Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja... (Al-Hadždž, 11)
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَعْبُدُ اللَّهَ عَلَى حَرْفٍ فَإِنْ أَصَابَهُ خَيْرٌ اطْمَأَنَّ بِهِ وَإِنْ أَصَابَتْهُ فِتْنَةٌ انقَلَبَ عَلَى وَجْهِهِ خَسِرَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةَ ذَلِكَ هُوَ الْخُسْرَانُ الْمُبِينُ
Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne u najmanje iskušenje, vraća se nevjerništvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak! (Al-Hadždž, 11)
U Kur’anu časnom ima mnogo ajeta o naznačenom pitanju. Naravno, Uzvišeni Allah stalno iskušava vjernika, licemjera i nevjernika, da bi se pokazale postojeće razlike u njihovom unutrašnjem svijetu. Iskušava ih različitim teškoćama i nevoljama, ne samo duševnim patnjama, već i nekim doživljavanjima koja su u dodiru s dobrom, da im uzdiže moralne vrijednosti.
Na osnovama brojnih iskustava pouzdano se zna da mnoge, čak i one koji su odani i podnose žrtvu na Allahovom putu, sustižu materijalne krize. Nekad im propadne trgovina ili budu izloženi različitim potresima u životu. To nije ništa nego iskušenje od strane Uzvišenog Allaha namijenjeno robu. To nipošto ne znači da se Uzvišeni Allah, koji je apsolutno imućan, odriče onih koji sasvim predano i požrtvovano nastoje uzdići Njegovu riječ, da ih prepušta same sebi, da budu smrvljeni u ovom životu. Naprotiv, Uzvišeni Stvoritelj, koji je beskrajno mudar u svakom djelu koje čini, koji je iznad svake besposlice, iskušava Svoga roba, da pokaže svojim ponašanjem, a na osnovama svojih spoznaja, razmjere svoje odanosti Njemu i povezanosti s Njim. Može se pretpostaviti da će neki pasti na tom ispitu, izgubiti i ovaj i budući svijet. To je ono što Kur’an časni opisuje kao “očiti gubitak”.
Oni koji padnu na ispitu pa, posljedično, izgube ovaj i budući svijet uglavnom su licemjeri. Oni ne mogu dostići jedinstvo jezika i srca, odnosno ne dostižu potpuno vjerovanje. Oni ustima sriču riječi vjerovanja, a Allahove znakove motre krajičkom oka. Sa stanovišta djelovanja, ne nalaze se u središtu vjere, već negdje na njenim rubovima. Nastoje nešto pokrenuti, daleko i od pokušaja da iskoriste sve dobre strane vjerovanja. Ponekad, kad se čini da postoji nekakva odgovornost i predostrožnost u odnosu na štetu i gubitke, ako se mogu i nazrijeti, oni preduzimaju sve rezervne mjere i izgovore da se udalje i pobjegnu. Zato oni stalno stoje na margini djelovanja za vjeru, negdje u zapećku, uzimaju predah i pripremaju se za uzmicanje.
S tako opreznim stavom oni planiraju kako da korist izvuku iz svega što se zbiva s muslimanima. Ako nađu ono što očekuju, oni se zakače za to i “grizu”, prikazujući se da su veoma sigurni i mirni. Međutim, ako se pojave kakva iskušenja i nedaće, odmah se okreću na petama i uzmiču.
Svi vjernici se ne kite svojstvima vjernika, a kamo sreće da jesu! Neki vjernici ostaju pod utjecajima nekih svojstava licemjera. Takvi ponekad požele da se vjetrovi okreću kako se njima dopada, da kiša pada u vrijeme kad njima odgovara, da se zbivanja u Svemiru odvijaju kako oni žele! Kao što je bilo takvih u prvom islamskom razdoblju, zaokupljenih djetinjim iluzijama, te su se od islama okrenuli nakon što im se nije ostvarilo ono za čim su žudjeli, tako nesumnjivo i sada ima takvih. To je uzrok većine internih zastranjivanja koja se sada događaju ako su strasti prisutne u dušama. [“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje” (Ali `Imran, 8)].
- Napravljeno na .