Mi gradimo svoju civilizaciju

Mi gradimo svoju civilizaciju

Kao zajednica, mi danas moramo znati program i plan po kojem ćemo ići u budućnost, moramo znati etape koje trebamo proći na svome putu. U nedavnoj prošlosti su nas zahvatala tragična događanja koja su nas potresala i otvorila nam oči da proniknemo u ovo vrijeme, maglom i tutnjavom ispunjeno kao da je užareni smak svijeta. Sred svega toga, jako teško je bilo jasno i razgovijetno sagledati cilj i svrhu koji se izjednačavaju s „oživljavanjem zajednice“, upututi se pravim i najkraćim putem kojim se može stići do cilja. Našli smo se u tami magle i dima, u središtu tutnjave mnogobrojnih potresa, gotovo nevjerovatne u poređenju s uobičajenim unutrašnjim i izvanjskim prilikama.

Naravno, naći najkraći put je bilo teško, gotovo nemoguće. Međutim, zanimljivo je da su se snovi ovog društva o „ponovnom proživljenju“ oblikovali te da se ono ka vlastitim vrijednostima usmjerilo i krenulo ukorak s ovim vremenom koje je i samo za sebe teško, nakon što je vršeno slamanje svega što je vlastito i pripremano da bude pljačkano i „podložno kolonizovanju“. To je bilo stanje koje se kosilo s očekivanjima, jer je pojedinačni osjećaj bio iz temelja uzdrman. Narod je bio zbunjen, u duši uznemiren, veoma potresen i uplašen. Svi ljudi su bili leđa slomljenih bolnim tragedijama, rijetko viđenim u historiji.

Sred te guste magle i dima, u kojima se intuicija i društveno javno mišljenje još nisu bili oblikovali, postojali su tek usamljeni i nepovezani pojedinci koji su istinski trud zalagali želji da u bolju budućnost idu s motivom pronalaženja „zalogaja i utočišta“. To znači da su oni sebi oduška nalazili u samome položaju, dok su se naprijed kretali zanemarujući način življenja i postojanje visokih vrijednosti, dostojnih svega, pa i smrti na putu ostvarenja. Naravno, misli su bile nesređene, htijenja poljuljana, težnje paralizovane, vidici pomračeni, a srca prazna. Međutim, uprkos svim uvriježenim obilježjima, društvo je svakodnevno imalo nove snove, osnaživalo se željama, a ispražnjen mijeh je punilo nadom i očekivanjem od svakoga novog dana i novog programa.

Razgovor takvog pojedinca o planovima sličio je buncanju. Razmatranje projekata, makar i u najužim okvirima, bilo je u skladu s tom pesimističnom etapom, u kojoj su se stalno umnožavale vladajuće nevolje, uzastopno se smjenjivali uzroci duhovnog ogoljavanja. Na početku je sve izgledalo kao reakcija na bezvrijedne ideje, na uvjerenja podložna krivotvorenju i na izvitoperenu svijest. Nakon toga su uslijedili pokreti začinjanja svijesti i ustrajnih aktivnosti. Opravdano je taj početak posmatrati kao stvarni početak proživljenja zajednice nakon smrti. Bilo je prirodno da se nakon te etape, kao što je toga bilo i prije, pojave oni koji u pokretima začinjanja svijesti žele pokazati samovolju koristeći snagu koja se dobija iz oživljavanja duha i morala po svome nahođenju i prohtjevima. Toga je uistinu bilo. Međutim, većina ljudi nije prihvatala ponovno zapadnje u položaj „podložnosti kolonizovanju“ nakon što su počeli sebe spoznavati svojom intuicijom, na osnovama svojih stvarnih duhovnih vrijednosti.

I pored spoticanja i posrtanja, brušenje se odvijalo i ispunjavalo kroz oživljavanje koje su mase počele osjećati na osnovama pobuda o samosvojnosti očuvane u duši i srcu. Uskoro su svi, bez izuzetka, osjetili zadovoljstvo od jednog novog vlastitog postojanja. Istina je da su neke zapreke, kao što su stalna magla i dim, još uvijek društvu otežavale ispravno sagledavanje i osjećanje. Međutim, gustina magle i dima nije ostala tako zamračujuća kakvu smo upoznali. S izvjesnim nivoom odlučnosti i količinom napora, srca su postala sposobna napajati se s vlastitih izvora i sanjati ostvarenje svojih civilizacijskih predodžbi.

Pored toga što nam je danas potrebno odrediti okvire razumijevanja civilizacije, osvrnuti se na njene granice definišući šta one obuhvataju a šta ne, proučiti smisao i sadržinu svoga jučer, zamršenost i neizvjesnost svoga danas, kao i pretpostavljeni lijek za svoje sutra, potrebno je i razumijevati glas našeg vremena, uz očuvanje korijena i samobitnosti, na jednoj strani, te korištenje lijeka za sadašnje vrijeme, uzimajući u obzir njegova tumačenja, na drugoj strani. Jasno je da je to jedan mukotrpan posao, ali mi smo, uza zaštitu Uzvišenoga Allaha, sposobni prihvatiti ga sve dok se budemo držali tog puta.

Iz obraćanja antropologiji[1] može se vidjeti da je civilizacija[2] pojam koji u sebi sadrži mnogobrojne različite forme, shodno gledanjima, razumijevanjima, filozofijama kao i sposobnostima da se shvati. Kako god se razgranavalo njegovo tumačenje, nema sumnje da ispravno gledanje ne izvire iz načina i stila života koji su nam došli iz vremena kolonizovanja prije dužeg niza godina i ostavljali nas bez daha dok smo ih zadihani slijedili, kad smo od sebe odstranjivali mnoge svoje vrijednosti. Da je tako i ostalo, veličanstvena borba protiv eksploatacije i okupacije izgubila bi svaki smisao. Činjenica je da je cilj borbe jasan, a to je putpuno osamostaljenje u svim područjima života.

Ako sada razmišljamo o ponovnom samoobnavljanju, ako tražimo vlastiti civilizacijski stil, trebamo se osloboditi zaokupljenosti evropskim poimanjima i mislima, kao i programiranosti u čupanju korijena duha i smisla iz sebe. Trebamo nezaobilazno slijediti put koji će nam praktično omogućiti utiskivanje vlastite misli, vlastitog sistema uvjerenja i vlastite životne filozofije na svoje civilizacijsko platno.

Bez obzira na moderne antropološle analize, mi moramo, u skladu s mogućnostima, koristiti sva legitimna sredstva u stizanju do visokog cilja koji nam diktira vlastita misao. Moramo naći rješenja koja će biti odgovarajuća zamjena u oslobađanju od anarhije u kojoj živimo danas. Dok u zamjenu tražimo odgovarajuća rješenja, moramo u obzir uzeti sve specifičnosti koje se tiču našega geografskog i društvenog položaja.

Ako je civilizacija naslov i izvor svih prilika, materijalnih i idejnih uvjeta, te prilike i uvjeti obećavaju da će udovoljiti potrebama pripadnika društva iz reda djece, omladine i iznemoglih staraca, istinski i na svim nivoima života, u svim etapama razvoja. Meni se čini opravdanim da problem sagledavamo i kroz jedan dodatan postupak mimo stajališta antropologije, zbog toga što antropologija nije za to pogodna. Dok razmišljamo o tome, ne smijemo zanemariti nijednu etapu značajnu u razvoju društva. Ukoliko se povedemo za sadašnjim položajem, u odnosu na zemlje koje znatno vrijeme idu ispred nas u pogledu civilizacijskih sposobnosti, ili, drugim riječima, brzinom munje prelaze rastojanja na putu kojim mi jednom nesmetano idemo, a drugi put se spotaknemo,[3] mislim da ćemo od udaraca nevjerice pasti ukoliko se ne ostvari dosezanje očekivanog. Na nogama se održati nećemo pod teretom neuspjeha i razočarenja.

Sada razvijena i napredna društva nekad ranije su patila od istih nevolja od kojih mi patimo. Stajala su i sjedila smušena isto kao što smo mi sada smušeni, pržila se na vatri istih patnji kao i mi. Nakon toga su im došli dani u kojima su im se vrata obnove širom otvorila zahvaljujući užitku koga su nalazili u ljubavi prema istraživanju, čežnji za naukom, ustrajnosti u radu i davanju naknade zaslužnima u najljepšoj formi. Postizan je uspjeh za uspjehom, a to je dovelo do bujanja odlučnosti i punjenja snagom. Okruženje je kod njih postalo rasadnik u koji su zasađivane mladice genijalnosti. Smjenjivali su se uzastopni izumi, počevši od parnih mašina do fabrika tekstila, od istraživačkih laboratorija do štamparija, da bi, uskoro, stigli u razdoblje nauke i elektronskih mozgova.

Kad su tadašnji poštovaoci nauke krenuli davati naknadu za otkrića, izume i naučno istraživanje, postali su istinski pokretači otkrivanja velikih sklonosti u svim područjima gdje su do izražaja mogli doći rast i razvoj. Prostranstva Zemlje su odjednom postala izložba čuda od radova nadarenih aktera koji ne znaju za predah.

Kao što se u našem islamskom svijetu, tokom postojanja odogovarajućeg okruženja i atmosfere, nizalo pojavljivanje učenjaka kakvi su bili Ibn Sina, El-Farabi, El-Havarizmi, Er-Razi, Ez-Zahravi, Zapad je, također, najbolje i najšire što je mogao, iskoristio tekovine koje je naslijedio. Svojim pečatom je uspio označiti posljednja stoljeća.

Zato je pogrešno Zapad svoditi na trud učenjaka iznimnih nadarenosti kakvi su bili Kopernik, Galilej, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo, Dante, ili Tomas Edison, Maks Plank i Ajnštajn. Ne može se nedavni naučni preporod, niti današnje ključanje nauke i tehnologije vezati uz nastojanja malog broja takvih. Nipošto, jer bismo se suočili s problemom čiji nastanak ne bismo mogli objasniti poznatim pravilom o „srazmjeri uzročnosti“. Neuobičajeni jučerašnji i današnji uspjesi, zajedno s najvećim svjetskim tehnologijama, povezani su, pored nadarenosti i sklonosti pojedinaca, još i s društvenom izgradnjom koja proizvodi genijalnost, zatim sa sredinom koja pogoduje stasanju izumitelja, te s općim okruženjem naklononjenim nadarenostima. U tom smislu bismo rekli da razgovor o općem okruženju i sada započinje kad god krene spominjanje važnosti nosilaca istinskih pripravnosti, njihovog truda i napora, da se pojavljivanje pronicljivosti i nadarenosti kod istinski obdarenih i talentovanih odvija s mjerom koju im omogućuje opće okruženje. Pretpostaviti nešto što se s tim kosi, danas je, također, bespredmetno.

Jasno je da ne postoji niko ko može poremetiti pravilo „prirodnih zakonitosti“. Onaj ko se okreće protiv prirodnih zakona prije ili poslije će pasti poražen. Genijalnosti koja se pojavi negdje mimo svoje zemlje suđeno je da bude „kao lišće koje crvi istoče“, kao što je i sjemenu suđeno da propadne u zemlji koja se ne oplemenjuje zrakom, vodom i sposobnošću rađanja.

Dakle, mi trebamo razmatrati ono šta možemo očekivati od svoga sutra, na nivou na komu će se susteći odgovarajuće okruženje, želja za naukom, odlučnost u radu i plansko istraživanje. Ako odgovarajuće okruženje potakne želju za naukom, ako pruži odlučnost u stremljenju ka dostignućima, srca će tu naklonjenost u dubinama sebe osjećati postupkom iznimnog upijanja. Zatim će je osnažiti i staviti u pripravnost za iskorištenje u okviru date isplaniranosti. Nakon toga, u pogon se stavlja „radionica dobra“[4] radi uzdizanja novim nadahnućima, asocijacijama, sintezama i analizama. Njih će stalno i uporno pratiti umni napor i sistemi usklađeni sa sposobnostima, usaglašeni s našim pogledima i civilizacijskim načelima.

Međutim, ishod je kod nas uvijek bio zavodljiva ponuda koju su drugi proizvodili pod nazivom modernost ili islamski preporod, iako se većina tih sadržaja kosila s islamskim stajalištima. Mi se sa svojim sposobnostima nismo uspijevali snaći u razumijevanju te „modernosti“ ili „preporoda“; bolje reći njima smo se oduševljavali. U tom smislu se može reći da zaostajanje našeg svijeta u odnosu na ono što su dostigle savremene zemlje, naša nemoć u ostvarenju preporoda i pored zalaganja i truda ne proizlaze iz geografskog položaja ili nedovoljnih potencijala. Ne proizlaze iz pomanjkanja sposobnosti i nadarenosti, već iz nedovoljnog razumijevanja granica modernizovanja, manjkavosti misli te zadovoljavanja standardnim misaonim obrascima, kao zamjenom za ljubav prema nauci i istini.

Mislim da bi upoznavanje s obrascem svojstvenim našem bliskom susjedu – Njemačkoj, kao i divu na Dalekom istoku Japanu, ispred nas otklonilo mnoge paravane, nakon čega bismo vidjeli mnoge svoje nedostatke. Njemačka je iz dva svjetska rata izišla iscrpljena ranama. U prvoj polovini 20. stoljeća stanje joj je bilo ruševno. Ličila je na veliku gomilu u kojoj je, u svim dijelovima, pospana sova mogla tražiti sklonište, kao da je upravo ona predmet opisa u stihovima Mehmeda Akifa:

zemlja razrušena,
stepa napuštena opustošena,
dani bez truda utrošena,
noći bez nagovještaja novog dana.[5]

Međutim, ona je prevladala sve stege i sabrala rasute potencijale. U kratkom roku je objedinila sve snage i pred svijet izišla kao gorostas. Niko ništa o njemačkom jedinstvu nije ni govorio u vrijeme dok smo mi sanjali o modernizovanju početkom 19. stoljeća. Dugo nakon što je Njemačka postala zemlja iz snova uprkos dokazima urušenosti, mi i dalje naklapamo o iluzijama vezanim uz modernizovanje. Za Njemačku se često kaže da je dva puta ćefine košuljom zamijenila da bi postala iznimno sretna zemlja. Nakon što je nekoliko puta umirala, preporod je ostvarila u skladu sa svojom životnom filozofijom. Neki, pak, tvrde da ona ne bi bila sposobna trgnuti se iz učmalosti da nije imala sreću i bila u vjerskoj i kulturološkoj bliskosti s evropskim zemljama.

Sve i kad bi se mogla prihvatiti takva pretpostavka i procjena u vezi s Njemačkom, tu je Japan s Dalekog istoka, koji je jedno duže vrijeme izlagan opsadi i izlagan restrikciji (ograničenju) cijelog Zapada.

Planovi modernizovanja kod nas prethode takvim planovima u Japanu za pola stoljeća. On je s upornim hodom putem modernizovanja krenuo 50 ili 60 godina nakon nas. Prevladavao je sve prepreke. Jednim skokom nas je pretekao iako je u bliskoj prošlosti pogađan dvjema teškim nevoljama. Zauzeo je značajnu poziciju među velikim i snažnim porodicima koje diriguju svjetskim zbivanjima. Dok smo se mi zabavljali i uveseljavali pjesmama o ponovnom rođenju i proživljenju, Japan je ubirao plodove svog preporoda. Dok mi jedan drugoga, nakon 150 godina hoda, umjesto da razgovaramo o željenom cilju, peckamo u raspravljanju o tački polaska, Japan je za kratko vrijeme, koje ne premašuje 40 godina, zaravnao jaz između sebe i Zapada. Ostvario je snagu konkurentnu rivalima u svome vremenu. On je danas divovska sila, s jakom i preduzimljivom ekonomijom i aktivnim proizvodnim potencijalom. Ima dobar ugled na svjetskom nivou. On je pažljiv, nepokolebljiv i odan svome nacionalnom identitetu bio tokom realizovanja učestalih obnavljanja. Narodu je pružao radost obećanjima o sretnoj budućnosti, a od svijeta je preuzimao što je bilo prihvatljivo. Uzeo je šta je uzeo, a ostavio šta je ostavio, ali nije omalovažavao svoju historiju. Nije proklinjao prošlost niti je negirao svoje duhovne i idejne korijene, već je neprestano razmišljao o dubokim jazovima pruženim između zaostalosti i nivoa kome stremi. Prilike je popravljao racionalizmom i objektivnošću izrađujući planove prihvatljive u primjeni. Vjerovao je da će se svih stega zaostalosti osloboditi društvenom organizovanošću koja će, u znatnoj mjeri, počivati na moralnim osnovama. Popunjavao je praznine nastale iz manjka mogućnosti i viška potreba, uz ljubav prema domovini, uz osjećaj ponosa zbog pripadnosti svojoj naciji, uz planski organizovan pokret i plansko udruživanje truda i napora. Uspio je očuvati samobitnost. Postao je uzor po kojem ga historija spominje kao državu koja je ostvarila čuda ovog doba.

Ono što mi činimo u svojoj novijoj historiji jeste napor u izgradnji civilizacije iznad njenih ranijih dostignuća, plodova i blagodati. Što se tiče Japana, kao i sličnih naprednih zemalja, u njima je sve zasnivano na temeljima civilizacijske misli, poimanja i metoda. Iako mi imamo poštovanja i uvažavanja za izvjestan razvoj ostvaren kod nas, smatramo da je krivo gledanje u islamskom svijetu glavni uzrok klimavosti našeg položaja, u vrijeme kad drugi postižu uspjeh za uspjehom. Dok se mi iscrpljujemo u otkrivanju jednostavnoga i jeftinog puta za dobijanje civilizacijskih blagodati i načina njihovog dijeljenja, napredni narodi su izgradnju svega zasnivali na čovjeku, moralu, obrazovanju i kulturi. Brzinom ptice su preletjeli provalije u koje smo mi upali, uzdigli se u vrhove kojima mi još nismo dorasli.

Osmotrimo isto pitanje iz drugoga ugla. Svi rezultati i tekovine neke civilizacije zapravo čine tu civilizaciju. Ne smije se zaboravljati da je najvažniji vidljivi stub civilizacije, zapravo, stručan čovjek. Najsnažniji živi temelji civilizacije su slobodna i samostalna država, njen navrjedniji kapital je vrijeme. Ne sumnjamo da su napredne države te resurse eksploatisale na najbolji način. Povrh dobroga odgovarajućeg eksploatisanja tih resursa, nikad nisu zanemarivale ni podjelu zadataka, uvažavanje specijalnosti, brigu o čovjeku davanjem naknada, ozbiljno i odgovorno korištenje urođenih mogućnosti kojima ih je Allah darovao. U protivnom, ako dopadnu neozbiljnosti društva koje napore ne udružuje i ne organizuje kako treba, ne raspoređuje zadatke i poslove, ne poznaje tajne skrivenih i vidljivih bogatstava, a uz to još i ne razumije stvarne vrijednosti čovjeka i vrijeme ne koristi odgovorno, ti resursi su poput vrijedne robe u rukama trgovca koji ne zna njenu vrijednost pa je proda „za jeftine pare, za nekoliko groša“.

Svaka zajednica čija je civilizacija ostavila tragove u historiji ili na geografskoj karti ime je vidljivim slovima na stranicama historije upisala samo uz takav način istrajavanja i organizovanja, uz nadarenost za sintezu i analizu, duhovnu mobilisanost i uzavrelost misli. Na dugačkoj historijskoj liniji, koja se pruža od brahmanizma do budizma te od židovstva do kršćanstva i islama, postoje mnogobrojne zajednice koje su se odgajale u kolijevci vjerovanja, ljubavi, duhovnog i misaonog uzdizanja, da bi Zemlji i historiji darovale neprocjenljive vrijednosti.

Međutim, činjenica je da se islam odlikuje brojnim vidovima svih vrsta misli, kao i klasičnih i modernih sistema, religijskih i nereligijskih. Načelno je razumljivo što su pokreti obnove i modernizovanja, koji se odvijaju u svim neislamskim sistemima, doveli do udaljavanja vjere od centra pokreta. Kad se radi o islamu, za razliku od svih njih, vjera u centru obnoviteljskog pokreta zauzima važnu misiju kojom svaku aktivnost preobražava u privrženost i zrijenje, obećavajući budućnost, osnažujući ih stalno svojim duhom i smislom.

Već dugi niz godina naš čovjek od duha vjere čeka varnicu te vrste kad god zamisli da se poduhvati nekog posla. Uistinu smo primijetili da je blijesak takve varnice, makar i u daljini, ili prizor koji u sebi sadrži takve simbole i znakove dovoljan za proživljenje duša zamrlih prije više stotina godina.

Treba zamisliti kako bi valjalo proniknuti u rezultate napora koji nam se sada čine neznatnim, ali su u biti važni. Mislimo da će davnašnja nadanja živnuti i znatno osnažiti „proživljenje nakon smrti“, pokrenuti volju i ispuniti srca vjerovanjem, a nas podstaknuti da, jedan za drugim, realizujemo svoje civilizacijske projekte na koje se čeka već stotinama godina. Dakle, dok se budemo mirili s privremenim vještačkim preprekama koje nam preprječuju put, dok budemo razmatrali ovosvjetske i onosvjetske cijene našeg djelovanja kojima smo obavezani, svoj cilj u svemu trebamo svesti samo na traženje zadovoljstva Uzvišenog Stvoritelja.

Predstava o demokratiji i slobodi, makar u sadašnjem smislu, spasila je jedan narod koji je živio kao talac nemara, snabdjela ga osjećajima, mislima i sposobnošću da krene ka civilizaciji. Ako ne oborimo mjere okrenute protiv interesa zajednice, u suočavanju s unutrašnjim i izvanjskim prilikama, moći ćemo vrlo brzo reći: „Eto, vama prepuštamo svoje vlasite projekte, svoje idejno organizovanje, svoje čitanje života, svoje viđenje civilizacije i izvorne kulture“.

[1] Antropologija je nauka o pojavama vezanim za čovjeka i ljudski rod (p.p).
[2] To je, zapravo, ono što se može kvalifikovati kao zbir aktivnosti vezanih uz organizovanje ljudskog života, ili zbir misaonih, umjetničkih i apologetskih predodžbi vezanih uz neku zajednicu, ili, pak, sve ono po čemu se zajednica može opisati s obzirom na materijalno i idejno postojanje.
[3] Zajedno s nama se, nažalost, spotiču i drugi s kojima iste puteve i pravce dijelimo da bismo došli do cilja.
[4] Pod nazivom „radionica dobra“ autor podrazumijeva radionicu stalne proizvodnje, u kojoj dobro stalno oplođuje dobro. Ona stoji nasuprot „radionici pokvarenosti“ u kojoj se, u krugu bezdane dubine, stalno oblikuje zlo.
[5] Ed-Dijaru hara'ibu;ve-sahara halijetun muvehhašetun;ve l-ejjamu mahrumetun mine l-ameli ve l-keddi; ve-lejali džahiletun bi ma'na ek-gadi (prevodilac).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.