Potreba i koristi dostavljanja vjere

Savremenom čovjeku je potreba za “naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla” veća nego ikada. Vjerovjesništvo je zapečaćeno s Pečatom vjerovjesnika Muhammedom, s.a.v.s., tako da su vrata poslanstva za sva vremena zatvorena. Stanje u dobu u kojem živimo opterećeno je nevjerom i neposluhom koji nadmašuju zbir istoga u svim prošlim stoljećima. Zbog toga se oni koji prihvate ovu značajnu zadaću izlažu pritiscima i tegobama većim od onih kojima su bili izloženi njihovi prethodnici u prošlosti. Izrazito nepovoljne okolnosti otvaraju mogućnost da upućivači i dostavitelji poslanice našeg doba nadmaše one prije njih i da se svrstaju odmah nakon plemenitih ashaba. Bez obzira koliko ličnost svakog od njih posebice bila manja od vrijednosti ashaba, ipak je zadaća uzvišenija od svakog pojedinca čime se svrstavaju odmah nakon njih. Božija blagost, uzvišen je On, dolazi prema potrebama ljudi. Kada Allah, dž.š., ukazuje Svoju milost svim ljudima, onda ih prožima milošću obrnuto proporcijonalno sposobnostima njihovih ličnosti, jer što je neko nemoćniji i slabiji, uzvišeni Allah je prema njemu milostiviji.

Grijesi su posljedica pogleda koji se pružaju kroz isprazne i štetne “prozore”, te se njima u našu podsvijest i u dubine srca ucrtava zlo ostavljajući nas bez truna snage. Zbog toga su naše noći napustili trenuci ljubavi i izgaranja prema Gospodaru, a namazima našim uskraćene suze iskrenosti. Ne znam šta možemo očekivati od nedaća koje dolaze kada smo u stanju sličnom oronulom i praznom tijelu u kojem više nema želje niti ljubavi? Možda je jedino gore stanje od ovog udaljavanje od Allahove milosti koje je zadesilo šejtana, Allah nas sačuvao od toga.

Da, mi smo ljudi dvadeset prvog stoljeća koji osviću i u noć ulaze s grijesima. Kada bi se podigla perda koja nam je pred očima i kada bismo ugledali svoju bit, prvi bismo pobjegli od sebe i stanja u kojem se nalazimo.

Uprkos brojnim prijestupima koje činimo, čestim posrtanjima i padovima, Plemeniti Gospodar je zadaću “naređivanja dobra i odvraćanja zla” povjerio isključivo nama zbog naše prijeke potrebe za Njegovom, dž.š., milošću. Mi smo u krajnjoj slabosti i nemoći, a Uzvišeni Allah je Onaj Koji je bezgranično uzvišen i neizmjerno milostiv. Kada bi na hiljade puta jezikom svojim izrazili ono što nam je u dubinama duša poviknuvši: “Zahvala pripada Allahu!”, riječima ne bismo mogli iskazati veličanstvenost Njegove neizmjerne milosti.

Dvadeset prvo stoljeće postalo je stoljeće dekadencije kada se radi o svemu što se vezuje za smisao i dušu, jer su pogledi klonuli, oštroumnost se izgubila i leđa pod teretom pokleknula, te su položaje vođstva udaljili od čistoće predanosti Gospodaru. Uprkos ovim nepovoljnim okolnostima, glas Prvaka vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., i njegov čisti uzdah čuje se makar to bilo koliko prikriveni šaptaj. Odjek njegovih blagoslovljenih riječi, izgovorenih prije dugog niza stoljeća, nadilazi vrijeme i mjesto na svome putu do nas. Ovo nije ništa drugo do neizmjerna milost našeg Gospodara. U suprotnom, kako to drugačije objasniti? Zbog toga je naša obaveza da budemo zahvalni na sveopćoj blagosti ukazanoj nama, a to ćemo učiniti kada ispunimo svoje duše njegovim čistim uzdasima kojima nas potiče na život i duboko ih doživimo. Onaj koji bude zahvalan na ovaj način spašen je - uz Allahovu dozvolu, na budućem svijetu.

Sadi eš-Širazi veli:

Kakva li nedaća ummet zadesiti može,
a ti si njemu na dunjaluku pomagač i podrška.
Čemu strah od talasa mora kada se uzburka,
a Nuh za kormilom lađe onaj je koji vodi.

Da, mi plovimo na lađi spasa čiji je kormilar Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji govori: “Nema spasa, osim za onoga koji se na lađu popne!” Zar se nećemo svi zajedno odazvati ovome pozivu?

Pokušajmo sabrati one časne ajete koji podsjećaju na zaduženje čovjeka zadaćom dostavljanja poslanice i spominju nagradu na ovom i budućem svijetu za one koji je na pravilan način obave. Uzvišeni Allah kaže: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići.( Alu ‘Imran, 104)

Ajet ukazuje da treba postojati skupina koja će stalno naređivati dobro i odvraćati od zla, pozivati ljude dobru i nastojati ih udaljiti od zla. Objašnjavat će im dobra djela i biti primjerom iskrenosti i predanosti u vjeri tako što će izbjegavati grijehe onako kako izbjegavaju zmije i škorpije. Drugim riječima kazano, svaki od njih bit će poput zvijezde Sjevernjače u svome društvu kako bi lađa društva koja plovi valovima društvenog života bila na Pravome putu kroz pravilan raspored vođstva i odgovornosti. Na ovaj način će se smanjiti nepravilnosti i negativnosti na najniži mogući nivo. Ova istaknuta skupina bit će toliko posvećena svojoj zadaći da će oni koji ih promatraju vidjeti u njima utjelovljenje “naređivanja dobra i odvaraćanja od zla” čime će imati povjerenje u njih i vjerovati im. Ukoliko u društvu ne postoji skupina ove vrste, društvo je blizu svoga kraja jer nema nikakvu vrijednost i neće doći do Pravoga puta sve dok među njima ne bude ova skupina.

Suprotno tome, ako u nekom mjestu bude skupina koja naređuje dobro i odvraća od zla, Uzvišeni Allah garantira da će sačuvati stanovnike tog mjesta od svih nebeskih i zemaljskih nedaća. Da, zaista je Allah, dž.š., Taj Koji garantira, jer niko osim Njega to ne može ni garantirati. Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu kaže: Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi stanje popravljali. (Hud, 117.)

Oslanjajući se na ovo kur’ansko pojašnjenje tvrdim, a to su govorili svi vjerovjesnici i časni odabranici - evlije, da Uzvišeni Allah neće spustiti nedaću na neko mjesto sve dok se u njemu izvršava obaveza naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Čak kada društvo zasluži da bude kažnjeno, Uzvišeni Allah će udaljiti kaznu zbog postojanja skupine koja nosi ovu obavezu jer su njihova srca posebno vezana za uzvišenog Gospodara. Nema trenutka u njihovom životu, a da ga ne provode u naređivanju dobra i odvraćanju od zla. Njihova srca stalno trepere i duše izgaraju tako da ih je ova obaveza u potpunosti obuzela, njoj su se posvetili kompletnim svojim bićem i ne odvajaju se od nje. I kada jedu, piju, spavaju ili su budni, razmišljaju na koji način poslanicu svoju da ispune i ljudima je približe. Kada je odgovarajući momenat i kome da je prenesem? Ovo stanje kao da je postalo smisao njihovog postojanja. Dokle god se kroz strukturu i pore društva bude kretala i djelovala ova skupina, društvo je sigurno i neće ga zadesiti nebeske i zemaljske nedaće i nevolje. Zbog toga, ako želimo da i mi budemo sačuvani od nebeskih i zemaljskih nedaća, onda smo dužni pohititi i prigrliti zadaću radi koje smo stvoreni... Dužni smo čvrsto vjerovati da nedaće koje se spuste na ljude dolaze zbog ostavljanja naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Ako želimo udaljiti nedaće i nevolje, onda je to moguće kroz obavljanje zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Ne postoji niti jedan drugi vid robovanja Gospodaru kojim se ova obaveza može nadomjestiti. Može se desiti da Uzvišeni Allah uništi osobu, skupinu ili narod i tlo pod njihovim nogama rascijepi, a da oni u tom trenutku Njega spominju, robuju Mu učeći dove i spominju Ga redovito, ujutro i uvečer, ili obilaze oko časne Kabe, ali ih neće uništiti ako osoba, skupina ili narod ponese obavezu i vodi brigu o naređivanju dobra i odvraćanju od zla. Uzvišeni Allah obećava tom mjestu da neće uništiti njegove stanovnike.

Zbog ovoga pronalazimo u israilijjatima, predajama od sljedbenika ranijih Objava, gdje se kaže da je narod Lutov, a.s., uništen iako je imao hiljade pobožnih i zahida, koji su noći provodili u namazu, a dane u postu, ali nisu naređivali dobro niti odvraćali od zla. Samo Uzvišeni Allah zna koliko je bilo onih koji su noći provodili u namazu, a dane u postu, a bili su uništeni prilikom uništenja Ejke, gdje je živio narod Šuajba, a.s.

Nasuprot ovome, nećeš naći niti jedan narod koji je uništen dok je među njima bilo onih koji su naređivali dobro i odvraćali od zla. U historiji se ne može pronaći primjer da se navedeno desilo. Ovo pitanje ćemo opširno pojasniti kada izložimo časne ajete i hadise koji govore o ovoj temi.

Bit dostavljanja poslanice i pozivanja vjeri, te nasušnu potrebu za navedenim možemo sagledati i s drugog aspekta, a to je ono što podrazumijeva čovjekovo namjesništvo na Zemlji. Uzvišeni Allah je obdario čovjeka sposobnostima preko kojih ostvaruje svoj utjecaj na stvari i ukazao mu je počast da bude namjesnik Njegov na Zemlji darujući mu slobodnu volju. U drugim stvorenjima nećeš pronaći “sebičnost” koju ćeš pronaći kod čovjeka. Kroz poimanje sebe i specifičnosti kojima je obdaren, on ima mogućnost da spozna svoj istinski identitet. Ovo se ostvaruje kroz upoznavanje s Allahovim, dž.š., lijepim imenima i uzvišenim osobinama koje se manifestiraju u najrazličitijim formama. Sloboda ličnosti darovana čovjeku nije ništa više do mjera preko koje može osjetiti sposobnosti i slobodu, pa da bude u mogućnosti da spozna svog Gospodara i Stvoritelja te Njegovu moć koja sve obuhvata. Pokušat će uspostaviti u svome umu paralele kojima će dati obrise veličini onoga što mu je dato od vlasti i mogućnosti, a zatim to upotrijebiti u usporedbi s nemjerljivim i veličanstvenim osobinama Uzvišenog Allaha.

Obdarenost ovom karakteristikom i posebnošću svojom čovjek pokazuje na prihvatanje namjesništva od samog početka. Poznato je da je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., nakon što se obratio melekima riječima: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!(El-Bekare, 30)

Čovjeku je data mogućnost raspolaganja stvarima i postavljen je namjesnikom na Zemlji. Namjesnik ne smije prelaziti granice koje su mu postavljene prije samog postavljenja za namjesnika, a to su one granice izražene u naredbama Gospodara koje dostavljaju Njegovi plemeniti vjerovjesnici. Kada čovjek bude djelovao u skladu sa pojašnjenjima i naredbama Gospodara, smatrat će se onim koji obnaša funkciju namjesnika na najbolji mogući način.

Hasan el-Basri prenosi hadis od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne spominjući ashaba od kojeg prenosi, a koji pojašnjava ovo značenje. U hadisu se kaže:“Onaj ko naređuje dobro i odvraća od zla on je namjesnik Allahov na Zemlji, namjesnik Njegove Knjige i namjesnik Njegovog poslanika.”^[1]

Obaveza svakog čovjeka je spoznaja Uzvišenog Allaha i upoznavanje drugih s Njim, dž.š., te pojašnjenje da u svim razdobljima svog života i kroz sva svoja stanja pripada Allahu. Također obaveza je upoznati se s Njegovim Poslanikom i Knjigom te njih predstaviti drugima. Nadalje, potrebno je Allahove, dž.š., naredbe i naredbe Njegovog Poslanika pretočiti u život koji se živi obavljanjem ove zadaće, jer je poznato da je upravo ova zadaća smisao ljudskog postojanja. Ovo znači da u onoj mjeri u kojoj se čovjek posveti naređivanju dobra i odvraćanju od zla ispunjava zadaću koja mu je povjerena. Sve ove stvari su bitna sredstva kojima se čovjek, korak po korak, približava zadovoljstvu Uzvišenog Allaha.

Durra bint Ebu Leheb, r.a., prenosi da je neki čovjek ustao pred Vjerovjesnikom, s.a.v.s., dok je bio na minberu i upitao: “Allahov Poslaniče, ko je najbolji među ljudima?” Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio:“Najbolji među ljudima su oni koji su najupućeniji u Kur’an, najsvjesniji Gospodara, najviše naređuju dobro i najupornije odvraćaju od zla te najbolje vode brigu o rodbinskim odnosima.”^[2]

Da, najbolji među ljudima su oni koji naređuju dobro, promoviraju dobročinstvo i vrline noseći to neprekidno, danju i noću, i odvraćaju od zla u čemu ulažu krajnje napore kako bi spriječili činjenje grijeha, svjesni Gospodara Veličanstvenog. Žive svoje živote onako kako nalažu naredbe časnog Kur’ana i prirodni zakon - Šerijat. Dakle posmatra stvari i događaje iz ugla istina koje se crpe iz časnog Kur’ana, samilostan je prema svim stvorenjima i održava rodbinske veze. Ova zadaća je najbitnija koja postoji.

Ukoliko uistinu osjećamo vezu s našim savremenicima, smatramo da smo obzirni prema njima i želimo ih prožeti milošću i samilošću, onda je najbolji dokaz upravo obavljanje zadaće koja nam je povjerena u odnosu prema njima. Prvo djelovanje koje se traži bez sumnje je naređivanje dobra i odvraćanje od zla, pa je neophodno da se ozbiljno posvetimo i potrudimo u izvršavanju ove naše obaveze prema cjelokupnom čovječanstvu.

Pored svega iznesenog, onaj koji obavlja ovu zadaću, bez obzira o kome se radi, ulazi u okvire božanske pohvale iskazane riječima Uzvišenog: Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo - oni su čestiti.(Alu ‘Imran, 113, 114)

Ajet ukazuje da svaka osoba koja obavlja ovu zadaću, a vjeruje u Allaha i Sudnji dan, dobija pohvalu iskazanu u časnome Kur’anu. Upravo tako, zar nisu baš ovi i njima slični časni ajeti ono što ulijeva veliku nadu?

Čovjeku našeg vremena prijeko je potrebna ljubav i samilost, te lijep govor, milozvučan glas i topla riječ umjesto žestine, nasilja, udaraca i ubistava koja se dešavaju. Od nas se očekuje da raširimo svoje ruke u milosti i sažaljenju prema svima kako bi čuli njihove uzdahe u našim srcima i osjećajima pojmili brigu i nesigurnost koju osjećaju u dubinama svoga bića. Tada ćemo biti zajedno u radosti, ali i kada smo u teškim situacijama. Kada se ovo ostvari, na svjetsku scenu će stupiti značajna pojava koju čovječanstvo s nestrpljenjem očekuje.

Svjedoci smo ogromnog, zadivljujućeg broja ljudi, koji izazivaju divljenje, jer su pronašli pravi put i izabrali predanost Gospodaru - islam - kako na istoku tako i na zapadu. U muslimanskim zemljama i izvan njih očigledan je povratak vjeri u mjeri koja fascinira razum. Džamije i prostori na kojima se obavljaju namazi bili su dugo zaboravljeni, ali im se danas vratio život i postali su njegov neodvojiv dio. Pojava je jednako brza, sveobuhvatna i općenita u čitavom svijetu. Možda se u naše vrijeme ovo smatra značajnom pojavom, što je bez sumnje činjenica, ali je to prije svega pokazatelj da se ljudska srca otvaraju i zatvaraju blagošću. Sve ono što pokreće zlobu i mržnju nikada ne dolazi s dobrim, nije u prošlosti rezultiralo dobrim niti će to učiniti u budućnosti.

Sreo sam se s brojnim osobama koje su upućene u skorije vrijeme i čuo ih kako govore da su kojim slučajem poginuli dan prije upute, ne bi nikada uživali u istančanom duhovnom zadovoljstvu koje im danas dolazi iz vjerovanja. Često su govorili i ponavljali riječi: “Hvala Allahu pa nismo bili ubijeni na suprotnoj strani fronta u danima haosa i terorizma koji vladaju na svijetu. Da se to desilo, izgubili bismo ovaj i budući svijet.”

Može se smatrati snažnom porukom ono što je rekao plemeniti ashab, koji je tek prihvatio islam u odgovoru drugom ashabu koji ga je ukorio i grdio zato što je prije prihvatanja islama ubio jednog od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., ashaba. Rekao je:

“Ti mene ukoravaš što sam to učinio, a Uzvišeni Allah ga je uveo u Džennet i počastio šehadetom na Njegovom putu mojom rukom. Šta misliš da sam kojim slučajem ja poginuo i to još na nevjerstvu toga dana?” - mislivši da bi u tom slučaju vječno bio u vatri!

Čut ćete iste poruke od onih koji su spašeni haosa i terora koji su zavladali i posvetili se svojim namazima poslije toga. U suštini, s nestrpljenjem iščekujem šta će kazati oni koji su pribjegli sili u rješavanju problema kada vide one koji su do juče bili zločinci kako su danas postali krajnje odani i skrušeni pred Allahom te pred Njega stali i namaz obavili!

Spomenut ću živ primjer koji ovo pojašnjava iz prvih najboljih generacija.

Amr ibn el-‘As je bio počašćen dugim životom i spadao je među najodvažnije vojskovođe i izvanredno sposobne političare. Pred samu smrt i kraj ovosvjetskog života strašno se zabrinuo. Dugo je plakao i lice svoje okretao prema zidu. Sin mu reče: “Oče, zar te nije Allahov Poslanik, s.a.v.s., obradovao tim i tim? Zar te nije obradovao tim i tim?” On se okrenu prema njemu i reče: “Najbolje što kod sebe imam jeste šehadet - svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Zaista sam prošao kroz tri stanja. Bio sam takav da niko više od mene nije mrzio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i najviše od svega na svijetu želio sam ga ubiti. Da sam preselio u tom stanju, zasigurno bih bio od stanovnika vatre. Kada mi je Allah, dž.š., unio predanost Njemu u srce i kada prigrlih islam, došao sam kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Pruži ruku svoju da ti prisegnem na vjernost!”; pa ju je on pružio ruku, a ja sam svoju povukao. Upitao me je: “Šta ti je, Amre?”; odgovorih: “Hoću da nešto uvjetujem!” Vjerovjesnik, s.a.v.s., upita: “Šta želiš uvjetovati?”; odgovorio sam: “Da mi se oproste grijesi!”, a on mi reče: “Zar ne znaš da islam sve ranije grijehe briše, da preseljenje radi Allaha - hidžra briše grijehe koji su počinjeni prije njega i da hadž briše grijehe koji su počinjeni prije nego što je obavljen?” Niko mi tada nije bio draži od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti mi je bilo ko bio veći u očima, a oči svoje nisam mogao zasititi od želje da u njega gledaju iz poštovanja prema njemu. Da mi je neko rekao da mu opišem Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne bih imao snage to učiniti jer su moje oči bile ispunjene njime. Da sam preselio u tom stanju, nadao bih se da ću biti od stanovnika Dženneta. Zatim sam učinio stvari zbog kojih ne znam kakvo će stanje moje biti, pa kada umrem, nemojte da me prati naricateljka niti vatru za mojom dženazom nosite. Kada me ukopate i na mene zemlju bacite, ostanite oko moga mezara onoliko koliko je potrebno da se deva zakolje, oguli i meso njeno podijeli kako bi mi prisustvo vaše utjehu pružilo. Ne bih li tako znao kako da odgovorim izaslanicima Gospodara svoga.”^[3]

Posvjedočili smo brojne situacije onih koji su neizmjerno Allahu zahvalu izricali i zahvaljivali Mu jer su prešli preko mračnih perioda u svome životu i nisu preselili u njima. Obraćali su se skrušeno Gospodaru ispunjeni vjerovanjem - onako kako je to činio Amr ibn el-‘As i zahvaljivali jer ih nije smrt zatekla u tom stanju. Ukoliko budemo u stanju pružiti drugima novu priliku da radost vjerovanja uđe u njihova srca i ispuni im život radošću, onda smo im zasigurno donijeli slast posljednjih trenutaka njihovog života u kojima će ih obuzeti zanos hvaljenja i zahvalnosti Allahu, dž.š.

Zadaća, zaista, nema granica, posebice za onoga koji se odluči žrtvovati na putu ljubavi. To su oni koji se žrtvuju na putu ljubavi koju unose u srca ljudi čitavog čovječanstva prema njihovom Gospodaru Allahu, dž.š. Nemaju druge brige osim da pronađu adekvatne i primjerene načine da unesu ljubav prema Gospodaru u ljudska srca i ukažu na puteve koji vode vječnom životu.

Zadaća, koja je danas na plećima junaka ove misije, u savremenom dobu poprimila je nove dimenzije s obzirom da većina ljudi živi u stanju prekinute veze s Allahom, dž.š., uprkos vidljivom povratku islama na različitim područjima, što nadasve unosi nadu i radost u srca. Njihovo spašavanje iz ovog vrtloga nije lahko, ali je izuzetno vrijedno djelo. Onako kako je teško kazati osobi koja je ophrvana, dovedena pred granicu ludila i bačena u ustajalu smrtonosnu močvaru: “Budi gdje jesi!”, tako je isto teško probuditi generaciju koja živi u močvari ove vrste i skrenuti joj pažnju da se posveti čistoti svoga srca i jačanju svoje veze s Allahom, dž.š. Prinuđeni smo nositi se s ovim poteškoćama, prevazilaziti ih i nadvladati. Ljubav i tolerancija bitni su pristupi kojima se poteškoće prevazilaze jer je većina ljudi suočena s pobjedom ili porazom u vječnom životu. Mi želimo da postignu pobjedu u svojim vječnim životima, ali je činjenica da još uvijek nisu shvatili veličinu opasnosti koje ih vrebaju, pa se zbog toga čude zašto ulažemo tolike napore i trud da ih spasimo. Štaviše nekada su srditi na nas i sami nam postaju preprekama. Kada to učine, sami sebi uskraćuju vječni život. Zbog toga je neophodno da naši postupci ne sliče njihovim postupcima i djelima, jer kada bi znali ozbiljnost svoje pozicije, pohrlili bi prema nama i ispunili bi naša srca radošću i veseljem. Zato je nužno ustrajati u buđenju i upozoravanju uprkos njihovom čuđenju i odvraćanju od nas. Ovako su postupali vjerovjesnici, odabranici i čestiti koji su sunce i zvijezde čovječanstvu. Navedimo neke primjere.

Nuh, a.s., duboko povrijeđen odbijanjem njegovog sina da se ukrca na lađu s njim uprkos činjenici da mu je lađa tada bila prijeko potrebna, molio je Uzvišenog Allaha i skrušeno Mu se obraćao da mu spasi sina od potopa sve dok ih nije ogroman talas rastavio.^[4] U našem vremenu stotine mladića sličnog stanja navode nas da srca svoja ispunimo tugom i žalošću ove vrste.

Ibrahim, a.s., je bio opterećen i zabrinut što se njegov otac klanja i posvećuje kipovima. Na sve moguće načine pokušao ga je urazumiti i pokazati mu istinu.^[5] Ponašanje vjerovjesnika je nešto iz čega oni koji se žrtvuju iz ljubavi prema ovoj misiji u našem vremenu mogu puno naučiti.

Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., je svome amidži, koji ga je štitio četrdeset godina, rekao: “Amidža, reci: Nema boga osim Allaha kako bih se time kod Allaha za tebe zalagao.”^[6]

Ovaj plemenit odnos Poslanika, s.a.v.s., čije je srce tugom ispunjeno i koji je samog sebe doveo na rub propasti u nastojanju da ljude uputi, treba stalno biti pred našim očima i nikada ga ne smijemo izgubiti iz vida. On, s.a.v.s., nije uzvratio onima koji su ga izolirali i na najrazličitije načine zlostavljali ničim drugim doli ljubavlju, tolerancijom i milošću.^[7] Uzvratio je ljubavlju i bio pobjednik jer je od tegoba i nedaća koje su mu zadali sazdao most kojim milijarde ljudi postižu svoj vječni život.

Upravo tako, ova uzvišena zadaća je apsolutno povjerena onima koji će se žrtvovati zbog ljubavi i samilosti. Ta će im zadaća često uskratiti slast života koju će žrtvovati kako bi drugi postigli i ostvarili sreću. Zaista je to zadaća koja im čak ni u Džennetu neće dozvoliti da osjete slast ako ne vide da su uputili makar pojedince iz svoga društva na put Dženneta. Ovo je izrekao onaj koji je primjer samilosti kada kaže: “Zaista sam žrtvovao i ahiret svoj kako bih sačuvao vjerovanje svoga društva. Nemam u srcu želje za Džennetom, niti straha od Vatre, pa neka ne samo jedan Said već hiljade istih budu žrtva - kurban na putu privrženosti islamu, a ne samo turskog društva koje broji dvadeset miliona ljudi^[8] danas već svih muslimanskih društava koja broje na stotine miliona ljudi. Ako naš Kur’an ostane bez skupine koja će nositi njegov bajrak na Zemlji, tada ne želim čak ni u Džennet ući, jer će mi se u zatvor pretvoriti. Ukoliko vidim da je vjerovanje našeg ummeta na dobru i spašeno, zadovoljan sam da me sprži plamen Džehennema, jer će srce moje biti sretno i zadovoljno dok mi tijelo izgara.” ^[9] Ovo je put požrtvovanih, a put onih krajnje iskrenih^[10] iskazan je u riječima: “Neka se tijela naša prže džehennemskom vatrom samo da u nju ne uđe nijedan od Allahovih, dž.š., robova.”

Pretočiti ove riječi u djela je izrazito teško, ali ih je bitno spomenuti radi razumijevanja širine sažaljenja koje je poput prostranih mora veliko ne bi li duša makar jednom zatreperila ovim osjećajem.

Veličanstveno je sažaljenje plemenitog Poslanika, s.a.v.s., koji će dozivati na dan kada svi ljudi budu proživljeni: “Moj ummet! Moj ummet!” - skrušeno, srca ispunjenog strahopoštovanjem prema Allahu i na sedždi Njemu, dozivat će kada spozna da ima onih koji će ući u Džehennem od njegovog ummeta. Neće podići glavu sa tla dok mu se ne kaže: “Muhammede, podigni glavu svoju i traži, dat će ti se. Zagovornik budi i zagovorništvo će ti se primiti.”^[11] Ovo je izraz sažaljenja i milosti, kojem ništa nije slično, pokazanih od strane velikana, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prema svome ummetu. U isto vrijeme je primjer velikana koji daje onima koji se žrtvuju za ljubav. U stanju je biti požrtvovan za ljubav samo onaj koji zaboravi na svoje ljudske prohtjeve, koji stalno ne teži da im udovolji da bi porodici osigurao sreću i ovosvjetske obaveze, onaj koji nosi brigu i bol za sve ljude i na tom putu se odriče vlastitih interesa. Štaviše, neće se moći ispuniti zadaća naređivanja dobra i odvraćanja od zla na odgovarajući način ako se ne postane istinski požrtvovan na putu ljubavi.

[1] Ed-Dejlemi, El-Firdevs, 3/586.
[2] Ahmed, Musned, 6/432; Šu‘abu-l-iman, 6/220.
[3] Muslim, Iman, 192.
[4] Pogledaj kazivanje u suri Hud, 42.-43.
[5] Pogledaj kazivanje u suri El-En‘am, 74.
[6] Buhari, Vrline Ensarija, 140; Tirmizi, Tefsir Kur’ana, 28-29; Nesa’i, Dženaza, 102.
[7] Medžme’u-z-zevaid, el-Hejsemi:, 6/35; Šerh eš-Šifa, Kadi el-'Ijada, 1/279.
[8] Period 1950-tih.
[9] Biografija Bediuzzamana en-Nursija: 457.
[10] Misli se na Ebu Bekra i njemu slične.
[11] Buhari, Tevhid, 36; Tefsir Kur’ana, 5; Muslim, Iman, 326, 327; Tirmizi, Kijame, 10.

Tweet

Whatsapp