A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci... (Al-Kahf, 24)

وَاذْكُر رَّبَّكَ إِذَا نَسِيتَ وَقُلْ عَسَى أَن يَهْدِيَنِ رَبِّي لِأَقْرَبَ مِنْ هَذَا رَشَدًا
A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.” (Al-Kahf, 24)

Ako je željeni cilj upućivanja to da se širi vjera i njen utjecaj na ljudsko srce i dušu, da je ljudska intuicija prihvata sa svim njenim sadržajima, ako je to put na koji se ukazuje, to je, u različitim vremenskim rokovima, bilo ispunjeno u židovstvu, kršćanstvu i islamu. Židovi su, npr., do te duhovne razine bili stigli tokom vremena izobilja, odnosno u roku od četrdeset godina. Što se tiče kršćanstva, koje se tokom tri stoljeća povijalo pod zlostavljanjima, prihvaćeno je i također se širilo. Međutim, kad se radi o islamu, vidi se da je dobro bio prihvaćen u najkraćem roku, a to je vrijeme od 23 godine. Dakle, kako stoji u ajetu, bio je korisniji od drugih.

Vjerovatno ovaj ajet o tome govori iz ugla onoga o čemu se ne može mnogo znati (غيب), a što se tiče zapovijesti koja se pojavljuje u ajetu: A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga, ona ima svrhu da opominje one koji zaborave reći: “Ako Bog da”, ili one koji zaborave posmatrati Allahove znakove i zaborave Ga spominjati. Allah njih ajetom: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo (Al-Baqara, 286) upozorava da Mu se vrate, da se trgnu iz nemara, da se iz njega probude i kod Allaha traže utočište, napominjući im da je iskup za zaborav i nemar spominjanje Uzvišenog Allaha.

Dakle, ovakvo spominjanje Uzvišenog Allaha, kojim se stiže do visoke razine kakvu su dostigli Stanovnici pećine akumulirani trajnim spominjanjem, pokazuje se kao najkraći put stizanja do svijesti društva, put koji donosi uspjeh u dobrobiti. To je ono na šta ukazuje završetak ovog ajeta.