Tolerancija u životu pojedinca i društva

Tolerancija u životu pojedinca i društva

Prije svega, želio bih istaknuti da tolerancija nije nešto što smo mi izumili. Prvi koji su na Zemlji podučavali toleranciji bili su vjerovjesnici, a njihov učitelj je bio Uzvišeni Bog. Iako ne bi bilo korektno da svojstvo tolerancije pripisujemo Bogu, ipak se može mirne duše reći da On ima svojstva koja su ukorijenjena u toleranciji, kakva su opraštanje, opraštanje grijeha, saosjećajnost i merhamet prema svemu stvorenome, te pokrivanje tuđih pogrešaka i mahana. Onaj koji oprašta, Onaj koji je Najmilostiviji, Onaj koji pokriva mahane – to su samo neka od najčešće spominjanih Allahovih imena u Kur'anu.

Zlatno doba i vrh tolerancije bilo je 'Asr-i se'ade – doba sreće, i ja bih želio dati nekoliko upečatljivih primjera iz ovog historijskog vremena, iz događaja koji se iz ovog “vremena ruža” pamte sve do danas.

Primjer opraštanja

Kao što je poznato, u historijskom “Događaju klevete”, licemjeri su iznijeli klevetu na Aišu, čednu Poslanikovu suprugu i duhovnu majku svih vjernika. Aiša je imala posebno mjesto među čistim Poslanikovim suprugama – zato što je Poslanik bio prvi čovjek kojeg je ona vidjela otkad je osjetila svoju ženstvenost. U periodu, dakle, kada je postala potpuno svjesna svoje ženstvenosti, Aiša je postala član Poslanikove čiste porodice, tako da je ona disala samo u atmosferi čednosti i časti. Aiša, primjer čednosti, postala je predmet isplanirane klevete baš u ovom periodu. Ona, njezina porodica i sam Poslanik – neka su mir i blagoslovi s njim – mnogo su propatili zbog ove klevete. Međutim, ajet koji je objavljen, otprilike jedan mjesec kasnije, oglasio je Aišinu čistotu i nevinost u ovom slučaju.

Njezin babo Ebu Bekr, koji je, prije obznanjivanja ove klevete, dao novčanu pomoć jednom od učesnika ove prljave rabote, zakleo se da više nikada neće finansijski pomagati ovog čovjeka. Međutim, ajet koji će nakon toga biti objavljen upozorio je najvjernijeg druga poslanika Muhammeda, Sultana tolerancije, da mora biti popustljiviji. Taj ajet glasi:

Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je (An-Nur, 24:22).

Želim skrenuti pažnju na ovaj izraz na kraju ajeta: Zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je. U stvarnosti, Milostivi Bog, Čija je milost tolika da kada bi se sva milost svijeta usporedila s njom, ova druga bi bila jedna kap u okeanu, uprkos svemu, oprašta nam, oprašta sve, od nepritsojnih riječi koje ulaze u naše uši i zamračuju naše duše do prljavštine koja uplovljava u nas iz univerzuma i vraća se u društvo u koje je mi izbacujemo. Njegovo pitanje: A zar vama ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? upućeno je onima koji su poput nas – kojima uvijek treba čišćenje; to je uljudno, iskreno i pažnje vrijedno pitanje. Putem ovog ajeta Bog poručuje da kako On nama oprašta, i mi trebamo jedni drugima opraštati pogreške koje učinimo, i za nas je to tim ilustrativnije pošto ovdje Kur'an govori o karaketru Ebu Bekra.

Opraštanje i tolerancija su imali veliku ulogu u poslaničkom prenošenju Poruke, koja potječe s Božanskog, nebeskog izvora. Svaki vjerovjesnik je imao zadatak podučavati i odgajati druge ljude. Kako bi Istina koju on prenosi imala utjecaja na druge, njegovo vlastito srce je moralo kucati u saglasju s opraštanjem i tolerancijom. Kada se neke pogreške, kao rezultat ljudske prirode, sudare s tolerantnom atmosferom u kojoj obitava čovjek Istine, one se tope i rasprskavaju kao meteor. Umjesto da nekome razbije glavu, raskošna svjetlost, poput svjetlosti kandilja u nekoj svečanoj noći, umiri oči i podari radost srcu. Kao što sam malo prije rekao, ova Božija vrlina opraštanja i tolerancije jeste činjenica, i ona je spomenuta u hadisu koji glasi:

Uzmite ovu besprijekornu vrlinu od Boga![1]

Zar Bog nije stalno tolerantan prema onima koji Ga poriču? Na kosmičkom planu, ovaj zločin je neoprostivo ubistvo i pobuna, pa sada razmisli o beskrajnoj Božijoj sklonosti ka opraštanju! I pored nezahvalnosti Njegovih robova, On kaže:

Bez sumnje, Moja milost nadilazi Moju srdžbu![2]

i

Moja milost obuhvata sve! (Al-Araf, 7:156).

Sa Svojim svojstvom milosti, bez imalo pristranosti, On opskrbljuje i štiti sve ljude i sva neživa bića, i On neprestano uzdržava čak i one koji Ga poriču!

Iz ove perspektive se može baciti pogled na sve vjerovjesnike i predstaviti nekoliko njihovih primjera, ali bit će dosta ako navedemo samo nekoliko slučajeva opraštanja i tolerancije poslanika Muhammeda, Suštine postojanja – neka su mir i blagoslovi s njim.

Hamza je bio jedan od ashaba (drugova) kojeg je Poslanik najviše volio. On nije bio obični ashab, on je bio i Poslanikov amidža, a njih dvojica su u djetinjstvu dojili istu dojilju. Obuzdavši svoj ponos i čast, ovaj lav srčanosti i hrabrosti je ušao u duhovnu atmosferu Ponosa čovječanstva – neka su mir i blagoslovi s njim. Podržavši svoga bratića i rekavši mu: “Ja sam s tobom!”, u kritičnome momentu, kada su muslimani bili brojčano slabi, on je mnogostruko uvećao svoju vrijednost. Demonstriravši svoju bliskost na duhovnom i fizičkom planu, on je bio u stanju da dosegne ono što je izgledalo nedosegljivom visinom veličine. Naravno, ovog velikog heroja Poslanik je nagradio za njegovu vjernost. Hamza je ubijen u Bitki na Uhudu; njegove ubice su se zaklele da će iz zasjede napasti i prognati sve muškarce i žene Medine. Hamzu su sasjekli u dijelove, izvadili mu oči, uši i usta odrezali, rasjekli mu grudi, čak mu izvadili i slezenu i izgrizli je zubima! Božiji Poslanik – neka su mir i blagoslovi s njim – čija su prsa bila puna nježnosti i milosti, posmatrao je ovu užasnu scenu dok su mu iz očiju lile suze kao kiša iz oblaka. Na Uhudu je palo sedamdeset šehida, od kojih su dvojica više puta ranjavani, žene su obudovjele i djeca osiroćena. Kada je pogledao ovaj prizor vjerovjesničkom saosjećajnošću, to je za njega bilo neizdrživo. Hamzina i djeca ostalih šehida došla su pred Poslanika drhteći kao tek izleženi pilići. Prema onome što prenose njegovi biografi, nedugo nakon što je od njega bilo zatražena “odmazda za ono što su oni učinili”, objavljen mu je slijedeći ajet:

Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive (An-Nahl, 16:126).

Ovim ajetom on, Poslanik, je usmjeren ka horizontu razumijevanja u skladu s njegovim stepenom ili, drugim riječima, njemu je rečeno: “Ti nemoj razmišljati tako (tj. ne razmišljaj o odmazdi za ono što su nevjernici učinili, kao što tvoji ashabi od tebe traže – op. prev.)!” Sunce popustljivosti i tolerancije – neka su mir i blagoslovi s njim – sahranio je svu bol u svojim prsima i izabrao put sabura.

Ne samo u ovome momentu, nego tokom čitavoga svoga života Poslanik je bio popustljiv, blag i tolerantan. Višebošci ga nisu poštedili nijedne vrste mučenja i teškoće. Oni su ga prognali iz njegovog rodnog kraja, organizirali su vojsku i napadali ga, ali nakon što je on oslobodio Mekku, kada su nevjernici nervozno pratili šta će on s njima učiniti, kao znak svoje beskrajne samilosti i milosti, Poslanik im je poručio:

Reći ću vam kao što je Jusuf rekao svojoj braći: “Ja vas danas neću koriti (za ono što ste u prošlosti činili), i Bog će vam oprostiti, On je Najmilostiviji!” Idite, slobodni ste!”[3]

Kur'an je izvor blagosti i tolerancije, i zato nam od Prenosioca Kur'ana – neka su mir i blagoslovi s njim – teku ove bujice samilosti, pa ni mi ne možemo drukčije razmišljati o ovom pitanju. Svako drukčije razmišljanje o tom pitanju značilo bi da mi ne poznajemo Kur'an i sunnet Božijega Poslanika. Kada se sagleda iz ove perspektive, zato što je tolerancija izvedena iz Kur'ana i sunneta, ona je prirodna vrlina svakog muslimana, a s obzirom na izvor iz kojeg je potekla, ona je stalna osobina muslimana. Sporazum što ga je Božiji Poslanik postigao u dogovaranju s kršćanima i Jevrejima zaslužuje najveću pažnju (njegov originalni tekst danas se čuva u Engleskoj). Kada se usporede principi koje je Poslanik postavio i na kojima se temelji taj sporazum, može se jasno uvidjeti da čovječanstvo ni do danas nije došlo do boljeg sporazuma, čak ni u deklaracijama o ljudskim pravima koje su donesene u Hagu, Strazburu ili Helsinkiju. Poslanik, čovjek najveće tolerancije, živio je zajedno u prisnim odnosima s “ljudima Svete knjige” (tj. s kršćanima i Jevrejima – op.prev.) u Medini. Štaviše, on je uspio doći do zajedničkog mišljenja čak i s mračnim umovima koji su, iako su govorili da su muslimani, stalno izazivali sukobe i potkopavali mir. Nakon smrti Abdullaha ibn Ubejja, koji mu je tokom čitavog svog života bio neprijatelj, Poslanik je dao svoj ogrtač za njegove ćefine. Rekavši: “Pošto nema objave koja bi mi to zabranila, ja ću prisustvovati njegovoj sahrani”, on je pokazao svoj respekt prema ovom umrlom čovjeku.[4] Ne postoji poruka koja je data čovječanstvu, a da je slična ili ravna ovoj Poslanikovoj poruci. Prema tome, nije moguće da oni koji slijede Najljepši primjer (tj. poslanika Muhammeda – op. prev.) razmišljaju drugačije od njega.

U tom smislu, nije moguće razmišljati o toleranciji kao o nečemu što je odvojeno od nas; ona je samo druga boja i melodija naših osjećanja i razmišljanja. Od tog vremena do danas naše društvo se razvija na platformi tolerancije. Tolerancija treba biti nagrađena, njoj treba dati prvenstvo u svakoj prilici, a oni koji se ponašaju sa sklonošću da opraštaju drugima trebaju dobiti šansu da se izraze.

Nagrade za toleranciju

Okupljeni oko ovih ideja i osjećanja, Fondacija žurnalista i pisaca formirala je komitet i nedavno ustanovila nagrade za toleranciju onima koji su se istakli svojim značajnim doprinosom društvenom pomirenju. Ovaj čin je pozdravljen od strane svih segmenata društva, od političara do umjetnika, od akademika do žurnalista, pisaca i “običnog” svijeta. Nažalost, jedna marginalna grupa koja nije od početka učestvovala u ovom procesu, zbog nekih svojih drukčijih pogleda, izrazila je svoje nezadovoljstvo protiveći se učešću nekih pojedinaca i institucija u ovom konsenzusu.

Ali, pustimo njih da misle i govore kako hoće i šta hoće. U vrijeme kada je svijet postao jedno veliko selo, kada je naše društvo došlo do tačke kada će morati doživjeti velike promjene i transformaciju, kada mi govorimo o dijalogu s drugim nacijama, kako da ne bude moguće da svoja neslaganja iznesemo i jedni drugima? U tom smislu, tolerancija mora prožeti cjelokupno naše društvo i ona mora biti nagrađena. Sve dotle dok i koliko god univerziteti odišu tolerancijom, dok političari govore o toleranciji, ljudi koji se bave muzikom pišu tekstove pjesmi o toleranciji, i mediji moraju podržavati ovaj njezin pozitivni trend.

Tolerancija – to ne znači utjecati na druge ili samo se družiti s njima; to znači: prihvatiti druge onakvima kakvi oni jesu i znati s njima zajedno živjeti. Niko nema pravo da išta kaže protiv ove vrste tolerancije; u ovoj zemlji svako ima pravo na svoje mišljenje. Ljudi s različitim idejama i mišljenjima će ili naći načine i sredstva mirnog, zajedničkog života kroz pomirenje, ili će stalno biti u sukobu jedni s drugima. Oni će uvijek biti ljudi čije se mišljenje razlikuje od jednog do drugog, i uvijek će to tako biti. Moje je skromno mišljenje da oni ljudi koji su spikeri određenih marginalnih grupa niti poštuju sveta, Božija pisma niti imaju osjećaja za stvarnost, nego oni samo koriste priliku da pokažu svoju poziciju i u ovom slučaju. Da li to za šta se oni zalažu čine u ime humanih vrijednosti ili u ime razaranja humanih vrijednosti?

Danas, više nego ikad, naše društvo ima potrebu za tolerancijom. Ustvari, naša nacija danas ima tu pokretačku snagu, ali ona toleranciju mora staviti na sami vrh svojih prioriteta; ona treba svijetu predstaviti toleranciju zato što su i naši slavni preci ljudska srca osvajali tolerancijom i bili zaštitnici svjetskog mira. Najduži period mira na Balkanu i na Srednjem Istoku, koji su uvijek bili vrlo nemirni regioni, ostvaren je zahvaljujući toleranciji naših predaka. Onoga časa kada su tolerancija i ovi njezini veliki reprezentanti sišli s historijske scene, spomenuti regioni su ostali bez mira i radosnog življenja. Zahvaljujući Božijoj milosti, nakon nekoliko stoljeća života u predvorju pakla, ova velika nacija je krenula putem obnove, ozdravljenja i obnavljanja. Ovo veliko “drvo mira”, čije je lišće iznjedrilo pupoljke na grudima Anatolije, uz Božiju milost i bereket, ponovo počinje disati tolerancijom i učiti druge da njome dišu.

U isto vrijeme, naši građani u evropskim zemljama mogu živjeti u harmoniji zahvaljujući tolerantnoj atmosferi koju ove zemlje imaju.

Ovdje bih želio podvući jednu stvar. Biti tolerantan ne znači odreći se tradicije koja proističe iz naše vjere, ili se odreći naše nacije, ili naše historije; tolerancija je nešto što je uvijek ovdje egzistiralo. Osmanlije su bile vjerne i svojoj vjeri i drugim vrijednostima, a u isto vrijeme bili su velika nacija koja je mogla živjeti i sarađivati s drugim svjetskim državama. Ukoliko bi ljudi današnjice, koji su civilizirani, školovani, otvoreni prema svijetu, samo nakratko živjeli i osjetili taj period, oni ne bi mogli proniknuti u nj. U tom smislu, kao pojedinci, kao porodice i kao društvo, mi moramo što prije učiniti sve što možemo da takav proces otpočne. Ja lično vjerujem da čak i kada ljudi ne bi dijelili naša osjećanja i razmišljanja, ako im na ljubazan način priđemo, oni bi to počeli prihvatati. Dakle, u ime dijaloga, mi se možemo složiti u zajedničkim osnovama i pružiti ruku jedni drugima – zato što Bog pridaje najveću vrijednost ljudskim bićima, ljubavi i samilosti.

Vrijednost koju je Božiji Poslanik dao ljudskom rodu

Odgajajući se onim što mu je objavio njegov Stvoritelj, više nego ičim drugim, Ponos čovječanstva je cijenio svako ljudsko biće, svejedno je li to bio musliman, kršćanin ili Jevrej. Prije nego što završimo s ovom temom, bit će od koristi vidjeti kako je on gledao na ljudsko biće. On je bio Ponos čovječanstva – njegova duša je bila početak knjige postojanja, a njegova poruka njezin kraj. Ovo je samorazumljivo onima kojima je poznato Poslanikovo pozvanje. Mi njega poznajemo u univerzalnom svjetlu i čitamo ga kao knjigu. Međutim, dobar dio čovječanstva, njegovi sljedbenici, smatraju da je čast biti u vezi s Poslanikom milosti, ali samo tako shvatati i osjećati nije ni izdaleka dovoljno. Tako bijaše jedan koji ga je volio i koji je govorio: “Kako smo mi sretni što je on naš poslanik!” O svojoj velikoj blagodati koju je primio Božiji Poslanik je rekao:

Prvo što je Bog stvorio – prvo zrno koje je posijano u grudi nepostojanja – bilo je moje svjetlo.[5]

To je istina, jer on je sjeme, suština i sažetak postojanja. Ukoliko bismo isti ovaj osjećaj izrazili sufijskim terminima, onda bismo rekli da je egzistencija stvorena radi njega, Poslanika, da bi se u njemu ovaplotile sve ljudske vrijednosti i da bi se na njemu, pozornici pojavila sva Božija imena.

Kao što sam u nekim drugim prilikama isticao, Ponos čovječanstva, Razlog stvaranja i Prvak vjerovjesnika jednoga dana je ustao dok je prolazila dženaza jednog Jevreja. Jedan ashab je primijetio: “O, Božiji Poslaniče, on je Jevrej!” Ne davši nikakvog znaka promjene stava ili crta na svome licu, Prvak vjerovjesnika mu je odgovorio: A zar i on nije čovjek? Neka ovaj njegov odgovor zazvoni u ušima svim onim njegovim sljedbenicima koji ga ne poznaju u ovoj njegovoj dimenziji i svima koji se bore za ljudska prava, a koji ne poznaju univerzalnu poruku koju je on prenio ljudskom rodu! Ne bih imao ništa dodati ovim riječima, nego samo, ako smo mi učenici ovog slavnog poslanika koji je izrekao ove riječi, onda nije moguće da drugačije razmišljamo. Prema tome, bilo bi vrlo korisno za one koji oponiraju trenutnim aktivnostima na planu dijaloga i tolerancije da malo preispitaju svoju situaciju u pogledu nemarnosti i tvrdoglavosti koje prožimaju njihove ličnosti i umove.

Tolerancija i demokracija

Demokracija je sistem koji u svome okrilju svakome daje priliku da živi i izražava svoja osjećanja i razmišljanja. Tolerancija sažima važne dimenzije ovih ciljeva i vrijednosti demokracije. Ustvari, može se reći da je demokracija mrtvo slovo na papiru ukoliko u njoj nema tolerancije. Jer mi, u često slučajeva, na jednoj strani, možemo vidjeti one koji govore o demokraciji, a u isto vrijeme žele da presahne izvor iz kojeg ona potječe. U demokratskoj zemlji svako ima priliku okoristiti se demokratskim pravima i odgovornostima. Ukoliko je jedan segment društva poremećen postojanjem drugog segmenta, onda je očigledno da oni koji prave taj poremećaj nisu iskreni kada kažu: “Mi smo demokrati i mi podržavamo demokraciju.” Kao što već rekoh, nemoguće je da se demokracija ukorijeni tamo gdje nema tolerancije. Ustvari, zagovornici demokracije bi trebali imati snage da prihvate čak i one čije vrijednosti ne dijele, i da otvore svoja srca prema drugima.

Ovdje će biti korisno naglasiti jednu stvar. Prihvatati sve ljude onakvima kakvi oni jesu, bez obzira ko su, ne znači postaviti vjernike i nevjernike na istu stranu ljestvice. Prema našem načinu razmišljanja, pozicija vjernika naspram nevjernika ima svoju vlastitu vrijednost. Ponos čovječanstva ima posebnu poziciju i svoje posebno mjesto u našim srcima. U vezi s tim, želio bih vam iznijeti jedno svoje osjećanje. Nakon što sam se vratio iz mjesta mezara našeg Poslanika, bio sam toliko tužan što nisam tamo umro. Mislio sam: Ako ja zaista volim njega, onda se moram tako čvrsto prihvatiti za onu željeznu ogradu da odmah umrem na njoj! Sve do toga dana ja sam mislio da je moja veza s Poslanikom veoma čvrsta. Naravno, on ima visoko mjesto u našim srcima, i mi ne želimo da iko u to dira, ali iako ja imam tako jaka osjećanja i visoko mišljenje o njemu, to me ne sprečava da uđem u dijalog s onim ko ne misli i ne vjeruje kao ja.

Tolerancija i budućnost

Iako imamo različita osjećanja i razmišljanja, svi mi pripadamo jednom te istom društvu. Iako ne potječemo s iste rodne grude, svi mi živimo u istome svijetu i svi smo mi putnici na istome brodu. U tom smislu, ima mnogo zajedničkih tačaka o kojima možemo diskutirati s ljudima iz svih segmenata našega društva.

Najvjerovatnije, vrijeme će jasno sve pokazati i dati za pravo onima koji su se zalagali za toleranciju. Još jednom da kažem, vrijeme će odbaciti one koji zagovaraju pizmu i osvetu. Samo osjećanja puna ljubavi, oprosta, tolerancije i dijaloga imaju budućnost. Ljudi tolerancije će sagraditi svijet utemeljen na toleranciji. Oni koji nisu za toleranciju završit će u pakosti, mržnji i bijesu. Moja je želja da se takvi ljudi probude i iščupaju iz baruštine u koju su zaglibili, a ako se to ne desi, mi ćemo ipak žaliti za njima. Ja već osjećam tu bol i veoma sam žalostan zbog toga!

[1] Mansur Ali Nasif, al-Tac, 1:13.
[2] Bukhari, Tawhid, 15, 22, 28, 55, Badi'ul-Halk 1; Muslim, Tawba, 14, (2751); Tirmidhi, Daawat, 109, (3537).
[3] Ibn al-Athir, Usd al-Ghabah, 1:528-532.
[4] Bukhari, Džanaiz, 85; Tafsir al-Baraa, 12; Muslim, Fadail al-Sahaba, 25.
[5] Adžluni, Kashfh al-Khafa', 1:266.

Autor je često znao improvizirano održati govor raznim grupama i odgovarati na pitanja iz publike. Ovo je jedan od takvih govora održan 13. januara / siječnja 1996.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2024 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.