Horizonti mira
Otkad je prvi čovjek prvi put spustio svoje stopalo na Zemlju, ljudi sanjaju da imaju mir duše; uvijek su čeznuli za tom vrstom mira i na sve načine ga nastojali steći. Oni ponekad taj mir povezuju s teškim radom i zarađivanjem novca; ponekad prave vezu između njega, zadovoljstva u srcu i bezgranične slobode; neki od njih mir duše vide u posjedovanju naprednih tehničkih sredstava, ili u fizičkom komforu, ili to povezuju s jelom, pilom i čulnim zadovoljstvima. Ljudi su vezali svoje živote za postizanje ovih sredstava. Na ovom maglovitom i prašnjavom putu oni ponekad žive u nadi, ponekad dožive nezadovoljstvo i grče se u bolu razočarenja, ali oni nikada nisu došli do željno očekivanog cilja. Do tog cilja je nemoguće doći ovim putevima, pošto je mir duše za kojim oni jure plod vrline u vjeri koji može biti dosegnut samo putem potpune vjere. Ovo je bila suština poziva svih vjerovjesnika.
Suština ovog poziva za mirom i mira duše može biti utemeljena kada se čovjek okrene Bogu i potčini se Njemu čitavim svojim bićem; nemoguće je za vjernika koji je postigao ovu predanost na ovom stepenu da bude rob svojih tjelesnih želja, niti je moguće da se takva osoba boji ikoga osim Boga ili da osjeća ikakvu brigu. Prema tome, samo takvi ljudi koji su pronašli Jednoga za kim su tragali i koji su pronašli Onoga koga vole i prema kome upravljaju svoju ljubav pronašli su i za sebe mir – zato što su se oni sklonili u utočištu Vječnog Svemogućeg, pred čijom veličanstvenošću oni osjećaju strahopoštovanje i respekt. Oni su u miru jer su spoznali da Beskrajno Svemogući i Milostivni nikada ne ostavlja one koji su se okrenuli Njemu, ko god oni bili, i da On nikada neće dopustiti da se oni strovale u mizeriju.
Vjernici su uvijek u miru i uvijek osjećaju sigurnost. Oni znaju da će doći do željenog cilja ukoliko nastave svojim putem, pripisujući sve Njemu. Oni će dužinom cijelog ovog puta biti sigurni i oni će, iz daljine, izbliza iskusiti “nevjestinu noć”; oni će se kretati prema cilju postojanja s Kur'anom kao svojim vodičem, s povjerenjem koje im je vjera u njihovim srcima obećala, s lahorima predanosti koji struje njihovim emocijama i sviješću, pod stalnim nadzorom svoga Uzvišenog Gospodara. Sa svim ovim oni će moći prijeći preko svih paklenih jama tjelesnih poriva i nezasitnih apetita svojih želja i maštanja. Zaista, oni koji uđu u atmosferu Kur'ana i koji nađu utočište u Njegovom vodstvu uvijek osjećaju duboko zadovoljstvo i nepoljuljano povjerenje u svojim srcima i uvijek dišu sa sigurnošću. Pošto oni slušaju svoju savjest i zure u svoje ciljeve, pošto duboko razmišljaju o svojoj sutrašnjici i dalekoj budućnosti, tj. budućnosti koja se proteže sve do vječnosti, pošto oni misle na Berzeh (mjesto gdje će duše čekati Sudnji dan), Mahšer (mjesto gdje će se svi mrtvi i živi sresti pred Sudnji dan), Sirat-ćupriju (vrlo uski most koji vodi u Džennet), Džehennemu i Džennetu, oni nose snažnu svijest o svojim obavezama i osjećaj odgovornosti i oni su ispunjeni nadom. Ovaj osjećaj nade je direktno proporcionalan s dubinom vjere u njihovim prsima. Oni gledaju u svoje ciljeve kroz posebne prozore dobročinstva, dolazeći do njih širinom svoje vjere, i kada zastavu fizičke egzistencije u potpunosti odbace, oni će vidjeti da su stvari koje oni vide i iskustva izvan toga prozora srodna stvarima koje su osjetili i iskusili ovdje, u ovozemaljskom životu. Zahvaljujući prirodi zemaljskih ograničenja, oni će se suočiti s onim što su osjetili dok su kratko boravili na Zemlji, izvan ovog prozora, u jednom lijepom detalju, i nasmiješit će se svojoj sreći.
Zaista, vjera je magični ključ sreće na ovom i na onom svijetu, i ona pruža vrline onima koji su proveli svoj život pod njezinim bajrakom. Ona obećava svijetlo vrijeme u Berzehu, ona donosi lijepe vijesti o prijatnom proživljenju šapćući oktavu iz Božanske skale, koja je ugodna našim dušama i čineći da naša srca osjećaju kako pristupamo Sirat-ćupriji, s njezinom dubinom nade i ravnoteže. Džennet otvara svoja vrata zadovoljstva i širine, s iznenađenjima koja prevazilaze sva očekivanja i predstavlja nas s blagoslovima s nebeskog 'Arša (Prijestolja), s blagoslovima koji čine da zaboravimo ma i najmanju teškoću koju smo imali dok smo živjeli na dunjaluku.
Ustvari, kada se vjernici okrenu Bogu čitavim svojim bićem, sve drugo nestane pred njihovim očima. Sve lažne sile i želje iščeznu poput probušenih balona. Sva fizička svjetla koja su znala zaslijepiti njihove oči svojim lažnim sjajem postanu neprimjetna u susretu s Njegovim svjetlom koje sija u naša srca; u svemu oko nas odjekuje: “Danas sva bogatstva i imeci pripadaju Bogu, Apsolutnom Pobjedniku!” Srce koje dostigne ovaj stepen slobodno je od obmanljivih obećanja svih zavodljivih sila, svih moći, ljubaznosti i milosti, i okreću se samo Bogu, i očekuju pomoć samo od Njega. Kada su takvi ljudi u teškoći ili kada ih pogode nevolje, oni se povjeravaju samo Njemu i samo na Njega se oslanjaju. Oni traže zaštitu od svih prijetnji, i pronalaze je u svetilištu Njegove milosti, dobrote i pomoći.
Kada su takvi ljudi slabi, oni se obraćaju Njemu i Njegovoj transcendentnoj moći; kada se umrljaju grijehom, trče bazenu Njegove milosti da se očiste od prljavštine grijeha, raspršujući maglu i dim koji povremeno prekriju njihove horizonte kada zanemare vjeru u Njega i svoju predanost Njemu. Na taj način, oni se kreću ka budućnosti, ne podvrgavajući se bilo kakvom fenomenu koji se pojavi na njihovom putu. Oni sve svoje pojedinačne, porodične i društvene probleme rješavaju povezujući se s Njim, oni nikada ne strahuju niti osjećaju usamljenost koja ne bi mogla biti prevladana u njihovoj duši. Oni ponekad mogu osjetiti samoću u javnosti, ali zahvaljujući svojoj vjeri i predanosti, oni uvijek osjećaju lahor Božije milosti. Šta god da ih zadesi, oni u tome gledaju upozoravajući signal sudbine, i oni s pristankom i saburom iskazuju dobrodošlicu svemu što im je suđeno.
Njihova vjera u Boga i svojstva njihove vjere otvaraju mogućnost da se upoznaju sa svim i sve što postoji – živo ili neživo – sagledavaju kao jednu porodicu. Oni prave vezu s ostatkom stvorenog svijeta, uzimajući aktivnu ulogu u životu stvari i u svojoj svijesti osjećaju širinu namjesništva (hilafeta) koji je njima Bog zavještao. Oni opažaju da su sve stvari stvorene za njihovo dobro, i oni se sagibaju pred tom dobrostivošću prema njima, ostvarujući ono što im je rukopoloženo u svemiru naočigled meleka i duša. Oni znaju da hode Zemljom koja im je, sa svojim nizijama i visinama, predata u nasljedstvo, oni osjećaju da su na njoj kod svoje kuće i da im je ona poput majčine bešike. Oni egzistenciju (pr)ocjenjuju na način koji je potpuno drukčiji od materijalističkih i prirodnjačkih (naturalističkih) obmana, tj. okom čovjeka vjere koji sve što postoji vidi kao Božije djelo, i kao odgovor na takvo gledanje, oni primaju priznanje o tome od svega što ih okružuje. Oni primaju poruke povjerenja od svih stvari s kojima dođu u kontakt i odgovaraju stavom kojim izražavaju isto povjerenje. Oni nemaju straha ni od koga i oni nikome ne donose strah; oni sve ljude prihvataju kao braću. Oni sve oko sebe obasipaju svojim osmijehom; oni piju vodu i udišu zrak i sve primaju kao poklon i blagoslove od Boga. Oni udišu mirise Zemlje i svega što iz nje niče kao najslađu aromu. Oni selame voćnjake i bašče, planine i doline, trave i drveće, rosu i cvjetove jezikom svoga srca kao da sve ove stvari imaju čula. Oni miluju svako biće s kojim se susretnu kao da im je dodijeljeno da ga čuvaju u svojoj kući. Svakim svojim činom oni demonstriraju da su poslani na Zemlju kao znak sporazuma i života u miru.
Na taj način, ljudi vjere, koji, s ovako širokom vjerom, sve i svakoga gledaju kroz ovaj okvir, sebe osjećaju kao ekspanzivnu atmosferu mira, u toj mjeri da im svi drugi ljudi zavide na tome kada postanu svjesni njihova pozvanja. Ovakvi ljudi su presretni sa nikad izraženim zadovoljstvom života u vjeri. Zaista, tu nema sukoba, niti svađa; oni svu svoju energiju šire u tom pravcu da i drugi osjećaju radost koju oni osjećaju, da iskreno dijele ista osjećanja s drugima; oni su posvećeni tome da vode svakoga ovoj odi radosti, otkrivanjem horizonata kod drugih ne bi li krenuli ka onom stepenu na kojem se oni nalaze. Oni su uvijek nekoliko stepenica iza običnih ljudi zato što njihovi napori vode ka tome da i drugi ljudi iskuse istu radost koju oni osjećaju. U svim ovim djelima, oni imaju beskrajno povjerenje u Boga; oni uvijek brižno paze da sebe ne postave u poziciju protiv drugih ljudi. S jedne strane, oni hrane sebe i svoju porodicu snagom koju dobivaju od Svemogućeg Boga, a s druge strane, oni pokušavaju pomoći drugim ljudima vjere koji su poput njih. Oni sve snage koje bi im mogle stajati na putu pretvaraju u svoga saveznika da bi mogli da se kreću prema ciljevima kojima teže. Oni se kreću prema cilju dosezanja mira svojom vjerom, a taj cilj je da i drugi ljudi vjeruju; oni se kreću prema Božijem zadovoljstvu.
Ako ćemo pravo, društvo u kojem pojedinac postigne takav stepen zadovoljstva, u kojem ljudi vole i respketiraju jedni druge i u kojem su oni povezani vezom srca jeste društvo koje je savršeni kandidat za mir. Ono je takav savršeni kandidat zato što su u njemu potpuno nestali faktori koji njegove članove vode u nesigurnost i formiranje frakcija. Među takvim ljudima ne postoje privilegije po plemenitoj lozi, precima, regiji ili statusu. Takvi ljudi, ljudi koji su svjesni da svi ljudi i sve stvari potječu iz jednog korijena, jesu braća u punom smislu te riječi. Kur'an skreće pažnju na ovu duboku istinu kada kaže da su ljudi vjere braća jedni drugima (El-Hudžurat, Sobe, 49, 10). Ovdje nije riječ samo o fizičkoj srodnosti ili bratstvu; prema riječima poslanika Muhammeda, ljudi su međusobno snažno povezani ljubavlju i iskrenošću jednih prema drugima, poput organa jednog te istog organizma, i oni uvijek osjećaju bol drugih u svome srcu, oni dijele njihove patnje, ali i njihove radosti i sreću.
Zaista, oni kao da dijele iste oči i uši, isti jezik i usta, ruke i noge. U ovom društvu, svaki pojedinac je posvećen drugima da bi im olakšao život, svaki pojedinac čini drugima sve što može za njihovu sreću. Kao posljedica toga, u ovakvom društvu niko nije napušten niti iko zapada u duboki očaj. Kada je jedan povrijeđen, svi drugi osjećaju njegovu bol u svom srcu. Sve radosti u danima sreće za jednog dijele svi. U ovakvom društvu, roditelji se poštuju kao evlije, a djeca rastu u punoj pažnji prema njima, kao da su cvijeće. Supružnici, čak i kada osijede, od prvog dana tretiraju jedno drugo s pažnjom i radošću, zamišljajući njihovo vječito zajedništvo na ahiretu. Oni nastoje svoj život provesti slijedeći rutu svoga srca i duše, izvan granica emocionalnih odnosa. Oni su odani jedno drugome do stepena da nijedna strana sjenka nikada ne padne na njihove oči. Ova harmonija u porodici je, isto tako, istinski temelj za naciju, koja se posmatra kao jedna veća porodica; nacija je sastavljena od takvih porodica u kojoj se njihovi članovi poštuju i vole, u kojoj svako na svakoga gleda s respektom i u kojoj svaki pojedinac iskorjenjuje zlo na način koji on odabere kao najbolji. Niko ne gaji zle misli prema drugome, niko nikoga ne sumnjiči, niko nikoga ne špijunira! Niko se ne bavi saučesništvom u zlu s drugim, niko ne vara, ne laže niti obmanjuje ili kleveće druge – jer to su navike najprezrenijih ljudi. U takvom društvu, svaki pojedinac se bori sa svojim negativnim osobinama – zato što su se svi njegovi članovi zakleli da će štititi ljudske vrijednosti. Samo takvo društvo postaje društvo savjesti i mira.
- Napravljeno na .