Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno. (Al-`Ankabut, 45)

إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ
Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno. (Al-`Ankabut, 45)

Iako čovjeka koji ga obavlja namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno, zapadanje i tog čovjeka u neke grijehe nešto je što se da predvidjeti. Vjerovjesnikov hadis koji glasi: “Svaki Ademov potomak je grješnik, a najbolji grješnik je onaj koji se kaje”, potvrđuje tu činjenicu.

Ako čovjek obavlja svoj namaz u punom smislu, produžavaju mu se vremena svjetlosti, a skraćuju se vremena tmine i pomrčine. Obogaćuje mu se stanje raspoloženosti, a gotovo iščezavaju stanja tjeskobe. U njegovom unutrašnjem svijetu sužavaju se prolazi otvoreni za porive i šejtana, a širom se otvaraju duhovne i melekanske kapije. Dakle, to je sve povezano s namazom koji pokreće srce, hrani osjećaje i razbuđuje savjest, dotle da ona podrhtava. Znači, namaz koji se spominje u ajetu: Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno, namaz je u punom smislu. Oni koji u namazu ne dosežu takve horizonte, neizbježno zapadaju u grijehe.

Odvraćanje čovjeka od razvrata i svega što je ružno, usmjeravanje ka visinama, jeste pitanje za pažljivo razmatranje. Kad, npr., postimo ramazan u ljetnjim mjesecima i odričemo se jela i pića približno 16-17 sati, a nakon toga se omrsimo čašom vode, čini nam se da osjećamo kako nam se voda razilazi po svim dijelovima tijela. Slično tome, trebala bi se osjećati i naša intuicija prilikom izgovaranja svake riječi tokom namaza, na svakom njegovom dijelu koji obavljamo. Namaz bi nam trebao razbuđivati srca i podsjećati nas na to da smo pred Uzvišenim Allahom. Takav namaz je molitva koja odvraća od razvrata i svega što je ružno.

Dakle, ovdje možemo reći da smo mi, srazmjerno razini predanosti u namazu, daleko od svega što je ružno. Tokom vremena, takav namaz, s njegovim duboko ukorijenjenim dimenzijama, postaje važan činilac u usmjeravanju našeg ponašanja.

Ovdje nastavljamo tako što ćemo reći da čovjek, ako ne želi pasti u očajanje, mora stalno paziti. Mora biti oprezan i stalno sebi govoriti: “Šta da mi se odbiju ovi ibadeti, šta da mi se namaz baci u lice poput stare krpe?” Ovako se treba pitati o svome ibadetu, a nikako o ibadetu drugih, jer je to nešto strogo zabranjeno, nešto što se smatra sumnjičenjem. Dakle, da ponovimo ovdje mnogo ponavljanu izreku: “Čovjek se treba ponašati kao javni tužilac, zastupnik tužbe − pred sobom, a kao advokat − pred drugima.” Znači, treba svoj i mali ispad gledati kao veliki prekršaj, a majčinski blago se ophoditi i prema krupnim greškama drugih. Čak i kad opominje počinioca prekršaja, treba ga opominjati iz srca. Uistinu je to stil Kur’ana. Zato Uzvišeni Allah kaže: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz (Al-`Ankabut, 45), pozivajući nas tako da nam Kur’an bude vodič u svemu, pa i u ponašanju i postupcima.

Vratimo se sada prvobitnoj namjeri. Namaz koji vodi izvršenju naredbe Uzvišenoga i zadobijanju Njegovog zadovoljstva, odnosno namaz koji svojom predanošću i skrušenošću zaslužuje Allahovo zadovoljstvo tokom vremena će moći čovjeka udaljiti od razvrata i svega što je ružno, ako ne odmah danas, a onda koliko sutra. Dakle, namaz će biti ibadet koji čovjeka odvraća od zapadanja u sve što je ružno, a na prvome mjestu u sklopu toga je mnogoboštvo i ono što vodi k njemu, ili u njegovu blizinu, zatim sve što vodi u zablude. Namaz je ibadet čija osnova i potka je spominjanje Allaha (ذكر) riječju, djelom i osjećanjima. Takvo spominjanje je nešto jako vrijedno i sukladno je Allahovoj veličini. Kur’an časni nas na to podsjeća kad kaže: Obavljanje namaza je najveća poslušnost. A Allah zna šta radite (Al-`Ankabut, 45).