Čovjek misli i akcije

Čovjek misli i akcije

Čovjek misli i akcije je energičan, aktivan i okretan, čovjek koji planira, koji kao obnovitelj ustaje i sjeda na znak da se u red postave stvari i pojave iz okruženja. On predstavlja pokret koji carstvo duha i smisla ponovo uspostavlja nakon što je to carstvo palo prije mnogo vremena. On nam historijske vrijednosti ponovo tumači koristeći vještinu prvaka u upravljanju, kao i logiku u razmišljanju i kretanju. Na platnu naše duše i morala, on veze ukrase i šare dostojne našeg dostojanstva i značaja.

On je na liniji života pruženoj među odjeljcima, od osjećanja do razmišljanja, a odatle do praktičnog djelovanja. On uvijek ravnomjerno diše, poslu uvijek pristupa s osjećajem za izgradnju i kreiranje. On je branilac urođene pravde koja se smatra temeljnim stubom duha. On je inžinjer koji prilikom osvajanja zemalja, umjesto korištenja fizičke sile i komandovanja vojskom, upravlja umom i mišlju. Tu izgradnju i oživljavanje on neumorno širi po svemu oko sebe, a pomagače upućuje na puteve restauriranja ruševina. On je pobornik istine ispunjen čežnjom i zahvalnošću, koji svoju volju uspijeva objediniti i stopiti s Apsolutnom voljom. Tako on svoje siromaštvo pretvara u bogatstvo, a slabost u pravu moć. On je nesavladiv sve dok izvore snage koristi kako treba, osjećajući odanost i privrženost Gospodaru. Čak i kad se čini da je poražen, može se vidjeti na čelu grupe koja se kreće ka pobjedi i uspjehu.

Čovjek misli i akcije se pojavljuje kao sin odan domovini, ili kao preduzimljiva osoba s misaonom dimenzijom, ili kao pregalac predat nauci, ili kao vješt i kreativan umjetnik, ili kao državnik, ili kao ličnost koja to sve u sebi objedinjuje. U posljednje vrijeme, pojavljivali su se mnogi ljudi misli i akcije i bili oličenje tih svojstava. Među njima je bilo takvih kojima je misao išla ispred pokretačkog djelovanja, a bilo je i onih kojima je misao pratila pokretačko djelovanje.

Ljudi koji su na dugačkome pravom putu trajno šire svjetlost. Takvi su bili Ahmed Hilmi Filipili, Mustafa Sabri, Ferid Kam, Muhammed Hamdi Jazir, Bediuzzaman Said Nursi, Sulejman Efendi, Mehmed Akif, Nedžib Fazil, i drugi. Ovdje nema dovoljno prostora da se datumi rođenja i smrti navode uz tako veliki broj značajnih imena. Zato ćemo ukratko proći kroz kratke bilješke o jednom zbiru tih istinskih junaka.

Ahmed Hilmi Filipili

Rođen je u gradu Plovdiv u Bugarskoj. Otac mu je bio ambasador. S naukom i vremenom u kojem je živio, počeo se upoznavati kroz školovanje u školi Sultanija na Galata Saraju. Nakon toga, nastanio se u Izmiru, a službovao je u Bejrutu. Tu je došao u vezu s mladoturcima, a iza toga je uslijedio progon i protjerivanje u Fizan[1]. Nakon donošenja Ustava, pozvan je u Istanbul. Tu je podigao bajrak misli Islamske lige i pokrenuo časopis pod istim nazivom, radi širenja ideja Lige. Nakon toga je pokrenuo dnevne novine „Mudrost“, a započeo je sukob s udruženjem „Progresivna liga“, kao i još s nekim časopisima i novinama. Obavljao je i dužnost profesora filozofije na univerzitetu. U životnoj dobi koja se smatra mladošću, ubijen je, prema prevlađujućem mišljenju, trovanjem od strane masona, zagriženih neprijatelja.

Radovi i djela koja je ostavio taj čovjek misli i akcije, u čiju biografiju smo zavirili letimičnim pogledom, još čekaju na izučavanje na nivou jednoga akademskog pristupa.

Ferid Kam

Kratka biografija tog čovjeka misli, ukusa i rijetke, gotovo jedinstvene intuicije, koji je oči otvorio pred naučnim životom Istanbula, izgleda ovako kako slijedi:

Bio je profesor francuskoga jezika, istraživač filozofije koja mu je nespokoj donijela na neko vrijeme, a nakon toga ga opredijelila da, kao obnovitelj, mir pronađe u tesavvufu, u okrilju Božije zaštite, u slijeđenju pravog puta osjećanjima i mislima. Nakon toga, svoja osjećanja i stavove je iznosio u časopisima „Pravi put“ i „Put razboritosti.“

Nakon toga je slijedilo jedno vrijeme vršenja dužnosti profesora na Univerzitetu i školi Sultanija, zatim članstvo u Kući islamske mudrusti (Savjet uglednih islamskih učenjaka).

Nekoliko puta se izlagao napuštanju službe i ponovo joj se vraćao, a iskusio je i siromaštvo, oskudicu i tjeskobu. Praktično je prolazio i život ispunjen različitim iskušenjima, sve do susreta s Gospodarom, kako i dolikuje čovjeku misli i aktivnog djelovanja. Njegov časni životopis ne može biti obuhvaćen jednim tomom, već bi trebalo svojski oživjeti tu ličnost po čijoj obrazovanosti nam je sada ta generacija poznata posredstvom dubokih tragova ostavljenih u arhivima, na osnovu onog što je zapisano i što se usmeno prenosi o njemu.

Mustafa Sabri

On je sin Anadolije, „čovjek borbe“ u punom smislu riječi. Mustafu Sabrija, šejhulislama, naći ćemo u svojstvu profesora i sekretara Saraj biblioteke, a vidjet ćemo ga i kao poslanika u Parlamentu te kao predsjednika Uređivačkog odbora u časopisu „Tumačenje Istine“. Bio je i član Federativne stranke za slobodu sve do napuštanja domovine nakon poznate „racije koju je provodila Porta“.

Taj čovjek pokreta je u službi islama i u drugim muslimanskim zemljama radio kad god bi zapuhali jaki vjetrovi. U domovinu se vraćao da borbu nastavlja kad su mu to uvjeti dopuštali. Srce je služenju domovini otvarao kad god mu se ukazala prilika. Bio je član Kuće islamske mudrusti i Islamskog poglavarstva.

Nakon toga je, 1922. godine, Tursku napustio drugi put, da bi otišao u Rumuniju, a zatim u Grčku u grad Xanthi. Nakon toga je otišao u Egipat. Tu je, 1954. godine, okončao život koji je proveo u ustrajnoj borbi i žestokom razračunavanju. To je bio blagodaran život sina koji je dobro činio domovini ispunjenoj teškim nevoljama, koja se dovijala između uspona i padova. Njegov životopis može biti podoban predmet cijelom nizu doktorskih disertacija.

Babanzade Ahmed Naim

Rođen je u Bagdadu. Otac mu je bio osmanski paša. Slično vršnjacima, naukom se napajao u Istanbulu. Iz etapa bogatog i opširnog životopisa ovoga uspravnog čovjeka, iz njegovoga idejnoga i emocionalnog života, posebno treba istaknuti nastavni rad u školi Sultanija na Galata Saraju i Vladarskoj školi za upravne poslove i politiku, namještenje u Prevodilačkom birou pri Ministarstvu vanjskih poslova, zatim dužnost direktora Odjela za školstvo pri Ministarstvu nauka, članstvo u Odboru za školstvo, prevođenje književnosti pri Univerzitetu, kao i jedno kraće vrijeme u svojstvu rektora Univerziteta.

Ahmed je bio navirući blagodaran izvor, s kojeg se idejno i duhovno napajalo tursko društvo. Budućim generacijama je iza sebe ostavio bogato naslijeđe iz nauke i spoznaje.

Mehmed Akif

On je čestit sin rodne grude, neizrecivo odan domovini. O njemu su napisani tomovi naučnih radova, imami su ga isticali u hutbama. I dalje će se pisati i govoriti o njegovom vjerovanju, zaljubljenosti i plamsanju njegovih osjećanja za pokret, o promišljanju pratećih problema i djelovanju u pokretu. On je jedan od rijetkih obrazovanih Turaka koji je proputovao Anadoliju, Rumeliju i arapske zemlje. Gdje god je boravio, bio je glas ponosnog naroda. Kao čovjek malih materijalnih mogućnosti, bio je ispunjen sjetom i otuđenošću. Jecaje napaćene duše je širio po svemu oko sebe. Bio je jedan od malobrojnih ljudi koji su čuvali liniju kićenja strogom disciplinovanošću. Poslu je bio odan u svim razdobljima života, kao veterinar, inspektor i univerzitetski profesor književnosti. Znatan trud je založio u pružanje pomoći timu saradnika časopisa „Pravi put“, u sklopu djelovanja Kuće islamske mudrosti, kao i u držanju govora u vrijeme Oslobodilačkog rata.

Ovaj patriot je živio kao osoba čiji glas se daleko čuo, kao asket poput časnih ashaba. Na Budući svijet je preselio kao siromah. On čeka dane ispunjene interesovanjem akademskih istraživača da pristupe pomnom izučavanju bogatih sadržaja njegove misli, pokretačkog djelovanja i umjetnosti, uz očuvanje zahvalnosti onima koji su do sada zalagali svoj trud tome poslu.

Muhammed Hamdi Jazir

To je uspravna figura, velikan poznat cijelom svijetu. Nakon što je osnovno obrazovanje okončao u Elmaliju, jednome malom mjestu u Anadoliji, uputio se u prijestolnicu Istanbul, da obrazovanje nastavi, redom, prema nazivima za posebne nivoe u nauci. Učio je pred naročito istaknutim profesorima i pred njima položio završne i stručne ispite. Radio je kao profesor u Školi za vaize („Medresetu'l-vaizin“). Ubrzo je napredovao do zaposlenja u „općem obrazovanju“ („Mektebetu'n-vuvvab“). Bio je poslanik odmah nakon donošenja Ustava i potpisivanja decizije kojom se dopušta svrgavanje sultana Abdulhamida zbog pogrešnog vođenja borbe. Bio je i član Kuće islamske mudrosti i ministar vakufa. U vrijeme Republike je padao u nemilost oslobodilačkih sudova. Nakon što se „za dlaku“ izbavio iz okrutnosti tog iskušenja, dugo je bio povučen u osami u kojoj je napisao blagodarni Tefsir.

To su ugrubo neke crte njegovog životopisa. Velikan, Muhammed Hamdi Jazir je veoma istaknuta ličnost, uz koju treba zastati i pažljivo je razmotriti u ime našega misaonog života i reformske nauke.

Nedžib Fazil

Korijeni njegovog porijekla se pružaju do Mer'aša, jednog od centara Anadolije, ali je on velikan prožet odgojem i ponašanjem specifičnim žiteljima Istanbula, u kojem je rođen i živio sve do smrti. Američki univerzitet i Pomorska akademija bili su majdani plodne zemlje za saksiju iz koje je bujno bilje izraslo da bi u svoje okrilje dočekalo tu iznimnu nadarenost, služeći mu i kao platforma s koje je njegova ličnost načinila svoj uzlet. Iz reda dužnosti kojim se bavio, a kroz koje je brzo prolazio, bilo je zaposlenje na Odsjeku za filozofiju pri Univerzitetu. Na Sorboni je iskoristio kratkotrajnu priliku da stekne uvide u Zapad. Položaj bankarskog inspektora zbog stalnog kretanja ga nije zadovoljio jer mu je taj posao izgledao poput posla uličnog prodavača pa ga je napustio.

Prve ustanove u kojima je kroz njegove nadarene grudi zastrujao dah umjetnosti bili su Državni muzikološki konzervatorij i Akademija lijepih umjetnosti. On je pripadnik misaone škole „Veliki Istok“, nazvane po godišnjaku koji je u više navrata izdavao. Kad god bi bilo zabranjeno izlaženje godišnjaka, on ga je ponovo pokretao, a uvijek kad bi se časopis pojavio, gasio bi se zbog zabrane objavljivanja. Nedžib Fazil je to radio podstican snažnom voljom koja ga je navodila da planira i ustrajava u izdavanju tokom izricanja zabrane. Bio je kreator, konstruktor i pripadnik škole koga su brusile teškoće, patnje i nevolje. On je jedan od najvećih majstora poezije i proze, kreator misli budućnosti u modernom dobu. Poniranje u sufijsku misao, udubljivanje u metafiziku, poštovanje i slijeđenje ponašanja Prvaka vjerovjesnika, s.a.v.s., samo su sitne kapljice u njegovome moru koje se pruža širokim obzorjima.

Ovaj veliki čovjek na kojeg se uglavnom ukazuje samo kroz ovakve pojedinačne kapljice, trebao bi sa raznih aspekata biti proanaliziran i predstavljen turskoj omladini i svijetu. Štaviše, osnivanje Instituta Nedžip Fazil bio bi glas naše odanosti njemu i odraz naše želje proistekle iz te odanosti.

Sulejman Efendija

On je izdanak ugledne porodice iz Silistra. Bio je učenjak, sin učenjaka. Nakon što je duhovno sazrio napajajući se na spoznajnim obzorjima Istanbula, u rodni kraj se vratio kao profesor okićen ozbiljnošću i predanošću. Članovi njegove porodice, koji su velika očekivanja vezali uz njega, prihvatali su njegov utjecaj kao učenici koji su ga okruživali i sasvim predano ga slijedili kao odani prijatelji. Među njima se širio njegov budući utjecaj. S osmijehom su prihvatali one koji su im kasnije pristupali.

Sulejman Efendija je čovjek borbe, kakvome malo ima ravnih. Bio je jedan od onih koji nisu znali za umor u pokretačkom radu. Tokom cijelog života je bio iskren i čvrst borac za stavove sljedbenika konsenzusa (ehli' s-Sunne ve' l- džemaa). Stalno je zagovarao sveopću borbu, a ne borbu na jednoj liniji, u vremenu u kojem su duhovnost i vjerska misao bili izlagani čestim potresima. On je vjersku misao, prožetu osjećajima za povijest, u platno naših duša utkivao u vidu divnih šara. Trudio se da nam srca oraspoloži samopotvrđivanjem kroz obrazovne kurseve, osnivanje đačkih naselja i domova u svim krajevima zemlje. Nije prestajao ni od namjere odustajao sve dok nije preselio u svijet koji natkriljuju duše i duhovnosti.

Ja ne tvrdim da redovi, ili stranice, mogu definisati karakter ovoga velikog čovjeka pokreta. Ni tomovi knjiga ne bi mogli ispuniti pravo na istinu o čovjeku duha i smisla, koji je, uprkos brojnim smetnjama, tako mnoge predjele svoje zemlje, počevši od Edirne pa do Ardahana, u jednome kratkom roku, ukrasio naukom i spoznajom. Ovdje ćemo jedan mali zavežljaj otvoriti kako bismo se s pravom mogli nadati da će akademski obrazovani istraživači, privučeni vrijednostima, prići i otvoriti kapije na oba krila, da precizno izuče poslanje ove vrijedne ličnosti i njegovoga pokretačkog djela, njegovu misao, filozofiju i služenje.

* * *

Kad razmišljamo o onima koji su svjetlošću obasjavali drugu polovinu 20. stoljeća, možemo li a da se ne sjetimo Nurudina Tobdžije, sina Anadolije, kreativnog uma, čovjeka koji je djelovao s ljubavlju i zanosom, koji se odricao brojnih vlastitih potreba, a koje se nisu mogle usaglasiti s našim osnovnim standardima. Nismo dovoljno pažnje obratili ni Sezaiju Karihu Kodži, umu koji se odlikovao dubokom mišlju, koji je, strpljivošću vlasnika pilićarnika čekao da se izlegu pilići, koji je umirujuće, poput zelene znatve na bolnoj krvarećoj rani, stalno upućivao tokom cijelog života, pjesniku svog vremena, velikom prozaisti, kojeg će buduće generacije čitati s uživanjem. Nismo se sa zahvalnošću osvrtali ni na Es'ad Efendiju, niti zastajali pred veličinom Samija Efendije. Nismo prepoznali ni ljubav, zanos i aktivnost u uzornom postupanju tokom djelovanja uglednih alima El-Ervasija, Alija Hajdar Efendije, Mehmeda Zahida Kotku (Qawtaqu), Imama „Elvara“, šejha Sejida „Serdahla“, Mehmeta Rašida efendije iz Menzila. Zatim, je li shvatljivo da se ne sjetimo, posebno, Bediuzzamana Saida Nursija. On je planove i ideju ateizma naglavačke preokrenuo svojim vjerovanjem, mišlju i ushićujućim pokretačkim djelom.

Veoma mnogo je onih koji su o njemu kazivali i pisali. Cijeli svijet ga spominje. On je jedan od prvih koji su privukli većinu čitalaca u svijetu na različitim jezicima. Zato ne smatramo neophodnim opširno upoznavanje s njim, već ćemo se zadovoljiti zapažanjem iz letimičnog čitanja onog što je izloženo u Predgovoru jednome njegovom djelu.[2]

Bediuzzaman Said Nursi

To je velikan o kojem treba razmišljati po tome kako je vodio brigu o humanizmu i definisao ga u svojim poznatim radovima. Savremenik je prvog razdoblja u kojem su vjerovanje islamskog svijeta, njegov značaj i njegova duhovna dubina do izražaja došli u jednoj jasnoj i podsticajnoj formi. Smatramo da emotivan pristup i zapažanja u razumijevanju ove ličnosti i njenih ideja ne bi bio odgovarajući način upoznavanja njegove ostavštine i utjecaja. Emotivnost se ne slaže s istinskom ozbiljnošću osjetljivih pitanja koja je on veoma hrabro isticao i objašnjavao u svako vrijeme i u svakoj prilici. Cijeli život je provodio kao čovjek koji je razumno i logički rasuđivao, u svjetlu Kur'ana i Sunneta, uz primjenu praktičnog iskustva i logike, u stanju predanosti i dubokog zanosa.

Pera su iskitila knjige, usta su izgovorila mnoga kazivanja o vrijednosti velikih misli Bediuzzamana Saida Nursija, o širini njegovog humanizma, njegove privrženosti i odanosti prijateljima, njegovoj umjerenosti, suzdržljivosti, skromnosti i odricanju. Činjenica je da ta sva svojstva, po kojima se opisuje i kojima je bio uvijek dosljedan tokom svog poslanja, sama za sebe zaslužuju jednu posebnu knjigu. Njegov takav izgled potvrđuje znatan broj pouzdanih svjedoka koji su imali sreću da žive blizu njega, ili svjedočenja koja još u našoj blizini žive kao da su žive knjige koje hodaju i kruže.

Po svojoj vanjštini, Bediuzzaman Said Nursi je na prvi pogled izgledao kao jednostavna osoba, običan čovjek iz naroda, ali je njegov karakter sadržavao čvrstinu kakva se rijetko može vidjeti kod nekoga drugog. Njome se odlikovao u svako vrijeme svoga misaonog života i pokretačkog djelovanja. Za njega je u uobičajene postupke spadalo to da u reješavanju vitalnih ljudskih pitanja obuhvati sve čovječanstvo, da osjeti srdžbu, ljutnju i uznemirenost zbog nevjerovanja, nasilja i zalutalosti. Protiv tiranije se borio gdje god je naialzio na nju, dotle da u tom cilju nije štedio ni svoj opstanak. Toj borbi se hrabro predavao ne prezajući ni od smrti. Živio je kao čovjek širokih vidika, u svome poslanju i pozivanju privržen svijetu Kur'ana i Sunneta koje nikad nije napuštao, okićen svojstvom prosuđivanja razumom i logikom. U svako doba su ga krasila dva svojstva. Prvo svojstvo je činjenica da je bio čovjek širokog duha, oličenje ljubavi i istinskog zanosa, čovjek ponosa i iznimne muževnosti. Drugo svojstvo je činjenica da je bio veoma odmjeren mislilac, koji je u zauzimanju pronicljivog stava svojim savremenicima prethodio znatno vrijeme, koji se odlikovao zdravim razumom sposobnim da proizvodi cjelovite planove i programe. Pristup Bediuzzamanu Saidu Nursiju s tog aspekta, veoma je važan da bi se shvatilo koliko on znači u ovo naše vrijeme, s obzirom na to da je produžetak niza islamskih velikana.

Koliko god se neki pretvarali da toga nisu svjesni, da ne znaju, Bediuzzaman Said Nursi je naišao na dobar prijem time što je on mislilac i pisac koji je nadmašio savremenike. Bio je pionir i tumač narodu, ali nikad nije zapadao u umišljenost, niti je bio sklon isticanju i samopokazivanju. Oholost kod njega nije nalazila mjesto. Jedna od njegovih zlatnih izjava je: „Težnja za slavom i isticanje su dvoličnost i zatrovani med koji ubija srce.“ U historiju je ušao kao jedan od velikana islamskog svijeta, koji se u naše vrijeme uspinju stubištem istaknutih pisaca, autora knjiga koje se rado čitaju svugdje i u svako vrijeme, kojima se grane ozbiljnosti još nisu sasušile.

Sva djela Bediuzzamana Saida Nursija plod su ozbiljnog truda i nastojanja da objasni pitanja i probleme izložene pogledu i razmatranju u vremenu kad su pisana, ukoliko se posmatraju iz tog ugla. Između njihovih redova izbija glas Anadolije, zatim islamskog svijeta, nekad u vidu jecaja i ridanja, a nekad u vidu nade, čežnje i radosti. Budući da se Bediuzzaman Said Nursi rodio u jednom dalekom selu u istočnim krajevima Anadolije, on je u sebi uvijek osjećao sve što osjeća žitelj Anadolije, ali je duboko proživljavao i ono što mi osjećamo, kao tipičan žitelj Istanbula. U svako doba i u svakoj prilici je, s neizmjernom ljubavlju i istinskom odanošću, u zagrljaju držao cjelokupnu domovinu.

Bediuzzaman Said Nursi je našeg čovjeka, zahvatanog stalnim potresima, upućivao na pravi put, na Hidrovo, a.s., izvorište. Kud god je odlazio i gdje god da se zadržavao, cjelokupnom čovječanstvu je upućivao dah „proživljenja nakon smrti“. U razdoblju velike nevolje, kad je materijalistička misao bila poljuljala naš duhovni život, pretvorila ga u metež i zbrku, ubrzano se širilo ludilo komunizma, a svijet bio pao u najgora iskušenja, nevolje i nasilja, Bediuzzaman Said Nursi je upućivao svojim djelima koja su širila dah vjerovanja i nadanja. On je osjećao i dijagnosticirao najveću bolest srca, a ljudi su mahom prihvatali da je to anarhija koja nastaje iz nevjerovanja i ateizma te su ih počeli odbijati. Tokom cjelokupng života je u našeg čovjeka udahnjivao potrebu da nadvlada epidemiju modernog doba. Na tom putu je borbu vodio nadljudskom snagom. Bediuzzaman Said Nursi je bio u stanju najbolje shvatiti važnost zadataka koje je stavio na svoja pleća, kad se suočio sa svijetom koji je jecao u teškoj prolaznoj groznici. Preuzimajući veliki teret odgovornosti, veći od Kaf planine, ostao je nevjerovatno skroman u jednoj posebnoj dimenziji stidljivosti i pokornosti. Međutim, kad je trebao pokazati samopouzdanje u borbi za Uzvišenu Božansku Istinu, pokazivao je nesumnjivu snagu.

Poput iskusnog liječnika, Bediuzzaman Said Nursi nas je sve podsjećao na tamnice koje postoje u nama, na vrste predrasuda prisutnih u našim dušama, na prijestupe koji nam sputavaju duše. U naša napaćena srca je visoke vrijednosti udahnjivao stalno pokrećući u nama ugašena ljudska obilježja iz duhovnog svijeta i misaonog života. Pred našim očima je širio čvrste spone s pripremama za Budući svijet, a pred nas je iznio i predočio svo znanje i blagodati medresa, tekija i zavija. Za dana crne sudbine, tokom kojih je čovječanstvo ka ateizmu vođeno uz zloupotrebu umjetnosti i filozofije, kad su u komunizmu bili „ispiranju mozga“ podvrgavani oni koji su se odupirali takvim negativnostima, u našoj zemlji su to udaljavali negiranjem i kritikom. Svim krajevima zemlje su se širile aveti i spletke. Razlog zbunjenosti je bilo to što se sve odvijalo u ime civilizovanja i savremenosti, dotle da je nihilizam uzimao maha kao opsjena modernog doba, koja se širi poput požara u stepi.

Dakako, Bediuzzaman Said Nursi je bio mudar liječnik, mislilac koji traži rješenje, ispituje i uspostavlja dijagnozu, a zatim utvrđenoj bolesti propisuje lijek, i to u vremenu smutnje i meteža, u kojem je narod proživljavao groznicu idejne slabosti i društvene zbunjenosti, kad su nad njim pritisak vršile stotine strašnih događanja u raznim krajevima zemlje, kad je stenjao pod gomilama tradicionalističkih natruha koje su mu se rušile na glavu. Bediuzzaman Said Nursi je bio čovjek koji je oduvijek živio s oprezom razmišljajući i pružajući odgovarajuća rješenja državi i društvu. Nastojao je poučiti taj čestiti, ali siromašan i nesretan narod, tu ponosnu i žilavu državu izlažući im lekcije iz bogate i duge prošlosti, jer je vidio zbunjenost sirotih naraštaja, primoranih da teškoće podnose pod pritiskom teških nevolja i bijede, koje su im priredile duge crne godine, pa sada tumaraju lavirintom nemoći, zalutalosti i sumnje. Kad god se pokušaju izbaviti, zaglibljuju se u blato još dubljih kriza. Gledajući njihovu zbunjenost, dobro ih je osjećao. Osluškivao je glas koji se javlja, razmišljao o tome šta vidi i osjeća.

Bediuzzaman Said Nursi je kroz mnoge krajeve zemlje proputovao još u vrijeme moćne Osmanske države. Proputovao je kroz velike gradove, ali i udaljena sela, kroz pokrajine prenapučene stanovništvom, a i kroz slabije naseljene krajeve. Gdje god se zadržavao, vidio je kolanje neznanja, zapadanje stanovništva u siromaštvo. Ustanovio je da su ljudi u nevolji, da im prijeti međusobno uništavanje raznim vrstama nesloge. Time se jako zaokupljao, užasavao se. Želio je te jadne grupe ispuniti duhom nauke. Budući da je on mislilac, svjestan vladajućih prilika u svome vremenu, obratio je pažnju problemu siromaštva i ekonomske oskudice. Tražio je rješenja za neslogu. Postao je sagovornik koji neprekidno, u svako doba, diše našim jedinstvom bez greške. Tokom tih dana ispunjenih brigom i strahom, ni na tren nije narod ostavljao prepušten samom sebi. Gdje god se zadržavao, na sav glas je uzvikivao: „Naša oboljenja će prijeći u hronične bolesti, a ozljede u rane koje neće zacijeliti, ako već od sada ne budemo liječili bolesti i zavijali ozljede, uz pomoć vještih ljekara mudraca. Neophodno je dijagnosticirati naše naučne, društvene i administrativne slabosti i razvezivanje čvora svih naših materijalnih i idejnih problema, kako ne bismo dublje zapadali u tjeskobu koja nas svakodnevno vuče u strašnu provaliju, što nas guta i iz temelja nas potresa.“

Izvorima svih nepravilnosti, od jučer i danas, Bediuzzaman Said Nursi smatra neznanje, siromaštvo i neslogu. Neznanje je prvi uzrok društvene tragedije, prethodnica uzročnika koja nas vuče u vladajuće nedaće. Nema sumnje da je naša najveća muka, od jučer i danas, neznanje o Allahu, zaboravljanje Vjerovjesnika, s.a.v.s., napuštanje veza sa vjerom, zatvaranje očiju pred pokretačima materijalne i idejne historije. Bediuzzaman Said Nursi je svoj život uredio u skladu s borbom protiv tih pogubnih opasnosti. Po njegovom shvatanju, uzaludno je spas naroda čekati sve dok svi ljudi ne budu obasjani znanjem i spoznajom, dok se društvo ne navikne na redovno razmišljanje, dok vrata ne budu pozatvarana pred strujama pogrešnih i devijantnih misli. Nije li neznanje ono što sprječava povezivanje s Kur'anom i povezivanje Kur'ana s ljudima? Sprječavanje tih veza ljude čini jadnicima u zatvoru maštanja nestabilne duše, koja ne zna tajne postojanja, koja je zarobljena stvarima i zbivanjima, a od Kur'ana, u rukama neznalica, čini nešto beskorisno, bezvrijedno i dodatno neznanje. Ljude čini sklonim da sve traže u materiji, sasvim slijepim za duhovne vrijednosti. Zatim, nije li neznanje ono što na plač tjera ovaj blagodarni svijet, da jauče u stisku siromaštva i bijede, što od njega pravi prosjaka, koji stare kapije obilazi uprkos plodnim dolinama, rodnim ravnicama i pitkim rijekama koje posjeduje?

Ne živimo li mi usljed neznanja i siromaštva kao jadnici i skitnice, u metežu stalnih dugova, povijenih leđa, povučeni u sebe, a naši neprocjenjljivo vrijedni rudnici u miru spavaju pod zemljom, neizbrojivi izvori bogatstava se odlijevaju u tuđe riznice.

To je nevolja koja naš narod muči već dugi niz godina. Radnik i seljak neprestano primitivno rintaju, a gotovo i ne ubiru plodove svoga teškog rada. Ako nešto i uberu, u tome ne nalaze blagodara, niti su time zadovoljni. Malo-pomalo, povlače se potišteni i poniženi.

Zbog neznanja i nesloge koja izvire iz neznanja, svijet koji se povezuje s nama, gdje god da je, živi u poniženju i ropstvu, potlačen i ponižen, pod teretom raznih nevolja i bolesti. Guši se u moru krvi. Gazi mu se čast, gnječi mu se ponos. Nemoćan je obuzdati kaprice razilaženja, slomiti točak stradanja i katastrofa koje ga prevrću lijevo-desno, u ovom svijetu koji se koprca u mreži izgubljenosti mjerila i standarda. Zato ne nalazimo sredstvo izbavljenja islamskog svijeta iz svakodnevnog padanja u strašne i pogubne provalije. Ne možemo se stimulisati duhom jedinstva, niti račun svesti u skladu s vremenom.

Dok ponižavajuće bolove podnosimo uz slabosti i iznemoglosti koje gospodare našim narodom, nekim grupama ljudi pogled opčinjava sjaj materijalnoga i vizuelnog uspona Zapada, muti im vid i zavrće im vratove. Oni sav narod žele lišiti urođene naravi, zabraniti mu osjećaj za historiju, oduzeti mu moral i etičke vrijednosti. Svojim ponašanjem, koje nema ni ukorijenjenosti ni duha, oni oponašanje i varljive parole poletno slijepo slijede umjesto da umove zaokupe naukom i eksperimentalnom praksom, a srca istinama o vjeri, kako bi dostigli i materijalne i duhovne vrijednosti. Ja sam uvjeren da je njihov spas u povratku na raniji put s kojeg su skrenuli u ime izbavljenja naroda, a koje je uzrokovalo veću štetu i u duši društva otvorilo nezacjeljivu ranu.

U drugom, naprijed navedenom slučaju, može oduljiti bolan boravak u zagušujućem košmaru i trajati godinama. Međutim, birajući prvo stanje, poljuljat će se i srušiti zdanje naših urođenih vrijednosti, naše duševne plemenitosti, našega pokretačkog rada koji ima svjetske razmjere.

Bediuzzaman Said Nursi se suočio s pogrešnim tretmanima na oba fronta i društevnim deformacijama koje su nastale kao rezultat takvih tretmana. Svojim skalpelom je rezao stoljetne natruhe. Objašnjavao je i dijagnosticirao nevolje koje izviru iz nakupljanja njihovoga gnoja. Čestiti sin domovine je neumorno ponavljao savjete i odvažne riječi. Naše bolesti je neumorno napadao snagom koja nije malaksavala. Zdrave lijekove im je propisivao radi spašavanja domovine od propadanja i izbavljenja čovjeka iz izgubljenosti. U tome nije zastajao tokom cijelog života, od početka pa sve do susreta s Gospodarom u džennetskim palačama. Djelovao je iskreno, predano i srcem, jasnim govorom i snažnim riječima. Zasađivanje novih misli u mentalitet društva je mukotrpan posao, težak u mjeri s kojom je teško iskorjenjivanje tradicije i običaja naslijeđenih iz prošlosti, s njihovim korisnim ili štetnim razumijevanjem, ili sa čvrstim postulatima. Naklonjenost prošlosti i sadašnjosti kod svih ljudi postoji sve dok ne padnu pod utjecaj navika poput navedenih, svejedno da li su korisne ili štetne, da li život pojedinca i društva boje tonovima svojih utjecaja. Ljudska narav osjeća odbojnost prema onome što se ne slaže s uobičajenim, što ne godi općem raspoloženju. Ljudi zaziru od onoga što dira njihova osjećanja, od toga se udaljavaju. Međutim, prihvatanje i odobravanje nekad mogu biti pogrešni. Iako su date misli i uvjeravanja neispravni, mogu nekad naići i na zadovoljstvo i prijem kod nekih grupa ljudi, pa ih društvo zastupa tokom zajedničkog življenja, a one pružaju svoje korijene, razvijaju grane i ogranke po životnim poljima i osnažuju se. Nužno za napredovanje naroda ka budućnosti jeste da se obore ta pogrešna uvjeravanja, da se otklone te društvene nepravilnosti, da se truhla uvjerenja očiste provlačenjem općih ideja i ljudskog duha kroz filtere čišćenja i kićenja, kako bi se kretalo od dobroga ka boljem, sa smislom očišćenosti od svega što kvari, a snabdjevenosti svime što je dobro.

Tako je Bediuzzaman, još od svoje mladosti u sebi nosio ovu ideju i emociju. Sakriti i najmanju istinu o tom pitanju, za njega je bilo ravno izdaji svog naroda i zemlje. Kada god bi se susreo sa pogrešnim idejama i odlukama, koje su narod gurale u propast, širio bi ruke i svim glasom uzvikivao: „Ovo je slijepa ulica!“ Po prirodi je bio vrlo hirovit kada se radilo o stvarima koje su išle na štetu vjere. Njegovi vidici su bili široki a zalaganje na vrhunskom nivou. Ostati postrani i ne reagovati na evidentno propadanje i urušavanje jednog velikog naroda se kosilo s njegovim karakterom. On je do srži razotkrio i najskrivenije nedostatke našeg naroda i uzroke njegovog propadanja, te ukazao na puteve samokritike. Vrlo često je podsjećao na sve ono što je dovelo do urušavanja i u tom kontekstu nudio recepte za spasenje. Čineći to nije prezao da bez imalo kolebanja oštrim tonom skrene pažnju na bolnu realnost aktuelnog vremena. Jurišao je hrabro na pogrešne ideje, ubuđale stavove, nevjerstvo i zabludu, i čitav svoj život je proveo u borbi sa preprekama koje su stajale na putu širenja svjetlosti istine.

U to strašno vrijeme kada niko nije imao hrabrosti podići glas i stati iza vjerskih istina, on je bio taj koji je ulivao budnost u mase koje su drugi pokušavali da uspavaju. Svojim djelovanjem objavio je rat neznanju, ucviljenosti, siromaštvu i rasulu. Iz temelja je uzdrmao razne sumnje i strepnje koje su zarobile društvo. Dok je s jedne strane predstavljao front za borbu protiv ateizma i svega što poriče Božanstvenost, s druge strane je sujevjerje i novotarije gušio u njihovom vlastitom besmislu. Sa ljudskom hrabrošću dostojnom čuđenja, dijagnosticirao je dugogodišnje bolesti i pokazao metode njihovog liječenja. Arapi znaju reći: „Posljednje rješenje je žigosanje.“ Tako je i on uzavrelim željezom bukvalno spalio licemjerje, razmetanje i izvještačenost koji su vladali prethodno stoljeće ili dva. Iznio je nove ideje koje su pronašle plodno tlo u dušama mnogih ljudi, među kojima su bili dvorski službenici, poglavari plemena na istoku, vjerska ulema i ljudi iz vojske. Svojim riječima uspio je privući pažnju pripadnika svih društvenih slojeva. Iako je po prirodi bio protiv takvih stvari, priroda stvari kojima se bavio je zahtijevala takvo ponašanje.

Bediuzzaman Said Nursi je svaku od grupa upozoravao da treba robovske okove s misli i duha pokidati prije nego što sablje isuču iz korica, ako žele ići u stalnu borbu. Mlade naraštaje je upućivao na prave staze, na put islamske misli s radošću zbog „proživljenja nakon smrti“. Plašio se i bojao geografskih podjela domovine, cijepanja i komadanja, ali se više plašio pojava koje vode u te negativnosti, kao što su skučenost misli, malodušje, oponašanje Zapada i formalizam.

Bediuzzaman Said Nursi nije propustio ni insistirati na čitanju, promišljanju i radu. Neumorno je hitao izbavljati pojedince i narod iz tvrdokornog individualizma, izgrađivati uzorno društvo i vitalan narod. Insistirao je na naukama, odgoju i obrazovanju. Isticao je potrebu za širenjem nauke, odgoja i obrazovanja svugdje i svim sredstvima. Prema njegovome mišljenju, džamije, škole, kasarne, sokake, izletišta, čak i zatvore, sve zajedno, treba usmjeriti i upotrijebiti za opće obrazovanje. Samo pomoću nauke se može ostvariti umno i logičko jedinstvo. Oni koji se ne ujedine mentalitetima, ne sprijatelje se na tim osnovama, nesumnjivo neće moći dugo zajedno ići nekim putem, niti će očuvati uzajamno podupiranje i uvažavanje. Umovi se trebaju prvi ujediniti da bi se nakon toga ujedinila srca i ruke. Put do takvog jedinstva je uredan život na osnovama propisa vjere, tumačenje pitanja koja se tiču vremena prema zahtjevima vremena, uz pridržavanje Kur'ana, Sunneta i čistoga istraživačkog pregalaštva čestitih predaka.

Dakako, neophodno je da naš čovjek shvati vrijeme s njegovim tekovinama, poimanjima i tumačenjima, da u tome uspije i s tim se usklađuje. Dok se ovaj svijet kreće u nekom nepoznatom pravcu, mi se ne smijemo povući u svoje tijesne odaje i prepustiti se osamljivanju, jer će nas to uništiti. Neophodno je da stvar u svoje ruke uzmu oni koji žele sadašnjost proživjeti uz međusobno usklađivanje, usaglašavanje i potpomaganje, kao i uz usklađivanje struja života s njihovom ličnom voljom, stremljenjima i naporima. U protivnom, neizbježno je slabljenje otpora općoj struji koja upravlja situacijom.

Da je bilo samo nekoliko stotina intelektualaca koji bi razumjeli Bediuzzamana Saida Nursija i pomagali ga dok je uporno nastojao i zadihan u svaki kraj domovine trčao nudeći svoje poslanje, možda bi danas bili od svake države bogatiji i na većem civilizacijskom nivou u odnosu na druge zajednice. Možda smo dostigli snagu koja nas osposobljava za savladavanje prepreka koje su ranije postavljene na našem putu. Mi smo se brusili na putu svjetlosti – čini se da se brusimo od početka 20. stoljeća – pa se sada ne suočavamo sa sličnim problemima. Kako god bilo, mi smo optimisti. Za one koji tvrde da su izvori duhovnih značenja za naš narod sasvim presušili, ja izričito kažem da su u zabludi. Naravno, mi smo padali kao što su padali i drugi narodi. To je vidljiva činjenica koja se ne može sakriti. Međutim, naša sposobnost da uzvisimo svoj značaj i vratimo svijest također je nesumnjiva činjenica. Sada vidimo iskre nagovještaja budnosti koja će doći na mjesto starih utemeljenja blagostanja. Postoji nekakva toplina nove živosti, ponovnog proživljenja, koje kola našim dušama zaronjenim u okrilje opuštenosti i drjemljivosti. Neizbježno je da te struje donesu proljeće sa cvjetnim danima. Samo što mi čekamo ljude koji će pozivati i po dolinama ćilime prostirati poput Hidra, a.s., koji će bez straha šatore po ravnicama razapinjati poput Iljasa, a.s. Bediuzzaman Said Nursi je važan znak na tome putu.

Kaže se da „genijalac ne bira“. To znači da domišljat ne govori „ovo ću uraditi ovako, a ovo ovako“, ili da ne prosuđuje kako je „ovaj posao koristan, a onaj štetan“. Zato što on posjeduje unikatan osjećaj u svojoj poletnoj duši, sakuplja snagu sposobnu da ponese veliki teret na svojim plećima, Allahovim darom, upravljanjem i željom koju posjedujemo. Ko pomno razmatra Bediuzzamana Said Nursija i čita njegova djela, vidjet će kako on posjeduje sve osobine genija. Vidjet će da uvijek svoj rang čuva na visokom nivou. Domišljato i dovitljivo je u svakom razdoblju govorio počevši od mladosti, u knjigama koje se smatraju prvim dahom domišljatosti koju je prenosio na ljude oko sebe, pa do radova i knjiga koje su bile dovršene u doba životne zrelosti, nakon što je prošao patnje izdržane u sudnicama, zatvorima i u izgnanstvu.

[1] Fizan: Jedno od tri stara područja Libije (op.prev.).
[2] Pogledati: Uvod djelu El-Mesnevijju 'l-`arabijju' n-nurijj, Bediuzzamana Saida Nursija.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.