Idealni vjernik, idealni musliman
Muslimani su oni od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani. Muhadžiri (iseljenici) su oni koji napuste sve ono što je Bog zabranio. (Bukhari, Iman, 4)
Da ukratko analiziramo gornji hadis. U njegovom izvorniku se primjećuje određeni član (al u arapskome jeziku) ispred imenice muslim. Ono što se može iz ovoga zaključiti jeste da su idealni vjernici oni koji unose atmosferu sigurnosti, oni koji su zaronili u tu i takvu atmosferu u kojoj se nikome ne čini šteta ni jezikom ni rukama, i ovo se odnosi samo na istinske i idealne muslimane koji ostavljaju ovaj trag sigurnosti i mira u svemu, a ne na one koji samo kažu za sebe da su muslimani, niti na one u čijim ličnim dokumentima stoji napisano da su muslimani. A ovo što sada kažemo – mi smo do tog zaključka došli na temelju spomenutog određenog člana, kojim se označava nešto specifično, određeno. Ovo je, dakle, izvedeno iz gramatičkog pravila u arapskome jeziku koje glasi: “Kada se nešto opisuje određenim članom, onda to indicira najpotpunije i najviše stanje neke pojedinosti.” Prema tome, kada mi čujemo da neko kaže “taj vjernik”, prva stvar koja nam naumpadne jeste “vjernik u potpunom smislu”, i to je onaj smisao koji se nalazi u ovom hadisu.
Međutim, mi nemamo kad učiti ove gramatičke pojedinosti, to je nešto što pripada formalnom obrazovanju. Takvo obrazovno iskustvo nije bilo moguće za vrijeme Božijeg Poslanika, jer on je bio nepismen. Prema tome, on nije govorio iz svoje glave, nego se on oslanjao na Vječitog Učitelja, Koji ga je podučavao šta će govoriti. Zbog toga u njegovom izražavanju ima gramatičkih finesa, čak i antigramatema, ali nema gramatičkih grešaka u upotrebi.
Da se vratimo gornjem hadisu: stvarni muslimani su oni u koje ljudi imaju povjerenja, kojima vjeruju, kojima se drugi mogu obratiti bez omišljanja. To su ljudi kojima se može vjerovati bez imalo straha da će te prevariti; to su ljudi koji ne nanose rane drugim muslimanima, ni jezikom ni rukom. Ukoliko neko s pravim muslimanom prisustvuje nekom skupu, on ga može napustiti s punim povjerenjem da neće biti otračan kada ode, niti će od takvog muslimana čuti da trača druge. Takvi muslimani su osjetljivi u pogledu časti i digniteta drugih ljudi, do kojih drže kao i do vlastite časti i digniteta. Oni ne jedu, oni druge hrane; oni ne žive za sebe, nego žive da bi drugima omogućili da žive; oni žrtvuju svoja duhovna zadovoljstva za druge. Ja sve ove smislove izvodim iz onog određenog člana al, koji također znači i: posvećenost posebnoj svrsi.
Sigurnost i muslimani
Etimološki, imenica muslim i glagol sa-li-ma dolaze iz korijena silm. To, onda, znači da sve što je vezano za silm (sigurnost) jeste muslim-anstvo. Muslimani su okruženi ovim Božijim pogledom na taj način da sva njihova djela izviru iz silm-a i vode ka njemu, kao moćnom smisaonom središtu.
Oni svakoga pozdravljaju sa selam-om, čime ostavljaju ljubav u svačijem srcu za sebe.[1] Oni svoju molitvu završavaju selam-om. Svi ljudi, džini, meleci i svjesna bića primaju njihov selam. To znači, oni izmjenjuju pozdrave i s nevidljivim bićima. Ne postoji narod koji svoj krug pozdravljanja proširuje do ove mjere kao što to čine muslimani. Islam se sastoji od obavljanja osnovnih dužnosti kakve su post, davanje sadake, hadž i požrtvovanje na manifestaciji vjerovanja. To znači da su oni uzeli jedro na moru sigurnosti izvršavajući ovu zapovijest: Uđite sigurno u islam punim srcem (2:208). Oni sebe bacaju u to more emanirajući sigurnost i islam u svakoj situaciji. U ponašanju takvih ljudi niko ne može vidjeti ništa osim dobročinstva.
Zašto jezik i ruke?
U svakoj izjavi našeg Prvaka – neka su mir i blagoslovi s njim – pa i u ranije navedenom hadisu, svaka riječ je pažljivo izabrana. Zašto je on u ovom hadisu spomenuo jezik i ruke? Naravno, postoje i drugi prefinjeni podrazlozi koji se odnose na ovaj izbor. Neko drugome čini štetu na dva načina, direktno ili indirektno. Ruke predstavljaju fizičko prisustvo (direktno), a jezik predstavlja ono što je odsutno (indirektno). Ljudi napadaju druge direktno (fizički) ili indirektno (tračanjem i ismijavanjem). Pravi musliman to nikada ne čini – zato se i pretpostavlja da je on uvijek pravedan i velikodušan, u svojim direktnim kao i u indirektnim činima, i on to jeste.
Poslanik je spomenuo jezik prije ruku zato što u islamu čovjek može rukom uzvratiti na ono što mu se čini, dok nije ista stvar sa štetom koja mu se čini tračem ili klevetom. Trač i kleveta vrlo lahko mogu prouzrokovati sukob između pojedinaca, zajednica, čak i nacija. Takvu štetu je relativno lakše počiniti nego štetu rukom, pa je zato Poslanik jezik spomenuo prije ruke. S druge strane, time se pokazuje vrijednost muslimana pred Bogom. Biti musliman ima veliku vrijednost kod Boga; drugi muslimani moraju kontrolirati svoje ruke i jezik u svojim djelima prema njima.
Druga važna moralna dimenzija islama jeste da musliman mora ispred sebe staviti pregradu koja će ga čuvati da ne počini štetu drugome muslimanu ili čovjeku, ni fizičku ni duhovnu. Pravi muslimani moraju sve učiniti da bi se spasili od nanošenja štete drugima. No, ne samo da pojedinac ne smije činiti štetu, nego ni jedan segment muslimanskog društva to ne smije činiti; svi oni moraju biti reprezentanti sigurnosti i mira. Muslimani mogu biti pravi muslimani do te mjere da oni šire osjećaj sigurnosti i da im srca kucaju povjerenjem. Kada god oni pokažu takav osjećaj, on je izveden iz al-salama koji im je objavljen. Kada odlaze, oni zažele sigurnost, oni su svoje molitve ukrasili pozdravom sigurnosti i mira, oni šalju selam drugim vjernicima kada završavaju svoju molitvu. U svakom slučaju, nepojmljivo je da neko ko cijeli život živi u orbiti selama krene putem koji je suprotan temeljnim principima kakvi su sigurnost, povjerenje, pouzdanost, ovozemaljski i onosvjetski mir, i tako učini štetu i sebi i drugima.
Ovdje nam se čini svrhovitim istaći neke suštinske stvari: pravi muslimani su najvjerniji predstavnici univerzalnog mira. Oni svugdje putuju s uzvišenim osjećanjima, koja su odgajana u dubini njihovih duša. Daleko od toga da drugima priređuju patnje i muke – prave muslimane svugdje spominju kao simbole mira i sigurnosti. U njihovim očima nema razlike između fizičkog (direktnog) i verbalnog (inditektnog) kršenja ljudskih prava. Ustvari, u nekim slučajevima je ovo drugo – prema njihovom muslimanskom mišljenju – veći prekršaj od onog prvog.
[1] Bukhari, Iman, 20; Muslim, Imam, 63.
- Napravljeno na .