Stvarni život i stvarna humanost
Pošto je “stvarni” život moguć samo preko znanja i spoznaje, oni koji zanemaruju učenje i podučavanje mogu se smatrati “mrtvim”, iako su biološki živi. Mi smo stvoreni da učimo i da drugima prenosimo ono što naučimo.
Stvarni život se živi na duhovnom nivou. Oni čija su srca živa, oni koji su osvojili prošlost i budućnost, nadilaze granice vremena. Takve nikada nisu previše ražalostile tuge prošlosti, niti su previše zabrinuti za budućnost. Oni koji ne osjećaju punu egzistenciju svojih srca, koji žive banalnim, plitkoumnim životima, uvijek su sumorni i skloni beznađu. Oni u prošlosti vide strašni grob, a u budućnosti dno bunara. Oni žive u agoniji, pitajući se da li će živjeti ili umrijeti.
Svi smo mi putnici, a ovaj svijet je jedna raznobojna izložba i raskošna, uzbudljiva knjiga. Mi smo poslani da pručavamo tu knjigu, da povećavamo svoje duhovno znanje i da njime uzdižemo druge. Ovo uzbudljivo i radosno putovanje samo je jedan događaj u vremenu. Za one koji su uvijek na oprezu i čija su srca budna, ovo putovanje je više nego dovoljno da se od ovog svijeta sačini bašča slična onoj rajskoj, ali za one čije su oči zatvorene, čitav život prođe u jednom udisaju.
I ono što je stvoreno i Sâm Stvoritelj visoko cijene poniznost i poštenje. Oholi i uobraženi, oni koji omalovažavaju druge i od siline glavu drže visoko u zraku – njih ni ljudi ni druga stvorenja ne vole, a Bog će ih kazniti.
Poniznost je znak vrline i zrelosti, dok su oholost i uobraženost pokazatelji prostakluka i niskog duha. Najsavršeniji ljudi su oni koji u društvu paze na druge i obrnuto: oni koji se puhandare u društvu i koji se drugima ulaguju smatraju se pukim reprezentantima nesavršenosti. Poniznost od ljudi čini istinska humana bića. Znak poniznosti je taj da se ponizni ljudi ne mijenjaju nakon što steknu položaj ili imetak, znanje ili slavu, ili nešto što se općenito smatra vrijednim i cijenjenim. Ako bilo koja od ovih okolnosti uzrokuje da ljudi promijene svoje ideje, stavove i ponašanje, tada se za takve može komotno reći da nisu dosegli istinsku ljudskost niti istinsku poniznost.
Kada si u interakciji s drugima, uvijek izvagaj šta je to što ti donosi zadovoljstvo, a šta je to što ti donosi nezadovoljstvo! Želi drugima ono što želiš sebi i ne smetni s uma da svako ponašanje koje ljuti tebe ljuti i druge! Ako se tako ponašaš, bit ćeš sačuvan od nepristojnosti i lošeg ponašanja i nećeš povrjeđivati druge.
Zrelost i perfekcija duha znače da moraš biti pravedan prema drugima, posebno prema onima koji su ti nanijeli nepravdu. Na zlo uzvrati dobrim! Ne prekidaj činiti dobro čak i onima koji su ti nanijeli štetu, nego se prema njima odnosi ljubazno i plemenito, jer je nanošenje štete drugome znak svireposti! Uzvraćanje zla zlim implicira nedostatak u karakteru; suprotno od toga je plemenitost.
Nema granica u dobru koje možeš učiniti drugima. Oni koji su svoj život posvetili cilju da drugima čine dobro toliko su nesebični da mogu žrtvovati čak i svoje živote za druge. Međutim, takva nesebičnost je velika vrlina samo ako je proistekla iz iskrenosti i čiste namjere; ta nesebičnost mora biti daleko od rasnog ili plemenskog praznovjerja.
Oni za koje se misli da su najmilostiviji i najdarežljiviji – oni ono što čine drugima smatraju gotovo beznačajnim, a beskrajno su zahvalni svakome ko njima učini i najmanje dobro; takvi su oni savršeni koji traže Božije standarde u ponašanju i koji nalaze mir u svojoj savjesti. Takvi pojedinci nikada ne zaboravljaju dobro koje su im drugi učinili niti se ikada žale kada se čini da su drugi ravnodušni prema njima.
Ovaj članak se prvi put pojavio u reviji SAS, 21:2 (ljeto – kraj 2001.); 133-38.
- Napravljeno na .