Idealno društvo
Skupine koje su formirane od neorganiziranih i poročnih (Bogu neposlušnih) pojedinaca nisu ništa drugo do gomile bez moralnih i estetskih vrijednosti, ljudi koji su daleko i od razmišljanja o činjenju dobročinstva. S druge strane, idealni ili usavršeni ljudi nose osobine meleka; oni su monumenti duhovnih uvida i shvatanja.
U slijedećem, ali i u brojnim drugim ajetima možemo nazrijeti te osobine: Zaista, Mi smo čovjeka stvorili u najsavršenijem obliku i prirodi. (Et-Tin, 95:4)
Ljudi na koje se odnosi ovaj ajet znaju da su oni najukrašeniji i najljepši oblici kreacije, u materijalnom i duhovnim smislu te riječi. Oni uživaju u savršenom stanju stvaranja, oni su svjesni neograničenih poklona koje su primili.
Pokušajmo rastumačiti ovaj ajet: Ljudski rod je preuzeo odgovornost koju su Zemlja, nebesa i planine odbile iz straha da ga neće moći iznijeti na svojim plećima. Oni su uvidjeli da je ljudski rod bio jedini kandidat za dosezanje besmrtnosti.
Na ljude se gleda kao na one koji su na putu da postanu usavršene osobe sve dok oni razvijaju poklone kojima su ukrašeni i žive u skladu s Božijim nadahnućem.
Takve misterije kakve su smisao života i smrti, razlog postojanja i naše odgovornosti, uvijek su u mislima tih ljudi. Oni duboko razmišljaju o grijehu, dobročinstvu i bogobojaznosti. Katastrofe koje nanose štetu ljudskom rodu intrigiraju njihove umove; svjetlost Božanske mudrosti obasjava njihova srca; zrake ovog Božanskog svjetla odražavaju se na njihovim dušama.
Sve ovo im dopušta gledanje iza zavjese. Njihovo oduševljenje i ushićenje preokreću se u ljubav i saosjećajnost. Oni se okreću Stvoritelju svojih duša i osjećaju zadovoljstvo. Duše na ovom stepenu ne dopuštaju da se ne odazovu Božanskoj dobroti. Njih ne potresa gubitak, jer oni na dobročinstvo i gubitak gledaju kao na jednu te istu stvar, i znaju da su nagrada i kazna jedno te isto. Dok se drugi razmaze u takvim blagodatima, pa zapadaju u pesimizam na prvi znak teškoće, idealni ljudi dosežu čak i ono što se činilo izgubljenim. Oni uspijevaju uzgajati ruže u pustinji, iscijediti šećer iz suhog štapa.
Idealni ljudi znaju da su oni na kušnji i pročišćenju stalno, sve dok ne postignu sreću. Čak i kada se sučele s fatalnim katastrofama i padnu u najstrašnije ponore, čak i kada su u najbespomoćnijim i najpotresnijim momentima, oni čuju glasove utjehe s onog svijeta – šapat koji dolazi iz dubina duše, nakon čega se sagibaju u zahvalnosti i ushićenju.
Takvi ljudi imaju apsolutno povjerenje u Boga zato što oni vjeruju i oslanjaju se na Sveprisutnu i Svemoguću Besmrtnu Moć. Čista vjera stanuje u dubini njihovih srca, njihov opažaj daje im nevjerovatne poglede, njihovo znanje i mišljenje ih podižu do takve tačke da oni skoro da čuju glas koji im kaže: Ne boj se, ne budi žalostan, primi lijepe vijesti iz bašče koja ti je obećana! (Fussilet, 41:30), a onda se u njima javlja najčudesnije zadovoljstvo.
Idealni ljudi pokušavaju ostati daleko od grijeha, jer oni su isplanirali svoj život u skladu s Božijim zakonodavstvom u koje iskreno vjeruju. Zato što se uvijek bore protiv svoga ega, oni nemaju ni vremena ni energije za besmislene zabave i bohemski život. Oni stalno razgledaju u potrazi za ljepotom svoga Prijatelja, njihove misli su već na ahiretu, njihova srca su svijetla i poput raznobojnih bašči otvorena za posjetu ovih produhovljenih bića, oni su putnici i istraživači ove mistične Zemlje i atmosfere.
Ovozemaljski ljudi koji su robovi svoga ega žive samo da bi udovoljili svojim tjelesnim željama. Nikada zadovoljni, oni i ne osjećaju mir, dok su idealni ljudi uvijek u miru sa samim sobom. Oni su zadovoljni i, štaviše, oni svoje znanje i razumijevanje predaju na službu čovječanstvu. Oni su se hrabro posvetili cilju da ovaj svijet oslobode nepravde i tiranije, i ne boje se da zaštite svoju zemlju i čast. I, povremeno, oni graciozno šire svoja krila oprosta nad svojom braćom i sestrama.
Znajući da je sve osim Boga smrtno, da će iščeznuti, idealni ljudi se ne saginju ni pred čim i ni pred kim, osim pred Bogom. Oni se odupiru zavodljivim čarima materijalnog svijeta, oni ocjenjuju i koriste na Božijem putu ono što im je darovano, poput nebeskih bića,oni sve događaje ispituju kao naučnici u laboratoriji, oni su svoje živote posvetili čovječanstvu i dolazećim generacijama ostavljaju mnogo bolji svijet.
Idealni ljudi stalno idu za Božijim blagodatima i neprestano traže istinu. Ni njihove tjelesne strasti ni duhovni ciljevi ne mogu poljuljati njihovu iskrenost. Oni u svakom Božijem robu vide najvećeg čovjeka, kojeg cijene više od svakoga i svačega. U njihovim srcima topi se svaka grubost ili loša osjećanja koje emaniraju iz drugih, pokazujući na taj način kako ljubaznost poražava pogrešnost.
U ovoj blistavoj atmosferi, koplja munja su zauvijek nestala. Nimrod, nemilosrdni vladar koji je naredio da se poslanik Ibrahim baci u vatru, vidio je kako se ta vatra gasi, a to mjesto pretvara u zelenu bašču koja razgaljuje grube i zlovoljne duše.
Mnogi od nas nikada nisu dostigli ovu deredžu. Mi se ne možemo zlom djelu suprotstaviti ljubaznošću. Mi na mržnju odgovaramo mržnjom, na grubost grubošću. Mi sebe uvjeravamo da su naše misli objektivne i da to nisu naše vlastite sebične želje. Na taj način mi prljamo svoju borbu na Božijem putu i gubimo, iako smo krenuli da pobjeđujemo. Ukoliko mi nismo za ljepotu, čari, oživljujuće zrake Kur'ana, pogrešna shvatanja koja smo izazvali i loši primjeri koje smo postavili spriječit će nas da vidimo taj dan.
- Napravljeno na .