Predgovor

Mi gradimo zamak za dušu

Da bih prikazao ovo djelo velikog učenjaka M. Fethullaha Gülena, riječi mi nisu dovoljne da izrazim naviranje osjećanja i razmjere uzbuđenja. Kad mi je povjeren ovaj posao, uznemirenost i nelagodnost su me obuzele zbog bojazni da neću uspjeti kazati ono što uistinu zaslužuje djelo našega uvaženog profesora. Zato vas, čitaoci, molim da otrpite rasipnost i plutanje po površini, uvjetovane mojom nemoći, uzbuđenošću i emocijama. Ako, uprkos svemu, nađete nešto dobro i lijepo, to proizlazi iz odražavanja sjaja samog djela i njegovog autora u mojim riječima.

Da bih prikazao ovo djelo velikog učenjaka M. Fethullaha Gülena, riječi mi nisu dovoljne da izrazim naviranje osjećanja i razmjere uzbuđenja. Kad mi je povjeren ovaj posao, uznemirenost i nelagodnost su me obuzele zbog bojazni da neću uspjeti kazati ono što uistinu zaslužuje djelo našega uvaženog profesora. Zato vas, čitaoci, molim da otrpite rasipnost i plutanje po površini, uvjetovane mojom nemoći, uzbuđenošću i emocijama. Ako, uprkos svemu, nađete nešto dobro i lijepo, to proizlazi iz odražavanja sjaja samog djela i njegovog autora u mojim riječima.

Mi gradimo zamak za dušu zajednički je naslov za neke veoma važne napise, objavljene u turskom časopisu „Nova nada“ (Yeni umit), zatim sabrane i objavljene u ovoj knjizi. Radost i ushićenost zbog spajanja tih napisa, koje sam, kao i brojni drugi čitaoci ovog časopisa, nestrpljivo i željno iščekivao, uistinu su velike. Vremenski razmaci od jednoga do drugog napisa imali su različita trajanja, ali im je idejno jezgro bilo jedno i stabilno; nije se mijenjalo. Napisi su se kretali oko tog središta, hranili ga i napajali. Dakle, knjiga nije zbir tek nabacanih napisa, sabranih među koricama, već jedan serijal unizan na osnovama unaprijed postavljenog plana i odmjerenoga idejnog vođenja, kojim se iscrtavaju dometi obnove misli i pozivanja u vjeru.

Iz vida se ne smiju gubiti spisateljski opus profesora Fethullaha Gülena, dosezi njegovog uma, čvrstina i sržni sklad njegovih misli bez protivrječnosti ili neusaglašenosti. Naprotiv, treba voditi računa o njihovome međusobnom dopunjavanju, uz naslanjanje i kretanje jednim magistralnim smjerom kroz različite etape.

Broj njegovih djela se povećavao, da bi prerastao u svojevrsnu školu. Pretežan broj ih se usredsređivao na neka vidljiva i suštinska obilježja, kao što su potresi i rušilaštvo, s kojima, već stoljećima, živi islamski svijet, a pojedinac u tom okruženju posebno.

Djela zahvataju i odsustvo pravog obrasca islama s uzrocima tog odsustva, zatim novi preporod u islamskom svijetu, ponovnu prisutnost islama na svjetskom nivou, motive i temeljna obilježja naraštaja koji će osnažiti tu prisutnost. Gledano iz tog ugla, tkanje pera našeg vrijednog profesora jeste jedna cjelovita simfonijska kompozicija, koju krase dirljivi harmonični glasovi. U ovom djelu ja vidim jedan veliki, precizno određen, organizovan i obuhvatan napor autora koji podstiče pokret oživljavanja, iznosi ideje koje zagovara već neko vrijeme i nastoji ih ostvariti. Stoga bih za djelo Mi gradimo zamak za dušu rekao da je dostojno istraživanja, bez kojeg naraštaj oživljavanja i preporoda, nazvan u autorovom predviđanju „baštinicima Zemlje“, naprosto ništa ne može.

Ova knjiga nam, prije svega, stranice stanja islamskog svijeta prelistava da ih čitamo i shvatimo. Iz čitanja ćemo saznati da muslimanski geografski prostor sada živi u nemaru i neslozi. Dok se, na jednoj strani, suočava sa zapadanjem u ponor kriza, slabosti, neznanja, praznovjerja, tiranije, zakidanja, identiteta i egoizma, na drugoj strani mu se nudi brz povratak Uzvišenom Allahu, trud i nastojanje na putu ponovnog rođenja, ljudska žeđ za mirom i zadovoljstvom, koje islam obećava. Kriza koju čestiti Profesor naziva „vrijeme pada“ rana je koja ne može zarasti, a u islamskom svijetu se otvorila u minulim stoljećima.

Muslimani koji su od ovog svijeta načinili jednu od dimenzija Dženneta shvatajući ga kao ishodište moći i nešto što vremenski dugo traje – žrtvovali su za njega budući svijet i izgubili osjećaj za ravnotežu precizno uspostavljenu između čovjeka, drugih bića i života – odbacili su milenijsko naslijeđe, a na njegovo mjesto postavili nekakav novi, lažan i smiješan poredak, koji ne odgovara ljudskoj naravi. Međutim, posve dobro se zna da je pozivanje u preporod tokom „vremena pada“, ispunjenog lomovima, krizama i olujama, bilo varnica u tami, nošena nadom da će plamen upaliti jednoga dana koji će doći.

Sav islamski svijet čezne za oživljenjem nakon smrti, za novim rođenjem, da bi iskorijenio sadašnje nepravilnosti i uspostavio jedan nov i zdrav život. „Preporod i oživljavanje u okrilje uzimaju cjelokupan život i udovoljavaju potrebama svih slojeva ljudskog roda, u svim širinama vremena i prostora, planetarnom obuhvatnošću kakvu velikodušno pruža živost (svetih) tekstova, uz očuvanje izvornosti vjere“.

Ovo djelo poziva da se čovjeku, životu i svemu stvorenom okrenemo na islamski način. Ono naglašava da je muslimanskim društvima, koja zaboravljaju islamsku logiku, misao i predodžbe „nasušno potrebno očuvanje poimanja vjerovanja, islamskog gledanja na svijet, osjećaja za dobrobit, ljubav i čežnju, očuvanje logike, načina promišljanja i iskazivanja sebe, štićenja zdanja i temelja koji ta svojstva pružaju, da bi društva bila na obnovu upućena sa svim svojim slojevima i skupinama“.

Da bi se ostvario taj svjetski zaokret, neophodan je „jedan novi tip čovjeka“, čija će ogromna širina moći nositi teret i širinu poput njegove. Takav novi naraštaj autor naziva „baštinicima Zemlje“, a opisuje ih kao „dobre Allahove robove čiji je intelektualni život organizovan i koordiniran, koji imaju pouzdanja u svoja djela i postupke, koje krase čvrsta karakterna obilježja, otporna pred napadima strasti, čiji su umovi skopčani sa srcima. Oni su zastupnici muhammedanskog duha i kur'anske etike“.

Djelo je difinisanje i obrazlaganje našeg obnoviteljskog preporoda na čijem pragu stojimo, preporoda koji će se ostvariti u kontekstu povratka cjelokupnog naroda svojim duhovnim korijenima. Naš narod, koji se nekoliko puta podizao i potvrđivao, sposoban je pobijediti „svoju koristoljubivost, lijenost, populizam, sebičnost, težnju za ovosvjetskim dobrima, kratkovidnost, povinjavanje slijepoj sili“ i sličnim slabostima stječući vrjednote, kao što su „zadovoljstvo, hrabrost, suzdržanost, briga za drugim, znanje, čestitost, sklonosti kosmičkom razmišljanju“. Otuda se veliki zaokret može ostvariti na osnovama kur'anske poruke i ljudima urođene naravi.

Dok se u pripadnicima naroda širi duh oživljavanja, sviće zora buđenja nakon smrti, velikog ustanuća, naš narod sebi vraća sigurnost koju je izgubio prije dugog niza godina, da bi ovaj svijet u džennet pretvarao kao što je to radio i u prošlosti.

Tkajući u horizontima iz idealističkih snova, autor, s jedne strane, budi želje, dok, s druge strane, sadašnjost islamskog svijeta s njegovim devijacijama, krizama, zamršenim društvenim i historijskim nevoljama tumači i obrazlaže radi obnoviteljske izgradnje islamske misli. U mnoštvu toga svega, on ne gubi povjerenje u narod kod kojeg se žeravica preporoda nikad nije ugasila. On ne gubi iz vida ni „zajednička“ nadanja kojima je njegova duša do sitosti ispunjena.[1]

Nakon sažetog izlaganja sadržine djela, osvrnut ću se, uprkos svojim ograničenostima i slabostima, na autorovu rječitost i njegov dobar stil u cjelokupnom opusu. Profesor Fethullah Gülen se pročuo svojom vezanošću uz narod, njegove životne pobude i historijske pokretače. Pročuo se po svome produbljenom posmatranju plodova raznovrsnih grana književnosti, umjetnosti, muzike, kao i drugih raznih umijeća, koja su dostizala vrhunac tokom historije ove veličanstvene zajednice. Mi se uvjeravamo u njegovu zabrinutost i zaljubljenost u duhovne korijene zajednice, kao i u njene temeljne pokretače, pokazane u svemu što je napisao. Može li on, uopće, drugačije budući da baštini tu kulturu i civilizaciju!?

Kad se radi o njegovoj rječitosti i stilu u turskom jeziku, u njima ima nešto što snažno podsjeća na turski narod iz vremena kad je bio veličanstvena zajednica koju su krasili samopoštovanje, razumijevanje, obuhvatna cjelovitost sa mnogim sastavnim dijelovima i krajevima. Čini se kao da su njegova rječitost i dobar stil karika u lancu koji se pruža do vremena turskog bogatstva i izobilja. Njegovo prikazivanje Turske u vidu zlatnog lava izvorno je i bogato, ostvareno tečnošću riječi, bogatstvom semantike, sposobnošću da se uvjerljivo prikažu stvari, čovjek i druga živa bića. To i nije ništa čudno kad se sve izvodi iz živih pokretača turske kulture i proteže se u visine njenog uspinjanja. Njegov stil u turskom jeziku je liven u kur'anskim kalufima, prožet utjecajima islamskog načina življenja, ukrašen blistavim bojama, povezan s karikom iz lanca turske književnosti, zastupljene djelom najboljih majstora. Taj stil je izvezen nitima sufijske tradicije u književnosti, koja traje i uzdiže se na visok nivo, protežući se do prvaka 20. stoljeća, proistječući iz jagodica njenih zastupnika: Halida Dije, Muhammeda Akifa, Jahje Kemala, Refika Halida, Rešada Nurija, Jakuba Kadrija i drugih. Držim da je to jedan postulat, precizan i dubok, kojim uvaženi Profesor uvjerava da je civilizacija jedno izobilje koje se u buduća vremena može prenijeti samo rječitim jezikom, pogodnim da objasni njenu sadržinu. Prema turskom jeziku uvaženi Profesor ima poseban odnos u pogledu korištenja sintagmi, etimologije, opisa i nazivlja. Stoga ja, ovako sputan, tvrdim da je, za riječi koje koristi Profesor, uistinu potreban leksikon značenja. Ko se bude produbljeno bavio tumačenjem njegovih djela, uz dobru upućenost u turski jezik, uvidjet će da on ima poseban odnos prema jeziku i stilu koji obiluje posebnim riječima. Tvrdim da nam taj vokabular jasno govori o posebnim izvorima i dokumentima, sadržanim u njegovoj kulturološkoj riznici i njegovom misaonom svijetu.

Ovaj predgovor ću završiti stihovima Dželaludina er-Rumija, za koje mi se čini da izržavaju srž ovog djela:

Lijepo je svakodnevno iz zavičaja izaći,
divno je na jednome mjestu se svakodnevno naći,
dobro je niz padinu sići, ne okliznuti se.
Duši sam oduška dao jučer,
sve što sam rekao, tiče se onog od jučer,
a sad bi trebalo nešto novo reći.

[1] Riječ zajednica (ملة) često se, inače, pojavljuje u turskim književnim tekstovima, kao i u tekstovima profesora Fethullaha Gülena. Značenje te riječi u turskom jeziku razlikuje se od njenoga poznatog značenja (u arapskom). Ona (u turskom) dobija šire značenje, sa smislom narod (شعب), a može i sa smislom zajednica (أمة), koja se izjednačava sa sljedbenicima ili skupinom. Kad kažemo zajednički, pridjev je u svome značenju zasićen vjerom, tradicijom, običajima i obilježjima koja krase pripadnike muslimanske zajednice. Uvaženog čitaoca molimo da nam oprosti što ga koristimo na navedeni način, s tako obuhvatnim značenjem, te da ga prihvati s takvim značenjem (op.prev.).