Aspekti dostavljanja vjere u odnosu na Allaha, dž.š., i na stvorenja

Aspekti dostavljanja vjere u odnosu na Allaha, dž.š., i na stvorenja

Misija naređivanja dobra i odvraćanja od zla poduzima se isključivo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva i na način koji je odredio Uzvišeni Allah kako bi se ljudima zaštitila i dala njihova prava.

Odgovornost dostavljanja vjere i upućivanja u islam je obaveza svakog pojedinca prema njegovom Gospodaru. Pojedinac treba vjerovati da je zadužen ovom zadaćom i nastojati je treba ispuniti onako kao što nastoji ustrajno obavljati namaz. Posebno se treba posvetiti pažnja ovome s obzirom na zanemarivanje zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla koje je obuhvatilo sve aspekte života. Ova veličanstvena zadaća zauzima istaknuto mjesto među ostalim ličnim obavezama, jer nije moguće govoriti o namazu, zekatu i hadžu ukoliko se ona ne ispuni. Naročito u ovim mračnim vremenima u kojima se promoviraju nevaljalštine a sprečava činjenje dobra, čime cjelokupni ummet snosi dio odgovornosti za trenutno stanje.

Ne znam da postoji misija koja nadilazi ovu u sadašnjem vremenu, pa zbog toga smatram da će osoba koja posveti svoj život njoj biti počašćena i uspješna Allahovim, dž.š., dopuštenjem i darivanjem na oba svijeta. Svako je dužan ispuniti ovu misiju, koja mu je povjerena, bez obzira da li će to učiniti govorom, kojim će nastojati urazumiti ljude, ili pisanom riječju i djelima. Neka je obavlja na način na koji smatra da je odgovarajući s tim da je neophodno da namjera bude postizanje nagrade kod Uzvišenog i daleko od želje za ostvarenjem bilo kakvog političkog cilja. Poznato je da će utjecaj i kontinuitet djela ove vrste biti određen mjerom u kojoj su bila iskrena i uzdignuta iznad želje za političkom moći. Uzvišena misija dat će svoje plodove samo ukoliko bude izvršavana s potpunom iskrenošću, a onaj koji nije bio iskren iskusit će žestoke posljedice na budućem svijetu. Zbog svega navedenog, onaj koji se bude bavio ovom misijom - naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla - treba biti ispunjen sadržajem kojeg u sebi nosi hadis:

مَنْ قَاتَلَ لِتَكُونَ كَلِمَةُ اللهِ هِيَ الْعُلْيَا فَهُوَ فيِ سَبِيلِ اللهِ عَزَّ وَجَلَّ

“Onaj koji se bori da Allahova riječ bude gornja taj je na Allahovom, dž.š., putu.”[1] - tj. svaka borba - ulaganje napora na Allahovom putu treba imati za cilj uzdizanje Allahove riječi bez ikakvih drugih primjesa. Nije bitna priroda djelovanja jer se može graditi kuća, škola, dom za studente ili bilo koja druga institucija, koju u budućnosti mogu iziskivati potrebe vremena, važno je da u tome bude sadržana osnova koja će priličiti ostvarenju ove svete zadaće.

Uspostavljanje institucija i misionarskih centara treba popuniti duhovnu prazninu omladine, vratiti joj osjećaj za izvorni identitet i iskonsku čistotu pa tako spriječiti uvlačenje nevjerstva, haosa i terora u naše redove. Svaka inicijativa koja jača ummet na Allahovom putu je u svojoj biti slabljenje snage i odlučnosti nevjernika i anarhista. To je jedini način njihovog zauzdavanja - na idejnom, naučnom i praktičnom planu, odnosno njihovog cjelovitog uklanjanja sa scene, uz Allahovo, dž.š., dopuštenje.

Također trebamo skrenuti pažnju na ovo jer, ukoliko ne popunimo prazninu i ne obznanimo istinu u lice nevjerstvu, teroru i haosu koliko god možemo i dok im ne kažemo: “Ovo je zatvoren put kojim ne možete proći!”, žrtve u borbi koje su podnijeli naši preci kako bi se suprotstavili Rusima, Grcima, Francuzima, Englezima i njima sličnim krstaškim vojnama da bi zaštitili granice naše zemlje, neće imati nikakav smisao. A oni su svoje grudi izložili mecima, topovima i oružju neprijatelja i dali na stotine hiljada šehida. Pa, ukoliko se na ovaj način ne odnosimo prema svijetu nevjerstva, terora i haosa, njihova žrtva neće imati nikakav smisao. Ovo kažem uzimajući u obzir i naš budući život, jer će nas Uzvišeni Allah nagraditi za svako naše dobro djelo, pa neka je i neznatno.

Naravno, ukoliko širom otvorimo vrata lošem moralu, destruktivnim idejama i tome sličnim formama pokvarenosti, šta ostaje kao smisao borbe i žrtvovanja naših predaka? Zar naši postupci nisu omalovažavanje krvi koju su prolili ovi časni ljudi - šehidi?

Neće se omalovažavati krv tri stotine hiljada šehida, muškaraca i žena, koji su dali svoje živote i imetke na Čanakalama. Stradalo je i dvije stotine hiljada šehida pred Rusima, koji su razarali zemlju i ubijali ljude u Palandokenu[2], te pred Ermenima, koji su prekršili ugovor i zabili nam nož u leđa. Svojom krvlju šehidi su ispisali svjedočenje Jednoće Gospodara na snijegu koji pokriva visoke planine.

Ne, neće se omalovažiti krv koju su prolili! U suprotnom će nas žestoko tužiti Nene Hatun[3], Sutću Imam[4] i hiljade njima sličnih junaka. Kako da se oslobodimo ove iznimne odgovornosti? Moramo pokazati sličnu odvažnost na putu pozivanja u vjeru i manifestirati odlučnost koju su oni pokazali uz potpuno zadovoljstvo i želju za žrtvom u sprečavanju stranih neprijatelja da stave svoja stopala na tlo naše zemlje.

Sadržaj žrtve u borbi između našeg i njihovog vremena je različit po svojoj vrsti. Naši preci su koristili oružje u borbi protiv istog oružja koje su oni koristili - što je i bila njihova obaveza. Mi se danas moramo suprotstaviti svojim neprijateljima metodama i načinima koji oni koriste... Ovo je jedini i najsigurniji put kojim čuvamo krv koju su prolili naši preci kako ne bi bila uzaludno prolivena.

Kao musliman dužan si, kako bi pratio okolnosti i metode trenutne borbe i sučeljavanja, a u cilju uzdizanja islamske misli i oživljavanja radosti ibadeta - robovanja Allahu, graditi pored tekija i drugih mjesta za zikr institucije koje će imati istu ulogu kao u prošlosti. Nužno je pohititi i dati mladim naraštajima te institucije gdje će moći ispuniti svoj unutarnji svijet duhom islama i osjećajem za njega. Tada će biti jasno da generacija kojoj su uskraćeni ovi duhovni sadržaji nije u stanju poduzeti bilo kakav pozitivan i konstruktivan korak u svojoj stvarnosti. Odgoj ličnosti koje će biti izrazito efektivne i dinamične zavisi od individualne želje i truda koje ulaže pojedinac u navedeno. Ukoliko se bude ulagao veliki napor i slijedio precizno utvrđen i postavljen sistem usmjeravanja u jednoj generaciji, možda će se u njoj pojaviti osobe slične imamu i pobožnjaku Gazaliju, Šejhu Nakšibendu, Mehmedu Fatihu, Javuz Selimu ili Farabiju, Ibn Sinau, Muhjiddinu Arebiju i našem prvaku Dželaluddinu Rumiju - ličnostima koje su bile blistave zvijezde islamske misli i velikani među evlijama.

Ništa neće spriječiti cvjetanje mirisnih cvjetova ove vrste u našim baščama, samo je neophodno da baščovan valjano obavlja svoj posao i uloži maksimalan napor na tom polju.

Druga dimenzija “naređivanja dobra i odvraćanja od zla” jeste da se navedeno mora poduzimati radi zajedničkih prava u kojima uživaju svi ljudi, što je ujedno obaveza koja izvire iz samog društvenog života. Ostvarenje islamskog morala i misli koja se treba osjećati i živjeti svrstava se u okvir ove društvene obaveze. Kao što postoje nepromjenjiva pravila koja musliman primjenjuje u svom svakodnevnom životu na tržnici i drugdje, tako i ova odgovornost ima prava koja se moraju ispoštovati među pojedincima što je opet obuhvaćeno općom odgovornošću. Sada ćemo navedeno pobliže objasniti.

Islam sadrži posebna moralna načela u trgovini i ekonomiji pa je obaveza muslimana svoj ekonomski život i kupoprodaju uspostaviti u okvirima ovih načela morala. Nije mu dozvoljeno poslovati s kamatom niti kroz monopol - kao što mu nije dozvoljeno ulaziti u vjerom zabranjeno poslovanje. Obaveza mu je ostati daleko od svega što je suprotno islamskom moralu - kao što je protekcionizam i dokidanje srednjeg sloja. Musliman postavlja mjerila i ravnotežu u svim svojim poslovnim poduhvatima. Sve što je izvan okvira koje islam postavlja smatra se nedozvoljenim muslimanu. Njegov je zadatak da živi stabilan ekonomski život a napori koje ulaže u tom pravcu su mu dužnost. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla vezano je i za ovaj aspekt.

Ovim se zadaje presudni udarac kamatnom poslovanju, monopolu, crnom tržištu i sličnim negativnim pojavama u ekonomskom životu koje neće pronaći prostor u društvu s obzirom da ih vjera isključuje iz društvenih tokova i razvoja samog poslovanja.

Dakle, islam, kao i svaki drugi sistem, ima svoja pravila u svim aspektima života: trgovini, porodičnom životu, društvenim relacijama... Naprimjer po pitanju porodičnog života uvjet za sklapanje braka je pripadanje islamu - a preko toga se produžuje ljudski rod. Nema mjesta za blud i razvrat u sredini u kojoj se živi islam, jer su to opake i razarajuće bolesti koje uništavaju temelje društva, a islam se suprotstavlja svakom faktoru koji ugrožava društveni život.

U okviru same porodice određene su relacije kojima su međusobno povezani članovi porodice. Otac, majka i djeca imaju svoj status određen islamom. Islam je izrazito precizan kada se radi o zaštiti i brizi o porodici. Svakoj ideji koja želi ugroziti sigurnost porodice islam se žestoko suprotstavlja. Nije nepoznato da je upravo ova briga osnovni uvjet očuvanja strukture porodice i zaštite potomstva od propasti.

Vjernik, kao što se iz ovoga vidi, prilikom nastojanja da uspostavi naredbe islama u svom privatnom životu i u odnosima s ljudima oko sebe, u biti nastoji udaljiti sve ono što islam zabranjuje - kako u privatnom životu tako i u društvenim odnosima. Ovo je jedna od metoda naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

Dakle, vjernik kroz okvire ovih metoda, primjenom ličnih obaveza, ispunjava svoj život vrijednostima i pokušava to isto učiniti i društvu u kojem živi. Tada se može govoriti o čovjeku vrlina u smislu da je to potpuna osoba koja gradi društvo vrlina koje proizlaze iz stila življenja ovih moralnih ljudi i moralne zajednice - ummeta. Sljedeća etapa je kompletan svijet uspostavljen na vrlinama, svijet koji će se sastojati od zajednica i naroda koji navedeno nose u sebi. Svijet iščekuje da vjernik prezentira ovu prelijepu i ukrašenu tkaninu u stvarnosti. Uspostavljanje navedenog ovisi o djelovanju, naređivanju dobra i odvraćanju od zla. Pojedinci u svijetu koje želimo i nadamo se izgraditi hrle kako bi jedni drugima bili korisni a zajednica - ummet želi svijet pretvoriti u džennet svim zajednicama koje u njemu žive. Natjecanje u vrlinama je osnova na kojoj počiva ovaj svijet. Društvo i svijet u kojem se natječe u vrlinama je svijet u kojem dominira “mi”, a ne “ja”. Potisnuta je sebičnost koja se najbolje vidi u riječima pjesnika: Ako ja umrem od žeđi, neka nikada kap kiše ne padne... Zakopan je čisti individualizam koji nikada više neće moći ustati. Duh koji će dominirati kazat će: Ako neko mora od žeđi umrijeti, neka to budem ja... Ovo društvo može doživjeti razvoj i dati doprinos pa da svi ljudi žive sretni - i ja sam ću sreću pronaći - makar bio posljednji koji je pronađe. Ovo je ideja koja treba sve obuhvatiti i povezati međusobno sve pojedince. Osjećaj prijateljstva i ljubavi treba prožeti sve odnose, u toj atmosferi svi trebaju živjeti a mržnja i zloba trebaju biti zaboravljeni.

Istina je da spomenuti govor izvire iz časne islamske ideje koja je okosnica naše duhovne strukture. Kada ljudi shvate ovaj sistem vrijednosti i duhovno mu se kroz djela okrenu, manifestirat će se svijet vrlina u onoj mjeri u kojoj ih oni žive.

Osnovni uvjet je da čitav svijet shvati ovaj rezultat, razumije ga i vidi u stvarnosti što se dešava kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Ova zadaća iščekuje, na nivou pojedinca, porodice i društva, blagoslovljene ruke koje će je ponijeti.

[1] Buhari, Nauka, 45; Džihad, 15; Muslim, Imaret, 149-151; Tirmizi, Vrijednost džihada, 16.
[2] Brdo kod grada Erzuruma
[3] Simbol junaštva žena Turkinja, koja je s iznimnom odvažnošću branila zemlju u redovima osmanske vojske u ratu poznatom kao rat 1293. hidžretske godine. Rođena je u Erzurumu gdje je i preselila na ahiret 22.5.1955. u 98. godini života. Ukopana je na Aziziji - mezaristanu šehida.
[4] Osoba koja se među prvima uključila u oslobodilački rat i prva otvorila vatru iz oružja na francuskog vojnika koji je napao pokrivenu ženu 13.10.1919. godine.