Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio... (Ali `Imran, 154)
ثُمَّ أَنزَلَ عَلَيْكُم مِّن بَعْدِ الْغَمِّ أَمَنَةً نُّعَاسًا يَغْشَى طَآئِفَةً مِّنكُمْ وَطَآئِفَةٌ قَدْ أَهَمَّتْهُمْ أَنفُسُهُمْ يَظُنُّونَ بِاللّهِ غَيْرَ الْحَقِّ ظَنَّ الْجَاهِلِيَّةِ يَقُولُونَ هَل لَّنَا مِنَ الأَمْرِ مِن شَيْءٍ قُلْ إِنَّ الأَمْرَ كُلَّهُ لِلَّهِ يُخْفُونَ فِي أَنفُسِهِم مَّا لاَ يُبْدُونَ لَكَ يَقُولُونَ لَوْ كَانَ لَنَا مِنَ الأَمْرِ شَيْءٌ مَّا قُتِلْنَا هَاهُنَا قُل لَّوْ كُنتُمْ فِي بُيُوتِكُمْ لَبَرَزَ الَّذِينَ كُتِبَ عَلَيْهِمُ الْقَتْلُ إِلَى مَضَاجِعِهِمْ وَلِيَبْتَلِيَ اللّهُ مَا فِي صُدُورِكُمْ وَلِيُمَحَّصَ مَا فِي قُلُوبِكُمْ وَاللّهُ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ
Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pogani misle, govoreći: “Gdje je pobjeda koja nam je obećana”? Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!” Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. “Da smo se za bilo šta pitali” – govore oni –, “ne bismo ovdje izginuli.” Reci: “I da ste u kućama bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.” (Ali `Imran, 154)
Onima koji se izlažu bilo kakvoj provokaciji, nepravdi ili nasilju dok traže svjetlost, Bediuzzaman Said Nursi nesebično preporučuje da ponavljaju učenje ovog ajeta i njegovo tumačenje. Kao neko ko je koristio njegovo učenje, mi ćemo, također, ovaj ajet iznova pročitati, da iz njega uzmemo lekciju koju treba znati.
Dolazak jedne zajednice koja pati od straha i velike uznemirenosti, do mirnog sna, duševnog smirenja i potpunog mira, blagodat je Uzvišenog Allaha i dobro koje On daruje zajednici. To je dokaz povjerenja zajednice, njene predanosti, njenog pouzdanja i oslanjanja na Uzvišenog Allaha. U Bici na Bedru i Bici na Uhudu postojao je takav potpun mir, to Allahovo obećanje, Božije smirenje u odanosti vjeri i odlučnosti srca da se usmjere ka stvarnom neprijatelju. To je nešto što se javlja u svakoj prilici s iskrenim usmjerenjem.
Naravno, vjera je duša života, a uzdizanje Allahove riječi najsvetija dužnost. Trošenje života i zalaganje na tom putu jeste koračanje stazom kojom se stiže na kapiju vječnog života i vječnog postojanja. U srazmjeri sa stavljanjem Allahovog, dž.š., zadovoljstva na položaj cilja svih ciljeva, kao naknada se na dar dobijaju Njegovo štićenje, čuvanje i briga. To štićenje i čuvanje su položeni u svakom vremenu i na svakome mjestu, u mjeri sličnoj spomenutoj brizi namijenjenoj ashabima, r.a., kad god im se za tim ukazivala potreba i kad su bili ispunjeni za to potrebni uvjeti i razlozi.
Vjernici koji su na takvoj razini vjerovanja, predanosti i pouzdavanja mogu podnositi čak i vatra Nemruda, otvorenih grudi i srca smirenoga, jer im se i takva vatra, možda, pretvori u “ono što je hladno i spasonosno”. Nasuprot mirnom i urednom životu ovakvih, isti uvjeti se javljaju kod druge skupine, samo što ona ne udiše isti zrak. Zato je vidimo kako se predaje strastima i prohtjevima. Sumnjičavosti prisutne u njihovim mislima i osjećanjima rasplamsavaju se i iscrtavaju puteve života ispunjenog sramotnim protivrječnostima.
Zato takvi nikad ne ugledaju lice ugodnosti i mira, već žive u stanju lutanja, zbog toga što su im glave pune paganskih misli. Čak i kad neko takav krene vjerovati, želja za mirom mu bude opterećena sumnjičavošću. Riječi iz ovoga časnog ajeta: ...a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle, objašnjavaju jadno i pomućeno stanje osjećaja pripadnika druge skupine, kao i njihove nevjerice i promašaje.
- Napravljeno na .