Allah je – nema drugog Boga osim Njega – Živi i Vječni. (Al-Baqara, 255)

اللّهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ
Allah je – nema drugog Boga osim Njega – Živi i Vječni. (Al-Baqara, 255)

Naravno, On je obožavani, mimo Koga nema obožavanoga. Nema obožavanoga osim Njega, jer sve što postoji, od iskona pa do u beskonačnost, nije ništa drugo osim sjenka svjetla Njegovog Bitka. Svi postojeći oblici života, u svim dijelovima Svemira, odraz su Njegove svjetlosti. Sve što postoji, svako biće, mali je odsjaj koji svoje postojanje izvodi iz Njegove vječnosti. Uzvišeni postoji Sam po sebi, Njegov život i vječnost su iz Njega Samoga. Sve što postoji mimo Njega potječe od Njega, izražava Njegova svojstva i Njegova lijepa imena.

On je Živi i Vječni, bez Koga ništa što postoji kao naizgled samostalno ne postoji bez oslonca u Njemu. Ništa od onoga što postoji svoje postojanje ne može produžiti bez Njega. Nijedno tumačenje života ne može se ispisati, niti se ijedna životna zagonetka može riješiti bez pozivanja na Njegovu – neka je Uzvišen – vječnost, koja podrazumijeva postojanje od Sebe i postojanje svega od Njega. Bez Njega nije apsolutno moguće postaviti ijednu čvrstu i logičnu osnovu za tumačenje postojećeg svijeta, niti njegovog očuvanja. On je Neusporedivi i Najveći Bitak, a ta dva atributa spadaju u Njegova najveća imena. Sve stvari i zbivanja imaju odsjaj Njegove svjetlosti. Svemir kao knjiga Njegovih pojavnosti postavljen je pred ljudski rod da ga razgleda, da ga čita. Postavljen je da ga posmatra putnik koji ga želi čitati i proučavati. Vjerovjesnici i poslanici su vodiči i tumači te knjige. Nebeske knjige – s njima i Kur’an – najbolji su tumač čarobne knjige koja pogled zasljepljuje svojom sadržinom, prvenstveno živošću boja i retorike.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Ajeti - Kursi rekao da je najveći i najvažniji ajet u Allahovoj Knjizi: “U njoj je jedan ajet koji je prvak među ajetima, a to je Al-Kursi ajet.”^[1] Značaj mu proističe iz dva osnova.

Prvi osnov počiva na sadržini, po tome što on poučava istinskoj Jednosti i pojavljuje se kao tumač “svojstava Uzvišenog Allaha”.^[2] Ovaj ajet u cijelosti sliči poglavlju Al-Ikhlas, koje je Poslanik, s.a.v.s., u mekkkanskom periodu poslanstva izgovarao kao odgovor na svako pitanje postavljeno u vezi s Uzvišenim Allahom. Naravno, svaka sura u Kur’anu časnom ima svoju uzvišenu vrijednost, ali se razine njihovih vrijednosti razlikuju prema sadržini.

Drugi osnov se, također, tiče zanimljivih odgovora na pitanja vezana uz ove ajete i sure, a oni sasvim sukladiraju razini razumijevanja čitaoca, širini njegovih vidika i dubini duhovnog svijeta. Naravno, najvažniji činilac koji igra ulogu u tome je usmjerenje srca ka Allahu s dubokim vjerovanjem. Poslanik, s.a.v.s., to komentariše u hadisu vezanom za mjesec ramazan, u kome kaže: “Ko posti ramazan uz vjerovanje i zadovoljstvo, bit će mu oprošteni grijesi koji su prethodili.” Iz ovoga se jasno vidi da je odanost srž svih djela, njihova osnova i duša.

Naziv “Vječni”, pak, govori istovremeno o Bitku Uzvišenog Allaha i Njegovim djelima. U vezi s Allahovim Bitkom, naziv izražava Njegovu bespočetnost i Njegovu beskonačnost. Što se tiče Njegovih djela, naziv sugeriše dugotrajnost postojećih stvari, koja ovisi o volji Uzvišenoga. Sve što se tiče trajanja postojećih stvari, zakona, sistema, itd., relativno je i ograničeno. Vječno postojanje stvari je nemoguće u sklopu relativnih i ograničenih zakona. Ako bismo željeli uprostiti ovaj komentar, rekli bismo da postojanje uvjetuje nekoga ko na djelu primjenjuje i upravlja tim zakonima, a to je Uzvišeni Allah.

Ibn Arebi ima drugačiji stav o tome, a nama se čini da ga ovdje nije suvišno iznijeti. On tvrdi da pojavnosti stvari govore o značenjima Božijih imena. Zato je postojanje (وجود) u biti ništavnost (عدم), ali te pojavnosti dolaze uzastopno jedna za drugom tako što se suslijeđuju, te nam se čini da je to nešto što postoji i o njemu sudimo tako kao da postoji. Kad bi Uzvišeni Allah za samo jedan tren prekinuo tu pojavnost, sve bi odjednom prestalo i nestalo.

Da, upravo onako kako je rekao pjesnik sufija, Sulejman Čelebi:

Rekao je Svemiru “Budi”, i bilo je
a kad bi rekao “Prestani”, prestalo bi sve.

[1] At-Tirmizi, Lawabu-l-Qur᾽ani, II, 2881.
[2] At-Tabari, At-Tafsiru, XXX, 343.