On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara... (Al-A`raf, 189-190)
هُوَ الَّذِي خَلَقَكُم مِّن نَّفْسٍ وَاحِدَةٍ وَجَعَلَ مِنْهَا زَوْجَهَا لِيَسْكُنَ إِلَيْهَا فَلَمَّا تَغَشَّاهَا حَمَلَتْ حَمْلاً خَفِيفًا فَمَرَّتْ بِهِ فَلَمَّا أَثْقَلَت دَّعَوَا اللّهَ رَبَّهُمَا لَئِنْ آتَيْتَنَا صَالِحاً لَّنَكُونَنَّ مِنَ الشَّاكِرِينَ. فَلَمَّا آتَاهُمَا صَالِحاً جَعَلاَ لَهُ شُرَكَاء فِيمَا آتَاهُمَا فَتَعَالَى اللّهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ
On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kad je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: “Ako nam daruješ zdrava potomka, bićemo, doista, zahvalni”. I kad im je darovao zdrava potomka, poslije su potomci njihovi izjednačili druge s Njim u onome što im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim. (Al-A`raf, 189-190)
Postoji nesumnjiva činjenica da neki vjernici ponekad ulaze u krug mnogoboštva, iako taj sam ulazak ne znači ulazak u društvo mnogobožaca. Kako se jasno vidi iz ovog časnog ajeta, pretjerana ljubav prema djeci je neka vrsta širka. Umjesto da se na djecu i unučad gleda kao na blagodati, dobrotu i povjereni emanet od strane Allaha stavljen na pleća roditelja, na njih se gleda ne samo tako kao da se posjeduju, već neki zbog njih ostavljaju namaz i druge ibadete, kao da je ljubav prema djeci preča od ljubavi prema Uzvišenom Allahu.
Umjesto ljubavi prema djeci radi Allaha, mi ih volimo bez razmišljanja o Allahu, ako je takav opis moguć. Osjećamo neku vrstu odnosa, čuvstava i ljubavi, koji vode do neke razine nenamjernoga spontanog mnogoboštva.
Dakako, treba se ponašati u skladu s pravilom da se “srce ne može otvoriti za dvije ljubavi”.[1] Treba uvijek biti u pripravnosti da se stane protiv mnogoboštva. Naravno, ovo je vrlo jednostavno sa stanovišta riječi, samoga izgovora, ali primjena u životu je mnogo teža nego što se čini. Uprkos tome, treba činiti sve što se može da se bude čisto od mnogoboštva. Treba ulagati napor da se ne bude blizu mjesta na kojima se i s udaljenosti osjeti zadah mnogoboštva. Ako to uradimo, pristajat će nam opis usklađen s dovom Poslanika, s.a.v.s.: “Bože moj, utječem Ti se od onoga šta sam kao mnogoboštvo počinio, a da za to znam. Za oprost Te molim u vezi s onim za šta ne znam.”[2]
Pitanje ljubavi prema djeci može se posmatrati iz više različitih uglova. Možda čovjeku i ne treba zamjeriti za ono što osjeća, samo što je on, sa stanovišta vjere, obavezan usklađivati svoja urođena osjećanja. Neko je, npr., lakom na jelo i piće, želi živjeti aristokratski, te u tome pokazuje žarku želju i stremljenje. Idući za tim, ponaša se bez osvrtanja na posljedice. Čovjek je sa svojim urođenim sklonostima stvoren slab u odnosu na želje, kao škrtac i pohlepnik. To je sklonost njegove urođene naravi.
Pored osjećaja mržnje, sile i svadljivosti, on u sebi nosi i osjećaje ljubavi i humanizma. Ta svojstva su znakovi na razmeđu puteva koji vode u zlo ili u dobro. Zato čovjek treba zatvoriti prolaze i vrata pobudama zla, osjećanja svadljivosti kontrolisati razmišljanjem i osjećajima vjere – to je ono što se vjerskim izrazom naziva “stjecanjem druge naravi” – da bi dostigao potpunost koja mu je namijenjena, odnosno da od prolaza koji su bili otvoreni za sve, učini samo jedna vrata − ona koja će voditi Uzvišenom Allahu i jačanju veze s Njim.
Ovakva ljubav prema djeci prisutna je u naravi čovjeka. Da nije te ljubavi, djeca ne bi imala nikakve zaštite, niko se ne bi brinuo o njima, o njihovom odgoju i obrazovanju. Tako ne bi napredovala ni država ni čovječanstvo.
Oko sebe možemo vidjeti znatan broj djece koja griješe, nisu poslušna. Uprkos tome, obuhvaćena su zaštitom očeva i majki. Da nije te ljubavi prema djeci, prisutne u naravi čovjeka, ulice bi se ispunjavale mladima otjeranim od kuće. Međutim, poželjno je istaknuti potrebu korigovanja srca u pogledu tih osjećanja, kao i drugih, osjećanjima ljubavi prema Uzvišenom Allahu, kako bi se došlo do željene ispravnosti, stoga što je skretanje neizbježno ukoliko povezanost s Allahom nije osovina života. Zato je neophodno razvijanje i zasađivanje ljubavi prema Allahu u svakom srcu. To je povezano s određenim vježbanjem i treniranjem.
Prema tome, kad neko ko u životu ne zna ni za kakvo duhovno vježbanje kaže: “Bože, ja svoje imanje i svoju djecu zalažem na Tvome putu”, to čini s ciljem da se tako drugima prikaže, iznoseći očiglednu laž. Zato je neophodno, prije toga, od sebe odstraniti ružna svojstva, a u sebi, na njihova mjesta, zasađivati lijepa svojstva, jedno po jedno, kako bi se dubine duša napajale islamom koji bi postao sastavni dio naše naravi i stremljenja, kako bi islam utjecao na naše ponašanje i našu narav. U protivnom, nećemo se moći riješiti dualizma u razmišljanju, niti dualizma u praktičnom životu i ponašanju.
Smisao ajeta se prenosi od Adema, a.s., na sve njegove potomke, pojedince i skupine, pružajući se poput dugačkog lanca koji se pokazuje u vidu svoga općeg jedinstva i djelimičnog raspoznavanja i razlikovanja, s bogatstvom sadržaja. Ako čovjek uspije u dostizanju cilja, nagradom će preteći i nadmašiti meleke, a ako se podredi zemaljskim dobrima, bit će niži i prezreniji od prokletog šejtana. Kad ajet spominje dobre i loše karike lanca ljudskog roda, on koristi odgovarajući stil u komentarisanju njihovog općeg izgleda. Zato mi, ako to shvatimo, ne trebamo postavljati pitanje: “Koji je to par? Da li Adem, a.s., i njegova supruga Hava, ili Kusaj iz plemena Kurejš i njegova supruga, ili možda neki drugi par?”
Taj čovjek je sa svojom dušom, svojom spremnošću, odgojem i bogatstvom, stvoren s drũgom njegovom, iz jedne duše, što možemo nazvati “istinskom jedinstvenošću”. Zatim su iz tog čovjeka, ili iz njegovog roda, stvoreni ljudi u parovima, odnosno stvorena je drũga čovjeka, na oblik i sa osnovnim sastavnim dijelovima usklađenim s njegovom naravi. Stvoreni su tako da jedno za drugim osjećaju potrebu, da se međusobno dopunjavaju, da jedno uz drugo nalaze mir i zadovoljstvo, da jedno drugo razumijeva i s njim saosjeća, da mu može prenijeti ono što osjeća u svome srcu.
Dakle, svako je po jedno lice istog jedinstva stvaranja. Ovdje se posebno ističe jedinstvo stvaranja. Ističe se da smo i mi manifestacija stvaranja i njegove blagodati. Zato, kad nam se srca ispune osjećajima zahvalnosti, razum i dar spoznavanja trebaju biti ispunjeni osjećanjem potrebe za zahvaljivanjem.
[1] Ili, kako u Kur’anu stoji: Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao ... (Al-Ahzab, 4).
[2] Al-Qurtubi, Džami`u-l-ahkami.
- Napravljeno na .