Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili (svojim rukama)... (Aš-Šura, 30)
وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ
Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili (svojim rukama), a On mnoge i oprosti. (Aš-Šura, 30)
Ako za svaku nevolju koja nas pogodi kažemo da je zaslužena kazna zbog grijeha, to se ne kosi s važećom logikom. Međutim, kad bismo bili kažnjeni za svaku pogrešku koju počinimo, na vratu bi nam se nagomilalo nevolja toliko da nikad ne bismo imali priliku odahnuti. Ako bismo bili kažnjeni za svaki čin koji je izvan onoga čime je Uzvišeni zadovoljan, kad se radi o našem govoru, druženju, šetnji, itd., ne bi nam se ukazala prilika da budemo mirni. To znači da Uzvišeni Allah, čija je milost zastupljenija od kažnjavanja, oprašta mnoge grijehe. Ko zna koliko puta nam oprosti tokom jednoga dana? To je ono na šta ukazuju riječi iz ajeta: ...a On mnoge i oprosti.
Činjenica što čovjek zna da su nevolje koje ga snađu rezultat njegovih postupaka i djela njegovih ruku jeste jedna od namjera Kur’ana. Svako razmišljanje koje se kosi s ovom činjenicom vodi čovjeka u pretres optuženog i traženje krivca u nekom drugom. Takav čovjek ne može naći drugoga krivca, a ne može izbjeći ni kaznu za grijeh koji čini sumnjičenjem.
Naravno, Kur’an nam pruža mjerila u traženju počinioca grijeha. Prema Kur’anu, to nije niko drugi već počinilac lično. Recimo da, npr., zbog zaborava ili nesmotrenosti izvrnemo čašu, razbijemo je, prolijemo čaj koji je bio u njoj i njime opržimo nogu. U takvoj situaciji ne koristi nam ljutnja, traženje krivca, niti uzvikivanje: “Ko je ovdje stavio ovu čašu?” Naprotiv, trebamo biti smireni i reći: “Gospodaru moj, ništa u ovom Svemiru nije slučajno. Vjerovatno je ovo neka kazna za nešto što sam počinio. Oprosti mi moje grijehe.”
Ne krivimo za sve druge! Ako budemo krivce tražili u drugima, postupat ćemo u suprotnosti s porukama časnog ajeta: ...zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom (An-Nadžm, 32). Osim toga, sumnjičit ćemo druge, a time ćemo biti u suprotnosti s porukama časnog ajeta: ...klonite se mnogih sumnjičenja (Al-Hudžurat, 12).
Naravno, osuđivanje samoga sebe prilikom zapadanja u nevolje vodi čovjeka u samokontrolu. Nije li Poslanik, s.a.v.s., od svake nedaće utočište tražio u namazu, dovi, okretanju Allahu i traženju Njegovog oprosta.
Riječi “svojim rukama” (أيديكم), koje se pojavljuju u časnom ajetu, ne znače samo grijehe koji se počine rukama, već označavaju sve grijehe u kojima su sudjelovale ruke, noge, sluh, vid, itd. Dakle, one podrazumijevaju sve postupke u čijem činjenju je sudjelovao bilo koji organ. Zato se svi grijesi, počevši od ogovaranja pa sve do bluda, mogu posmatrati s tog stanovišta.
Nekad ima srazmjerne usklađenosti između dolaska nevolje i njene težine, na jednoj strani, s počinjenim grijehom ili prekršajem, na drugoj strani, a nekad toga nema. Kako god bilo, svaka nevolja je vjerniku bazen za čišćenje, u koji ulazi i od grijeha se čisti, da bi sačuvao i održao čistotu duše.
U jednom časnom hadisu, koji prenosi Ibn Ebu Hatim, naš čestiti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čovjeku se ne dogodi ogrebotina drvcetom, niti posrnuće nogom, niti mu znoj poteče, a da to nije zbog nekoga grijeha. Ali, grijesi koji mu budu oprošteni još su brojniji.”
Svejedno da li je Uzvišeni Allah te grijehe oprostio neposredno ili ih preinačio u nedaće i čišćenje čovjeka putem njih, čovjek neće ostati ulijepljen njima. Kao što je Alija, r.a., rekao, Uzvišeni Allah je iznad toga da na Sudnjem danu kažnjava roba zbog grijeha koje mu je već oprostio, da ga na Sudnjem danu kažnjava zbog grijeha koje mu je oprostio na prolaznom svijetu.
Gospodaru naš, oprosti nam grijehe i prekoračivanje mjere. Učvrsti nam hod i pomozi nas protiv onih koji ne vjeruju.
- Napravljeno na .