Dostavljanje vjere je najvredniji dar

Dostavljanje vjere - teblig je cilj našeg postojanja

Ukoliko želimo uporediti obavljanje zadaće dostavljanja vjere i međusobnog razmjenjivanja poklona, trebamo iznijeti sljedeće činjenice. Ljudi darivaju jedni druge u različitim prigodama i veseljima. Nema sumnje da prije samog darivanja ljudi pažljivo promisle šta priliči i odgovara osobi koju žele darivati. Ovo je uobičajeno i korisno u isto vrijeme jer se može spojiti između zadovoljenja potrebe i osiguranja ljubavi koja se želi postići. Isti je slučaj prilikom posjeta koje obavljamo u društvenom životu i između ljudi s kojima dijelimo usmjerenje. Neophodno je biti pažljiv u odabiru onoga što će se pred njih iznijeti u gostoprimstvu u istoj mjeri u kojoj se mora biti pažljiv prilikom odabira darova.

Ne smijemo zaboraviti da je čovjeku danas najpotrebnija lijepa riječ i prigodan savjet. Tako je u naše vrijeme najvredniji dar upravo naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Ovo je najprije neophodno i nužno, ali ako želimo na najbolji mogući način obaviti ovu zadaću, trebamo poznavati ličnost ili ličnosti kojima se obraćamo i izvršiti detaljnu analizu njihovih stvarnih potreba. U suprotnom ćemo biti poput onoga koji pokušava navući na osobu odjeću koju ova ne podnosi, koja joj se ne sviđa i ne priliči joj, čak i kada se radi o najskupljoj i najkvalitetnijoj odjeći. Uprkos činjenici da je ovo poznato, često se dešava i ostavlja neželjene posljedice. Nema koristi da osobu koja je pritisnuta pogrešnim idejama i različitim stranputicama uzdigneš na nebeske visine prije nego što ispraviš kriva poimanja kojima je pritisnuta. Kako da zasjaju nebeske zvijezde na ogledalu bića koje živi srcem prekrivenim oblacima i dušom koju je gusta magla prekrila? Zbog toga je detaljna analiza potreba bilo koje osobe najvažnija stvar ukoliko želimo da naš govor ostavi traga na njoj i da dijalog koji vodimo bude produktivan. Samo se tada može desiti da duša zatreperi i da to bude uzrokom prihvatanja upute. Možda će žalost koju osjećaš i uzdasi koji se otimaju u bolu zbog stanja u kojem je osoba biti povodom da se ona duhovno ispuni i njene nematerijalne potrebe zadovolje. Nema vrednijeg dara od uzdaha i povika ispunjenih tugom koji se upućuju u formi lijepe riječi, a koja vodi onome što je ispravno. Možda će upravo ovi povici biti povodom da se u budućnosti zaustave pogrešni postupci i uz lijepu riječ biti vodiljom prema Pravome putu, istini i ustrajnosti u vjeri. Dar koji je povod da se osoba u grijesima usmjeri prema dobrim djelima jeste upravo naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Mislim da je upravo taj dar najvredniji.

Oduljila se opsada Hajbera, a nije polučila nikakve rezultate, jer su Jevreji Hajbera pružali žestok otpor. Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:

لَأُعْطِيَنَّ الرَّايَةَ أَوْ قَالَ لَيَأْخُذَنَّ الرَّايَةَ غَدًا رَجُلٌ يُحِبُّهُ اللهُ وَرَسُولُهُ أَوْ قَالَ يُحِبُّ اللهَ وَرَسُولَهُ يَفْتَحُ اللهُ عَلَيْهِ

“Dat ću bajrak - zastavu sutra” ili je rekao: “Uzet će bajrak sutra čovjek kojeg voli Allah i Njegov Poslanik” ili je rekao: “...koji voli Allaha i Njegovog Poslanika i kojem će pobjeda biti darovana.” Ovo je bila radosna vijest koju su čuli plemeniti ashabi i svi su iščekivali i nadali se da će biti počašćeni ovim stepenom. Treba znati da su inače davali prednost drugim vjernicima nad sobom u svim drugim stvarima. Čak je jedan od njih na samrti odbio piti vodu koju su mu donijeli dajući prednost drugima, govorio je onome koji ga je ponudio: “Teško tebi, zar da pijem, a oko mene ranjeni ljudi žedni? Dadni njima, kojem god hoćeš. Ako se treba dati prednost nekada, to je sada!” Preselio je žedan.[1] Toliko su sebe žrtvovali da su sve od sebe davali bratu vjerniku iz ljubavi i poštovanja. Međutim, govor koji je potekao iz usta plemenitog Poslanika, s.a.v.s., na taj dan bila je radosna vijest o ljubavi Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., prema spomenutoj osobi. Niko nije želio da ga zaobiđe ova počast i nikome nisu davali prednost u tome.

Ukratko kazano, svi su željeli da budu počašćeni ovim stepenom, pa je čak Omer, r.a., poznat po svojoj prirodnoj čestitosti, rekao: “Nisam poželio da budem zapovjednik, osim na taj dan i ispunio sam srce nadom da ću biti izabran!”[2] Razlog je u tome što se garantira ljubav Allaha i Njegovog Poslanika toj osobi i zbog toga plemeniti ashabi nisu mogli oka sklopiti u iščekivanju jutra u mislima na koga će se radosna vijest odnositi i ko će ponijeti bajrak na taj dan. Rano ujutru u nestrpljenju su čekali da se kaže ko će ponijeti bajrak, pa su mnogi pohitili na sabah-namazu u prve redove iz kojih su očekivali da će biti onaj koji će bajrak ponijeti nakon obavljenog namaza. Nakon namaza oči su se zaustavile na plemenitom Poslaniku, s.a.v.s., očekivajući odgovor na njihovu zapitanost, odgovor koji će poteći sa časnih usta. Kako da ne očekuju da s njegovih časnih usana začuju ime najsretnijeg čovjeka na ovome svijetu!? U trenutku kada su emocije dostigle svoj vrhunac i kada je došlo vrijeme da saopći radosnu vijest, Poslanik, s.a.v.s., upita blagim i sažaljenjem ispunjenim glasom:

أَيْنَ عَلِيٌّ

“Gdje je Alija?” Shvatili su da je ta osoba Alija, r.a., ali ih nije nada napustila jer su vidjeli da je odsutan naš prvak Alija zbog bolesti koja je mučila njegove oči. Odgovorili su Poslaniku, s.a.v.s., vodeći se ovom nadom: “Tamo je, leži bolestan!” Poslanik, s.a.v.s., ga pozva i obrisa časnim prstom njegovo oko, nakon što je prst stavio u časna usta, oko u tom trenutku ozdravi i naš prvak Alija, r.a., nikada više u životu nije osjetio bol u njemu.

Tako je bajrak pronašao svoj put do sretnika koji će ga ponijeti. Naš prvak Alija, r.a., ga uze i zaputi se prema Hajberu. Zaustavi se i vrati kod Poslanika, s.a.v.s., s pitanjima. Zašto se borimo protiv njih? Čemu ih to mi zovemo? Prvak oba svijeta, s.a.v.s., odgovori:

اُنْفُذْ عَلىَ رِسْلِكَ حَتَّى تَنْزِلَ بِسَاحَتِهِمْ ثُمَّ ادْعُهُمْ إِلىَ الإِسْلاَمِ وَأَخْبِرْهُمْ بِمَا يَجِبُ عَلَيْهِمْ مِنْ حَقِّ اللهِ فِيهِ فَوَاللهِ لَأَنْ يَهْدِيَ اللهُ بِكَ رَجُلاً وَاحِدًا خَيْرٌ لَكَ مِنْ أَنْ يَكُونَ لَكَ حُمْرُ النِّعَمِ

“Kreni polahko dok ne dođeš pred njih na bojno polje. Zatim ih pozovi u islam i obavijesti ih koje pravo Allaha trebaju ispuniti. Tako mi Allaha, da Allah tvojim sevepom uputi jednog čovjeka bolje ti je nego da posjeduješ krda najvrednijih deva.”[3]

Od tog dana nijedna vojska islama u bilo kojem vremenu nije ušla u neko mjesto a da u ušima vojnika nisu odjekivale riječi naredbe Poslanika, s.a.v.s., koje su prihvaćane kao nešto što je obaveza koja se mora ispuniti.

U prošlosti sistem naređivanja dobra i odvraćanja od zla je primjenjivan u skladu s ovim časnim hadisom i drugim Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima, te općenito onim čemu je poučavao u svome životu. Delegacije upućivača ulazile su u zemlje koje su trebale biti osvojene i pripremale pogodnu situaciju za muslimane. Ako stanovnici prime islam, onda će njihova zemlja biti sastavnim dijelom muslimanske zemlje. U slučaju da se sukobe i suprotstave onima koji ih upućuju na način da se spriječi prihvatanje islama, tada će se situacija riješiti osvajanjem zemlje što smo ranije spomenuli u govoru o pravilima. To znači da je dostavljanje poslanice islama na prvome mjestu, jer se zna da je upućivanje jedne osobe bolje nego podijeliti na Allahovom putu koliko čitav dunjaluk ispunjen krdima deva.

Iz ovoga je očigledno da je najbolji dar koji musliman može nekome darivati u ime pripadnosti ljudskom rodu upravo ostvarenje i ispunjenje zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Upravo tako, obavljanje ove zadaće kroz dobročinstvo i brižnost je najvredniji i najveličanstveniji dar.

[1] Vidi: Šu’abu-l-iman, 3/61.
[2] Musned imama Ahmeda: 2/384; Et-Tabekatu-l-kubra Ibn S’ada: 2/110.
[3] Buhari, Vrijednosti ashaba, 9; Muslim, Vrijednosti ashaba, 34.