Iskrenost i predanost

Osoba koja poziva u vjeru mora sačuvati svoje biće i biti predana u svim svojim stanjima. Pod ovim mislimo da osoba treba biti stalno ponizna - bez obzira kolikim ju je stepenima i položajem počastio Uzvišeni Allah. Nema sumnje da je poniznost jedna od temeljnih osobina u islamu i srž je islamskog učenja. U drugim sistemima međuljudski odnosi se uglavnom fokusiraju na individualnost, a individualnost osoba u takvim odnosima temelji se na oholosti i umišljenosti. Umjesto poniznosti, na scenu stupa umišljenost i oholost te samoljublje i uzdizanje nad drugim ljudima koje potiskuje poniznost.

Poznato je da su brojne ljudske slabosti u dosluhu s čovjekovim egom. Ove vrste slabosti, ukoliko se ne prevaziđu - kako bi se oslobodio put vrlinama - čovjekov duh će odvući naniže. Zbog toga moramo kazati da osoba neće biti pozivač i dostavitelj vjere sve dok u sebi ima oholosti i umišljenosti – bez obzira kako visoke položaje zauzimao ili kako velike funkcije obavljao. On je izuzetno daleko od pozivanja u vjeru i pozivanje vjere je od njega daleko. Osoba koja poziva u islam u svakom vremenu i prostoru čuva ovaj svoj status - bez obzira kroz koje uvjete prolazi. Osoba je postojanog moralnog kodeksa i stalno je usmjerena prema njemu - bez obzira koliko je uspješna u svojoj misiji. Počinje i završava svoje djelovanje na isti način. Život ovakve osobe počinje na skromnoj prostirci i traje na prostirci, započinje na sedžadi i traje na sedžadi. On se susreće sa svojim Gospodarom upravo dok namaz obavlja. I bez obzira koliko se svijet oko njega promijenio, bez obzira kakva se u svijetu desila previranja, on je takav. Pa ako oko njega ljudi i do zvijezda dopru, on je stalno ponizan, nema devijacija u njegovim postupcima.

Koliko su nam samo neophodni pozivači u vjeru koji su se ukrasili ovim osobinama. Oni su sposobni pozivači, oni mogu većinu ljudi povesti putevima spasa i navesti ih da ih slijede i slušaju njihove riječi. Oni su sposobni na njih tako prenijeti svoj duh, povjetarac iz njihovog srca obuhvata one oko njih.

Najbitnije svojstvo pozivača u vjeru, koje ga razlikuje od drugih, jeste iskrenost u pozivanju u vjeru te njegova poniznost i negiranje vlastitog ega. Kompletan život takve osobe karakterizira jednostavnost i prirodnost. Njegovo srce je ispunjeno predanošću Allahu i jednostavnošću. Čak i mjesto u kome živi, njegovo okruženje i sredina, ne mogu vidjeti ništa osim njegove jednostavnosti i poniznosti.

Ova lijepa osobina uzeta je iz Časnog Kur’ana i iz životopisa posljednjega Poslanika, s.a.v.s. Zar nisu sva njegova stanja tokom čitavoga života bila ukrašena jednostavnošću i poniznošću? Kako je bio ponizan kada je počeo pozivati u islam u časnoj Mekki! Istu je osobinu imao prilikom osvajanja Mekke, kada je ušao kao vojskovođa, nakon što je iz nje bio istjeran prije osam godina. Ušao je s vojskom koju je organizirao u Medini, ušao je spuštene glave do vrata svoje jahalice iz poniznosti. Koliko je lijep samo ovaj primjer povećanja poniznosti i strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu! Bio je žedan, pa je zatražio vode. Bio je pored Zemzema, na kojem su bile posude za piće. Jedan od ashaba je potrčao do neke kuće kako bi donio posebnu posudu Poslaniku, s.a.v.s., ali je Poslanik, s.a.v.s., naredio da mu donese bilo koju od posuda iz kojih piju ljudi. On sebe ničim nije uzdizao nad ljudima i naredio je da se tako prema njemu ponašaju. Govorio je: “Ja sam jedan od ljudi, pijem iz onoga iz čega oni piju.” Čitav svoj život je proveo na prostirci od palminog lišća sve dok nije preselio na toj istoj postelji, štaviše, ukopan je na mjestu gdje je ta postelja stajala. To je danas dio Revde, Poslanikovog mezara, koju smatramo “svetijom od Dženneta”. U njegovom životu nije bilo nikakvih devijacija, njegov put je najbolji put pozivanja u islam.

Hazreti Omer, r.a., je vladao zemljom devet puta većom od današnje Turske, ali se njegovo ponašanje nije promijenilo otkako je primio islam. Bio je jedan od najsiromašnijih stanovnika Medine kada je postao halifa. Takav je bio i kada je preselio kao šehid. Prenosi se u predajama da je na njegovoj odjeći bilo preko trideset zakrpi. Često su ga nalazili na mezarju el-Bekijja gdje bi se, stavivši svoju glavu na jedan od nišana, posvećivao razmišljanju.[1] Ovo je bio stil života velikoga halife koji je uzeo krunu s glava tada najmoćnijih vladara i stavio je drugima na glavu. Ovakav stil života je utjecajniji i jači od utjecaja govora.

Hatim el-Esamm, veliki učenjak hadisa, čuo je da se Muhammed ibn Mukatil, jedan od islamskih pravnika i kadija Er-Rejja, razbolio te ga je odlučio posjetiti s jednim od svojih prijatelja. Došao je do vrata njegove kuće, i kad vidje da živi u raskošnom dvorcu, a ne u kući koja priliči učenjaku, Hatim se pokoleba i ne bi odlučan da uđe. Nakon što je prijatelj bio uporan, ušao je s njim, ali se pokajao već prilikom prvog koraka, jer je unutrašnjost dvorca bila raskošnija nego njegova vanjština. Ušao je u sobu u kojoj je bio Muhammed ibn Mukatil i zatekao ga na udobnoj postelji na kojoj je spavao, a kod glave mu je bio sluga koji ga je hladio lepezom. Neodlučnost Hatima pred tim prizorom pretvorila se u zapanjenost. Muhammed ibn Mukatil nije bio običan čovjek, već istaknuti alim i nema sumnje da je na njegovoj sedžadi proliveno mnogo suza u noćnim namazima, ali ga je neko trebao uputiti, jer je njegova slabost bila želja za lagodnim životom. Hatim je bio prava osoba za ovu misiju i sposoban je bio dostaviti korisnu poruku, pa je zbog toga između njih potekao razgovor. Hatim ga je upitao: “Odakle si uzeo znanje koje imaš?” reče: “Prenijeli su mi povjerljivi.” Upita: “Od koga su ti prenijeli?” “Od ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s.” Reče: “Odakle to znanje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.?” Odgovorio je: “Od Džibrila, a.s.” Hatim upita: “U kojem ga je okruženju Džibril dostavio od Allaha, u kojem ga je okruženju Allahov Poslanik dostavio ashabima, a u kojem su ga ashabi dostavili povjerljivima? I konačno, u kojem su ga okruženju tebi dostavili učenjaci, ko je od njih bio u kući koja priliči vladaru ili zapovjedniku?” Reče: “Niko.” Upita ga još: “Kako si onda mogao slušati od onih koji su se odrekli dunjaluka i željeli ahiret i voljeli siromašne te dobra djela činili radi ahireta i kod Allaha tako imali veliki stepen?!” Ibn Mukatil se tada još više razboli. Neko od prisutnih reče Hatimu “Ubit ćeš ga svojim govorom, čovječe.” On odgovori: “Vi ćete ga takvim svojim odnosom ubiti.”

Da, šutnja pred onima koji su se opredijelili za upućivanje ljudi i dostavljanje vjere a potom odstupili od onoga kakvi su bili – usljed okretanja ljudi prema njima – znači njihovo ubijanje ili nanošenje zla. Hatim el-Esamm je obavio ono što je trebao obaviti u situaciji u kojoj se našao.

Jednog drugog dana krenuo je imamu Et-Tanafusiju, koji je bio istaknuti alim toga vremena, a živio je udobnim životom zbog svoje veze sa ljudima na vlasti. Ušao je kod njega Hatim i rekao mu: “Allah ti se smilovao! Ja sam čovjek nearap, pa bih volio da me naučiš o stvarima moje vjere - na koji način da počnem namaz obavljati, kako da se abdestim?” Ovaj je odgovorio: “Rado ću to učiniti.” Rekao je slugi: “Donesi nam posudu s vodom.” Donio mu je posudu te je et-Tanafusi sjeo, abdestio se tri puta, a zatim rekao: “Ovako ćeš se abdestiti.” Hatim je rekao: “Sačekaj, Allah ti se smilovao, da se pred tobom abdestim kako bih potvrdio ono što sam vidio.” Et-Tanafusi je ustao i pustio Hatima da sjedne. Ovaj se abdestio i prao je svaki dio tjela tri puta dok nije došao do pranja ruku do iza lakata, pa ih je oprao četiri puta. Et-Tanafusi mu reče: “Pretjerao si.” Hatim mu reče: “U čemu sam pretjerao?” Ovaj mu odgovori: “Oprao si ruke četiri puta.” Hatim mu tada kaza: “Subhanallah, ja sam radi malo vode u tvojim očima pretjerao, a ti nisi pretjerao što si iskupio ovoliko imetka.” Et-Tenafusi je tada znao šta je Hatimova namjera bila. On od njega nije htio naučiti, već ga poučiti.[2] Et-Tanafusi je istaknuti i poštovani alim, ali se on povezao s ljudima koji su utjecajni u državi što ga je odvelo ovom stilu života, pa mu je Hatim el-Esamm skrenuo pažnju na ono što ne priliči upućivačima. U savremenom dobu, oni koji žive raskošno, nemajući osjećaj za svoje okruženje, mogu vrlo lahko krenuti stranputicom.

Ono što se može uočiti jeste da oni nisu mogli pronaći sami sebe i da raskošnim životom žele popuniti prazninu u svojim ličnostima. Ovo je bez sumnje nešto što izvire iz osjećaja praznine. Osobe potpunog karaktera izdižu se iznad ovih prizemnih odnosa. Osoba koja poziva i upućuje u islam jeste osoba potpunog karaktera i zbog toga ne žudi za takvom vrstom raskošnog života. Nedgledati sebe pokazatelj je dostojanstva. Kada pojedinac shvati da je samo jedan od ljudi, shvatit će da je insan. Oni koji sebe veličaju zbog velikih privremenih razloga nestaju i gube se zajedno s nestankom tih razloga. Naprimjer, ako je bogatstvo, imetak, vlast, društvana pozicija ono što njih čini velikim i uglednim, onda gubitak toga znači i njihov konačno gubljenje. Ukoliko je bogastvo, imetak, vlast nešto iz čega izvire njihova oholost i umišljanje veličine, savladavanje ovih stanja i njihov nestanak značit će oslobođenje onih koji su se za njih vezali. Bitno je shvatiti da je vrijednost čovjeka nešto što izvire iz bogatstva njegovog duha pa je mjenjanje stanja nešto što ne umanjuje i ne čini krnjavim ovo bogatstvo. Na taj način navedeno ne mijenja njegovu ličnost, već njegova ličnost ostaje takva kakva jeste. Različita stanja ne utječu na osobu koja je potpunog karaktera, čak ni njegova smrt ne umanjuje njegovu vrijednost, već se obrisi njegove ličnosti urezuju u srca hiljada ljudi. U tome nije bilo važno što su njegova kuća ili mjesto gdje je boravio bili skromni i to što je proveo svoj život na skromnoj prostirci gdje su dolazili ljudi i posjetitelji s različitih mjesta. Vrijednost njegovu ne umanjuje ni ako se njegov kabur ne zna niti nišanima ističe. Ukratko kazano oni koji pozivaju i upućuju islamu moraju živjeti jednostavnim i prirodnim životom, moraju posvetiti pažnju ovoj jednostavnosti bez obzira na koji nivo društvenog statusa došli.

[1] Pogledaj: Šibli en-Nu‘mani, Omer ve idaretu-d-devle (Omer i upravljanje državom).
[2] Ebu Nu‘ajm: Hiljetu-l-evlija, 8/81.