O, vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! (Ali `Imran, 102)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلاَ تَمُوتُنَّ إِلاَّ وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ
O, vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! (Ali `Imran, 102)
Prava bogobojaznost, kakva uistinu treba biti, sama po sebi odgovara spoznavanju Uzvišenog Allaha. Stoga se može reći da svaka spoznaja koja ne pomaže u proširivanju ukupnog poznavanja nije ništa osim verbalne izjave i fraze na razini “rekla − kazala”. Tako ni svaki razgovor i dogovor, pitanje i odgovor, proširivanju spoznaje ne doprinose srazmjerno vremenu i riječima utrošenim u njima. Poslanik, s.a.v.s., je na tu činjenicu ukazao kad je rekao: “Pokuđeno vam je troje...”, – u drugoj predaji stoji: “Nedopustivo vam je...” – među kojima je spomenuo i postavljanje mnoštva pitanja,[1] da bi naveo i pitanje: “Ko je stvorio to, ko je stvorio to”? nakon čega je dodao i pitanje: “Ko je stvorio tvoga Gospodara”?
Smatramo poželjnim iznijeti svoje viđenje u vezi s dodatkom. Mimo nas je prošlo vrijeme u kojem su nam mnogo govorili o uzrocima, nešto kao da je Uzvišeni Allah – sačuvaj nas, Bože – nemoćan, da su uzroci ti koji sve rađaju, izvode, stvaraju i pronalaze, a kad spomenu rak, kažu da je to jedna neizlječiva bolest. Kad se pojavila sida, rekli su da joj nema lijeka. Tako su kod ljudi rušili ideju o osjećaju pouzdanja i predanosti Stvoritelju. Manje ili više, to je sada prisutno kod svih.
Međutim, mi smatramo da na putu istraživanja trebamo polaziti od samoga traga i ići ka onome ko ga ostavlja, kako bismo duševni mir pronašli u shvatanju da je Uzvišeni Allah Uzročnik svih uzroka, da je On Taj koji uzrocima daje njihova specifična obilježja i naravi. Tako bismo uvijek imali na umu da je On sposoban stvoriti i pronaći, mimo uzročno-posljedičnog niza. Tako bismo stalno obnavljali svoje vjerničke misli.
Nastojati da se Allaha bojimo onako kako se treba bojati znači stalno se prisjećati Njegove veličine i uzvišenosti, u svakoj prilici, tražiti sva sredstva i razloge koji vode ka tome iskrenom osjećaju, ne dopuštati postojanje ikakvog prolaza među ciljevima ovog života, kao ni zalaženje u bilo kakvu priču i razgovor koji odvlače od spominjanja Njega. To znači stalnu zahvalnost Njemu na neizbrojivim blagodatima, neophodnu za dolazak na put istinske bogobojaznosti. Istovremeno, to znači stupanje na kapiju smrti i preseljenja u duhu islamske vjere, a to je željeno stanje, posebno zbog toga što je to duh časnih vjerovjesnika, naslijeđa vjerovjesnika i posebno odabranih ljudi.
Časni Poslanikovi prijatelji su Allahu ibadetili toliko da bi im noge otekle, a tijela se izmorila u nastojanju da dostignu što višu razinu bogobojaznosti, da stignu do cilja. Činili su sve što je bilo u njihovoj moći, tokom cijelog života, u skladu s preporukom: “Bojte se Allaha koliko god možete!”
[1] Al-Bukhari, Az-Zikru, 53., Muslim, Al-῾Aqa᾽idu, 10., 13., 14., Ahmad, Al-Musnadu, II, 227., 360.
- Napravljeno na .