Šta je reinkarnacija? Da li je ona, sa stanovišta islamskog vjerovanja, prihvatljiva?

Arapska riječ tenasuh dolazi od korijena riječi nesh, što znači prelazak duše iz jednog tijela u drugo tijelo. Francuzi kao izraz za to koriste riječ metampsycose. Prema mišljenju sljedbenika ovog pravca, tijela su šabloni za duše, koje u njih uđu, a ti šabloni su poput kasarni u kojima duše žive i koje duše oživotvore. Pošto propadne tijelo u koje je duša ušla, ona prelazi u drugo tijelo, i sve tako, u jednom neprestanom krugu, odvija se promjena tijela jedne duše.

Čak se i u prvim ljudskim zajednicama nailazi na vjerovanje u reinkarnaciju. Međutim, ona je izgledala različito kod većine naroda zbog njihovih različitosti u vjerovanju, okolini i nacionalnoj kulturi. Između shvatanja reinkarnacije u starom Egiptu i reinkarnacije koja je opsihrena vječnošću u dolini Ganga postoje ozbiljne razlike. Ona naročito kod filozofa Atine, u njihovim bogatim i raznovrsnim izrazima, postaje mnogo drugačija.

Reinkarnacija je i danas, kada su se proširile različite ideje i stekla metampsihička iskustva, veoma aktuelna. Međutim, danas je to poput jednog pravca koji je sistematizirao vjerovanje iseljavanja duša. To je naročito prošireno u krugovima elite, kao reakcija na nedovoljnost materije da zadovolji čovjeka. Oni toliko pridaju važnost i pažnju tome da, kada se nekoliko njih sastane na jednome mjestu, razgovaraju samo o obliku duše i njezinoj ulozi vodiča. Također razgovaraju o temama kao što su antifizika i njezin utjecaj na fiziku, upozorenja duša, upućivanja duša ili, pak, suprotno tome, odvraćanje od Pravog Puta i odvođenje u zabludu.

Kad već govorim o ovom pitanju, neću zalaziti mnogo u historiju, niti ću govoriti o današnjim metafizičkim i metampsihičkim događajima, već želim više ukazati na izvore i uzroke reinkarnacije.

Jedan određeni krug ljudi čvrsto vjeruje da je vjerovanje u reinkarnaciju veoma staro i da je od davnina ukorijenjeno. Čak o tome postoje mnogobrojne historijske mitologije. Zbog toga se mnoge lažne priče, prenošene od Herodota, smatraju istinitim. Čak se radi na tome da raznovrsne i bogate bajke u djelima Ovidija budu izvor toga. Između toga, ima i onih koji tvrde da se to “putovanje duša” odigrava ne samo kod ljudi već i kod životinja, pa čak i kod biljaka. Prema govoru komentatora Džamkitinume, pristalice reinkarnacije vjeruju da je preseljenje duša iz jednog u drugi oblik apsolutno potrebno na nivou cijelog postojećeg svijeta. Jedan dio duša, prema njihovome mišljenju, neprekidno prelazi iz tijela ljudi u životinje, odatle u svijet biljaka i mrtvih bića i u rude, zatim sa kopnenih površina u mora, odatle se opet vraćaju na kopno i nastavljaju svoje neminovno i neiscrpno putovanje. Prelazak jedne duše iz čovjekovog tijela u tijelo drugog čovjeka naziva se u arapskom jeziku nesh, a prelazak u rude naziva se fesh.

Da li u ovome mišljenju postoji utjecaj priznavanja jednog univerzalnog shvatanja duše? Kakve to ima veze sa prelaženjem i ujedinjavanjem duša? Prije nego proširim temu, odmah ću kazati da je jako teško prihvatiti mišljenje da ove dvije ideje nisu izvor vjerovanja u reinkarnaciju. Čak Taylor kaže da shvatanje reinkarnacije ima jaku vezu sa vječnošću nezavisne duše. Prema tome shvatanju, ličenje unuka i djece na pretke biva zbog reinkarnacije, čime žele da objasne svoje ideje, a danas je to moguće odlično objasniti zakonom nasljedstva.

Govori se da je reinkarnacija najprije nastala u dolini Nila, a to se odmah može osjetiti na ružnim licima mumija u čarobnim zdanjima piramida. Ova ideja, koja je iz Egipta prenijeta u Indiju, a odatle u Grčku, dobila je takav oblik nade i utjehe za čovjeka koji želi vječnost tako da je postala “pjesma” ljudi, opsihrena, s jedne strane, magijskim govorom filozofa, a s druge strane, idejom beskrajnosti iz doline Ganga i Senda. Zatim je posredstvom kabalista, koji tumače tajna značenja Tevrata, prešla do jevreja, a odatle, njihovim znanjem, u nekoj mjeri prihvaćena u kršćanstvu. Na kraju je zahvatila jedan dio mistika, i pored toga što su islamski teolozi na svaki način ustali protiv nje. U međuvremenu, svaki onaj koji je to tvrdio nalazio je neke dokaze da bi to potvrdio. Naprimjer, kabalisti su to dokazivali Niobeovim prelaskom u mramor, kao što se govori u Tevratu, zatim prelaskom Lutove, a.s., žene u spomenik od praha i preobraženjem jednog dijela jevreja u majmune, a jednog dijela u svinje. Neki su, dajući svemu dušu, otišli dotle da su smatrali da jedan dio ljudskih duša, prelazeći u oblik biljke i životinje, upravlja tako izvanrednim i usklađenim biljnim i životinjskim svijetom.

Ustvari, nepromišljeno doći do ovakvog shvatanja i to generalizirati, ne samo sa neživim bićima i biljnim svijetom, već i sa samim čovjekom je toliko “naprezanje uma” da je sa malo razmišljanja dovoljno da se shvati da je to nemoguće.

Bez ikakve sumnje, kod neživih bića i biljaka postoji jedan program i njihova sudbina. Međutim, tražiti njihov sistem i mjerila u iskusnim dušama koje su ranije u njima boravile, koliko je smiješno, toliko je i neosnovano. Naravno da stabla i trave imaju svoj biljni život, ali to nisu nikakve ponižene ljudske duše, niti duše koje se spremaju za svoje uzdignuće i prelazak u čovjeka.

I pored tolikih naučnih istraživanja, nije pronađen nijedan dokaz ili poruka ni u jednoj biljci da njome rukovodi duša nekog iskusnog čovjeka. Također, nije prikazan još nijedan slučaj da se duša nekog čovjeka sjeća bilo čega iz biljnog ili životinjskog svijeta. Međutim, među tim tvrdnjama, jedan od glavnih temelja jeste prenošenje nekih starih stečenih podataka. Pored toga, ne znamo ništa drugo do gluposti dvojice-trojice mentalno oboljelih ljudi i nekoliko senzacionalnih vijesti.

Što se tiče Niobevog prelaska u mramor i preobraćanja Lutove, a.s., žene Etidhe u spomenik od praha, kao što se spominje u Tevratu, to se nikako ne može ubrojati u dokaze reinkarnacije. I ako bismo se tolerantno ponijeli prema tome i prihvatili vjerovanje da je duša izvađena, a da je tijelo, prema svome iskušenju, postalo prašina u ambijentu ruševina, ili da se okamenilo tako što je ostalo kao mrtvo biće ispod lave, pa takvih fosila ima toliko na sve strane ovozemaljske kugle da ih je nemoguće prebrojati. Iz arheoloških iskopina, nakon toliko stoljeća, iz pepela što su ga nakupile lave Pompea i Vezuva, trebalo je da se pojavi veliki broj okamenjenih Nioba! Danas, dok listamo te gomile koje su ostale pod ruševinama, poučno primjećujemo sramotu na njihovim čelima, život pun bestidnih djela koja su dovela do obijesti tadašnjeg čovjeka, što je izazvalo Božiju kaznu. Ovaj etnografski materijal, koji je ostavljen kao pouka da bi se sačuvala budućnost, nikako se ne može tumačiti kao reinkarnacija, jer to je tvrdnja izmišljena bez ikakvog oslonca i omalovažavanje je tih događaja.

Ako je reinkarnacija prelazak duša iz mrtvih tijela u druga tijela, onda koja je duša ušla u koje tijelo? Možda su mnoge zajednice usmrćene zbog grijeha, a tijela su im ostala okamenjena da bi bila pouka i upozorenje onima koji su došli poslije njih?

Vjerovanje u reinkarnaciju razvilo se u Egiptu, Grčkoj i dolini Ganga kao zloupotreba vjerovanja u Ahiret (drugi svijet) i kao želja za vječnošću. U Ahen − Atenovom Egiptu i Pitagorinoj Grčkoj niko nije znao za reinkarnaciju koja izaziva iskrivljavanje vjerovanja. Po Atenu, po završetku ovozemaljskog života čovjek nastavlja živjeti nebeskim životom. Prema tome, odmah kad čovjek umre, njegova duša kreće ka “velikoj sudnici” i uzdiže se do Ozirisa. Svaka duša koja dođe dotle daje račun na sljedeći način: “Došla sam do tebe bez grijeha i radila sam u svom životu sve ono čime su zadovoljni dobri robovi. Nisam prolila krv, nisam krala, nisam izazivala smutnju, nisam činila loša djela, nisam činila blud...” Onaj koji ovo kaže priključuje se Ozirisovoj zajednici. Onaj koji ovo ne kaže i čije dobro na vagi ne pretegne, baca se u pakao i tamo ga na dijelove iscijepaju anđeli kazne.

Dalje, u starim zapisima Atenove vjere primjećuje se čisto i jasno vjerovanje u temeljima te vjere, pa se kaže: “Većinu onog što Ti činiš naše oko ne vidi. O, jedini Bože, niko nema snagu kao Ti! Ti si stvorio ovu Zemlju po Svojoj volji, kada ničega nije bilo osim Tebe. Ti si izabrao mjesto svakom čovjeku na zemlji, svakoj životinji, maloj i velikoj, koja se kreće po zemlji, i svakoj ptici koja leti. Ti si Taj koji ih sve hrani. Sve što je lijepo dolazi od Tebe, i svako oko vidi Tebe u tome. Ti si u mome srcu.” Ovi podaci, koje sam ovdje naveo bez ikakvog dodatka, bili su velike činjenice priznate u Egiptu prije blizu četiri hiljade godina.

I kod Grka je vjerovanje u proživljenje i vječnost duše bilo dosta snažno. Prema mišljenju velikog filozofa Pitagore, duša koja se odvoji od tijela poslije toga ima sebi svojstven način života. Zapravo, ona je prije silaska na Zemlju posjedovala taj život. Došla je na ovaj svijet radi izvršavanja obaveza. Ako na zemlji bude činila loša djela, bit će kažnjena paklom i tamo će je anđeli kazne iskomadati, i obrnuto, ako bude činila dobra djela, stići će do visokih stepena i postići će sretan život.

Treba prihvatiti činjenicu da je tokom prenošenja podataka moguće izostaviti i pomiješati neke od njih. Ali ako pogledamo ovo što je prenijeto, vidjet ćemo da se radi o jednom te istom vjerovanju, koje je dosta slično vjerovanju u proživljenje, ali je samo izraženo na drugačiji način. Govori Platona u njegovom djelu Država ne razlikuju se mnogo od toga. Prema Platonu, “duša koja se odvoji od tijela u potpunosti zaboravlja na materijalni život i biva zauzeta samo razmišljanjem o istini. U takvom stanju, ona se uzdiže ka svijetu koji njoj odgovara, ka božanskom svijetu punom mudrosti i vječnosti. Tamo se oslobađa od svih manjkavosti, od grešaka, od straha, pa čak i od svake ljubavi za kojom je čeznula u materijalnom svijetu. Ukratko, oslobađa se od svih loših osobina ljudskog života i postiže život pun sreće sa dobrim Božijim robovima.”

Zapravo, narodi u čijem se idejnom sistemu i vjerovanju primjećuju stvari poput reinkarnacije, bez imalo sumnje su proizvod iskrivljavanja vjere.

Isto tako je kršćanstvo, kao nebeska vjera, iskrivljavanjem uzdiglo Isaa, a.s., na prijestolje Božanstva. Da nije bilo svijetlih uputa Kur’ana, naš pogled na kršćanstvo ne bi se nimalo razlikovao od pogleda na atenizam ili, pak, brahmanizam. Tako su staroegipatske, indijske i grčke vjere, poslije promjene originalnog stanja, došle u takvu situaciju da se ne mogu prepoznati. Na taj način, odnosno putem iskrivljavanja, reinkarnacija se uvukla u te vjere i sekte.

Vjerovanje u reinkarnaciju, koje je razvilo svoje korijene u Egiptu, nakon što je postalo tema epopeja s kraja na kraj Nila, ušlo je u bajke na raznovrsne načine putem plodnih umova grčkih filozofa, u obliku fantazija, i na taj način je ušlo u mitologiju cijele ovozemaljske kugle.

Indijci, koji su postali zatočenici ovog shvatanja, smatrali su da je materija Brahmanova posljednja manifestacija te su zbog toga vjerovali da je ujedinjenje duše i tijela jedan pad, neuspjeh i zlo. Naspram toga, smrt su smatrali čišćenjem od ljudskih mahana, uzrokom uzdignuća ka uspjehu i metafizičkom transu te dostignućem istine. U najvažnijoj knjizi hinduizma, Vedanti, kaže se da je duša dio Brahmana i da ona odslikava stanje jedne iskre koja prelazi iz jednog oblika u drugi sve dok ne stigne do svog pravog stanja i da se neće dotad spasiti muka i teškoća. Duša svoj cilj, “sveto znanje”, postiže tako što se očisti od egoizma i svih loših djela te tako “trči” ka Apsolutnom Obožavajućem, isto kao što rijeka teče ka moru. Kada se obistini “sastanak”, postiže se potpuni spokoj i mir, kao što je slučaj sa nirvanom u budizmu. Pored toga, dok je duša, u budizmu, smirena i nepokretna, u brahmanizmu je ona aktivna.

Vjerovanje u reinkarnaciju kasnije prihvataju i pojedini jevreji. A zatim se reinkarnacija probila u aleksandrijsku crkvu i neke druge manastire putem kabalista, da bi na kraju bila unesena među muslimane putem gulat-i šie (radikalnih šiija), makar to bilo i u maloj količini. U svim narodima, i starim i mladim, koji vjeruju u reinkarnaciju primjećuje se jedna zajednička ideja, a to je hulūl i ittihād83. Na isti način su prihvaćeni Ahen-Aten u atenizmu, Brahman u brahmanizmu, Uzejr, a.s., u judaizmu, Isa, a.s., u kršćanstvu, Alija, r.a., u gulat-i šiiji; kod svih njih je učinjena jedna univerzalna greška i svi su se oni ujedinili na istoj liniji zablude i propasti.

Izvan ovih ovdje primjera, postoje neke izjave mistika koje kao da ukazuju na reinkarnaciju, ali one su pogrešno tumačene i “pomiješane” od strane zlonamjernih osoba ili su to sami izrazi, neka vrsta simbola, koji se trebaju protumačiti.

Ulema, učenjaci ehl-i sunneta, od učenjaka hadisa do učenjaka islamskog prava, sve do komentatora Kur’ana i mutekellimina − svi imaju isti, zajednički stav: da je reinkarnacija suprotna duhu islama. Vjerovanje u reinkarnaciju (metampsihozu) odbijeno je u islamu, jer svaki čovjek živi po svojoj sudbini, umire kada mu je suđeno, biva proživljen prema svojim djelima, zatim biva pojedinačno ispitan za svoje postupke i na kraju biva kažnjen ili nagrađen, odvojeno od ostalih, prema svojim grijesima ili dobrim djelima.

Mislimo da je korisno da navedemo slijedeće stavove da bismo jasno objasnili ovaj problem. Naravno, u svjetlu dolje navedenih podataka, nemoguće je prihvatiti vjerovanje u reinkarnaciju.

1. Sa aspekta oživljenja, svaka osoba će odgovarati i biti pitana prema svojim djelima. Prema tome, kako će biti oživljena i kako će biti kažnjena ili nagrađena duša koja je ušla i izišla u hiljade tijela?
2. Ovaj svijet postoji radi ispita. Taj ispit se odigrava na temelju vjerovanja u neviđeni svijet. Duša, koja živi u obliku nekog nižeg stvorenja, kao kažnjena zbog svojih loših djela, kada dobije priliku da prijeđe u drugo tijelo, tada bi se izgubila ta njezina osobina tajnosti i nevidljivosti. Pored toga, prilikom redovnog prelaženja iz jednog u drugo mjesto, ona će osjećati muke i teškoće, što samo po sebi ugrožava ideju o reinkarnaciji i znači uništenje nje same.
3. Da bi svaka osoba postigla apsolutnu sreću, ako treba da prođe kroz ova mnoga mučna i teška iseljenja duša, onda je Allahovo, dž.š., obećanje nagrade za dobročinioce i kazne za nasilnike nepotrebno, a takvo nešto za Allaha, dž.š., je apsurdno i neosnovano.
4. Kur’an i ostale nebeske Objave govore da će biti duša kojima će biti oprošteni njihovi grijesi te zbog toga, po njima su beznačajna i nepotrebna duga i mukotrpna putovanja duša da bi im bilo oprošteno. A Beskrajnoj Milosti doliči i takvo nešto! Buda je, valjda, pronašao, spokojnije od mukotrpnog putovanja, nirvanu koja je smirenost i inertnost te zbog toga poziva mučenike brahmanizma u horizonte tog spokoja i mira. Kod nas, muslimana, nema grijeha koji se ne može oprostiti. Allah, dž.š., obećava da će oprostiti grijeh svakome ko se pokaje. Što se tiče toga, ne gleda se količina grijeha, a isto tako, osoba može biti u grijehu sve do posljednjih minuta svoga života tako da jedan grješnik koji je proveo cio život u nepokornosti Allahu, dž.š., može steći Allahovu, dž.š., milost samo sa jednim sahatom čistog života.
5. Reinkarnacija, kao dugo i umorno putovanje duša radi uzdignuća, suprotna je Allahovoj, dž.š., milosti i Njegovim darovima. Jer On, kada poželi, može da nešto što je najobičnije i najniže pretvori u čisto zlato i da ga učini najdragocjenijim. A to je Njegovo posebno davanje i posebno dobročinstvo.
6. Među onima koji su slijedili vjerovjesnike bilo je onih čiji je život u početku bio pun zlih djela. Ti ljudi su se, poslije prljave prošlosti, toliko uzdigli na visok stepen da su nadmašili mnoge evlije (dobre ljude). Takvih slučajeva je toliko mnogo da je nemoguće tvrditi suprotno. Ovakvo dostignuće do vrha savršenosti u jednom potezu i jednom trenutku pokazuje nam Allahovo, dž.š., dobročinstvo, a isto tako ukazuje i na to da je nepotrebno iseljavanje duša da bi se postiglo univerzalno uzdignuće.
7. Prihvatiti činjenicu da svako tijelo ima svoju dušu znači vjerovati u Allahovo, dž.š., beskrajno stvaranje, čija je moć beskrajna. Umjesto toga, vaditi i uvoditi otpuštenu dušu u mnoga tijela, iza sebe krije pripisivanje nemoći Beskrajnoj Moći, Allahu, dž.š., što znači da ni sa ove tačke gledišta vjerovanje u reinkarnaciju ne odgovara razumu.
8. Izvan toga, zar nije trebalo da se pojavi određeni broj znakova koji bi ukazivali na život proveden u drugom tijelu, makar kod nekoliko miliona stanovnika od četiri milijarde sveukupnog stanovništva na Planeti? U najmanju ruku, zar nije trebalo da se makar kod nekoga primijeti stečena univerzalna kultura od tolikog broja dolazaka na ovaj svijet? Da se čak od hiljadu stanovnika samo kod jednoga pojavilo to, kolika bi ta cifra bila, da bi na svakom koraku bilo neophodno da se susretnemo sa nekoliko takvih ljudi? Zar tako ne bi trebalo da bude? Međutim, gdje su oni...?
9. Pored toga, zar ne bi svaka osoba, u svakom sloju društva, trebalo da se pokaže sa svojim stečenim sposobnostima odmah nakon što napuni tri-četiri godine? Da li se može pokazati makar jedan događaj koji govori o tome? Iako se kod nekih genija i onih koji su obdareni inspiracijom mogu primijetiti neka natprirodna djela, ipak je to proizvod nebeske podrške ili veličanstvene pameti koja shvata stvari i događaje, a ne upotrebe onog znanja koje je svima poznato. Do sada se izvan dva-tri slučaja mentalnih bolesnika sa nekim besmislicama i dva-tri senzacionalna podatka koje su objavile neke novine, nije dokazalo da je jedna duša živjela u dva tijela, i o tome nema dokaza koje bismo mogli spomenuti.
10. Kod ostalih živih bića, do sada nije otkriven nijedan znak ljudskih funkcija. Međutim, duša koja je stekla neke osobine u prvom tijelu, koliko god živjela nisko, neka živi, trebala bi da prisili granice svoje prirode i da se kod nje pojave neki znaci nezadovoljstva. Pored toga što danas istraživanja na polju botanike mnogo napreduju, dosad još niko nije naišao na bilo kakvu čudnovatu stvar koja daje znak da postoji reinkarnacija.

U zaključku možemo kazati da je reinkarnacija kao vjerovanje bila zabluda i stranputica prijašnjih naroda. Također, i danas ona nije ništa drugo do prijevara nečistih duša i šejtana i nema nikakve istinitosti kod ljudi, osim kod onih kojima oni rukovode. Da, u riječima onoga koji je najtačnije govorio kaže se da šejtan kruži po našim venama poput krvi i da ima utjecaja na srce i mozak. Na taj način možemo bolje shvatiti pravo lice besmislice zvane reinkarnacija.

Zapravo, jedno ovakvo sujevjerje, koje se ne oslanja ni na kakvo iskustvo, koje nema logični oslonac i koje, naročito, nema podrške u Objavama, sa aspekta stvaranja najčasnijeg bića − čovjeka, ne može se ni zamisliti kao nešto u šta treba vjerovati.

A On, Allah, dž.š., sve najbolje zna.

Tweet

Whatsapp