Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite... (Ta ha, 43-44)
اذْهَبَا إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى. فَقُولَا لَهُ قَوْلًا لَّيِّنًا لَّعَلَّهُ يَتَذَكَّرُ أَوْ يَخْشَى
Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao! (Ta ha, 43-44)
Uzvišeni Allah ovdje Svome vjerovjesniku, na način dostojan vjerovjesnika, kaže da onaj ko poziva Allahu treba poziv upućivati na blag način, čak i kad je onaj ko se poziva iz reda onih koji su upućivanju i vjerovanju zatvorili put prema svojim srcima, kao što su bili faraon, Nemrud i Šedad. Ovdje ima i druga važna stvar, a to je poruka da blaga riječ treba biti svojstvo i temeljna odlika onoga ko poziva i saopćava. Treba biti sasvim spojena s mislima i osjećanjima, kako bi to dodatno utjecalo na druge ljude, na one koje poziva. Kad bi se drugačije od toga ponašao, neizbježno bi se pojavljivale brojne teškoće, a to bi vodilo neuspjehu.
Dakle, ako riječi nisu blage, spojene s urođenom blagom naravi i izvornim odgojem onoga ko poziva i upućuje, ako takav odgoj nema svoj prirodan tok, njegova izvorna narav će, prije ili kasnije, isplivati na površinu, kad bude izložen bilo kakvom izazovu, pa će se srušiti sve što je prethodno sagradio, odnosno izgradnja će se premetnuti u rušenje. Onaj ko bi se izlagao njegovoj srdžbi i gnjevu udaljavao bi se od ideje koju on zastupa i onoga u šta poziva. Zato je blag govor učinjen njihovim urođenim obilježjem. Pozivanje i upućivanje se i ne može ostvarivati osim s dobrim raspoloženjem, pažljivim postupanjem i blagim srcem.
Međutim, kad se radi o pitanju mržnje “radi Allaha”, vi ste dužni, sve i da osjećate ljutnju prema nekom, zamijeniti je lijepim svojstvima, nastojeći da budete blagi i prijatni, pogotovo tokom službe pozivanja. Ne zaboravite da vi, kad Uputi pozivate neku grubu osobu trvdog srca, imate nagradu bez obzira na to da li ona Uputu prihvatila ili je ne prihvatila.
Zatim, Allah ovdje preporučuje i zapovijeda da dvojica idu faraonu, a to sugeriše da se neki poslovi bolje izvršavaju uz međusobno potpomaganje, pogotovo kad se onaj ko poziva susreće s uglednima i moćnima. Međusobno potpomaganje ima svoju moralnu vrijednost, na jednoj strani, a istovremeno se ispunjava i čin posvjedočenja, na drugoj strani. To je važno za oslobađanje od nemira i osjećaja nastupne usamljenosti.
Preporučivanje vjerovjesniku da koristi blagu riječ, čak i kad je sagovornik osoba veoma okrutna, naglašavanje bez mijenjanja tona, da koristi riječi usklađene s odgojnom naravi, izneseno je s brojnim razlozima, prvenstveno zbog želje da se pozivani ne odbije i udalji. Taj blagi način i blago oslovljavanje bilo je propisano Musau, a.s., kad je pozivao one kod kojih je odrastao, koji kod njega imaju zasluga. Zato je on njih, priznajući im zasluge, dok je izvršavao svoju nebesku zadaću, sasvim blago i obazrivo oslovljavao, posebno kad im je želio naglasiti budući svijet i vječni život. Vjerovatno je korištenje toga blagog načina ophođenja bio razlog što se ovaj ajet završava riječima: ne bi li razmislio ili se pobojao.
Iako se neki, kao pojedinci, ne čuvaju i ne daju se uputiti, postoji nada u njihovo upućivanje do neke razine.
- Napravljeno na .