onima koji to čuju, to je drugo pitanje. Dakle, na osnovu ovog ajeta se može reći: Savjetuj, jer od savjeta mora biti nekakve koristi.”

Ovdje je poželjno ukazati i na autorov komentar ajeta koji iscrtava okvir života muslimana, kao i razumijevanje njegovog djela i zadovoljstva njime, a to je ajet: A kad završiš (s jednim poslom), (odmah) se predaj drugom poslu i samo se Gospodaru svome obraćaj (Al-Inširah, 7-8), u vezi s kojim kaže: “Ovaj časni ajet izlaže muslimanu važnu pokretačku filozofiju i životni kodeks. Dakako, vjernik treba biti u neprestanome kretanju, dok radi i kad odmara. Drugim riječima, treba se organizovati u skladu sa životnim planom u kojem nema praznine. Tačno je da je njemu, kao čovjeku, potreban odmor, pa je normalno što i odmara. Međutim, čak i odmaranje treba biti uz odgovarajuće aktivnosti. Ko se, npr., umori čitanjem i pisanjem, može odmarati spavajući ili mijenjanjem okruženja, kao kad čita Kur’an, klanja namaz, praktikuje neku sportsku vježbu. Može i razgovarati, ili se u dozvoljenim granicama šaliti s drugima, itd. Kad se umori od toga, ponovo se može vratiti čitanju. Dakle, može biti u stalnom pokretu tako što jedan posao ostavlja zamjenjujući ga nekim drugim. Znači, može se odmarati dok radi i raditi dok se odmara. Ako bismo ocjenjivali važnost ovog pitanja u okviru služenja vjerovanju, može se reći da bismo mi, kao vjernici, bili u permanentnoj dobroti. Prema načinu služenja vjeri, ranije prihvaćenome i neprestano primjenjivanome, odražavanje toga kur’anskoga kodeksa u životu nas vjernika vidimo a da toga nismo ni svjesni. Ranije su neki naši imućni ljudi, tražeći Božije zadovoljstvo u pomaganju naprednih siromašnih đaka i studenata, plaćajući im smještaj u internatima, služili svojoj zajednici. Nakon izvjesnog vremena, činilo im se da su zadaću izvršili, pa su se bili prepustili ugodnosti i preokupacijama svakodnevnog života. Najednom su se pred njima otvorile nove kapije koje su ih pozvale da i dalje osjećaju užitak velikodušnog služenja. Usplahirena srca su se iskreno pitala: ‘Mogu li prestati takve vrste služenja vjerovanju? Nema li tu i drugih i širih polja služenja?’ Pred njima su se otvorila druga polja služenja, na širim geografskim prostorima. Našli su užitak izvršavanja tog služenja na Allahovome putu. Sada ispijaju čaše zadovoljstva. Allah je pred njima otvorio polja drugačijih aktivnosti i služenja drugih dimenzija. Ukratko, nije bilo vremena u kome bi se pojavila pogubna sumnja da je služenje okončano, da su mu vrata pozatvarana, a da Uzvišeni Allah nije dao različite oblike služenja na Njegovome putu, na različitim poljima. Zato smo mi, na tragu takvog razumijevanja, rekli da smo društvo “permanentne dobrote”. Dakle, iako kao vjernici nismo uvijek svjesni poruke sadržane u ajetu: A kad završiš, namazu se predaj, ona se u našim životima ogleda i potvrđuje u jednoj organizovanoj i ustaljenoj formi. Ako pažnju usmjerimo na srž pitanja, vidjet ćemo da, u biti, vjernik ne može imati nekoga ko će ga u tome zamijeniti. Prije svega, svaka blagodat koju je Uzvišeni Allah pružio vjerniku veoma je velika. Nesumnjiva blagodat je to što smo ljudi. Što smo zdravi i živi, druga je blagodat. To što mnoge blagodati koristimo osjećajući ih kao rezultat vjerovanja, posebna je blagodat. Zapravo, sve je blagodat: jelo i piće, čekanje vječnog života. Čekanje vječnih blagodati je blagodat. Sve je, uistinu, blagodat. Međutim, ugodnosti i navike nam zamagljuju vrijednosti svih blagodati. Stoga mi za njih nismo zahvalni kako bismo trebali biti. Svaka blagodat je na nekoj gomili na kojoj se nalazi i neka druga blagodat na koju se ne osvrćemo. Kad se osvrnemo oko sebe, vidimo na mnogim stranama razbuktale ratove. Vidimo hiljade ljudi kako plaču i podnose razne nevolje. Vidimo muslimane u mnogim krajevima Svijeta izložene nasilju, ugnjetavanju, samovolji vladara koji ne prezaju od zlostavljanja vjernika. Dok se odvijaju ta strašna zbivanja podalje od nas, mi slobodno možemo izvršavati svoje zadatke, svoje dužnosti, bez izlaganja nasilju i ponižavanju, iako je nedavno slično bilo naše stanje u mnogim islamskim zemljama. Nisu li ove naše prilike jedna velika blagodat? Ne zavrjeđuje li i to zahvalnost?”

Dakle, “trebamo iz jednoga posla hitati u drugi, svoje zadatke izvršavati u sklopu organizovanoga kolektivnog služenja, bez predomišljanja i oklijevanja, s osjećajem duševnoga i idejnog užitka dok izvršavamo zadatke. Dakako, vjernik nema pravo reći: ‘Uradio sam šta sam trebao. Nije ostalo ništa što još trebam uraditi’. Vjernik to ne smije reći i s poprišta se povući u ugodnost i odmaranje. Nakon izvršenja jednoga dobrobitnog posla, dužnost mu je prići drugome takvom poslu. Treba se odmarati uz posao. Odmaranje mu treba biti uvod u drugi posao, da normalno živi kad se suoči s teškoćama, da izobilje i oskudicu okrene u smjeru metafizičkog doživljavanja te da se prema njima odnosi u svjetlu shvatanja da materijalni svijet dopunjuje nematerijalni, a da nematerijalni svijet dopunjuje materijalni, da živi kao čovjek u čijem životu nema nikakve praznine.”

Kako se vidi iz izloženih navoda, ovo djelo je puno uputstava koja bogatim čine život vjernika ispunjavajući ga kretanjem i aktivnostima. Poželjno je znati da je najvažnije načelo tefsira pojam “dinamički tefsir” za koji su bili zainteresovani mufessiri renomea Sejjida Kutba i Ebu el-A’laa el-Mevdudija, zbog toga što Kur’an nije knjiga vjere daleko od života, kretanja i aktivnosti koje život oplođava, već knjiga čiji je cilj da se njena naučavanja primjenjuju u životu. To je knjiga koja se prožima sa životom, izvorno i u etapama objavljena da upravlja životom.

Od potpunijeg citiranja odlomaka koje smo izložili u svrhe upoznavanja s djelom, morali smo odustati ne prenoseći ih u cijelosti. Prije zaključivanja svoga kratkog osvrta, želimo istaknuti da se autor dosljedno klonio korištenja stručnoga tefsirskog nazivlja. Međutim, iako je nastojao da, pišući jednostavnim i jasnim stilom, što je moguće jednostavnije izlaže analizu zahvaćenih pitanja, neki čtaoci će, ipak, naići na poneku teškoću u razumijevanju nekih mjesta. Njima preporučujemo ponovno čitanje, pažljivo i s udubljivanjem, te da koriste rječnik ili pomoć neke osobe koja o izloženim pitanjima ima više znanja. Ako ništa od toga ne bude koristio, čitalac će u razumijevanju sličiti osobi zatečenoj u bašči koja obiluje brojnim rodnim stablima, osobi koja bere samo onoliko koliko joj je dovoljno da se zasiti, pa nakon toga kaže: “Nije mi ni potrebno da dalje jedem. Dosta mi je ovo. Neka drugi pojedu ono što ja ne oberem”, jer “iznad svakog znalca ima neko ko zna više”. Allah to najbolje zna.

Autor ni o čemu mnogo ne dulji, niti u djelu na nečemu mnogo insistira. U skladu s tim, on kaže: “Detaljno komentarisanje Kur’ana zahtijeva mnogobrojne tomove, a ova knjiga izlaže samo kratke osvrte koje smo iznosili u jednoj improvizovanoj, inicijalnoj formi, na prigodnim susretima, u skladu s ukazivanim prilikama. Osim toga, osvrti pripadaju osobi koja je bila jednako opčinjena, istim osjećanjima obuzeta prilikom komentarisanja svih misli.”

Iako mi nemamo pravo uplitati se u pokazanu autorovu skromnost, povodom nje bismo se pozvali na ono što je rekao Ali, r.a.: “Ako za nešto nema nikakvog objašnjenja, čovjek će ga naći u Kur’anu.” Dakle, dužnost svakog vjernika je da Kur’an razumijeva na njemu specifičan način, pod uvjetom da zna principe i osnove tefsirske nauke i njena pravila.

Vrijednom autoru čestitamo na uloženom trudu i uspjehu postignutom prilikom razmatranja poruka Kur’ana. Želimo mu zdravlje i dobro raspoloženje, da ga Uzvišeni Allah podrži u njegovome naučničkom služenju islamu. Neka Gospodar svjetova, Plemeniti i Neusporedivi, autora ovog djela nagradi najboljom nagradom, a muslimane podrži u korištenju djela.

Dr. Se’ad Yildirim, profesor tefsira, Marmara univerzitet, Istanbul

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.