Odnos vjernika i licemjera prema upućivanju

Vjernik poučava i širi vrline u ime Allaha i nastoji je uspostaviti u društvu u kojem živi počevši od svoje najbliže okoline. Ovo je nužna posljedica vjerovanja, jer to da muslimani budu sigurni od njegove ruke i jezika proizvodi ovu posljedicu. S druge strane, vjernici su jedno tijelo kao što se navodi u časnom hadisu, pa kada jedan dio tijela oboli, ostatak ga prati podnoseći nesanicu i groznicu. Poznato je da zdravlje i funkcionalnost svakoga organa donosi zdravlje čitavome tijelu. Prirodna i normalna stvar je da vjernik dijeli brige koje nose ostali vjernici, suosjeća s boli koju oni osjećaju, osjeća olakšanje kada ih vidi sretne i sretan je kada vidi da su oni sretni. Zar nisu onda organi jednog tijela?! Posebno je ovo izraženo kada se bol i radost vezuju za nešto od budućeg svijeta koji je vječan. Kako da vjernik bude ravnodušan da li će njegov brat otići u Džennet ili u Džehennem? Zbog toga je obavljanje ove svete zadaće - naređivanja dobra i odvraćanja od zla prema bratu vjerniku nastojanje koje ga stalno treba pratiti. Na ovo značenje ukazuju riječi Uzvišenog Allaha u časnome Kur’anu:

A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar. (Et-Tevbe, 71.)

Upravo tako, vjernici, muškarci i žene, prijatelji su jedni drugima, a prijateljstvo nalaže da se naređuje dobro koje Uzvišeni Allah takvima određuje i zabranjuje zlo koje Allah, dž.š., takvima obznanjuje. U biti osoba će se odnositi prema svom istinskom prijatelju samo na ovaj način.

Važno je da vjernik ne zaboravi sebe u obavljanju naređivanja dobra i odvraćanja od zla, jer najprije treba uspostaviti islam u svome životu tako da postane sastavni dio osobne prirode i ponašanja. Obavljat će namaz na pravilan način, davati zekat poštujući propise, tj. bit će pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku u svim aspektima svoga života. Kada svaki pojedinac u društvu bude ovakav, društvo će se samo urediti i božanska milost u svojoj punini spustit će se na sve pojedince koji ga sačinjavaju i tako će se ostvariti u njemu duhovno ozračje koje Milostivi spušta.

Nasuprot ovom uzvišenom obrascu društva i jedinstvenih primjera koji se navode za vjernike u ovom kontekstu, časni Kur’an nam prikazuje licemjere na sljedeći način.

Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su, zaista, pravi grješnici. (Et-Tevbe, 71.)

Uočavamo riječi Uzvišenog: slični su jedni drugima - u časnome Kur’anu za licemjere se ne koristi riječ “prijatelji” zato što među licemjerima nema prijateljstva. Jedina veza koja postoji među njima je interes. Kada se interes ugrozi, onda počinje žestok sukob među njima, pa se u časnom ajetu kaže: slični su jedni drugima prezentirajući njihovo psihičko stanje koje je opterećeno pokvarenošću.

Druga osobina u kojoj su slični jedni drugima je: traže da se čine nevaljala djela kroz razvrat i nemoral koji šire i stalno na njega podstiču. Njihov utjecaj na omladinu sličan je utjecaju kojeg ostavlja hipnoza u kojoj ljudi slijede njihove direktive. Mediji i propaganda danas toliko su postali jaki da ostvaruju izrazit utjecaj na čovjeka. Razum i čula su neutralizirani preko posrednika, agenata i instrumenata koje licemjeri u svojim rukama drže i ne puštaju iz svoje kontrole. Neće ostaviti razvrat i pokvarenost u bilo kojoj formi, a da ga neće činiti u cilju očuvanja svog izrabljivačkog utjecaja, jer su licemjeri. Mogu se prepoznati po osobinama koje ih karakteriziraju bez obzira u kojem dijelu svijeta bili, a to je da naređuju razvrat i odvraćaju od činjenja dobročinstva.

Da, treća zajednička karakteristika je da oni sprečavaju činjenje dobra i odvraćaju od njega kroz nastojanje da društvo potčine svojoj psihološkoj kontroli tako da svaku osobu koja želi živjeti moralnim životom opisuju kao “zaostalu” i “nazadnu” ličnost. Svaka osoba koja obavlja namaz i daje zekat u njihovim očima je zaostala i nazadna. Mahrama kojom žena muslimanka pokriva svoju kosu je također po njihovom mišljenju zastrašujuća forma dekadencije i loš predznak društvu. Kada počneš govoriti o ljubavi prema ummetu, onda te okarakteriziraju kao radikalnog nacionalistu i tako dalje...

Sve lijepo i dobro kod njih je ružno i loše. Kao da boluju od izrazite alergije prema svemu što je dobro i lijepo kod ummeta. Navedeno nalaže licemjerstvo koje je najniži stepen na koji može pasti onaj ko se nije upotpunio u svojoj vanjštini i svojoj nutrini kao što o njima kaže časni Kur’an. Štaviše predstavlja ih kroz jasnu sliku kada Uzvišeni kaže:

...čak su još gori (El-A‘raf, 179.)

Na osnovu navedenog, očito je da se vjernik treba čuvati padanja na najniži stepen tako što će na pravilan način ispunjavati sve svoje obaveze i odgovornosti, a to je kroz međusobno naređivanje dobra i odvraćanje od zla, te nastojanje da se od zla udalji. Onako kako se boje za sebe i nastoje izbjeći ponor licemjerstva, trebaju se plašiti ove konačnice za svoje prijatelje i bliske osobe. Moraju biti budni i nastojati društvo svjesnim učiniti. Da, ove osobine nikada se od njih neće odvojiti dokle god su vjernici - kao što smo ranije spomenuli.

Suština procesa izgradnje sretnog društva je nužnost sprečavanja svakog, pa čak i najmanjeg zla. U suprotnom, ono što je na prvi pogled i na početku bilo neznatno, vremenom će se proširiti i za kratak period postati opća pojava - kao što zarazna bolest svojim širenjem može ugroziti čitavo društvo, a nekada i kompletnu ljudsku zajednicu i čovječanstvo kada budu izloženi nesreći i uništenju. Neće se pojaviti nered i nemoral u društvu, osim onda kada se zlo bude nipodaštavalo. Kada promatramo povijest s ovog gledišta, uvidjet ćemo da je pokvarenost i pad društava rezultat ponavljanja jedne te iste pojave. Časni hadis, koji ćemo navesti, bitan je u kontekstu povijesne analize ljudskih društava koja su doživjela propast.

“Prvi propust koji se pojavio kod Benu Israila nastao je tako što bi čovjek, kada bi susreo drugog govorio mu: ‘Boj se Allaha, čovječe, i ostavi to što radiš a nije ti dozvoljeno!’, a zatim, kad bi se s njim susreo sutradan, to ga ne bi sprečavalo da s njim jede, pije i sijeli. Kada su to učinili, Allah je njihova srca jedna drugima sličnim učinio.” Zatim je rekao: Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih - do riječi - mnogi od njih su veliki grješnici. (El-Ma’ide, 78.-79.)

Nakon toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Ne, drukčije ne može biti, tako mi Allaha, morate naređivate dobro i odvraćati od zla, i nepravednika zaustavljati - na istinu ga natjerati i na istinu ga prisiliti.”^[1]

Kada se ovdje spominje odnos skupine Benu Israila koja je dozvoljavala zlo, time se vjernicima daje uputa i smjernica kako bi izbjegli iste neželjene posljedice. Skreće im se pažnja na navedeno kako i sami ne bi upali u isti ponor. Nema sumnje da je navođenje primjera kroz događaje koji su se ranije dogodili objašnjenje da se ovakve pojave jednako tretiraju u svakom vremenu.

Možemo analizirati isti događaj s drugog aspekta. Viđeno je zlo koje je neko počinio, pa je onaj koji je skrenuo pažnju na njega u biti osudio zlo i suprotstavio mu se. Upozorio je počinitelja prvoga dana, ali nije bio postojan u svome stavu kojeg je trebao čuvati i zadržati. Nije sačuvao život svojoj nutrini i duši za razliku od počinitelja zla koji je u njemu ustrajan, pa se povrh toga počeo njemu približavati, s njim sjediti, jesti, sijeliti i ustrajno mu biti prijateljem. Drugim riječima, nije se nimalo u odnosu prema njemu promijenio niti ga je barem u svome srcu osudio - a ispod toga nema ni koliko trun vjerovanja. Kako se zlu niko nije suprotstavio, ono je pronašlo svoje mjesto u društvu i počelo se širiti. Uzvišeni Allah je njihova srca razjedinio i među njih razdor ubacio tako da su se međusobno uništili u žestokim unutrašnjim sukobima.

Da, zaista, Uzvišeni Allah je u srce nevjernika među Jevrejima ubacio licemjerstvo i to ga je učinilo podudarnim sa srcem onoga koji je činio nevaljalštine pa nije ostao niti jedan vid mučenja, poniženja i prezrenosti a da ga na njih nije izlio kršćanski svijet u jednom historijskom periodu. Prije toga su živjeli kao sužnji u Babilonu, a još prije su okusili različita zlostavljanja i mučenja od strane Šabura. Tako su živjeli bez osjećaja smiraja i sigurnosti u bilo kojem vremenu. Jedini razlog koji ih je u ovu situaciju doveo jeste to što su ostavili međusobno naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Među njima se tada pojavila smutnja, podjele i srca su im se udaljila jedna od drugih, štaviše, zadesili su ih veliki potresi kojima su ponekad iz temelja bili poljuljani.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada iznosi stanje Benu Israila, objašnjava ummetu šta je srž njegovog zadatka kojim se jedino može preduprijediti zapadanje u isto stanje. Poučava nas načinu sprečavanja pojava razjedinjenosti i društvenog rasula.

Napravit ću digresiju kojom želim objasniti neke činjenice koje smatram izrazito korisnim, ali ne pripadaju kontekstu o kojem smo govorili. Benu Israil, kao što je to slučaj i s drugim zajednicama, nisu uspostavili jedinstvo i zajedništvo čak ni u vremenu kada je među njima bio poslanik Musa, a.s. Zbog toga su bili stalno ukoravani. S obzirom da su Jevreji danas dominantni, tako se barem smatraju, nema sumnje da je to posljedica njihove vanjske sloge, koja proizlazi iz pridržavanja i ponosa kojeg osjećaju u okvirima svojih povijesnih vrijednosti. Ovo je osnova na kojoj su oni danas utemeljili određeni državni okvir. Ukoliko se udalje od svojih povijesnih vrijednosti i počnu se iznova međusobno sukobljavati, nema im spasa od sigurne propasti. Da, Benu Israil i Jevreji danas ubiru plodove poštovanja “nebeske vjere” svejedno što je u nekom svojim aspektima otvorena reformi i obnovi.

Islamski svijet danas boluje od bolesti, slabosti i siromaštva koji graniče s očajem, pa je nužno da ustane i vrati se svome identitetu. Duh mu je suočen s poniženjem, a intelektualne sposobnosti s izrazitom ograničenošću i slabošću, dok su organi pritisnuti svakojakim bolestima. Ukoliko mu se hitno ne pruži pomoć, možda će se stanje dodatno pogoršati. Onaj koji ga bude liječio treba biti svjestan da poslanica islama obuhvata sva stvorenja, a tada će, uz Allahovu dozvolu, islam prigrliti svi narodi na Zemlji šireći ljubav, slogu i jedinstvo - što će biti poput nove duše koja će obuhvatiti čitav svijet.

Brojni događaji ukazuju na to da je simbol vjerovanja obavljanje misije pozivanja i upućivanja u islam. Ovo ću poglavlje otvoriti s jednim takvim događajem vezanim za našeg prvaka Ebu Bekra, r.a. Ustao je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., zahvalio se Allahu i pohvalu Mu izrekao rekavši: “O ljudi, vi učite ovaj ajet - O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili. (El-Ma’ide, 105.) - stavljate potom ajet u kontekst u kojem on nije. Zaista sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao:

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla ili će Allah na vas uskoro kaznu Svoju poslati, pa ćete Ga moliti, a On vam se neće odazivati.”^[2]

Časni ajet ne kaže: “Nemojte se osvrtati na druge, već se sami sebi posvetite”, nego sasvim suprotno tome. Značenje ajeta je: “Kada vidite zabludu i pogreške drugih, nemojte sebe zaboraviti.” Dakle, ajet podstiče čovjeka da sa samim sobom račun svede. Hazreti Ebu Bekr es-Siddik, r.a., jedan je od onih koji su shvatili ovo značenje, pa je prenio hadis na način koji odgovara pravilnom razumijevanju ovog časnog ajeta. Brojni su hadisi koji govore o ovoj temi pa ćemo spomenuti neke na ovome mjestu.

Bilježi Tirmizi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ili ćete naređivat dobro i odvraćati od zla ili će vam Allah uskoro spustiti Svoju kaznu, pa ćete Ga moliti, a On vam se neće odazivati.”^[3]

Bilježi Tirmizi također sa slabim (da’if) nizom prenosilaca, hadis koji prethodi ovome, sa sljedećom dopunom:

“ili će Allah dati da vama vladaju najgori među vama, pa će najbolji među vama moliti, a neće im se odazivati dovama.”^[4]

Najgori su oni koji nemaju nikakvu vrijednost i uopće ne razumiju ništa kada se radi o djelovanju i vođenju poslova, ne znaju ništa o vjeri i njenoj primjeni, niti vjeruju u bilo koju Knjigu ili vjerovjesnika, pa će se izrugivati poznatim svetinjama i neće im pridavati pažnju koju zaslužuju. Nikada ova vrsta neće biti dominantna u nekoj zajednici ili državi, a da ih neće odvesti u propast i udaljiti od svakog uspjeha. Jedna od vrsta kazne jeste vlast nad ummetom u rukama najgorih ljudi i njihovo vladanje upotrebom prisile i pritisaka. Ova je kazna postala pravedna kazna koju muslimani zaslužuju, jer Allah, dž.š., daje rok ali nikada ne zanemaruje nikoga. Odgađa kaznu zbog neispunjavanja misije naređivanja dobra i zabranjivanja zla, ali kada dođe vrijeme kazne, spustit će se kazna od Silnoga i Moćnoga. U tom vremenu - i kada bi se dobri i čestiti iskupili ispunivši džamije u poniznom obraćanju Allahu kroz vrele suze koje im teku niz obraze, pa još njima i sedžade na kojima klanjaju ovlažili i tako cijele noći molili - neće se od njih udaljiti kazna i neće je biti pošteđeni sve dok ne dođe vrijeme da se ona završi. Ovo je zakonitost koju je odredio Allah, dž.š., a ona se nikada i ni u kojem vremenu neće promijeniti.

Kada bi se ovaj govor odslikao u životnoj stvarnosti i kada bismo uvidjeli spomenute aspekte koje sadrži ovaj princip, shvatili bismo da se ovaj odnos nije mijenjao otkako je svijeta. Naše stanje danas nije ništa više do malehni dio ovog povijesnog kruga koji se stalno ponavlja.

Dove koje se podižu ka nebesima, uzdasi u dozivanjima i suze koje teku u molbama koje se čuju iz džamija neće biti primljene kod Onoga čiji je najveličanstveniji ‘Arš - pa na koji način onda promijeniti stanje, osim traženjem oprosta za grijeh koji je učinjen. Grijeh je to onaj koji smo nekoliko puta spomenuli - a to je zanemarivanje svete misije ili, u najmanju ruku, njeno obavljanje u nepotpunoj formi.

Da, ovaj nam je grijeh prekinuo vezu s našim Gospodarom, jer je cilj našeg postojanja naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Gospodar nas je upravo radi toga stvorio. Oni koji pozivaju istini sebe su posvetili putu istine, oni su zaljubljenici u istinu, oni sav svoj napor i trud ulažu na putu istine tako da čak ni Džennet ne uzimaju za svoj cilj u svome djelovanju na ovome svijetu. Kada bi imali priliku, i tamo, na onome svijetu, misiju bi svoju ispunjavali i Gospodara svoga predstavljali. Njemu pozivajući okretali bi se i od džennetskih uživanja. Njihove duše su se toliko uzdigle da, kada bi mogli, bez oklijevanja bi ušli i u Džehennem da onima koji su tamo dostave poslanicu. A ako ovi zanemare cilj svoga postojanja kao odgovornu i značajnu misiju, onda to znači da će se nedaće i nesreće obrušiti na ovaj svijet. Nakon toga sve što se može jeste upućivati dovu, a Allah zna koliko će ona koristiti. Ovo stanje je potpuno usmjerenje prema propasti - kao što je slučaj na danu mučnom - Sudnjem danu, kada se perda spušta na milost i razotkriva se srdžba s druge strane. Ovo znači da je nedaća koja je došla nepovratno prisutna.

Promatrate li žalosno stanje islamskog svijeta, vidjet ćete odraze opisanog odnosa kako se smjenjuju u stvarnosti muslimanskih zajednica.

Da, vidjet ćete u povijesti kako je velika i značajna zajednica - ummet dovela sebe u ponor koji dna nema, pa ćete se okrenuti i pobjeći od ovog zastrašujućeg prizora. Čitave generacije su prekinule svoju vezu s Allahom, Njegovim Poslanikom i Knjigom te su zapale u jasnu i očitu zabludu. Duše i srca su izgubili i postali čudna stvorenja, koja samo tijela i stomak imaju, a nemaju glave niti vođe.

Skupina je to naroda s veličanstvenom prošlošću koja danas nema sreće, bori se i pati pod kandžama neprijateljskih snaga neuspješno tražeći spas i izlaz iz tog stanja. Šta li se desilo s dovama koje se podižu iz okruženja časne Kabe? Zašto nam ne pomažu suze koje se prolijevaju u džamijama? Razlog je u tome što se počinjeni grijeh time ne može obrisati. Nesreća nas je zadesila jer smo ostavili veličanstvenu zadaću! Uđimo u kuće kroz vrata! Izlaz iz ponora u kojem smo može se pronaći jedino s one strane s koje smo u ponor upali. Ako izvršimo zadaću na najbolji mogući način, bit ćemo spašeni od strašne situacije uz Allahovo, dž.š., dopuštenje. Zbog toga nam dove, koje upućujemo jezicima svojim, nisu koristile, ali će od njih onaj koji ih je upućivao, bez sumnje, imati korist na budućem svijetu. Spas iz poniženja i potlačenosti na ovome svijetu je u ispunjenju zadaće naređivanja dobra i odvraćanje od zla na najbolji mogući način.

Kao što smo spomenuli ranije, može se desiti da u društvu ili skupini brojni budu oni koji su dobri, čak oni koji su bliski Allahu, ali ako ne bude obavljana zadaća naređivanja dobra i odvraćanja od zla i ne utemelje se institucije koje će poduzimati ovu zadaću na organiziran način, Allah, dž.š., će prevrnuti to društvo i uništiti ga. Takvo društvo i zajednica ne mogu opstati i trajati.

Upravo tako Uzvišeni Allah ne kažnjava sve ljude zbog grijeha nekih od njih, pa neće kazniti nijedno društvo zbog onoga što čine oni koji se razbacuju i žive u zabludama. Ali, ako se oni koji trebaju izvršavati misiju naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne pokrenu na tom polju, tada će kazna sve zadesiti.

Ahmed ibn Hanbel je zabilježio časni hadis koji govori o ovoj temi:

“Kada ljudi vide zlo pa ga ne osude, blizu je vrijeme kada će ih Allah sve kazniti.”^[5]

Isto značenje nam daje časni ajet:

I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25.)

[1] Ebu Davud, Melahim, 17; Ibn Madždže, Fiten, 20.
[2] Tirmizi, Fiten, 9; Musned imama Ahmeda, 5/377.
[3] Tirmizi, Fiten, 9; Musned imama Ahmeda, 5/377.
[4] El-Hejsemi, Medžme’u-z-zevaid, 7/266.
[5] Imam Ahmed, Musned, 1/25; Ebu Davud, Melahim, 17.

Tweet

Whatsapp