Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom... (Al-Fath, 29)
مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاء عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاء بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعًا سُجَّدًا يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانًا سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ السُّجُودِ ذَلِكَ مَثَلُهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَمَثَلُهُمْ فِي الْإِنجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْأَهُ فَآزَرَهُ فَاسْتَغْلَظَ فَاسْتَوَى عَلَى سُوقِهِ يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا
Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (Al-Fath, 29)
Ako bismo, u vezi s ovim ajetom, htjeli praviti usporedbu između židovstva, kršćanstva i islama, rekli bismo: Isa, a.s., je poslan društvu koje je, u znatnoj mjeri, bilo materijalističko. Za reformisanje takvog društva, Isa, a.s., je došao s duhovnom vjerom i korigovao njegovo materijalističko razmišljanje i materijalistička stremljenja.
Kad se radi o društvima koja su vjeru uspostavila na idolopokloničkim osnovama, veoma teško je sažeti zahvate reformisanja takve vjere i puteve dolaska do nove vjerske misli. Velikan Isa, a.s., je korigovao materijalističko pretjerivanje u društvu kojem je poslan i otvorio pred njim vrata duhovnosti. S nebeskom Objavom je istovremeno uspostavio ravnotežu između duha i materije, bez pretjerivanja, ili davanja prevelike prednosti jednome na račun drugoga. Međutim, pripadnici te vjere, koji su došli nakon njega, nisu uspjeli ravnotežu očuvati, jer su se, vremenom, sve više okretali duhovnosti, do razine zanemarivanja materije. Kur’an časni ističe da su oni izmislili monaštvo koje nisu uspostavili kako treba [Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim Naše poslanike slali, dok nismo Isaa, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici (Al-Hadīd, 27)], smatrajući da su dosegnuli uzvišene vrijednosti iznad svih drugih. Međutim, Allah im monaštvo nije propisao. Zarad Allahovog zadovoljstva, oni su izmislili nešto što nije u duhu vjere, da bi se našli pod teretom onoga što su izmislili i udaljili se od temelja vjere, iako su dobra i užici zakonskih propisa bili dozvoljeni i dovoljni, s jedne strane, a neophodni, s druge strane. Porodični život i djeca su životne potrebe ljudskog roda. Kad neko izbjegava te životne potrebe, svoj život upacka nezakonitim vidovima zadovoljavanja.
U kršćanstvu postoje i mnogi drugi oblici tih promjena. U Evanđelju po Ivanu stoji savjet: “Ko te udari po desnom obrazu, ti mu okreni i lijevi!” Posmatrani danas, ovaj savjet i njegov smisao mogli bi se shvatiti kao preporuka izrečena kako slijedi: Naspram onoga ko te tuče, budi kao bez ruku, a naspram onoga ko te grdi, budi kao bez jezika! − Očigledna greška u ovome je to što ljude navodi da prihvataju nasilje i s njim se mire, a to je nesumnjivo pogrešno, jer se nasilnik ne može zasititi nepravde.
Kršćanstvo je na početku svog pojavljivanja bilo izlagano raznim vidovima ugnjetavanja i pritisaka, pred kojima nije nalazilo mogućnosti da se ispolji. Što se tiče nasilja nad njim, sljedbenicima je preporučivano da na neprijateljstvo ne uzvraćaju istom mjerom, da bi to, kasnije, postalo njihovo specifično obilježje, posebna narav. Usvojili su načelo neratovanja, nekonfrontiranja neprijatelju, nevođenja borbe protiv neprijatelja i življenje monaškim životom.
Međutim, ako se pogledaju razmjere odražavanja toga svega u stvarnome i praktičnom životu sljedbenika, vidjet će se zbunjujući prizor koji se ne slaže s istaknutim načelom. Vidjet će se kako sljedbenici, u raznim dijelovima svijeta, postupaju na način sasvim oprječan istaknutom načelu, a ljudima urođene nagonske potrebe zadovoljavaju na nezakonite načine. U zapodijevanju ratova, njihovi utjecaji se protežu sve do naših dana. Nedužnim ljudima nameću ugnjetavanje ne obazirući se na njihova prava.
Reformistički pokret koji je poveo velikan Isa, a.s., otvorio je puteve ka Ponosu čovječanstva i Pečatu vjerovjesnika, s.a.v.s., o kome je on donio radosnu vijest. Međutim, oni koji su došli nakon njega, kao reagovanje na židovsko pretjerivanje u potrazi za materijalnim vrijednostima, pretjerivali su u negiranju materije. Dugački ajet na kraju sure Al-Fath ukazuje na ovo pitanje i osvjetljava ga. Ovdje ćemo izložiti neke momente koji se tiču ovog ajeta.
Ajet počinje riječima: Muhammed je Allahov poslanik, odnosno isticanjem vjerovjesništva i poslanstva našeg Poslanika, s.a.v.s. Budući da je ta činjenica isticana na različitim mjestima u Kur’anu, ovdje je naglašena u jednoj obuhvatnoj formi. Ajet svojim refleksijama oslovljava ljude oko Poslanika, s.a.v.s., ashabe i druge, različito ih opisujući, s njihovim različitim naravima.
Činjenica da je Muhammed Allahov poslanik važna je, čak životna. Pjesnik Sa’d eš-Širazi jednom prilikom, a Bediuzzeman Said Nursi u djelu “Spisi” (المكتوبات), rekli su da ne može biti vjernosti (أمان) ili puta do nje bez izgovaranja “Muhammed je Allahov poslanik”. Objašnjavajući ovu činjenicu, znameniti turski mislilac i književnik, Nedžib Fadil, pozvao se na filozofa Paskala, za koga navodi da je išao za tom činjenicom i zamalo je sasvim dokučio. Međutim, budući da nije izgovorio “Muhammed je Allahov poslanik”, nije se ukrcao na lađu spasa. Ona mu je umakla kad je bio zamalo stigao u pristanište. Naravno, ko ne dosegne našeg Poslanika, s.a.v.s., teško može stići na obalu spasa.
Vratimo se ponovo povezanosti ovog ajeta s našom temom. Svako ko dosegne društvo vjerovjesništva druženjem s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., dosegnut će i Božansko društvo. Gledano iz tog ugla, moguće je da je druženje s našim Poslanikom, s.a.v.s., u materijalnom i svijetu stvaranja tehnički pripravljeno mjesto na kome se rađa druženje s Bogom u svijetu vladanja po zapovijedima. Kad kažemo društvo s Vjerovjesnikom, u vidu imamo ono što sadrže riječi ajeta: njegovi sljedbenici. Što se tiče nastavka ajeta, on govori o posebnim obilježjima i općim svojstvima onih koji mogu dosegnuti horizonte ove činjenice.
Jedno od tih posebnih obilježja je sadržano u riječima ajeta: strogi su prema nevjernicima. Znači, oni su strogi prema onima koji suzbijaju sklonost vjerovanju u sebi, koji negiraju sva Allahova znamenja rasuta po svijetu, izložena pogledu, zastranjujući u ateizam i nevjerovanje, nastojeći da svojim riječima ugase Allahovu svjetlost.
Drugo od tih obilježja je sadržano u riječima: samilosni među sobom, jer: vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, što znači da su u većini situacija blizu Allaha. Oni istovremeno znaju da sve postoji dobrotom Uzvišenog Allaha. Na kraju svega, njihov cilj je dostizanje i zadobijanje zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Zato su: na licima im znaci, tragovi od padanja licem na tle.
Slijede riječi ajeta: Tako su opisani u Tevratu. Tevrat je Knjiga objavljena Musau, a.s., ali je kasnije iskrivljen. U njemu su strasti zauzele mjesto Allahovih zapovijesti, materijalizam je zauzeo mjesto duhovnosti. Kad Tevrat opisuje muhammedansku zajednicu, predstavlja je s duhovnim smislom. S druge strane: A u Indžilu, oni su kao biljka, budući da je biljka materija koja se javlja iz sjemena, sljedbenici su također svedeni na materiju. Pošto je sjemenka materijalno tijelo s programom života u sebi, slično jajetu s korijenom života u sebi ili slično ljudskom organizmu u kojem se začinje život, ona: izdanak svoj izbaci. Izdanak, tj. stabljika biljke i mladica palme, također su materija. U riječi “izdanak” krije se muzika, kao da je predodžba nicanja biljke. Svaka riječ u ovom ajetu odabrana je prema preciznoj i potpunoj slici, umetana poput vezenja čipke.
Riječi: pa ga onda učvrsti, znače da biljka pusti izdanak da poraste i ojača. Ovdje, također, vidimo matrijalnu usporedbu, jer nije moguće učiniti da odeblja duša ili nešto što je apstraktno.
Dalje, riječi: i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici znače da se izdanak uspravio i ustabilio na stabljici. Stabljika čovjeka je njegovo tijelo, a stabljika biljke je njeno stablo.
Riječi ajeta: izazivajući divljenje sijača znače da biljka raduje sijača koji je sjeme položio u zemlju.
Na kraju, riječi: da bi On s vjernicima najedio nevjernike znače samo da će se nevjernici naljutiti kad se oči drugih budu napunile zadivljujućim prizorima, a to su sve pojave koje se tiču materije.
Ako posmatramo ovaj ajet, vidjet ćemo da poređenja koja se javljaju u Indžilu odražavaju potpuno materijalno poimanje, privlačeći pažnju opipljivim stranama stvari. Kad se radi o činjenicama spomenutim u Tevratu, nijednoj nije svojstveno ništa što se da opipati ili vidjeti. Ništa se ne tiče osjetilnosti, već su to sve činjenice koje se tiču svijeta zapovijesti i apstraktnih pojmova. Ova tankoćutna pojava je veoma važna sa stanovišta razumijevanja položaja našeg velikana Mesiha, a.s. Mesih, a.s., je bio obavezan zadaćom korigovanja židovskog materijalizma. Čovjek koji dolazi s takvom zadaćom i ulogom trebao je biti snabdjeven onim što će mu pomoći u vršenju zadaće. Kad se pojavio na svijet, rastao je u dobroj porodici. U njoj je na prvome mjestu Merjema, a.s., kojoj se, po odgoju, približiti ne može nijedna žena, što Kur’an, biranim i finim riječima, ističe u raznim ajetima, kao njena posebna obilježja. Ta velika žena je jako držala do svoje čednosti, do te razine da se jako uplašila čak i meleka koji se pojavio pred njom.
Merjemina majka je dijete u stomaku bila unaprijed namijenila da služi Bogu, odnosno da bude sluga u Hramu. Međutim, kad je rodila žensko dijete, rastužila se i ganuta rekla: “Gospodaru moj, rodila sam žensko” (Ali `Imran, 36). Nadalje, pošto je bila odlučila dijete predati služenju u Hramu, Merjemu je, uprkos svemu, tamo i predala. Merjema je rasla u duhovnom ozračju Hrama. Zatim je za ruku povela Mesiha, a.s., koji je, na jedan nadnaravan i neuobičajen način, došao s posebnom zadaćom.
Ukratko, treba shvatiti da je velikana Mesiha, a.s., rodila majka čiji je život bio ispunjen nadnaravnim i neuobičajenim pojavama. Rastao je u okrilju Allahove zaštite i čuvanja, kao čovjek kod koga se duhovna strana bila veoma visoko uzdigla. Zbog toga što je on poslan društvu i narodu u kojima je, već dugi niz godina, bila vladavinu uspostavila materijalna strana, dotle da je materijalizam postao nešto kao vjera, nešto što se ne da poljuljati, nečim zamijeniti ili otkloniti. To ga je podstaknulo na borbu protiv tog društva tokom cijelog života.
Kad je velikan Mesih, a.s., kao vjerovjesnik poslan sa zadaćom, bilo je neophodno da bude snabdjeven onim što može zadovoljiti potrebe i zahtjeve takvih ljudi. Borio se protiv poimanja s kojim se materija obožava, a u tome ga je pomagalo i to što se rodio bez oca, što je, s Allahovim dopuštenjem, izvodio mnoge nadnaravnosti, kao što je oživljavanje mrtvih, liječenje neizlječivih bolesti i sl. Tako je uspio korigovati materijalističko razmišljanje i otvoriti put apstraktnom duhovnom razmišljanju. Time je pripremio put Pečatu vjerovjesnika i Ponosu ljudskog roda, s.a.v.s.
Nema sumnje da je Veliki Vjerovjesnik koji ima “status skupa” (مقام الجمع), došavši nakon dva vjerovjesnika, po zahtjevu promjena uvjeta i vremena, korigovao neke pojave vezane za dvije zajednice i njihova vremena. Načinio je izbor onoga što je najvrjednije iz dva predvođenja koja su izgledala kao da se međusobno razlikuju, a u suštini su oba samo dijelovi jednog te istog, što je predstavljalo jedan novi gutljaj i novi zalogaj, na jednom pravome putu. Te izabrane pojedinosti su u biti odblijesci mješavine dobijene od dvojice vjerovjesnika, kao i sastojaka dobijenih od svih vjerovjesnika kojima su objavljivane Knjige.
Allah najbolje zna šta je tačno.
- Napravljeno na .