Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (An-Nadžm, 18)
لَقَدْ رَأَى مِنْ آيَاتِ رَبِّهِ الْكُبْرَى
Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (An-Nadžm, 18)
Kao što je poznato, ovaj ajet opisuje šta se zbivalo tokom Poslanikovoga, s.a.v.s., miradža (معراج). Pored ovog obilježja, ajet karakteriše i to što otvara vrata okrenuta nekim drugim činjenicama, mimo ovog posebnog pitanja.
To što je Poslanik, s.a.v.s., svojim očima vidio kosmičke i zemaljske dokaze Allahovog, dž.š., postojanja, pa je viđenje očima proučio unutrašnjim dubinskim viđenjem na osnovu intuicije, u biti je, prema svim pratećim naznakama, plod jedne od manifestacija Allahove dobrote. Naravno, kad je taj veliki čovjek to gledao, očekivano je bilo da vidi sve u cijelosti, jer on posjeduje dar sveobuhvatnog viđenja. Uzimajući to u obzir, on je mogao, bez ikakve smetnje, prepreke, zastora ili barijere, vidjeti sve Božije pojavnosti. Riječima koje izrekne, koje izgovori jedna takva osoba, označena tako širokim i prostranim vidicima, ne može protivrječiti, niti ih kritikovati ijedan običan čovjek. Nema sumnje da onaj ko stoji na zemlji i posmatra nebo vidi više od onoga ko sjedi u kući i ne može vidjeti “dalje od nosa”.
Svejedno da li obratimo pažnju na riječ “znamenja” (آيات) ili riječ “najveličanstvenija” (الكبرى), po tome što su to imenica i njen atribut, pri čemu možemo partitivni prijedlog “od” (من) shvatiti kao suvišan, sintagma označava da je on vidio najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. Dakle, veliki Poslanik, sposoban da putuje kroz meta-vrijeme i meta-prostor, vidio je nadnaravnosti svoga Gospodara, iz reda krasnih znamenja i očaravajućih ljepota, smještenih iza zastora koji onemogućava da se to opiše, stojeći licem uz lice s najvećim znamenjima. Ukazala mu se prilika da vidi obzorja koja niko drugi nije vidio. Ničija rječitost ili stil izražavanja ne mogu opisati Božije pojavnosti koje je on gledao, dok je prolazio kroz najviše rangove (مقامات) i razine (مراتب). U prostranstvima kroz koja je prolazio samo on je osjetio svjetlosti i tajne, jedino on ih je slušao. Niko drugi nije mogao, niti je bio u stanju podnijeti to sveobuhvatno, opsežno i postojano viđenje najveličanstvenijih znamenja.
Naravno, ta znamenja nisu bila Allah, koji je Jedan i utočište svakome. Drugim riječima, ono što je Poslanik, s.a.v.s., vidio, nije bio Bitak Uzvišenog Allaha, već Njegova najveličanstvenija znamenja. Svekoliki postojeći svijet, od početka do njegovoga kraja, nije ništa nego znamenja koja potvrđuju Veličanstvenu Istinu, koja na nju ukazuju i izražavaju je. Prema ajetu: Pogledi do Njega ne mogu doprijeti (Al-An`am, 103), Uzvišenoga ne može obuhvatiti pogled niti spoznaja. Međutim, viđenje (ru’jet) je moguće. Ajet jasno kaže da ono što je viđeno nije bio On, već su to bila najveličanstvenija znamenja, omogućena našem Poslaniku, s.a.v.s., da ih vidi.
Pozivajući se na činjenicu da je naš Poslanik, s.a.v.s., “mastilo knjige Svemira”, “jezgro stabla stvaranja” i “svjetlost ljudske vrste”, može se reći da su gledanje i viđenje bili čitanje knjige istina o Svemiru, viđenje stabla, grana, listova i plodova njegove raskrivene naravi. Takvo putovanje je obavljeno izvan vremena i prostora, na mjestu na kojem se čuje škripanje pera Moći koja je uspostavila i planirala prvobitno postojanje, u sjeni Božijeg prijestolja, u obzorju Njegovog zadovoljstva i dobrote.
Bože, istinu nam pokaži kao istinu i omogući nam da je slijedimo, a neistinu nam pokaži kao neistinu i omogući nam da je se klonimo.
- Napravljeno na .