Tolerancija
Mi kao narod prolazimo kroz intenzivni proces ozdravljenja i obnove. Ukoliko nas ne omete opozicioni talas, dolaze godine koje će biti naše “godine ponovnog postanka”. Međutim, postoje razlike u metodima tog ozdravljenja i obnove. Sada je, u mnoštvu tih metoda, teško reći koji je to metod koji bismo trebali izabrati, a koji odbaciti pred ponovnim oživljavanjem našeg intelektualnog i kulturnog života u posljednjih nekoliko stoljeća. Postoji, također, razlika i u stilu upotrijebljenom da se udahne novi duh u društvo. Nijanse koje se javljaju u izgradnji mosta između prošlosti i budućnosti vraćaju nam nadu, i to u istom onom vremenu kada se čini da nas čekaju teška iskušenja.
Prema tome, dok hodimo ka budućnosti kao nacija, tolerancija je naše najsigurnije sklonište i naša tvrđava protiv blokada koje donose razdor, razdvajanje i teškoće, koje su sastavni dio dosezanja zajedničkog sporazuma; teškoće čekaju na svakom koraku.
Nama je potrebna takva tolerancija u kojoj ćemo biti u stanju zatvoriti svoje oči pred pogreškama drugih, u kojoj ćemo respektirati raznovrsnost ideja i moći oprostiti sve što je za opraštanje. Ustvari, čak i kada se sučelimo s kršenjima naših neotuđivih prava, mi trebamo i dalje respektirati ljudske vrijednosti i pokušavati uspostaviti i vršiti pravdu. Čak i pred najnemilosrdnijim mišljenjima i najgrubljim idejama, na ideje za koje mi mislimo da ih je nemoguće dijeliti s drugima, s Poslanikovim oprezom i ne gubeći svoje živce, mi trebamo odgovoriti na blag način. Ova blagost je u Kur'anu označena kao “umilna riječ”, ona riječ koja takne srca drugih. Ova blagost proizlazi iz nježnog srca, pažljivog pristupa i saosjećajnog ponašanja. Mi trebamo imati toliko tolerancije da možemo imati koristi od opozicionih ideja koje će nas natjerati da svoja srca, duh i svijest učinimo aktivnim, čak i kada nas se te ideje ne tiču ni na direktan ni na indirektan način.
Tolerancija – termin koji se često koristi umjesto respekta, merhameta, velikodušnosti ili trpeljivosti – jeste suštinski element moralnog sistema; ona je važan izvor duhovne discipline i ahiretska osobina savršenih ljudi.
U sočivu tolerancije dobre osobine vjernika dosežu nove dubine i šire se do u beskraj; pogreške i mahane postaju beznačajne, toliko malehne da bi mogle u naprstak stati. Na koncu, Onaj koji je izvan vremena i prostora prema svemu se odnosi na tolerantan način, i mi očekujemo da Njegova tolerancija obuhvati i nas i sve ljude. Zbog širine Njegove saosjećajnosti, kada je jedna moralno posrnula žena dala vode nekom žednom psetu i pokucala na “Vrata milosti”, našla se u koridoru čestitih žena i onih koje zasluže Džennet. Isto tako, zahvaljujući ljubavi koju je osjećao prema Allahu i Njegovome Poslaniku, pijanac koji se iznenada otrijeznio postao je ashab (drug) poslanika Muhammeda – mir neka je s njim. Također, s najmanjom Božijom pažnjom, ubica je oslobođen svoje monstruozne psihoze i dostigao je najviši stepen kojim je nadmašio svoje prirodne mogućnosti.
Svi bismo voljeli da nas obuhvati ta tolerancija, da budemo posmotreni kroz njezinu leću; svi mi očekujemo povjetarce oprosta moleći se da nas zauvijek miluju. Svako od nas želi da se na njegovu prošlost i sadašnjost gleda u atmosferi tolerancije i trpeljivosti koje tope, transformiraju, čiste i pročišćavaju, pa da se poslije toga sa sigurnošću okrenemo ka budućnosti, bezbrižni. Mi ne želimo da se na našu prošlost gleda kritičkim očima ili da nam budućnost bude zatamnjena zbog naše sadašnjice. Svako od nas očekuje ljubav i respekt tokom čitavoga života, svako od nas se nada toleranciji i oprostu, svako od nas želi biti obuhvaćen s obzirnošću i naklonošću. Mi očekujemo toleranciju i oprost od svojih roditelja za naše nestašluke kod kuće, od naših učitelja za naše loše ponašanje u školi, od onih koji su nedužne žrtve naše nepravde i nasilja, od suda i tužioca na suđenju, od vojnih komandanata, od policijskih službenika, te – od Sudije nad sudijama na Najvišem sudu.
Međutim, veoma je važno zaslužiti ono što očekujemo. Neko ko ne oprašta drugima nema pravo očekivati oprost. Svako ko pokazuje respekt prema drugome očekuje da i on bude poštovan. Ko god ne voli, taj ne zaslužuje da bude voljen. Oni koji nemaju saosjećanja za sve ljude i koji se prema njima ne odnose s tolerancijom i opraštanjem ne zaslužuju da im se oprosti i primi izvinjenje. Oni nesretnici koji proklinju druge nemaju pravo očekivati respekt od drugih. Oni koji proklinju, i sami će biti proklinjani; oni koji udaraju druge, i sami će biti izudarani. Ukoliko se pravi muslimani pridržavaju ovih kur'anskih principa i ukoliko strpljivo podnesu uvrede u svojoj duši, onda će biti pravo da se nad onima koji nas proklinju izvrši pravda sudbine.
(...) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno (Al-Furqan, 25:72)
(...) a ako preko toga prijeđete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa – i Allah prašta i samilostan je (At-Taghabun, 64:14)
U zemljama punim korupcije, netolerancije i nemilosrdnosti nedostaju stvari kao što su sloboda mišljenja, uljudno kritikovanje i razmjena ideja u skladu s normama pravičnosti i otvorene debate su odsutne, pa je onda obescijenjeno logičko i inspirativno raspravljanje. Po mome mišljenju, ovo mora biti stvarni uzrok što godinama ovdje nije bilo napretka, a bilo je obilnog praznog samohvalisanja.
Godinama je bilo mnoštvo primjera nemorala – moja čast mi ne dozvoljava da o njima govorim otvoreno – iako su se njihovi izvršioci prihvatali zato što su se pozivali na toleranciju. No, i pored toga, nastavljaju se pokušaji da se nedužni ljudi etiketiraju kao “nazadni fanatici koji podržavaju teokratske režime”. “Fundamentalizam” je drugi skovani termin kojim se kleveću / žigošu nedužni ljudi. Štaviše, sam islam je danas stavljen na optuženičku klupu (kao “fundamentalistička” religija – op. prev.). Sa žaljenjem moramo konstatirati da se oni koji samo izražavaju svoja vjerska uvjerenja u naše doba žigošu kao reakcionari, fanatici i fundamentalisti. Nažalost, neki ljudi ne prave razliku između istinskog vjerovanja i slijepog fanatizma.
Nemoguće je razgovarati o zajedničkim idejama i kolektivnoj svijesti u zajednicama u kojima pojedinci jedan na drugoga ne gledaju na tolerantan način, u zemljama u kojima je sahranjen duh snošljivosti. U takvim zemljama ideje će prožderati jedna drugu u mreži konflikata; rad mislilaca će biti uzaludan, besplodan; nemoguće će biti uspostaviti slobodu vjerovanja i mišljenja; ovim vrijednostima neće biti omogućeno da se odnjeguju; u takvim zemljama država nije utemeljena na sistemu istinske pravde; ako se ona katkad i pojavi, to je onda samo varka. Dakle, tamo gdje nema tolerancije, nemoguće je razgovarati o nezavisnim medijima, naučnome mišljenju ili kulturalnim aktivnostima. Ono što mi vidimo kada posmatramo stvari koje se tako imenuju jesu samo besplodni, jednostrani napori učinjeni u skladu s određenim mišljenjima i filozofijama; očekivanje nečega od ovih vrijednosti što je novo, svježe, korisno i obećavajuće u budućnosti trenutno je uzaludno.
Tekst je napisan 1996. g. i prvi put objavljen u Yeşeren Düşünceler – Sazrele misli, Kaynak, İzmir, 1996., pp. 19-22.
- Napravljeno na .