Djeca koja su rođena od hazreti Adema, a.s., i hazreti Have stupala su u brak. Zašto je to sada zabranjeno?
Ovo, kao i njemu slična pitanja, ističu određeni krugovi tako što ih na sistematski način šire među omladinom, što sa žalošću primjećujemo. Prije svega, teško je povjerovati u iskrenost onih koji postavljaju slična pitanja. Ono što žele kazati tim pitanjima − sa malo pažnje se može shvatiti koliko je otvoreno i jasno. Jedan od najvažnijih ciljeva i trud za postavljanjem ove vrste pitanja, možda čak i prvi cilj, jeste probuditi sumnju da se u temeljima vjere islama nalaze nesuglasja i kontradiktornosti.
I u pitanjima iste vrste, i to u većini, nalaze se negativna pravila licemjernih režima. Kao što su − da nas Allah, dž.š., sačuva! − slijedeće konstatacije: “Bog ne postoji; Vjera je opijum; Svetosti su jedna vrsta totema. Porodica i granice harama i halala u njoj su kolonijalistički elementi različitih perioda i suprotne su univerzalnim činjenicama...”; itd. Takve stvari, koje se javljaju skidanjem “zavjese stida”, zaista su strašne, da se čovjek naježi, a to su njihove ideje da vjerske naredbe jedna drugoj prkose, te kako je vjera koja je dospjela do nas izgubila svoju ispravnost naspram trijumfa razuma i logike. Ako je to sloboda i uživanje, onda treba svako da radi ono što mu padne na pamet, pa bila to čak i ženidba sa sestrom ili tetkom...
Eto, to su ružna shvatanja i odvratni planovi koji su strašni i koji leže iza pitanja koja izgledaju čista i bezgrješna. Eto, to je obmanjivanje mladih umova koje se krije iza štita “pozitivizma” i “racionalizma.”
Na pitanja ove vrste, koja imaju za cilj srušiti principe zaštite vjere i novih generacija u našem društvu, kada se pogleda na krugove koji ih proizvode, najpreciznije se može odgovoriti riječima: − To je još jedna od njihovih naopakih ideja, pa je, prema tome, tačno upravo ono što je suprotno njihovim idejama, i to je tako najtačnije... Međutim, mi, ipak, želimo sa dvije-tri rečenice nešto kazati o ovoj temi.
1. Prije svega, ovo je jedno vjersko pitanje, i to pitanje koje ulazi u grupu tema koje su teferruat, odnosno sekundarne. Onaj koji ne vjeruje u islam i koji ne priznaje njegove osnovne principe nema nikakvo pravo da ovakve stvari čačka i o njima raspravlja.
2. Zbog toga što je vjera, sa svojim naređenjima i zabranama, za vjernike prihvatljiva, onda oni ne sumnjaju u nju, ali za one koji je negiraju njena pravila su neprihvatljiva. Tim povodom, i ako jedan dio ljudi radi sve i svašta slobodno i uživajući kako hoće, nijedan vjernik, kao što je to poznato, ni dan-danas im se ne miješa u način života. Jer se zabluda i pokvarenost u djelima i ponašanju rađaju samo iz pokvarenosti ubjeđenja, ideja i misli. Prije nego li se uspije krenuti pravim putem u ovim stvarima, uprazno je raditi na ispravljanju grešaka.
3. Ovo je jedno od sekundarnih pitanja vjere. U ovakvim vrstama problema, paralelno razvoju i usavršavanju čovjeka u smislu razvitka, uvijek je bilo promjena. Trenutna naređenja i zabrane, prema kojima smo obavezni da se ponašamo, gledano na njihovu mudrost, uopće se ne razlikuju od tadašnjih naređenja i zabrana. U ovim stvarima važno je naređenje Naređivača. On je ranije zabranio ženidbu i udaju onih koji su iz jednog stomaka, a danas, sa aspekta roditeljske veze, stavlja nove zabrane i kao da govori: “Ovaj postupak je haram (zabranjen).” To je isto kao kada se pred nekim djetetom, u cijelom periodu njegovog razvoja, utiče na zakone koji pripadaju životu kao što su jelo, piće i odijevanje, i onda se sve to promijeni, pa čak, i na prilagođavanje djeteta da koristi jezik prema stepenu svoga razvoja. Isto tako se pazilo na iste stvari tokom razvoja čovječanstva. Isto kao što odgoj, opskrba i pažnja prema razmišljanju djeteta nije nešto malehno ili nepoznato već, suprotno tome, to je jedno veliko djelo i znak znanja, isto tako za čovječanstvo, koje se razvijalo i usavršavalo od jučer do danas, stavljanje zakona i propisa za svaki period znak je mudrosti i istine.
4. Ovaj problem, kao što stoji u pitanju, ne postoji u izvorima na koje bismo se oslonili. Može biti da je porijeklom iz jevrejskih nauka. Samo, mi, oslanjajući se na kur’anske dokaze, vežemo početak lanca stvaranja za Adema, a.s., i njegovu ženu86 i prisiljavamo sebe da to tako moramo prihvatiti. Kada se prihvati ta činjenica, ne ulazeći u osnovu tog problema, onda se vidi da je, u smislu savjeta da čovjek pazi na svoju korist, takvo nešto privremeno dozvoljeno (tj. sklapanje braka među Ademovom, a.s., djecom), zatim se kasnije zabranjuje i na taj način sve nas podsjeća na to da se takva vrsta vjerskih zakona može promijeniti.
5. Jedan takav čin, koji je privremeno dozvoljen, ima svoju specifičnost na osnovu različitosti sugovornika. Da, jedna porodica u čijem se domu odgaja prema naređenjima koja dolaze sa Nebesa i kod čijih je produhovljenih članova svijest uvijek budna, naravno da se od ostalih porodica mnogo razlikuje.
U kući gdje su duše jednog oca i majke pune zabrinutosti, jer su udaljeni od Dženneta i koji imaju svježinu prvog čovjeka na Zemlji, kod kojih i dalje traje prestravljenost kao proizvod straha srca zbog izvršenog malog grijeha čija je kazna velika, tu su čak i dozvoljene prirodne stvari − sumnjive i bojazne. U jednoj takvoj kući osobe koje će stupiti zajedno u brak, i da stoje jedna pored druge, neće ni poprijeko pogledati jedno drugo već će čekati dozvolu, isto kao čovjek kada posti. U jednom takvom domu potčinjenost srca ispravit će se gromoglasnim ajetima Objave. I u takvom jednom domu, i da se sve granice unište, ljudi ne mogu i neće prijeći “zidine savjesti”, koje su neprohodne.
Međutim, u današnjim kućama, u kojima se ne nalazi stvar koja vezuje čovjeka sa navedenim značenjima, naravno da se neće paziti na granice morala. Možda će neodgovorni postupci u ranim godinama, tokom cijelog života, uzeti oblik bestidnosti, i tako se nastavljati. Naročito će tako uništiti i pogaziti mir i sigurnost koja je potrebna kući, da će se taj dom preobratiti u kuću pakosti i zlobe.
Sada malo razmislite! Da li je moguće zamisliti mir u kući u kojoj se nalazi jedna grupa obijesnih, koje je nadvladala njihova životinjska strast prema svojoj sestri, tetki, sestrični, bratični...?! U jednoj takvoj kući, svako, čim zatvori oči, razmišlja kako da učini nešto loše, pa će se u tome takmičiti čak i sa svojim rođenim bratom. Možda će sa istim mislima pribjeći ubistvu i ostalim zlim djelima koja su se dogodila među Ademovom, a.s., djecom, i na taj način produžiti haos.
Znači, kada postoje zaštitne i utjecajne mjere i faktori koji svijest čine budnom, takve vrste tema se ne bi zloupotrijebile. Suprotno tome, nepostojanje upozoravajućih faktora i nestanak privrženosti njima može otvoriti vrata svim vrstama zloupotrebe.
Ne želim govoriti ono što sam čuo i vidio samo da ne bih portretirao ružne prizore zablude, inače, kao rezultat jednog malog propusta u porodici, događaju se takvi slučajevi da se čovjek kao razumno biće zastidi svoga porijekla i nemoguće je čuti ih, a ne naježiti se od bojazni.
Stavljajući tačku na ovu temu, možemo reći: Skupina koja je čula trepereći glas: Siđite kao neprijatelji jedni drugima... na svojim zidovima prebivališta sa bogobojaznošću, poštovanjem, strahom i velikim brigama koje je posjedovala, ne liči na današnje kuće, a i prolazna pravila koje je imala ta kuća nisu i neće biti slična pravilima naših kuća!
Pored toga, u vezi sa brojem takvih postupaka koji su se dogodili, teško da možemo nešto reći.88 Možda se taj slučaj dogodio jednom, možda dva puta!
6. Jedna od mudrosti koju daje brak jeste i osiguranje podjele imetka, koncentracija tog imetka u određenim rukama i sprječavanje njegova prelaska iz ruke u ruku. Međutim, u tom periodu, zbog toga što su svi ljudi bili Ademova, a.s., djeca i što je Zemljina kugla njima bila ustupljena s kraja na kraj, ne može se govoriti ni o sakupljanju, ni o gomilanju, niti o ujedinjavanju čitavog tog imetka. A danas se sociološka struktura, svojim identitetom, mnogo razlikuje. Odmah da kažem, iako je bilo moguće drugim putem dijeliti imetak, ipak se ne radi o pojavi drugih pravila. Riječ koja je kazana i koja će se kazati o ovoj temi sastoji se od mudrog govora Apsolutnog Vlasnika mudrosti. Zar nije možda Allah, dž.š., u stvaranju Adema, a.s., i Have, zatim prilikom stupanja njihove djece u brak, mogao da nađe neki drugi način?
Ovakvo jedno pitanje prema Božijem Biću je i neznanje i nepristojnost.
Allah, dž.š., kao što je stvorio Adema, a.s., i Havu, mogao je stvoriti i drugog Adema i Havu. Allahu, dž.š., Koji je i sada i u svim prošlim periodima stvorio na hiljade i na stotine hiljada svjetova, ne bi mu nimalo, ama baš nimalo bilo teško da stvori drugog Adema i Havu. On je zbog svoje mudrosti i znanja, odredio da tako bude!
Također, On nije taj koji bi to stvorio na osnovu naših ograničenih i netačnih mjerila ljepote, mudrosti i računa! Mi smo postali svjesni ljepote i ružnoće tako što smo i ljepotu i ružnoću sagledali kroz prizmu Njegovih naređenja i zabrana. Počeli smo tumačiti stvari i događaje koristeći svaku Njegovu naredbu kao metod i put. Onoliko koliko smo shvatili da je svaka Njegova odluka jedan stabilni zakon i pravilo, toliko smo tačno pogodili u postavljanju principa.
Ako je On cijelo čovječanstvo vezao za porijeklo Adema, a.s., i Have, mi smo prihvatili da je to najljepše. Pored toga, veza među ljudima sa jednim takvim korijenom povezanosti izuzetno je jaka.
Ta jednoća u materiji nosi sjeme jednoće duša − isto kao što se javlja jednoća u korijenu jednog stabla i njegovog zrna što se više ide ka dnu. Ako se bude išlo još dalje, vidjet će se da je sve skriveno u jednoći “Adema”. Na tom nivou, stablo ujedno predstavlja i mušku i žensku stranu. Ono kalemi i ono se kalemi. Kada se jedno od drugog udalji i kada se pojavi ženskost i muškost, onda stanje kalema i kalemljenog postaje drugačije.
Kao ljudi, ljudski odnos koji osjećamo prema svakom primjećujemo u ljubavi i ljudskosti, koje nam je Stvoritelj stavio u duši jednoće Adema, a.s., i Have. Današnju promjenu jučerašnjih propisa vežemo za mudrost Bića naspram Čijih se propisa iz poštovanja pregibamo, Njegovu mudrost vežemo za udaljavanje od korijena i pripremu razvoja lanca čovječanstva, a značenja koja su suština čovjeka, muškarca ili žene, vežemo za obaveze koje je On odredio, i na kraju kažemo: “U svakom Njegovom djelu ima mudrosti, jer Allah ne čini ništa besmisleno.”
- Napravljeno na .