To su, uistinu, dokazi za svakog onoga ko je strpljiv i zahvalan. (Ibrahim, 5)
إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَاتٍ لِّكُلِّ صَبَّارٍ شَكُورٍ
To su, uistinu, dokazi za svakog onoga ko je strpljiv i zahvalan. (Ibrahim, 5)
Postoje četiri mjesta u Kur’anu koja se završavaju ovakvim ajetom, a to su 5. ajet sure Ibrahim, 31. ajet sure Luqman, 19. ajet sure Saba’ i 33. ajet sure Aš-Šura. Preciznim upoređivanjem i samjeravanjem ovih ajeta dalo bi se primijetiti da oni dolaze nakon spominjanja blagodati koje Uzvišeni Allah pruža čovjeku ističući da su tu dokazi o Allahovom postojanju, Njegovoj Jednoći, za svakoga ko je jako strpljiv i uistinu zahvalan. Dvije sintagme “jako strpljiv” (صبار) i “uistinu zahvalan” (شكور) intenzivirani su oblici participa aktivnih “strpljivac” (صابر) i “zahvalnik” (شاكر).
Kao što Kur’an ističe, Allahove blagodati date čovjeku brojne su toliko da, kad bismo htjeli brojati, ne bismo ih mogli izbrojati [I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali (Ibrahim, 34)], ali navike s kojima živi čovjek, povezane s njegovim organizmom i prohtjevima, čine da on vrijednosti tih blagodati ne osjeća osim kad one prestanu.
Osnov svega je čovjekovo spoznavanje vrijednosti tih blagodati – to je jedna dimenzija koja postoji, koja je blizu – kao i okrenutost Allahu svim bićem. Ako nam se oduzmu te blagodati, bogobojaznost nam, u skladu s brojnim odredbama, nalaže da se obuzdamo lijepom strpljivošću u svim situacijama. Dužni smo uvijek govoriti: “Gospodaru naš, Tvoja blagost i Tvoja strogost, iste su.” Ne smijemo negodovati na bilo koji način koji negira našu pokornost Allahu. Trebamo i praktično podržavati časni Vjerovjesnikov hadis: “Divno je to kako je s vjernikom: sve kako bude s njim, dobro je za njega! Nije to tako ni kod koga osim kod vjernika: ako ga zadesi izobilje, zahvaljuje i bude dobro za njega, a kad ga zadesi oskudica, strpi se i bude dobro po njega.”
Tačno je da je u Kur’anu iskorištena forma intenziviranog participa aktivnog, a sad je opravdano pitati zašto.
To zbog toga što ne postoji neka mala blagodat među onima koje je Uzvišeni Allah pružio čovjeku. Koja blagodat može biti mala? Mogu li pet prstiju biti mala blagodat? Mogu li to biti pljuvačne žlijezde u ustima, ili blagodati spomenute u ajetu, koje čine da lađe plove morima, ili zrak, ili voda, ili život, ili vjerovanje, ili bilo koja slična blagodat? Nikako!
Ne postoji nijedna blagodat za koju se može reći da je mala. Prema tome, zahvalnost za blagodati treba biti velika i obilna. Kad odu blagodati, sa smislom neke kušnje, odlazak zahtijeva lijepu strpljivost. Za čovjeka koji to uspješno prebrodi, Bediuzzeman Said Nursi kaže da je “junak strpljenja” (بطل الصبر). Nakon što mu se oduzmu sve ovosvjetske blagodati, ne mijenjaju se njegovo raspoloženje, put i okrenutost Uzvišenom Allahu.
Takav “junak strpljenja” je i onaj čije strpljenje je rezultat spoznaje i vjerovanja s kojima ne zapada u očaj pred nevoljama i teškoćama. Na osnovama strpljenja on shvata stvarni smisao uzroka teškoća i nevolja, razumijevajući da i nepogodnosti imaju svoj smisao i svoje dobre strane. Zato mu je srce prožeto vjerovanjem s kojim se neće okliznuti ka nemiru, već će se u trenucima strpljenja s nevoljama okrenuti zahvaljivanju.
On strpljenje i zahvalnost treba ispoljavati osjećajno, a to odgovara snazi vjerovanja i spoznaje koje čovjeku služe pri vršenju zadaće i nošenju odgovornosti. Vjerovjesniku oslovljenom riječima: Izvedi narod svoj iz tmina u svjetlo (Ibrahim, 5) bilo je naređeno da iz tmina na svjetlo izvede samo svoj narod. Međutim, naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., oslovljen je riječima: ...da ljude izvedeš iz tmina u svjetlo (Ibrahim, 1), koje obavezuju da sve ljude izvodi iz tmina u svjetlo, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., sav je život proživio u znaku vršenja te zadaće.
- Napravljeno na .