Istančani osjećaji
Osoba koja dostavlja vjeru odlikuje se istančanim osjećajem prema zabludama i lutanjima ljudi u odnosu na istinu. Duboko ga pogađa okretanje lica od Allahovih, dž.š., naredbi što ostavlja bolan trag na njegovoj duši. Istu bol osjeća kada vidi da se ljudi okreću od vjere, a lično nema snage da utječe na te ljude. Žalost, nemir i tuga dominiraju u njegovom srcu u tim trenucima. Časni Kur’an opisuje psihičko stanje u kojem osjećajnost i nemir dolaze do punog izražaja u ličnosti Poslanika, s.a.v.s., koji se susreo s navedenim prilikom pozivanja u islam. Uzvišeni Allah kaže:
Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? (Eš-Šu‘ara, 3.)
Nema sumnje da je ovo psihičko stanje svakog pravog pozivača u islam i, štaviše, smatra se njegovom obavezom da se odnosi na takav način.
Odmetanje od vjere je ostavljanje istine, a odmetnik od vjere je osoba koja negira sve svetosti vjere u koje je ranije vjerovao. Sa svoje strane takva osoba ne poštuje muslimane i izruguje se njihovom vjerovanju. Onaj koji jednom ponizi muslimane to se može očekivati od njega u svakoj situaciji te zbog toga je stav nekih da odmetnik nema pravo na život. Međutim, učenjaci islamskog prava su za svaki propis iznijeli osnove. Kažu da osoba koja se odmetne najprije ima priliku da joj se objasni zbog čega se smatra da se odmetnula i nastojat će joj se pojasniti sve vezano za to pitanje. Kada se iscrpe sva sredstva uvjeravanja, a odmetnik se ne vrati ispravnom odnosu, tada je jasno da je postao zloćudni tumor u strukturi muslimanskog društva. Na osnovu toga će se prema njemu i odnositi.[1] Razlog je to da vjernik ne može sjediti skrštenih ruku pred odmetništvom bilo koje osobe. Razumijevanje pojave odmetništva koje islam nalaže ne dozvoljava ovakav odnos. Svaki vjernik osjeća veliku bol kada čuje da se nešto takvo desilo u mjeri u kojoj su njegovi vjerski osjećaji jaki. Onaj koji poziva u vjeru više nego drugi osjeća nelagodu i bol kada vidi navedeno jer zna da je upućivanje ljudi cilj njegovog postojanja.
Halid ibn el-Velid, r.a., prenaglio je u pogledu principa vjere kod odmetništva od vjere. Kada je vijest o tom postupku Halida ibn el-Velida, r.a., došla do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., rastužio se i proučio dovu u kojoj je rekao: “Gospodaru moj ja nemam ništa s onim što je Halid napravio!”
Ova istančana osjećajnost prenijela se sa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na plemenite ashabe. Primjer je Omer ibn el-Hattab, r.a., kada mu je došao čovjek iz El-Jemame. Upitao je za ozbiljnu stvar koja se tamo desila. Rekao je: “Neki čovjek se nakon prihvatanja islama odmetnuo od vjere.” Omer, r.a., upita: “Šta ste učinili s njim?” Ovaj odgovori: “Vrat smo mu posjekli!” Omer, r.a., reče: “Zašto niste prema njemu postupili onako kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., postupao u takvoj situaciji?” Nakon toga je objasnio: “Trebali ste ga tri dana zatvoriti i svaki dan ga nahraniti. Trebali ste tražiti od njega da se vrati vjeri ne bi li to i učinio i vratio se Allahovoj, dž.š., naredbi.” Tada je Omer proučio dovu: “Gospodaru moj, nisam bio prisutan niti sam naredio da se učini i nisam bio zadovoljan s učinjenim kada sam saznao za nj!”[2]
[1] Vidi: El-Buhari, Dijjat, 16; Muslim, Kasame, 25; Es-Sarahsi: Mebsut, 10/98; El-Kasani: Beda’iu-s-sana’i, 7/134.
[2] Imam Malik: El-Muvetta, El-Akdije, 57.
- Napravljeno na .