Duboka duhovnost
Osoba koja poziva u islam ima izgrađen dubok duhovni život jer se njegove riječi odražavaju na druge prema nivou dubine njegovog duhovnog života. U onoj mjeri u kojoj se približi Silnom Gospodaru, do mjere kada gleda, gleda onako kako Gospodar želi, kada sluša, sluša onako kako Gospodar želi, pa čak i ruku svoju koristi onako kako Gospodar želi, tako da je svaki pokret i djelo u skladu s Njegovim, dž.š., zadovoljstvom. Svaki put kada radi prema onome što je naučio, Allah, dž.š., ga poduči onome što ne zna i usmjeri njegove korake prema dobru. Čak najteži i najzakučitiji problemi drugim ljudima s lahkoćom i jednostavnošću dobiju rješenje s njegove strane zbog ovog odnosa, čime dobija na svojoj posebnosti u društvu. Ovim postaje istinski predstavnik Pravoga puta, a takvoga prate izlivi milosti Allaha, dž.š., kada postaje poput snažnog magneta, koji vodi uputi preko te darivane milosti. Hiljade, a nekada i stotine hiljada ljudi u okruženju osjetit će hlad kojim ga je Gospodar počastio. Ovo je privlačna snaga velikana među upućivačima koja proistječe iz njihove duboke duhovnosti. Upućivač koji je na ovome nivou dostigao je čvrsto i potpuno uvjerenje (jekin) i posjeduje snagu da druge vodi čvrstom uvjerenju. Postizanje čvrstog uvjerenja znači dostizanje potpunosti u vjerovanju jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čvrstina uvjerenja je svo vjerovanje.”[1]
Čvrsto uvjerenje podrazumijeva opskrbljenost vjernikovog uma argumentima, njegovu ispunjenost razmišljanjem i osvijetljenost nadahnućem. Duša tada izgara u robovanju i predanosti Gospodaru, a srce se pretvara u čisto ogledalo okrenuto Uzvišenom Allahu, stalno svjesno Njega i Njegovog prisustva.
Čvrsto uvjerenje znači dolazak do tevhida - vjere u Jednoću Boga, pa onaj koji dostigne ovaj stepen nema straha ni od koga drugoga niti se nada bilo kome drugome. Allah, dž.š., je taj prema kojem se ovako odnosi jer je sve kod Allaha - i dobro i zlo je u Njegovoj vlasti.
Ona osoba koja je postigla čvrsto uvjerenje (jekin) nikada se ne okreće od izvršenja misije, nikada nije u strahu. Ako je i smrt na putu dočeka, prihvata je s osmijehom na licu. Živi na ahiretu iako još hodi dunjalukom, s obzirom da zna kako je smrt samo most koji u tren oka dovodi do Gospodara Kojeg žudi što prije vidjeti. Stalno je sretan i razdragan kada na to pomisli. U hadisu se kaže: Najbolji od moga ummeta, kako sam obaviješten iz gornjeg svijeta, jesu oni koji se javno smiju u obilju milosti njihovog Gospodara, a plaču u tajnosti iz straha od kazne Gospodara njihova... Srca su im na dunjaluku, a duše na ahiretu.[2]
Krajnja želja svakog koji upućuje u islam je da dostigne stepen potpunog uvjerenja kada gleda jednako dunjaluk i ahiret osjećajući ih kao jedno. To je ono što očekujemo od upućivača u vjeru, a to je onaj koji ne traži dunjaluk radi dunjaluka niti misli da ima smisla biti u njemu bez obavljanja misije dostavljanja vjere. Ovakve osobe su se ukrasile moralom i vrlinama Muhammeda, s.a.v.s. Svaki vodič Pravome putu trebao bi imati ove osobine.
Tahir el-Mevlevi, komentator Mesnevije Dželaluddina er-Rumija, kaže: “Bio sam sa šejhom Atifom u istoj tamnici, a on je bio poznat pisac i dobro upućen u kulturu svoga doba. Pripremio je jaku odbranu za posljednju sesiju suđenja njemu koje se trebalo dogoditi sutradan. Međutim, nakon što je obavio sabah-namaz poderao je papire na kojima je izložio svoju odbranu i bacio je sve u korpu za smeće. Upitao sam ga zašto je to učinio. Zašto je poderao papire na kojima je bila sažeta njegova odbrana. Odgovorio mi je sljedećim riječima: ‘Noćas me je Allah, dž.š., počastio i sretnim učinio viđenjem Poslanika, s.a.v.s., Prvaka oba svijeta. Vidio sam sebe kako predano pišem odbranu pa mi se Muhammed, s.a.v.s., obratio riječima: ‘Atife, čemu si se tako predano posvetio? Zar ne želiš doći nama?’ Upitao sam: ‘Kako da ne želim, Allahov Poslaniče!?’ Ovo je značilo da je vrijeme došlo i nema potrebe da pripremam odbranu.’ Sud je presudio Atifu da bude pogubljen, a presudu je dočekao nasmiješen i spokojan. Ovom presudom on dolazi Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.! Kako da se ne raduje onaj koji će na tim talasima preći u budući život!? Kako da mu srce ne ispune smirenost i spokoj jer on hodi putem ispravnim i stalno žudi za zadovoljstvom Gospodara bez obzira na kojem se mjestu nalazio. Vjeruje u uspjeh puta na koji ga je uputio Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., u svaki korak koji na njemu napravi. Osobu poput ove mogu pogubiti ili ubiti, ali je nikada ne mogu poraziti!
Osoba koja poziva u islam čuva i uspješnim čini, u konačnici, njegovo nastojanje da bude nepomućenog i osjetljivog duhovnog stanja. Onaj koji se obavezao Allahu i nastoji zadobiti Njegovo, dž.š., zadovoljstvo neumitno će postići svoj cilj i ostvarit će svoju želju ako ne na dunjaluku, onda na ahiretu. Šta je izgubio onaj koji je pronašao Allaha, dž.š., a šta može imati ili dobiti onaj koji je izgubio Uzvišenog Allaha čak i kada mu je dunjaluk čitav dat u posjed.
Zar nije vrhunac svega doći pred Gospodara Allaha, dž.š., čistog srca? Zašto onda posvećivati pažnju ispraznim poslovima i pitanjima koja su nam nebitna? Molimo Allaha, Moćnoga i Silnoga, da srca naša sačuva u njihovoj osjećajnosti do Dana susreta s Njim, dž.š., jer On je naš Gospodar vjerujemo da je Njegova milost ta koja sve prožima i prethodi srdžbi Njegovoj. Ne molimo ništa više do Njegovo zadovoljstvo i milost.
[1] El-Buhari, Iman, 1.
[2] Hakim: El-Mustedrek, 3/17; El-Bejheki:
Šu’abu-l-iman, 1/478.
- Napravljeno na .