I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati... (Ta ha, 58-59)
فَلَنَأْتِيَنَّكَ بِسِحْرٍ مِّثْلِهِ فَاجْعَلْ بَيْنَنَا وَبَيْنَكَ مَوْعِدًا لَّا نُخْلِفُهُ نَحْنُ وَلَا أَنتَ مَكَانًا سُوًى. قَالَ مَوْعِدُكُمْ يَوْمُ الزِّينَةِ وَأَن يُحْشَرَ النَّاسُ ضُحًى
“I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi.” – “Neka ročište bude na praznik” – reče Musa – “i nek se narod izjutra sakupi. (Ta ha, 58-59)
Mnogobrojne su tajne i svjetlosti koje se, dopirući do naših srca, šire iz ajeta koji se tiču našeg velikana Musaa, a.s., Allahovog, dž.š., sagovornika. Najprije je, u sokaku, doživio jedan događaj obavijen tajnama. Tu je gledao svoj štap kako se pretvara u zmiju koja hmili i svoju ruku kako za prisutne postaje bijela. Razina čvrstog vjerovanja u vidljivo prenosila se i u područje vjerovanja u nevidljivo kod ovog vjerovjesnika kod koga je pouzdanje u Gospodara bilo potpuno. Šta god da urade faraonovi vračevi, bio je sasvim uvjeren da će ih on nadvladati i pokolebati. Zato je tako, pronicljivošću svojstvenom vjerovjesnicima, gledao na to pitanje i rješavao ga na način kako slijedi:
1) Pitanje utvrđivanja za Istinu da je istina a za neistinu da je neistina nije se vršilo iza zatvorenih vrata, već u prisusutvu ljudi, tako da su to mogli vidjeti svi Egipćani, na mjestu koje svima jednako odgovara;
2) Trebalo je odabrati praznični dan ili dan nekog proslavljanja kako bi svi ljudi koji praznuju mogli doći na zakazano mjesto;
3) Najprikladnije vrijeme toga okupljanja jeste poodmaklo jutro. Tada se svi stignu razdrijemati, aktivni su, budni i mogu ispravno rasuđivati.
Tako su Egipćani, u poodmaklo jutro, u skupinama, na zakazano mjesto došli da gledaju natjecanje koje će se odvijati između vračeva i Musaa, a.s. Izvođenje vradžbina je u to vrijeme bilo cijenjeno, vrlo visoko rangirano zanimanje. Vračevi nisu bili obični ljudi prostaci. To su bili pojedinci povezani s džinima, od kojih su uzimali obavještenja. Znali su prizivati duhove, a moguće je i da su znali neke osnove i načela parapsihologije. Dakle, u to vrijeme su spadali u klasu prosvijećenih. Zato su se njihov poraz od strane Musaa, a.s., i njihovo vjerovanje u njega nakon toga u to vrijeme mogli izjednačiti s revolucijom u taboru vjerovanja. To je ono što se uistinu desilo. Vračevi koji su shvatili i bili sasvim uvjereni da ono što se odvijalo pod rukovodstvom Musaa, a.s., ne može biti vradžbina, oglasili su svoje vjerovanje pred javnošću, pred svima prisutnima, uprkos faraonovim prijetnjama da će im odsjeći po ruku i nogu unakrst. Budući da su široke populacije, običan svijet, svi osim fanatika, povjerovale nakon što su vidjele da vračevi prihvataju Musaa, a.s., i vjerovanje, a da se drugi kolebaju, cilj je bio postignut. Srušilo se javno i otvoreno nevjerovanje! Ljudi su se našli u situaciji da mogu birati između Musaa, a.s., i faraona.
Jedino pitanje na kojem se želimo zadržati u analiziranju ovog ajeta jeste odabir vremena i mjesta za koja se opredijelio Musa, a.s., vezano za ovaj važan izazov. Vjernik ne smije u pesimizam zapasti kad posmatra svoje ograničene mogućnosti. Treba mudro koristiti dobra koja mu je dao Allah, a ne trošiti ih uzalud. Treba “dva vrapca jednim kamenom” pogađati, kako kaže narodna izreka. Naravno, musliman mora stalno planirati i programirati kako jednim kamenom pogoditi što više vrabaca, slično onome što se može vidjeti iz brojnih Božanskih djela. Kao što se iz jednog zrna sjemena može dobiti sedam, ili sedamdeset, pa čak i sedam stotina zrna, tako u svakoj dužnosti koju obavljamo na putu vjerovanja i zajednice trebamo planirati da dobijemo sedam, sedamdeset ili sedam stotina zrna. To je ono što je radio Musa, a.s. U skladu s vjerovanjem i pouzdanjem u Uzvišenog Allaha, ono što je radio, nije želio raditi samo pred faraonom i Hamanom iza zatvorenih vrata, već je izabrao odgovarajuće vrijeme i mjesto, pred očima svih ljudi. Tako je uspio sa sobom povući hiljade i stotine hiljada.
Dok nas Kur’an na sve to podsjeća, Vjerovjesnikov sunnet ovo pitanje produbljuje drugim primjerom. Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavještava da su negdje htjeli pogubiti jednog mladića koji nije htio prihvatiti vjeru nekoga kralja. Bacili su ga s vrha neke visoke litice, a on im se vratio idući na nogama. Poželjeli su da ga potope u moru, a on se izbavio iz zahuktalih talasa i vratio im se živ i zdrav. Kako god su pokušali da ga ubiju, nisu uspjeli. Mladić se svaki put spasio. Najzad, mladić je rekao kralju koji ga se želio riješiti: “Ako me želiš ubiti, radi onako kako ti kažem: Okupi svijet na nekom platou. Mene veži uz neko stablo. Zatim iz mog tobolca uzmi strijelu i stavi je u luk. Tada reci: U ime Allaha, mladićevoga Gospodara. Nakon toga potegni i gađaj! Ako tako postupiš, ubit ćeš me.”[1]
Ovo je zdrava logika vjerovanja. Na kraju svega, mladić nije uzalud umro. Dakle, kad odlazi na drugu stranu, ne smije jeftino otići, bez odgovarajuće naknade. To je poruka kazivanja. Takva treba biti logika rada na Allahovome putu, čak i u posljednjem treptaju oka, na pragu susreta s Allahom. Ako pitanje razmotrimo iz ovog ugla, vidjet ćemo da ovakvo planiranje i razmišljanje može preteći i doći ispred želje za šehadetom, ma kako visoko ona bila rangirana, po tome što tako čovjek može koristiti svojoj zajednici, domovini i vjeri, pružajući usluge s dubokim vrijednostima pripremanja za budući svijet te se tako uzdići na razinu iznad razine šehida. On mora stalno razmišljati o putevima na kojima može ostvariti takav dobitak. Takvo djelovanje, nama se čini, može preteći i šehadet.
Dakako, mladić je mogao dostići svoj visok rang i da je umro kad je bio bačen s litice, ili kad je bio potopljen u more, ali bi time dobio samo jedno. Dobio bi samo rang šehadeta na budućem svijetu. Međutim, na ovaj drugi način, on bi, od smrti na Allahovome putu u prisustvu okupljenog svijeta, na način kako smo naprijed izložili, dobio nagradu, što bi bio povod da vjerovanje prihvate stotine ljudi.
Zato čovjek, pogotovo musliman, treba znati svoje mogućnosti i koliko je dragocjeno stvorenje. Treba znati da je ovaj ogromni Svemir stvoren radi njega, da je sve njemu podređeno. Zato on, kad odlazi s ovog svijeta, ne treba uzalud otići. Treba u sebi pomisliti: Dobro, ja odlazim. Međutim, svijet koji ostavljam iza sebe trebao bi poslije mene dostići linije i horizonte koji se prepleću s tajnom stvaranja. Smrt bi se trebala pretvoriti u magični ključ, s kojim, kad se ugasi neka slaba svjetlost koja tinja, trebaju zablistati stotine, pa i hiljade drugih jakih svjetlosti.
[1] Al-Bukhari, Az-Zuhdu, 73.; At-Tirmizi, Tafsiru-s-suwar, II, 85.
- Napravljeno na .