Opraštanje
Ljudi su bića koja imaju jedinstvene osobine i mahane. Otkad se čovjek pojavio na Zemlji, ne postoji živo biće koje u svojoj prirodi ima takve suprotnosti. U isto vrijeme kada su se ljudska bića pojavila u kosmosu, ona su, s iznenadnom devijacijom, dobila moć da postanu monstrumi koji se spuštaju na samo dno pakla. Uzaludno je istraživati bilo kakvu vezu između ovih zastrašujućih padova i uspona; to su dvije krajnosti, jer su njihov uzrok i posljedica ukorijenjeni na potpuno različitim osnovama.
Ponekad ljudska bića sliče na polje pšenice koje se povija na vjetru, a ponekad, iako izgledaju dostojanstveno kao palme, ta bića mogu toliko pasti da se više ne mogu uspraviti u svome dostojanstvu. I kao što malom broju tih bića ponekad i meleci zavide, u isto vrijeme ta bića svojim ponašanjem mogu šokirati čak i šejtane.
Zbog toga je neminovno da ljudi, čija priroda, dakle, sadrži toliko mnogo visina i nizina, počine i zlo, iako zlo nije suština njihove prirode. Iako se ponekad ukaljaju, za njih – bića koja znaju pokvariti svoja dobra djela – opraštanje je vrhunac duha.
Koliko god je hvalevrijedno tražiti i očekivati oprost i žaliti za stvarima koje su nas mimoišle, opraštanje je još veća osobina i vrlina. Pogrešno je misliti da je opraštanje odvojeno od vrline ili vrlina od opraštanja. Poznata poslovica kaže: “Pogriješiti je ljudski, a oprostiti je Božanski.” Kako je to lijepo rečeno! Opraštanje znači popravljanje; ono se sastoji od povratka našoj biti i pronalaska sebe. Zbog toga je najdraže djelo u očima Beskrajne Milosti svaka aktivnost koja nas vodi ka ovom povratku i traganju.
Sve što je stvoreno, živo i neživo, osjetilo je opraštanje ljudske vrste. Pošto i Sam Bog pokazuje Svoje svojstvo opraštanja kroz tu vrstu, On je ljepotu opraštanja stavio u ljudsko srce. I dok se prvi čovjek hrvao sa svojom esencijom kroz svoj pad (iz Dženneta), dakle, nečim što je bilo zov njegove prirode, opraštanje je došlo od Neba zbog kajanja koje je on osjetio u svojoj savjesti i zbog njegove iskrene molitve.
Ljudi su sačuvali darove, poput nade i utjehe, koje su dobijali od svojih predaka tokom stoljeća. Kad god pogriješe, traženjem oprosta, savladani stidom zbog grijeha i razočarani u sebe zbog svojih loših djela, oni mogu dosegnuti bezgraničnu milost i pokazati svoju velikodušnost ako pokriju oči pred grijesima drugih.
Zahvaljujući njihovom očekivanju oprosta, ljudi se mogu uzdići iznad tamnih oblaka koji zamračuju njihov horizont i iskoristiti priliku da vide svjetlost u svome svijetu. Oni sretnici koji su svjesni koliko krila opraštanja uzdižu čovjeka žive usred melodija koje su prijatne za njihove duše.
Nije moguće da ljudi koji su svoje srce predali traženju oprosta ne misle opraštati drugima. Kao što žele da im bude oprošteno, oni žele i opraštati. Da li je moguće da neko ne želi oprostiti ako zna da će se spasiti vatre patnje koju mu je prouzrokovala njegova ili njezina pogreška samo ako se napije iz rijeke oprosta? Da li je moguće da ljudi ne opraštaju ako znaju da se do oprosta dolazi samo opraštanjem drugima?
Oni koji opraštaju počašćeni su opraštanjem. Onaj ko ne zna halaliti ne može se nadati ni da mu se halali. Oni koji zatvore put tolerancije – to su čudovišta koja su izgubila svoj ljudski lik. Ove zvijeri u ljudskom obliku koje nikada sebe nisu preispitale za svoje grijehe nikada neće ni iskusiti utjehu u opraštanju!
Isus Krist je rekao svjetini koja je željela kamenovati grješnika: “Ako ima neko od vas ko nema grijeha, neka prvi baci kamen na nj!”[1] Može li iko ko na svojoj duši ima neki grijeh drugoga kamenovati – ukoliko shvata ovu misao? Eh, kada bi ovo shvatili oni današnji nesretnici koji troše svoje živote stavljajući živote drugih kao lakmus test! U krajnjem, ako kamenovanje drugoga dolazi iz naše zlobe i mržnje, ako smo ga zbog toga osudili, onda je nemoguće da izvršimo ovu kaznu. Istina je da ukoliko ne uništimo idole u našem egu, kao što je to učinio hrabri Ibrahim, mi nikada nećemo moći donijeti ispravnu odluku u svoje ili u ime drugih.
Opraštanje se javlja onda kada ljudi dosegnu perfekciju svoga humaniteta. U tom smislu, mi možemo svjedočiti o najvećem opraštanju i besprijekornoj toleranciji u najvećim primjerima ljudske vrste.
Zloba i mržnja su džehennemsko sjeme i njih među ljude siju šejtanski duhovi. I kao što oni šire zlobu i mržnju i Zemlju pretvaraju u džehennemsku provaliju, mi moramo širiti duh opraštanja i krenuti u spašavanje našega naroda, naših ljudi koji su u sukobu zbog bezbroj teškoća i koje neprestano guraju u bezdan. Nekoliko prošlih stoljeća bili su vrijeme najgorih omraza i sukoba do kojih su doveli oni koji ne znaju šta je to opraštanje niti prihvataju toleranciju. Nemoguće je da se ne zaledimo samo na pomisao da bi ti nesretnici mogli imati vlast i u budućnosti.
Zbog toga, najveći poklon koji današnja generacija može dati svojoj djeci i unucima jeste da ih poduči kako da opraštaju – da opraštaju čak i kada su u najgoroj vrsti sukoba i u najvećoj smutnji. Međutim, razmišljati o opraštanju monstrumima ili, pak, onima koji su se udružili da drugima nanose bol bilo bi obescjenjivanje ideje o opraštanju. Mi nemamo pravo takvima oprostiti; njima oprostiti značilo bi poniziti ljudski rod. Ja ne vjerujem da postoji ikakva vjerovatnoća da bi iko prihvatio takvo ponižavanje.
Generacija koja je stasala u prošlosti pod stalnim neprijateljskim pritiskom posmatrala je neprekidni užas i svirepost u mračnom svijetu u koji je stalno gurana. Oni su vidjeli krv i gnoj, i to ne samo noću, nego i u osvit dana! Šta je to što bi se moglo naučiti od društva čiji je glas, disanje, mišljenje i osmijeh bio uprljan krvlju? Stvari koje su bile predstavljene toj generaciji bile su u potpunosti u suprotnosti s onim što je ta generacija željela i čemu se nadala. Ova generacija je poprimila drukčiju prirodu, do koje je došlo uslijed godina i godina odbacivanja i pogrešnih sugestija; nered i podstrekavanje na pobunu javili su se kao bujica. I ko je taj ko danas može razumjeti te ljude? O, gdje je takvo gledište?
Mi vjerujemo da će opraštanje i tolerancija izliječiti većinu naših rana samo ako ovaj nebeski instrument uzmu u ruke oni koji razumiju jezik opraštanja i tolerancije. Inače, neispravni metodi ponašanja, koji su se do danas koristili, prouzrokovat će brojne komplikacije i samo nam i ubuduće donositi konfuziju.
Otkrij bolest pa onda kreni da je liječiš!
Znaš li za jednu mast koja će izliječiti svaku ranu?
[1] Evanđelje po Ivanu, 8, 7.
- Napravljeno na .