Reče faraon: “Pustite vi mene da ubijem Musaa... (Al-Mu’min, 26)
وَقَالَ فِرْعَوْنُ ذَرُونِي أَقْتُلْ مُوسَى وَلْيَدْعُ رَبَّهُ إِنِّي أَخَافُ أَن يُبَدِّلَ دِينَكُمْ أَوْ أَن يُظْهِرَ فِي الْأَرْضِ الْفَسَادَ
Reče faraon: “Pustite vi mene da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove!” (Al-Mu’min, 26)
Ovaj časni ajet bilježi spominjanje jedne osobe vjernika, koja je odrasla u faraonovoj porodici. To je onaj čovjek koji je nazvan “vjernikom iz faraonove porodice” (مؤمن آل فرعون). Vijest o njemu je zabilježena u suri Al-Mu’min, povodom nauma faraona koji je rekao: “Pustite vi mene da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove!” Da bismo ovaj ajet mogli razumjeti kako treba, poželjno je podsjetiti se na događaje koji su se nizali da bi stigli do navedene tačke.
Kao što je poznato, faraon se suočavao s neuspjehom u svim nastojanjima prema Musau, a.s. Uz oglašavanje namjere koja je donekle ličila na traženje od podanika da dopuste to ubistvo, na kraju je odlučio da ga ubije. To što se vidi iz duha ajeta doima se kao nemoć faraona, poraz i predanost osjećaju da su mu ruke vezane. Njegove riječi: “Pustite vi mene da ubijem Musaa” dokaz su nemoći, tim prije što je faraon, koji je pred Musaom bio poražen s umnoga, logičkog i dijalektičkog stanovišta, izgledao kao da jedva čujnim glasom traži dopuštenje svojih podanika.
To nije način postupanja nekoga ko ima samopouzdanja, već nekoga ko je postepeno gubio svaku moć, ponašanje apsolutista koji je zao kad je jak, a ponizan kad je slab, koji je naizgled demokrat. To nije način postupanja vladara despota i tiranina koji je narod tjerao da gradi piramide ni zbog čega nego da bi se licemjerno prikazao da drži do istog naroda i da od njega traži saglasnost. Time je htio sebi pridružiti i snagu širokih populacija naroda koji je privržen njegovim starim običajima i vjeri, da iskoristi narod koji je tlačio i ponižavao dok je bio jak.
Naravno, on je bio istovjetan svim prethodnima silnicima i diktatorima, koji se ograđuju i stavom populacija naroda koje podilaze sili, a u svojim redovima oblikuju stav javnosti. Bio je poput mnogobožaca paganskog doba koji su za Poslanika, s.a.v.s., govorili da će “rastaviti muža i ženu, odvratiti od onoga čemu su se naši preci klanjali”. Faraon je svome narodu govorio: “Ja se bojim da će vam promijeniti vjeru i da će u zemlji nered zametnuti”. To je govorio tako kao da je do tada sve teklo kako treba, kao da je narod bio sretan, obasut izobiljem, a da je Musa taj koji želi sve pokvariti i narod gurnuti u anarhiju i nered.
U taj čas se upliće vjernik iz faraonove porodice. Prema nekim predajama, to je glavni zapovjednik faraonove vojske. Nije bilo nemoguće ni to da je vjerovjesnik Musa, a.s., imao vitešku čast, za koju nisu svi znali. Zapovjednik ga je znao i procjenjivao njegovu snagu i utjecaj, te se na ovaj potez odlučio nakon što je sve uzeo u obzir. Kad je faraon spao na tu razinu nemoći, nesigurnosti i slabosti, bio je primoran tražiti spas od naroda koji je do tada smatrao sasvim bezvrijednim, a Musau, a.s., je pojavljivanje zapovjednika jako koristilo.
Vjerniku iz faraonove porodice Kur’an daje prostora više nego što ga je dao nekim vjerovjesnicima. Kad se faraon prikazao kao demokratična osoba koja se obraća narodu, zapovjednik ga je pitao: Zar da ubijete čovjeka zato što govori “Gospodar moj je Allah”? (Al-Mu’min, 28), što znači: Zar nemate razumijevanja za vjerovanja ljudi i njihova uvjerenja? Domalo nakon toga, on oglašava svoje vjerovanje, izgovarajući: “O, narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?!” (Al-Mu’min, 29). Pred ovakvim uvjerljivim riječima upućenim narodu faraon je, pribjegavši demagogiji, izgovorio: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti” (Al-Mu’min, 29), pretvarajući se da brine o interesu naroda.
Dok se faraon brzo približavao svome konačnom porazu, Musa, a.s., je bio veoma miran. Faraonove prijetnje mu nisu pomjerile ni dlaku na glavi. Nije oklijevao odgovoriti mu: “Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakoga oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati” (Al-Mu’min, 27), jasno pokazujući pouzdanje u Uzvišenog Allaha te potvrđujući, na drugoj strani, da je Uzvišeni Allah jedini Gospodar svjetova.
Sažetak svega je to da faraon, u sklopu prizora kad zastrašuje i prijeti smrću, ne može skriti svoju uznemirenost i nesigurnost, misaone, logičke i osjetilne nedoumice, dotle da nastoji dobiti podršku naroda koji je dugo ponižavao i omalovažavao, ne oklijevajući da, u tom smislu, koristi i vjerska osjećanja naroda. On se, čak, poziva na nered koji pripisuje protivniku, zaboravljajući da je upravo on bio izvor nereda i pokvarenjaštva u zemlji. Dok je u svakoj prilici pokazivao neprijateljstvo prema vjeri, pobožne ljude je optuživao da su izmijenili i mijenjaju duh vjere.
Na drugoj strani, vidimo Musaa, a.s., jako mirnoga i staloženog. Umjesto kod naroda, on utočište traži kod Allaha i otvoreno ide na faraonovu oholost i umišljenost. To je poglavlje iz borbe “Allahove stranke” protiv “šejtanske stranke” u tom vremenu.
- Napravljeno na .