Reče im vjerovjesnik njihov... (Al-Baqara, 248)
وَقَالَ لَهُمْ نِبِيُّهُمْ إِنَّ آيَةَ مُلْكِهِ أَن يَأْتِيَكُمُ التَّابُوتُ فِيهِ سَكِينَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَبَقِيَّةٌ مِّمَّا تَرَكَ آلُ مُوسَى وَآلُ هَارُونَ تَحْمِلُهُ الْمَلآئِكَةُ إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لَّكُمْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ
Reče im vjerovjesnik njihov: “Znak njegove vlasti bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleci nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici.” (Al-Baqara, 248)
Najprije treba dobro znati značenje riječi “smirenje” (سكينة). Sa stanovišta jezika, “smirenje” dolazi sa značenjem “ozbiljnost”, “dostojanstvenost”, “postojanost”, “smirenost”, ili sa značenjem “znak” (آية), ili “nadnaravnost” (معجزة), koja čovjeku godi, odnosno nadnaravnost pred kojom čovjek, kad je vidi svojim očima i intuicijom, s ugodnošću u duši osjeća mir. Dakle, “smirenje” se ogleda u različitim vidovima, a ima mogućnosti da se ispolji u mnogobrojnim različitim pojavnostima.
U svakom slučaju, bilo je blagodarne pobožnosti koju su iza sebe ostavljali raniji veliki vjerovjesnici, a duše su u njoj nalazile smirenje i smirenost. Pošto je ovdje smirenje bilo u kovčegu (تابوت), sam kovčeg se smatra smirenjem i sredstvom opskrbe. On se tako smatra zbog toga što su ga meleci – a oni su akteri datog događaja – nosili, i to mu je dalo poseban značaj i veliku vrijednost. Istinsko veličanje kovčega od strane meleka otkriva i potvrđuje razmjere njegovog značaja i blagodarne vrijednosti.
“Smirenje” spomenuto u Kur’anu i Sunnetu nebesko je pokazivanje koje ima obilježja budućeg, odnosno metafizičkog svijeta. Uzvišeni Allah ga daruje nekim ljudima dajući hranu i snagu srcu, a svjetlost slobodnoj volji. To “smirenje” nekada dođe kao plod dova upućenih Allahu, a može doći i bez traženja, u smislu odobravanja i očuvanja nekog stanja. Znači, to je blagodat i zasluga obavijena tajnama, dotle da onaj kome je dato, ko je ušao u njegovo ozračje, osjeća kao da je ušao u drugi svijet i gleda ga očima.
Neki u vezi sa “smirenjem” kažu da znači “spuštanje meleka”, a drugi tvrde da znači “dolazak drugih duhovnih stvorenja”. Međutim, svejedno da li je to spuštanje meleka, ili spuštanje drugih duhovnih stvorenja osim meleka, smirenje se na neko mjesto ne spusti a da se ne spusti i Božija milost, a kad se spusti Božija milost, klima mjesta se pretvara u klimu ispunjenu mirom, dotle da, kad bi se i smrt obrušila na to mjesto, ni pomjerio se ne bi onaj na koga bi se spustili prsti tog smirenja.
To potvrđuje primjer događanja u sklopu Bitke na Hendeku, u kojoj su vjernici bili jako poljuljani, kad su se stiskali u pesnici čelične opsade, ali su, uprkos tome, ostali čvrsti borci. Takvi su i primjeri boraca iz Bitke na Uhudu, kad im je prijetila smrt, a zahvatio ih težak potres koji ih je iz temelja poljuljao. Bitka na Uhudu nije bila jednostavna. U njoj je poginulo 70 ashaba, a među njima i Hamza, r.a. Međutim, kad je Allah izbavio muslimane, spustio je na njih smirenje, s kojim su rane zadobijali podvikujući kao lavovi. Slijedeći dan su u okršaj izašli s novim poletom, tako da su neki na leđima nosili nekoga od ranjenih saboraca koji sa zadobijenim ranama nisu mogli hodati. Takvi su išli na neprijatelja.
Kad je Ebu Sufjan saznao za to i uvjerio se u odlučnost protivnika da ga prate prema Mekki, požurio je s izdavanjem zapovijesti vojsci da se hitro vrate, da bježe, kako ne bi izgubio izvjestan dobitak koji je u toj bici već bio ostvario.
S obzirom na obilježja smirenja, koja smo naprijed spomenuli, ono je i predmet traženja u dovama. Zato se može vidjeti da su Poslanik, s.a.v.s., i njegovi uzorni prijatelji, dok su kopali hendek (oko Medine), pred dolazak neprijatelja u jedan glas uzvikivali: “Gospodaru, spusti na nas smirenje.”[1]
Međutim, smirenje se ne spušta i ne ukazuje svakom pojedincu i svakoj zajednici na isti način. U spuštanju smirenja koje se može definisati kao milost i dar Uzvišenog Allaha u obzir se stalno uzima položaj pojedinaca i skupina. U Bici na Bedru se, npr., ukazalo u vidu meleka koji su se spuštali na poprište bitke. Što se tiče smirenja koje se spuštalo Usejdu ibn Hudajru, kad je učio Kur’an, spuštalo se u vidu oblačića. Smirenje koje se spuštalo Poslaniku, s.a.v.s., kad je bio u pećini Sevr sa saputnikom i prijateljem Ebu Bekrom, r.a., ukazalo se u vidu duševnog mira i potpunog pouzdanja u Uzvišenog Allaha, uprkos razlozima da bude jako zabrinut. Tokom Hidžre, ono se ukazalo u vidu pouzdanja i duševnog mira Alije, r.a., koji je spavao u postelji Poslanika, s.a.v.s., iako je znao da će biti meta sabalja poprskanih mržnjom.
A kad se radi o sinovima Israilovim, trebamo, prije svega, ustanoviti slijedeće činjenice.
Ono što najuvjerljivije obilježava taj historijski poznat narod jeste da se smirenje njima ukazivalo u vidu u kojem su ga ruke mogle opipati i oči vidjeti. Mogla su ga dokučiti osjetila, misli, posebni uvjeti života i specifično ponašanje. Dakle, ukazivalo im se u opipljivom i vidljivom obliku (Mi ti nikad nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo, Al-Baqara, 55). Pojavljivanje priloške odredbe nikad (لن) za negiranje ovdje znači da su se oni bili lahko naviknuli na nevjerovanje.
Želimo dodati da je Isau, a.s., bilo teško vjerovjesničku dužnost ispunjavati među pripadnicima naroda koji sve pojave dovode u vezu s onim što oči vide, a On je zastupao duhovnost. U tome se ogledala Božija mudrost, jer je Isaovo, a.s., vjerovjesništvo, u kome su prevladavala duhovna obilježja, imalo cilj da koriguje krutu materijalističku stranu židova, a istovremeno je ono bilo uvod u vjerovjesništvo našeg poslanika, s.a.v.s. Isa, a.s., je život proveo u nastojanju da ispuni to svoje poslanje. Sinovima Israilovim je poslanje nudio u skladu s njihovom razinom. Nije im navodio ništa što bi ih čudilo, što ne bi prihvatili, već im je samo nagovijestio: “Ima mogo toga što bih vam želio reći, ali će vam to kazati Paraklit, kad on dođe.”[2]
Isa, a.s., nije sinovima Israilovim spominjao ništa što bi premašivalo njihova očekivanja, razumijevanje i razinu sposobnosti da shvate. Uprkos tome, neki koje je karakterisala niža razina morala, čije poglede je materijalizam zamračivao te nisu mogli prihvatiti njegovo poslanje, tačnije, neke pristalice Bizantinaca, pokušale su ubiti toga časnog vjerovjesnika.
Da se smirenje u vidu duhovnih obilježja, kakva su se spustila našem poslaniku, s.a.v.s., Aliji, r.a., i Usejdu ibn Hudajru, r.a, spustilo sinovima Israilovim, oni to ništa ne bi mogli razumjeti. Zato vidimo da je smirenje koje se njima spustilo bilo materijalne naravi, s obilježjima posvećenosti na način koji su oni razumijevali. To su bile svete vrijednosti koje su iza Jusufa, a.s., Musaa, a.s., i Haruna, a.s., ostale u kovčegu koji se bio zagubio.
Dolazak smirenja u kovčegu može se razmatrati s egzoterijskog i ezoterijskog stanovišta. S egzoterijskog stanovišta primjetne su dvije pojave: 1) moć Uzvišenog Allaha i 2) povećanje pouzdanja i mira Vjerovjesnika, s.a.v.s. S ezoterijskog stanovišta, to je snaga i sposobnost koje židovi uzimaju iz zbivanja u razini nadnaravnosti. Međutim, nekim ljudima je urođena spremnost da dočekaju smirenje koje se razlikuje u skladu s njihovim duhovnim razlikovanjem. Udio koji iz tog smirenja zadobija čovjek čija je sposobnost velika razlikuje se od udjela koji zadobija čovjek koji nema takvu sposobnost i sklonost, koji sve što vidi i sa čime se suoči posmatra kritički i selektivno.
Kovčeg bi mogao biti znak da je taj narod, u nekom vremenu i razdoblju, bio mrtav sa stanovišta senzualnosti, misli i vjerovanja, ili da je otjelovljenje smirenja u kovčegu simboliziralo njihov preporod ili njihovo novo oživljavanje. Možda je s tim istim razlogom i Davud, a.s., stavljao kovčeg ispred vojske i sa sobom ga nosio kud god je išao.
[1] Al-Bukhari, Al-Magazi, 29.; Muslim, Al-Džihadu, 123-125.
[2] Evanđelje po Ivanu, Poglavlje XV, 15., 16., 26., 27.; Poglavlje XVI, 7., 8.
- Napravljeno na .