U Kur’an-i kerimu je objavljeno da potpuna volja (irade-i kullijje) pripada samo Allahu, dž.š., i nikome drugom. Pored toga, poznato je da je i čovjeku data djelimična volja (džuz-i irade). Ako je to tako, kada čovjek počini grijeh, da li ga je počinio sl

Formula ovog problema ukratko glasi: u čovjekovoj ruci (vlasti) postoji volja. Mi to možemo nazvati i djelimičnom voljom, ako želimo i ljudskom voljom, a i sposobnošću čovjekovog djelovanja (stjecanja). Allahovo, dž.š., stvaranje svega možemo nazvati potpunom voljom, snagom stvaranja ili moći, ili, pak, voljom i upravljanjem svim događajima. Sve su to Allahova, dž.š., svojstva. Ako se problem uzme u obzir u pogledu Allaha, dž.š., stječe se utisak kao da On prisiljava čovjeka tako što sve biva kao što On hoće, i onda se, u takvom slučaju, javlja fatalistički stav. Kada se problem obradi sa aspekta čovjeka, onda čovjek radi svoje poslove po svojoj volji; tada se javlja mišljenje mu’tezilija u smislu: “Svako je stvoritelj svoga djela.”

U vasioni, sve što se događa − stvara Allah, dž.š. Ono što se nalazi u pitanju kao “potpuna volja” zapravo je ta činjenica. Čak se u Kur’anu kaže:

Allah je stvorio i vas i vaša djela, koja dolaze do vas. Stvoritelj i vas i vaših djela je samo Allah, dž.š.

Naprimjer, ako proizvedete neki auto ili ako sazidate kuću, sve te poslove stvorio je Allah, dž.š. I vi i vaša djela pripadate Allahu, dž.š. Međutim, u svim tim poslovima, ima jedna stvar koja pripada vama, a to je trud i pristupanje. To je jedan obični uvjet i prost uzrok, isto kao dotaći prekidač električne mreže koja će osvijetliti cio svijet. U ovom slučaju, isto kao što ne možete kazati: “Nemam ništa sa tim i nemam nikakav utjecaj”, također se ne može kazati da cio posao pripada vama. Djelo u potpunosti pripada Allahu, dž.š. Međutim, Allah, dž.š., stvarajući ta djela za vas, prihvatio je vašu djelimičnu reakciju kao jedan običan uvjet i na osnovu toga je sačinio ono što je uredio.

Naprimjer, ovaj električni mehanizam u ovoj džamiji stvorio je Allah, dž.š., i doveo u takvo stanje da može da radi. Ponovno osvjetljenje te džamije kao aktivnost pripada Allahu, dž.š. Dobiti svjetlost od toka elektrona i osvijetliti džamiju su, same po sebi, radnje, i one pripadaju Allahu, dž.š., Koji je Svjetlost svih svjetlosti, Izvor i Stvoritelj svjetlosti i Oblikovatelj svjetlosti. Međutim, prilikom osvjetljenja džamije, i vi imate svoje pristupanje i radnju, a to je samo da dotaknete dugme koje je Allah, dž.š., odvojio za tu namjenu u tome mehanizmu. Daleko iznad vaše volje i mogućnosti, dužnost tog mehanizma da osvijetli u potpunosti pripada Allahu, dž.š.

Da navedemo još jedan primjer. Zamislimo mašinu koja je pripremljena, koja radi i kreće se, a vaša je obaveza samo da dotaknete dugme da biste je pokrenuli. Dati pokret toj mašini je nešto što je svojstveno Biću koje ju je napravilo. Na osnovu toga, taj mali pristup koji je dat čovjeku nazivamo trudom ili “djelimičnom voljom.” A ono što pripada Allahu, dž.š., nazivamo “stvaranjem”, i na taj način pred nama se javlja podjela volja:

a) potpuna volja i
b) djelimična volja.

Zapravo, ono što nazivamo voljom znači: nešto željeti, a to u potpunosti pripada Allahu, dž.š. Kao što je rečeno u Kur’an-i kerimu:

Izvan Allaha niko od vas ne može željeti, − Allah, uistinu, sve zna i mudar je!

Nemoj da pogrešno shvatiš ovu stvar! Mi, razmišljajući ovako, ipak kažemo: “I rob ima svoju slobodnu volju koliko može jednim prstom nešto dotaknuti”, i na taj način se udaljavamo od determinizma, koji je, u potpunosti, prisila. A također, govoreći da je Allah, dž.š., stvorio djelo, dokazujemo da ne razmišljamo kao pripadnici heretičkog pravca mu’tezilija ili kao racionalisti. Na taj način ni u Božanstvenosti ni u Gospodarenju Allahovom, dž.š., ne pripisujemo Njemu druga ili sličnog. Allah, dž.š, kako je, kao Biće, jedan, tako je i u Svojim djelima jedan, i radi ispita i iskušenja i njima sličnih tajni i mudrosti prihvatio je kao običan uvjet postupke čovjeka.

Da bi se ovaj problem još više osvijetlio, želim dati primjer kojeg je naveo jedan velikan govoreći o ovoj temi. On kaže: “Ako, njegovom željom, uzmeš u naručje neko dijete i ono ti kaže: “Odnesi me na to i to mjesto”, zatim ga ti odneseš tamo, a ono se tamo prehladi i razboli se i kaže ti opirući se: “Zašto si me doveo ovamo?” naravno da za takvo nešto nema pravo − jer je samo to tražilo. Još, dodatno tome, možeš mu udariti dvije ćuške i reći: “Sam si tražio.” Sada, u ovom slučaju, da li može da se negira volja djeteta? Naravno da ne može, jer je ono samo to tražilo i željelo, ali si ga ti odveo tamo! A ni dijete se nije samo razboljelo!

Možda se za time pojavila samo njegova želja. Na osnovu toga, ovdje se odvajaju onaj koji je dao bolest, onaj koji je tamo odveo dijete i onaj koji je tražio takvo djelo. Mi na sudbinu i na slobodnu volju čovjeka gledamo ovakvim razmišljanjem i u ovakvom smislu!!

A najbolje zna Onaj koji je sve odredio.