Ova vjera (islam) je takva da nema sumnje da je od Allaha, dž.š., i da je poslana za dobrobit čovječanstva. To je tako, ali kako to da ova vjera dozvoljava robovlasništvo?

Ova tema ima svoje historijske, sociološke i psihološke aspekte. Ako tok tog problema budemo pratili sa strpljenjem, možemo naći odgovor i na ovo pitanje kao i na sve ostale dileme koje nam ubuduće mogu doći na pamet.

Prije svega, korisno je podsjetiti se na dio starih i novih uzroka robovlasništva, prema kojima osjećamo odvratnost i od kojih nas hvata jeza.

1. Historijski materijalizam na cijelu historiju i ovaj svijet gleda na relaciji poslodavac-radnik, imućan-siromah i potlačen-tlačenik. Zatim su u sociološkom razvijanju malo zloupotrijebljeni izrazi prirode i naravi, ropstva i zarobljeništva, a onda i rada i nepravednog naplaćivanja. To je stiglo i proširilo se dotle da je svako te ideje, uopće ne razmišljajući drukčije, počeo podržavati. Pored toga što je trebalo dati makar mogućnosti suprotnim idejama i ponašati se pažljivo, razmišljalo se jednostrano kao što su se i odluke donosile jednostrano.

2. U starijim periodima historije, naročito u Rimskom carstvu i Egiptu, brutalan i nasilnički odnos prema robovima izaziva uznemirenost u našim dušama, i to nam se gadi. Zbog toga, iako su od tada prošla stoljeća i stoljeća, danas vidimo kako su robovi nosili kamenje za piramide, gubili se u nametima poput slamki, borili se sa lavovima da bi zabavljali vladare nasilnike, na svojim vratovima nosili sramne ogrlice namijenjene za životinje. Pred tim prizorima, mrzimo i robovlasništvo i njihove vlastodršce.

3. I na kraju, neljudski odnos i bezdušnost prema slugama u bliskoj historiji i današnjici utjecao je i na naše generacije kao i na sve ostale koji imaju imalo savjesti tako je, ili izazvalo bijes u njima, ili bunt protiv takvog ponašanja.

I tako, zbog svih ovdje navedenih razloga, naše generacije su zamrzile robovlasništvo i postale neprijatelji onih sistema koji to podržavaju, što je sasvim na mjestu. Međutim, velika nepravda je učinjena islamu u tim napadima i kritikama prema robovlasništvu. Jer, gledano sa strane porijekla i izvora, robovlasništvo nije poteklo iz islama, a niti mu je postojanje produženo islamom. Robovlasništvo, i u prošlosti i danas, svoje postojanje nastavlja uvijek u drugim narodima i državama. Tim povodom mi se želimo osvrnuti na faktore koji stoje u temelju postojanja robovlasništva.

Robovlasništvo nastaje putem ratova, a poslije se nastavlja u narodima koji ga provode. Rimsko carstvo, koje je za cilj imalo komforan život, bilo je država slasti i prohtjeva, o čemu svjedoči njena historija. Oblačili su najlepša odijela, ukrašavali sofre raznolikim jelima; živjeli su životinjskim životom i sa najnižim pohlepama koje bi zasramile svakog čovjeka. Da bi to rasipništvo, uživanje, taj luksuz i raskoš trajali, bilo je potrebno neiscrpljivo blago, redovan plijen, robovi i robinje. Zbog toga su Rimljani ratovali i osnivali kolonije i na taj način željeli nastaviti svoju vladavinu na Zemljinoj kugli. Kada su muslimani osvojili Egipat, zatekli su atmosferu robovlasništva u njenoj pravoj ružnoći. Poput pijace trgovinske robe, postojale su pijace robova. Koliko je ružno to odvođenje na pijace robova vezanih u lance, bez imalo dostojanstva, bez razlike na spol, bilo muško ili žensko, i izlaganje pred mušterijama, golih golcatih! Pa onda njihovo vraćanje kući navečer, gdje su stavljani da spavaju u smrdljivim izbama i nečistim predsobljima punim zaraznih insekata! Čak im nije dozvoljavano da se odmore ni na takvim mjestima. Spavanje pedeset ili njih sto, jedno na drugom, nešto je što muslimani nisu znali niti vidjeli. I zbog toga su bili žalosni. Pored toga što su muslimani principima islama liječili ovu ranu na svakom koraku, Zapadnjaci su to ružno nasljedstvo od starih Rimljana i Egipćana prihvatali bez ikakvih promjena prije toga. Poslije toga, sluga će svojim zapadnjačkim gospodarima biti vjerni poslušnik, zbog njihovog uživanja će se boriti i, da bi njih uveselio, umrijet će i ubijati-isto što su činili gladijatori da bi razveselili raskalašene i bijedne Rimljane...

Islam je robovlasništvo uzeo u razmatranje prije svega kao jedan slučaj. Zatim je podsjetio da sluge i robovi nisu stvari za trgovinu i zabavu i, proglasivši sljedeće Božije principe, ukazao na to da su to ljudska bića:

Vi ste jedni od drugih

i riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: “Ko ubije svoga slugu, i mi ćemo njega ubiti; ko ga uhapsi i prekine ga hraniti, i mi ćemo njega uhapsiti i prekinuti mu hranu; ko ga kastrira, i mi ćemo njega kastrirati!” i na taj način dao smjer ideji lijepog ponašanja prema slugama i prepriječio put skretanja sa Pravog Puta. “Vi ste Ademovi sinovi, a Adem je od zemlje”; “Znajte, ni jedan Arap nema prednosti nad nearapom, niti ijedan nearap ima prednosti nad Arapom; isto tako, nijedan bijelac nema prednosti nad crncem, niti crnac nad bijelcem! Prednost je samo u bogobojaznosti”! Znači, svaka prednost i sposobnost vezana je za to kako Stvoritelj, Allah, dž.š., gleda na nju i kako će se čovjek ponašati naspram Njegova govora i koliko će popraviti svoje ponašanje. Zahvaljujući toj toploj atmosferi islama, kako se kaže u hadisu, koliko ima onih čija je prošlost provođena u robovanju i čija je kosa bila neuredna, a uvijek su bili poštovani od strane poznatih i uglednih ljudi. Kada je Omer, r.a., kazao: “Naš gospodin Bilal i naš gospodin Ebu Bekr, koji ga je oslobodio”, iskazao je poštovanje prema takvom stavu. Islam je robove ubrojao u univerzalno bratstvo i prije svega objasnio: “Vaše sluge i robovi vaša su braća. Onaj u čijem se vlasništvu nalazi njegov brat neka ga nahrani onim čime se sam hrani, neka ga obuče onim čime se sam oblači! Neka im ne naređuje onaj posao (teret) koji ne mogu podnijeti! Ako im naredite težak posao, odmah im u tome pomozite!” “Niko od vas neka ne govori: Ovo je moj rob; Ovo je moja ropkinja! Neka kaže: Ovo mi je sin; Ovo mi je kći; ili, pak, neka kaže: Ovo mi je brat”.

Na osnovu toga Omer, r.a., na putu ka Mesdžidu’l-aksa’u, gdje je trebalo da primi ključeve oslobođenoga grada, sve od Medine mijenjao se sa svojim slugom na kamili. Osman, r.a., kada je bio predsjednik države, dao je da ga pred narodom njegov sluga povuče za uho zato što ga je sam Osman, r.a., prije toga povukao za uho. Ebu Zerr, r.a., jedan dio svog odijela sam je oblačio, a drugi dio davao svome slugi.

Sa svim ovim primjerima islam nam objašnjava da je sluga čovjek, i to, čak, čovjek koji se ne razlikuje od drugih, i na taj način se prvi stepen oslobađanja robova jako učvrstio. Ponovo treba napomenuti: na najnapuštenijem i najzabačenijem ovosvjetskome mjestu, za jednu zajednicu čistih osjećanja, to je bila jedna velika revolucija. Jer u tom periodu, kada tadašnji narodi i države nisu ni razmišljali da rob može biti čovjek, naspram divljeg hrvanja po arenama, bičevanja na radnim mjestima i ponižavanja i omalovažavanja njihove ljudskosti, islam je društvenoj savjesti ponudio najobuhvatnije, najtačnije i najpozitivnije vladanje prema slugama.

Taj pozitivan i konstruktivan odnos prema slugama ostavio je na njih drugačiji utjecaj. Sluga koji je na principu jednakosti stekao pravo na ljudskost, umjesto da uzme mjesto pored svoga vlasnika, pa čak da se u potpunosti oslobodi, ne želi da se odvaja od svoga vlasnika. Taj proces, koji je započet sa Zejdom ibn Harisom, nastavit će se i poslije njega. Božiji Poslanik, s.a.v.s., iako je oslobodio Zejda i dozvolio mu da ide sa svojim ocem, on je izabrao da ostane sa Božijim Poslanikom! I poslije toga se sa mnogim slugama dogodilo isto. Jer su oni toliko lijepo paženi da su sebe smatrali jednim od članova porodice tog vlasnika. A i vlasnici su bili svjesni toga i pažljivo su radili da sačuvaju njihova prava. Zapravo, drugačije nisu ni mogli postupiti. Jer iako se oni danas vode vlasnicima, nije bilo moguće procijeniti ko će kome sutra biti vlasnik. Pored toga, principi su bili jaki i jasni i u stanju da tu ideju provedu:

“Ko ubije svoga slugu, i mi ćemo njega ubiti; ko ga uhapsi i prekine ga hraniti, i mi ćemo njega uhapsiti i prekinuti mu hranu!”79 Naspram ovakvih sankcija vlasnik je morao biti oprezan i pažljiv, a sam sluga bio je izvanredno (o)siguran. Sve to, i prije i poslije, bili su veliki događaji kojima se slični ne mogu naći u historiji i sačinjavaju prvi stepen onoga što je islam uspostavio u rješavanju ovog problema.

Drugi stepen postupka islama prema robovlasništvu je oslobađanje robova. Kod čovjeka, sloboda je njegov temelj. Jednog slobodnog čovjeka učiniti robom ubraja se u velike grijehe, a koristiti prihod od njega kategorički je haram. Isto kao što je prekoravao svaki pokret i odnos protiv slobode, islam je podržao i svaku uslugu i napor učinjen za slobodu. Smatra se da je oslobađanje samo polovine jednog čovjeka jednako oslobađanju polovine tijela onoga koji oslobađa od onosvjetske (džehennemske) patnje. Osloboditi roba je pitanje koje je aktuelizirao islam. Islam to na nekim mjestima smatra dužnošću, negdje vrlinom, negdje podstiče na to, a ponegdje, sporazumima i ugovorima između vlasnika i roba, ostavlja vrata otvorena za oslobađanje.

Najveći trud u rješavanju ovog problema, kao i kod svih ostalih, opet je započet i nastavljen pojavom islama. Trud i bogatstvo koje su uložili Božiji Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., i odmah zatim njihovo oslobađanje − nešto je što je svima dobro poznato.

Taj čin oslobađanja robova u samom startu obavljen je ličnim naporima i sredstvima, a zatim je postao čin oko koga se država brinula i smatrala ga svojom dužnošću. Naš pejgamber Muhammed, s.a.v.s., oslobađa zarobljenika koji poduči desetericu pisanju i čitanju i to u vrijeme kada su muslimani bili u teškoj materijalnoj krizi. U kasnijim periodima, naročito za vrijeme Omera ibn Abdulaziza, nalazi se mjesto trošenju zekjata u obliku oslobađanja robova, koji su dolazili u velikom broju sa svih strana i oslobađani iz državne blagajne. Pored toga, neke greške u vjerskim dužnostima, loši postupci i činjenje određenih grijeha donosili su sa sobom obavezu oslobađanja robova.

Zaklinjanje pa onda odstupanje od zakletve, prilikom procesa zvanog zihar, zatim prilikom ubistva, kao kazna uvijek se preporučuje oslobađanje jednog zarobljenika...:

Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba-vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba-vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba-vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.

Zbog toga što je jedno zlo poput ubistva negativno i za društvo i za porodicu ubijenog, kao vrsta saučešća u žalosti, i porodici se daje otkup (dijet), a oslobađanje roba ili zarobljenika je pravo koje zaslužuje to društvo u smislu da je obogaćeno jednim novim članom. Na osnovu ovoga, u poređenju sa jednim mrtvacem, oslobađanje jednog roba isto je kao oživljavanje jedne osobe.

Pored ovih propisa, u islamu se robovi oslobađaju i putem mukatebe i tedbira. Ovaj prvi proces, tj. mukatebe, je potpisani ugovor između vlasnika i roba, da ga oslobodi uz određenu količinu novca ili robe. Ovakvim pisanim ugovorom za slugu se otvara put ka slobodi. Iz jasnih objašnjenja Kur’ana shvatamo da je dovoljno da sluga da prijedlog za slobodu, a da vlasnik to prihvati tako što će mu sluga donijeti određenu sumu novca nakon što je stekne. Drugi način, tzv. tedbir, je kada vlasnik slobodu svoga sluge veže za određeni događaj, kao npr.: Kada ja umrem, ti si slobodan, tako što je dao riječ slugi; na taj način mu se osigurava sloboda i otvara put ka slobodi. Izvan ovdje navedenih načina, veliko i neopisivo mjesto zauzima oslobađanje robova i sluga samo radi Božije nagrade, tj. sevapa. U ranijim periodima bilo je slučajeva da je oslobođeno po sto robova odjednom samo u nadi da Allah, dž.š., pokaže Svoju dobrotu i blagodati, a također je bilo perioda kada su robovi otkupljivani i odmah oslobađani tokom mubarek (blagoslovljenih) mjeseci i prilikom mubarek dana i noći.

Ovdje se može kazati sljedeće: Koliko god da je islam otišao naprijed u oslobađanju robova i u lijepom, ljudskom odnosu prema njima, pa čak i da ih je sve odjednom oslobodio, opet je prihvatio robovlasništvo, kao što se vidi iz izvjesnih odluka donijetih na osnovu robovlasništva i u knjigama o islamskom pravu, gdje se nalaze propisi o ovom pitanju, a to nije ništa drugo već prihvatanje robovlasništva. Islam, koji je odjednom uklonio i zabranio tolika loša ponašanja i običaje, koji su čak bili ušli u krv ljudi, ne može se zamisliti da nije ukinuo i robovlasništvo. Ako je islam mogao to ukinuti, a nije ga ukinuo, zar nije sebe omalovažio?

Prije svega, treba znati da islam nije izmislio i postavio robovlasništvo, kao što nije bio nastavljač i zaštitnik toga sistema. Robovlasništvo je institucija koja nastaje putem ratova između država i naroda. Sve dok budu trajali ratovi između država, a oni će trajati sve do Sudnjeg dana, ako se ne promijeni priroda čovjeka, neće se stati na kraj ni robovlasništvu ni zarobljeništvu i to neće biti suđeno ni jednom narodu. Sada da razmislimo:

Zaratili smo sa nekom državom, i mi smo zarobili njihove a oni naše ljude. Prema tim zarobljenicima postoje različiti oblici ponašanja i odnosa, kao što su:

1. sve ih pobiti, kao što rade neki nasilnički režimi,
2. ili ih gledati i čuvati u zarobljeničkim kampovima (logorima),
3. ili im dati mogućnost da se vrate svojim zavičajima,
4. ili ih podijeliti vjernicima tako što će se brojati kao ratni plijen.

Da se sada vratimo na sve ove odnose prema zarobljenicima i da ih pojedinačno obradimo!

1. Najprije, ko je taj koji ima svijesti i sažaljenja, a da bude za to da se muškarci, žene, djeca i svi ostali kazne smrću, tj. poubijaju?! Iako su vijekovi i vijekovi prošli od kako je počinjeno nasilje nad Kartažanima..., ono je i dalje sramna crna mrlja na čelu Rimskog carstva. Buhtunnasrovo nemilosrdno ponašanje, tiranija i ugnjetavanja koja su činili faraoni, nasilničke su slike koje se ne mogu izbrisati iz memorije čovječanstva. Nema potrebe da idemo dalje. Ono što je rađeno muslimanima na Balkanu, trideset miliona zaklanih žrtava u Rusiji, hiljade ljudi koje su pobili Hitlerovi nacisti − da li ima tog čovjeka koji može sve ovo smatrati dobrim?

2. Odvratnost zarobljeničkih logora nimalo ne zaostaje za tim nasiljem. Dvadeseti vijek je bio svjedok najružnijih zarobljeničkih logora. Generalo, svi logori na Balkanu, a naročito zarobljenički logor u Sarajičiju (Edirne), toliko je pun ružnih postupaka da je ponašanje divljih životinja naspram toga − milost. Amerikanci se žale na japanske logore, a da su oni vidjeli kako su se sjekle dojke ženama muslimankama u Sarajičiju, kako im je uzimana nevinost, kako su muškarci zlostavljani tako što su jeli kore stabla da bi preživjeli, da su vidjeli nasilje u Rusiji i Azejberdžanu prema nevinim licima, oni bi sigurno ono što je činjeno u Japanu smatrali mnogo lakšim i ne bi mu pridavali veliku važnost. I Evropa i Azija su u Drugom svjetskom ratu vidjele i proživjele na najbrutalniji način uspostavljene zarobljeničke logore. Znači, koristiti i isprobavati ovaj način odnosa prema zarobljenicima nije ništa drugo do divljaštvo i svirepost, nespojivo sa sažaljenjem i ljudskošću.

3. Slanje i povratak zarobljenika u njihove zavičaje nešto je što je sa pohvalom prihvaćeno, međutim, ako oni, neprijatelji, zarobljenike uzete od nas ubijaju i ne oslobađaju, onda bi to bilo nepoštovanje nas samih. A još ako bi oni koje smo oslobodili odnijeli podatke o našoj situaciji svojim jedinicama i dostavili našu strategiju neprijateljima, pored toga što bi to bio uzrok pada motivacije u našim redovima, to bi ujedno ohrabrilo neprijatelja i ne bi bilo ništa drugo do pomoć da nas neprijatelj napadne pun odlučnosti i volje. Možda se jedna vrsta oslobađanja zarobljenika može dozvoliti samo ugovorom između dvije države, kao što je to jučer i danas način koji se često koristi i ubuduće se može koristiti, i na taj način će se u određenoj mjeri spriječiti robovlasništvo.

4. Poslije svih ovih načina, ostaje da se zarobljenici podijele onima koji su učestvovali u ratu, što je islam izabrao kao jednu vrstu prolaznog zarobljeništva. Niti ubistvo, niti sveukupno uništenje, niti zarobljenički logori i nasilje u njima, niti način kojim bi se ohrabrio neprijatelj, već način koji je iznad svega toga i koji priliči plemenitoj prirodi čovjeka!

Pored svega toga, zarobljenik u kući vjernika imat će prilike da izbliza vidi ispravnost i ljepotu islama. Lijepo i ljudsko ponašanje koje vidi u toj kući osvojit će njegovo srce, kao što se i dogodilo na hiljade takvih primjera. Zatim će sa oslobađanjem dobiti pravo i mogućnost da iskoristi sve ono što imaju za pravo i ostali muslimani. Ovim putem i načinom odgojeno je na hiljade savršenih ljudi. Počnite od Imam-i Malikovog šejha Nafija, zatim Tavusa ibn Kejsana, Mesruka i stotine ljudi među kojima je i grupa mevalija (sluga) između kojih su odgojeni mnogi imami tabiina.

Pored toga, mi smo rekli za ovu praksu da je prolazna, jer na ovaj način, i da se taj odnos ponavlja i nastavlja, temelj islama ostaje sloboda, što pokazuje raznovrsnost načina koji vode oslobađanju od zarobljeništva i uporna podsticanja vjere na mnogim mjestima na to, što također pokazuje da je robovlasništvo privremeno.

Međutim, sve dok svjetske države ne budu imale isti stav o tom problemu, u drugim slojevima će se proizvesti i provoditi robovlasništvo. Odluke koje je donio islam u vezi sa ovim pitanjem ostat će samo u krugu njegovih pripadnika − muslimana. Kao što se zna, islam je dao svoju odluku i odredio svoje principe. Oni koji rade na osiguranju svjetskog mira, odgovorni su da pripreme teren samo na ovim principima, i to da ih provedu na univerzalnom nivou. Ovo je, zapravo, jedan od načina koji određuje islam da bi se popravilo i spasilo društvo, koji nam pokazuje put ka dobru i ljepoti i koji nas vadi iz divljeg i neljudskog stanja. I načine koji prelaze svoje granice islam preporučuje budućim državnicima.

Druga stvar koja se tiče ove teme jeste da se među nama muslimanima nalaze pojedinci koji se nisu usavršili u islamu. Zapravo, naša vjera ni na jednome mjestu ne daje obećanje da će svaki njen pripadnik uspjeti uzdići se do deredže meleka. Isto kao što ima onih koji su se, držeći se čvrsto za Njegove svete principe, uzdigli do deredže meleka, također se mogu naći i oni koji su neodgovorni i u potpunosti nezreli te nisu u stanju ni sami sebe shvatiti. Kod ovakvih će se primijetiti nemarnost i nedostaci i u drugim sličnim pitanjima. Eto, takva vrsta ljudi imat će volje za robovlasništvom, i u ovom slučaju bit će sa drugima, tj. na strani onih naroda koji “proizvode” i održavaju robovlasništvo.

Ostala je još jedna stvar, a to je da su u određenim periodima sluge i robovi ostajali u rukama vjernika iako su postojali i bili poznati putevi koji vode njihovom oslobođenju. Ovo, izgleda, kao da je praksa suprotna onome što se priča.

Svakako, počevši od prvog stoljeća islama pa nadalje, u ostalim periodima, čujemo da su vjernici koristili instituciju robovlasništva. Međutim, ovdje postoje dva ozbiljna uzroka i faktora, i to jedan u vezi sa vlasnikom, a drugi u vezi sa robom ili slugom. Kao što sam malo prije ukazao na to, islam traži da u praksi osigura usavršenog čovjeka, njegovu volju, odluku i slobodu. Na osnovu toga, manjkavi i neusavršeni članovi društva ne mogu uraditi poslove usavršenih ljudi bez grešaka. Kod te vrste ljudi, dok se ne usavrše odgojem Muhammeda, s.a.v.s., donekle je normalno da se dobar odnos prema robovima i slugama neće prakticirati. Pored toga, uzeti kao povod život trojice-četverice ološa životinjskih osobina i na osnovu njih raditi na blaćenju islama − nepravedno je i bezdušno.

Drugi uzrok je u vezi sa slugama ili robovima. I u ovom slučaju praksa islama je takva da je u službi i u korist čovjeka i originalna je. Prvi muslimani su, prije svega, svoje robove ubijedili u to da su ljudi, otklonili su im surovost koju su imali prema slobodi, pokazali im puteve koji vode osnivanju porodica i navikavali ih na slobodan život sa ovdje navedenim odgojnim principima.

Običaji i navike obrazuju kod čovjeka jednu drugu prirodu. Ukloniti to i oživjeti staro stanje teško je koliko i pripitomiti divlju životinju. Robovlasništvo je takvo; i ono je jedna deformacija prirode! Popravka traži dugo vremena. Eto, to su vjernici činili.

Svaki vjernik je, izlazeći u susret svome slugi riječima “Moj brate”, podučio ga pojedinačno kako da nezavisno radi, nezavisno stiče, osniva porodicu i njome rukovodi, te ga je na to privikavao, i kada se ustanovi da nije štetan i da želi dobro, onda se rob oslobađa. A da ti ljudi, čije su mogućnosti i sposobnosti uništene, nisu najprije stavljeni u taj proces, nego da su odmah pušteni u društvo, budući da su i oni ljudi koji su tu činjenicu nosili na leđima kao “sramotu”, oni bi se naspram socioloških događanja i nepogoda osjećali izgubljenim poput riba u akvarijumu ili ptica u kafezu, i to bi kod njih probudilo osjećaj da se vrate u svoje staro stanje. Što po njih ne bi bilo nikako dobro. Zapravo, mnogi robovi koji nisu poznavali pravila života kasnije su se primjereno ponašali. Oslobađanje svih robova odjednom od strane američkog predsjednika Abrahama Lincolna završilo se povratkom mnogih robova svojim starim vlasnicima; drugačije se nije moglo ni zamisliti! Jedan čovjek koji je tokom cijelog ili jednog dijela života bio zarobljenik, navikao se da prima naređenja. Možda i da je uradio neke korisne poslove, ali zbog toga što je njime upravljano sa strane, poput mašine, ovakva jedna osoba, i da ima pedeset godina, na nivou je djeteta. On ima potrebu da nauči pravila života i sam život, da se odgoji kod nekoga ko je otvoren prema životu i koji poznaje život.

Ovaj slučaj se ne odnosi samo na robove; možda je to isti slučaj, ista bolest koja se osjeća i u koloniziranim državama, tamo gdje su dugo vremena ljudi korišćeni i dovedeni u stanje kolonije. Ako se ovim narodima ne da pravo da dugo vremena sebe odgajaju i zasnivaju svoj karakter, oni će uvijek biti iza stranih država i stranih naroda i uvijek će ih podržavati. Čak mogu kazati da je teže povratiti svijest o samom sebi jednom narodu koji je izgubio svoje karakteristike, nego podučiti zarobljenike da su i oni ljudi. Bilo kako mu drago, ja se odvojih od teme...

Eto, islam je počeo da vraća svijest o ljudskosti i ličnosti robovima, donio je ravnotežu njihovoj uništenoj duši, stavio u njihovim srcima shvatanje i ljubav prema slobodi, jednostavno isto kao da je rekao: “Traži, dat ću ti!” Zatim ga je pustio na slobodu. Odgajanje Zejda ibn Harisa kao sluge, zatim oslobađanje, onda ženidba sa jednom uglednom ženom i na kraju postavljanje na mjesto vojskovođe islamske vojske, u kojoj se nalazio veliki broj uglednih ljudi, nije ništa drugo do postepeno izvršavanje jednog planiranog cilja.

Bilal el-Habešijevo, r.a., djelovanje u prvim redovima, mjesto koje je zauzimao Huzejfeov sluga Salim, r.a., na čemu bi mu pozavidjeli i ostali muslimani, Selmanovo, r.a., ubrajanje u Ehl-i bejt Allahovog Poslanika − sve su to živi primjeri u kakvom su stanju bile sluge u islamu i muslimanskim kućama. Ovakvih primjera imamo na stotine. Međutim, da ne bi bila dosadna tolika priča u okviru pitanja i odgovora, ja ću skratiti...

Kao zaključak možemo kazati sljedeće: islam nije izmislio robovlasništvo, suprotno tome, on ga se je oslobađao tako što je pokazao puteve spasa iz njega. Zapravo, robovlasništva sigurno ne bi ostalo u tijelu veličanstvenog islama, kao što ga neki kritikuju, da nije bilo zarobljenika kao ostatka ratova i jedne grupe ljudi bijednih duša koji su ga podržali. Inače, islam je postavio svoja pravila naspram robovlasništva koje se pojavilo pred njim kao neizbježno i, čisteći ga od bijede i ništavila, nasilja i zlostavljanja, nastavio je put koji vodi apsolutnom dobru i sreći.

Isto kao što je islam započeo potpuno ukidanje pojedinač-nog robovlasništva i kao što je čovječanstvo oslobodio te vrste robovlasništva, završavam riječi uz nadu i molbu Allahu, dž.š., da se u istoj mjeri i na isti način ukine robovlasništvo država i naroda.

Tweet

Whatsapp