Odnos nauke i upućivanja

Odnos nauke i upućivanja

Svaka znanost ima svoju posebnu definiciju, a svako djelo ima svoju specifičnu tehniku i način obavljanja. Bez ove definicije i bez ove tehnike ne možemo ući u bilo koju oblast nauke ili u bilo koji aspekt djelovanja. S obzirom da je pozivanje u islam najsvetija zadaća muslimana, nema sumnje da ona ima svoje posebne metode i tehnike. Svaka vrsta pozivanja u vjeru u kojoj se ne obraća pažnja na ove aspekte neće koristiti a uloženi trud bit će uzaludan. Ono što donosi privremen uspjeh smatra se neuspjehom u konačnici jer nema svoju perspektivu.

Spomenut ćemo neke tehnike i vještine dostavljanja misije kroz određene tačke, ali ćemo prije toga kazati da su metode pozivanja u vjeru, upućivanje i vještine vezane za navedeno znatno šire i nisu ograničene samo na ono što ćemo mi spomenuti. Naime, pravila i načela koja ćemo iznijeti tretirana su u osnovi u njihovom praktičnom dijelu i izvedena iz plemenitih ajeta i časnih hadisa, te kušana od strane ljudi koji su sjedjeli s najistaknutijim ličnostima - upućivačima i pozivačima u vjeru od svoga djetinjstva pa sve do onog trenutka kada su zvanično ponijeli zadaću pozivanja u vjeru i njenog dostavljanja.

Pojedine misli koje ćemo iznijeti možda se neće podudarati s onim što danas susrećemo u stvarnosti, ali to se može smatrati našim nedostatkom i manjkavošću. Pravilo koje slijedimo u ovom kontekstu jeste da samo one ideje koje kolaju životom koji živimo

Nužno je da svaka osoba koja se bavi zadaćom naređivanja dobra i odvraćanja od zla bude opskrbljena znanjem. Razlog je to što su znanje i pozivanje u vjeru dvije strane iste istine. Onaj koji poziva u vjeru obavezan je sebe naoružati istinama vjere koju želi dostaviti drugome. U suprotnom, navedeni nedostatak bit će razlogom njegovih poraza, štaviše možda će navesti svoje sAgovornike da se što više udalje od njega i od njegove vjere. Ovaj rezultat nije ništa drugo, nego napad na vjerska i ovosvjetska prava - kako drugoga tako i prava samoga sebe.

U ovom poglavlju spomenut ćemo naš pogled na nauku općenito, zatim ćemo nastojati pojasniti vezu između upućivanja, nauke i djelovanja.

Nauka je u pojavnom svijetu mihrab Allahovog poslanika Adema, a.s. On je taj koji je utjelovio nauku kako bi ona postala lađa našeg prvaka Nuha, a.s., kako bi Nuh, a.s., došao na lađu. Zatim dolazi Ibrahim, a.s., kojem je to znanje dolina kroz koju je potekla Objava Uzvišenog Gospodara koja se, opet, utjelovila da bi postala Tur u našem prvaku Musau, a.s., ili je Musa, a.s., postao naš prvak upravo na Turu. Zbog toga, ono što se vidi u stvorenjima, u njihovom vanjskom pojavnom i suštinskome postojanju, jeste nauka. A šta je nauka? Nauka je čovjekova spoznaja Gospodara nakon što spozna samoga sebe ili čovjekovo viđenje Gospodara kojim će samoga sebe postaviti u poziciju da gleda njegove osobine i božanska imena. S onim što će otkriti u svojim osjećajima nastojat će doći do spoznaje svoga Gospodara i znanja o njemu. Ovo je ono znanje koje nazivamo istinskim, kao što je rekao pjesnik Junus Emre, navodeći riječi koje ukazuju na bit znanja: “Znanje je da spoznaš sebe pa ako sebe ne spoznaš, ništavno je ono što si pročitao.” Što se tiče riječi: “Onaj ko spozna samoga sebe spoznao je svoga Gospodara” - to je rječita izreka koja ima u sebi poruku koja je toliko jaka da je slična Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., hadisu. Nije to časni hadis, već je to čvrst i vrijedan ustav kojim se štiti ova bit i ovo značenje. Časni Kur’an ovome ustavu daje osnov s riječima Uzvišenog: I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19.)

Da, kada zaboravite Allaha, dž.š., Allah će dati da zaboravite sami sebe i svoja bića, a kada zaboravite sebe, udaljit ćete se od Allaha. Tada ćete postati nemarni i usamljenici od samih sebe tako da ćete sebe zaboraviti. Bit ćete samo jedan isprazan ciklus, koji se izrodio iz prošlog i njime se hrani. Onaj ko uđe u ovaj pokvareni krug, vrlo teško će iz njega izaći, štaviše uništiti će sebe i život će mu biti ništavan. Ovaj plementi ajet možemo razumjeti na drugi način. Čuvajte se zaborava Uzvišenog Allaha! U suprotnom On će dati da zaboravite sami sebe te ćete biti zaokupljeni isključivo vanjštinom. Vaši pogledi će biti usmjereni samo prema drugima, a nećete pronaći puta prema razmišljanju o sebi samima niti ćete se preispitivati za postupke. Ima onih koji govore o islamu i Kur’anu, ali očekuju da se propisi primijene negdje drugdje. Možda će čak i oni najbliži njima zanemarivati propise islama i javno ih nipodaštavati u njihovim kućama, a oni ih neće vidjeti jer su svoje poglede prema drugim usmjerili u iščekivanju onoga što žele vidjeti.

Koliko je samo žalosno da čovjek glasno izriče parole u kojima traži da se islam uspostavi na ulicama i tržnicama, a u isto vrijeme slijedi šejtanove stope zaboravljajući samog sebe i nikada ne vrši obračun sa samim sobom. Nikada ne preispituje svoju vezu s Veličanstvenim Gospodarom. Da, mi smo poput onih koji se žele popeti na vrh brda, ali najprije moramo najpažljivije isplanirati mjesta na koja ćemo staviti svoje noge i mjesta gdje ćemo staviti one kuke za koje kačimo konopac koji nam pomaže prilikom penjanja, jer bilo koja greška koju učinimo, bez obzira koliko je smatramo beznačajnom, može biti razlogom gubljenja života. Naravno, zar nije čudno da čovjek zaboravi samoga sebe na mjestu gdje robuje Allahu ili u džamiji ili, još čudnije, da mu se to dogodi ispred Kabe ili čiste Revde, mezara Allahovog Poslanika. U bolu priznajem da je broj onih koji su sami sebe zaboravili upravo na ovim mjestima veći, da ga ne možemo obuhvatiti. Gospodaru moj, koliko je samo ovaj gubitak velik!

Znanje ima svoj cilj, a to je da rezultira spoznajom Uzvišenog Gospodara i da poluči ljubav prema Njemu. Nauka koja ne rasplamsava ljubav prema Allahu, dž.š., u čovjekovom srcu i ne počasti ga uživanjem u duhovnim ljepotama - što je garant džennetskoga uživanja - ne smatra se naukom koja je dostigla svoj cilj. Nauka koja je dostigla svoj cilj je izvor života za nas i predstavlja nepresušno vrelo naših osjećaja - bez toga mi dotičemo samo dno besmisla. Nauka koja je pohvalna i koju Kur’an i hadis podstiču, jeste ova nauka a ne bilo koja druga, štaviše samo ovo se može smatrati naukom. U ovu temu smo duboko ušli, iako to nije naša osnovna zadaća, ali smo željeli izložiti neke od plemenitih ajeta i časnih hadisa koji posebno govore o nauci. Reci, jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju... (Ez-Zumer, 9.)

Drugim riječima kazano, nije isto ono znanje koje čovjeka vodi Uzvišenom Allahu i ono koje čovjeka zarobi u laboratoriju. Nije isto ono znanje koje čovjeka podstiče da promatra zvijezdE teleskopom u namjeri da dokuči svjetlost koja ga vodi Uzvišenom Allahu i ona nauka koja ga podstiče da bdije u noći samo da bi promatrao zvijezde i njihove sisteme. Još konciznije možemo se zapitati: Da li su ista ova dvojica koja imaju poseban aspekt po kojem se razlikuju jedan od drugoga? Ona osoba koja pretražuje knjige poput miša, koji traži mjesto gdje su se sakrile neke stvari za njega, potrošit će cijeli život na pisanje komentara i dodataka, a neće pročitati jedan red od onog što se smatra istinskom naukom. Ovakvu osobu, koju nazivaju učenjakom, Kur’an definira kao osobu koja samo tovar knjiga nosi. Gdje je ova osoba u odnosu na potpunog čovjeka koji pročita jedan red pa se uzdigne na nebesa i doživi potpuni osjećaj i duhovnu ispunjenost. Smatram da je razlika između ove dvije vrste ljudi poput razlike između ničega i svega. Nauka koja vodi Uzvišenom Allahu je sve, a ona koja te ostavlja samog na putu je ništa. Allaha se od robova Njegovih boje učeni. (Fatir, 28)

Jasno je da se nauka i oni koji je nose pohvaljuju. Učenjaci su pohvaljeni u ovom ajetu, ali se pohvala odnosi na ono što se opisuje, tj. na osobu koja je ispunjena strahopoštovanjem zbog svoga znanja i tako stoji pred svojim Gospodarom. Svako znanje ima svoju težinu i značaj. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zaista su učenjaci nasljednici vjerovjesnika.”[1]

Da, ukoliko postoji skupina ljudi koja vidi suštinu onako blistavom kakva ona jeste, bez ikakve primjese, to su vjerovjesnici, neka je na njih mir. Što se tiče nas, mi ćemo dolaziti do istine preko svjetlosti koja isijava iz njihovog govora. Nijedna osoba, bez obzira o kome se radi, nije u stanju doći do krajnje istine bez ulaska u okrilje jednog od vjerovjesnika. Možda će mu se otkriti dio istine od onoga što je ispravno kroz njegov trud i napor, ali je apsolutnu ispravnost samo moguće otkriti kroz upućivanje vjerovjesnika, neka je na njih mir. Zbog toga su vjerovjesnici nasljednici Allaha, dž.š., a nakon njih dobri robovi. Časni Kur’an ukazuje da će Allahovi dobri robovi biti oni koji će naslijediti zemlju. I to je veza između spomenutog hadisa i ovoga ajeta koja se manifestira u potpunoj jasnoći, koja nam kaže da su Allahovi dobri robovi oni koji zaslužuju da budu namjesnici na Zemlji, i oni su ti koji nasljeđuju vjerovjesnike, a ne neko drugi. Razlog je u tome što je vjerovjesnik prevodilac onoga što je ispravno, i u onoj mjeri u kojoj čovjek slijedi onoga ko prevodi ispravnost, on će ga u biti naslijediti i biti nasljednik vjerovjesnika.

Zbog ovoga je vrijednost učenjaka nad drugim, kao što se spominje od Poslanika, s.a.v.s., s ovim mjerilom, jer je rekao: “Vrijednost učenoga nad pobožnim je poput moje vrijednosti nad najnižim među vama.”[2]

Da, doista je pobožna neznalica izložena skretanju s Pravoga puta u svakom trenutku. Ovo skretanje je relativno, shodno položaju koji ima rob kod Uzvišenog Allaha. Od njih ima onih koji samo na trenutke zanemare svijest o Uzvišenom Allahu, dž.š., i to bude smatrano velikim skretanjem sa Pravoga puta. Uprkos relativnosti pitanja, postoji odudaranje od Pravoga puta. Situacija je takva da su učenjaci, nasljednici vjerovjesnika, u stalnoj svijesti o Allahu - oni stalno polažu račun pred samim sobom, oni su u stalnom duhovnom uzdizanju i pripremi s kojom izlaze pred opasnosti i neizvjesnosti koje su pred njima. Nema sumnje da je učenjak koji robuje kroz spoznaju i s potpunim osjećajem o svim pitanjima bolji od onoga bez tog osjećaja - poput vrijednosti Poslanika, s.a.v.s., nad nižim među plemenitim ashabima. U ovome je bit koja kaže da su oni neuporedivi.

Postoji još jedna stvar u ovom pitanju, a to je da je potpuni čovjek, onaj koji je nasljednik Vjerovjesnika, s.a.v.s., taj kojem ne promiče nijedna svjetlost koju mu Uzvišeni Allah, dž.š., daje. On postaje poput velikog centra koji prima svjetlost koja dolazi od sunca, niti jednu zraku ne propušta, već uzima ono što Jedini Gospodar otkriva robovima. Ova prelijepa i istančana otkrovenja prekriju ga milošću koja ga obuhvati pa svi dijelovi njegovoga srca budu stalno u pokretu i djelovanju nastojeći biti svjetlost koja reflektira ove manifestacije.

Ovo je u isto vrijeme izraz velikog strahopoštovanja i potpunog poštovanja Uzvišenog Gospodara. Na ovaj način se učena osoba konstantno duhovno ispunjava. Ali taj duhovni sadržaj mora negdje imati i svoju manifestaciju. Manifestacija je upravo iznošenje onoga što je u duši, svjetlost je to istine koju nosi i njeno prezentiranje onima oko učenoga. Ne postoji drugo mjerilo kojim se može ocijeniti njegovo djelo, osim dubinom njegove duhovnosti. Bez obzira koliko se pobožnjak posvetio ibadetu, neće postići stepen robovanja onoga koji je učen, jer je takva osoba potpuna osoba. Pored toga, osoba je dužna raditi prema onome što zna, jer u Kur’ani-kerimu se osobama koje čine suprotno prijeti i na taj postupak se upozarava sljedećim časnim ajetom: Zaista je skupina od njih skrivala istinu i to znala. (El-Bekare, 146.)

Da, oni znaju, ali ne rade. Oni su poput crnih rupa iz kojih svjetlost nikada ne može izaći, njihova snaga ne može biti ono od čega drugi imaju koristi. Možda je preciznije ako kažemo da oni nisu poput Sunca čije zrake prodiru na sva mjesta. Sunce svojim zrakama obasjava sve što je pod njim uključujući druge planete oko Sunca. Ostavimo one kojima je uskraćena sreća da budu ovakvi i da predstavljaju crne rupe u kojima nema nikakvoga svjetla, uprkos snazi koja se nalazi u njima. Ostavimo ih i pređimo na časni hadis u kome Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Onu osobu koja bude upitana za znanje pa ga sakrije, Allah će zauzdati bičem od vatre na Sudnjem danu.”[3]

Ovaj govor u cijelosti objašnjava značenje ovog postupka - tj. onaj koji nešto nauči, a zatim to ne nastoji prenijeti onima oko sebe - drugim riječima ne isprazni iz sebe ono što je sakupio i ne postane lijep uzor svojim postupcima neće biti ogledalo u kojem se ogleda istina. Kazna će biti bič od džehennemske vatre. U časnome hadisu pronalazimo upozorenje i žestoku prijetnju, s obzirom da se bič koristi za životinje, tj. osoba koja skriva znanje upoređena je sa životinjom. Ovo je rečeno u oštroj formi - kao što se iz prethodnog može zaključiti.

Ova osoba, osoba koja je sakrila istinu, nije shvatila vrijednost one sposobnosti koju joj je Uzvišeni Allah dao kada ju je stvorio u najsavršenijem obliku. Zanemarila je ono što je Uzvišeni Allah, dž.š., ulio u njenu srž od osjećaja i razuma kojima je uzdignut nad drugim živim bićima. Na taj način je čovjek učinjen posebnim i odlikovanim stvorenjem, ali nije zahvalio Uzvišenom Gospodaru na onome što mu je darovano.

Zar nije pravedan odnos da Gospodar svih svjetova uzme ili uskrati takvoj osobi ono što joj je darovao zbog takvog odnosa. To je nešto što vi trebate procijeniti. Znanje i dostavljanje vjere su dvije strane jedne te iste istine. Što se tiče djelovanja, to je uvjet koji se ne odvaja od obje ove stvari. Ove tri stvari zajedno ne mogu se nikada odvojiti. Djelovanje osobe u skladu s onim što zna jeste izraz poštovanja prema vlastitom znanju, jer je udaljavanje od robovanja Gospodaru, Kojeg je osoba spoznala, također izraz nepoštovanja i neposvećivanja pažnje Njemu. Štaviše to je maloumnost, sljepilo i gluhoća. Posebno osobe koje su preuzele na sebe služenje vjerovanju, a u isto vrijeme su nemarne prema robovanju – one su opasnije od vanjskog neprijatelja. Stanje koje uviđaju zapadnjaci kada gledaju muslimane koji ne primjenjuju vjeru i ono što govore o tome stanju ukazuje na ovu pojavu - s obzirom da govor ili svjedočanstvo neprijatelja ima poseban značaj. Jedan od njih je pitao Engleza muslimana “Zašto Englezi ne ulaze u islam u velikim skupinama? Oni su inteligentni ljudi - do te mjere da danas oni upravljaju svijetom.” Musliman Englez mu nije odgovorio, već ga je uzeo za ruku i odveo do najbliže džamije. Situacija je bila žalosna. Nije bilo puno ljudi, a i oni su obavljali namaz samo svojim tijelima. Ovo je bio njegov odgovor i dokaz da je odnos ljudi na Zapadu jasan kada se radi o vjerskim ili sekularnim sistemima sve dok se ne primijeni praktično i ne provede u stvarnost koja se živi. Kada se budemo s njima susreli, ujedinjeni i usklađenog unutrašnjeg i vanjskog stanja, tada će se u nama uskladiti razum i duša, njihova srca će tada biti otvorena i upoznat će se s časnim Kur’anom, a njihova djela će se tada uskladiti s onim što je prirodno čovjeku i tada će svu svoju pažnju usmjeriti prema upućivanju čovječanstva. Naime, pribjeći će islamu i u njemu će pronaći pribježište, uz Allahovo dopuštenje, a niko ih na to neće prisiliti.

Upravo tako, društvo koje ne zna svoju vjeru i ne zna svoga Gospodara ne razumije Njegovu Knjigu te nema ništa drugo osim vanjskih manifestacija u vjeri kojim zapadnjaka ne može privući. Zapadnjak najprije gleda u praktičnu stvarnost u kojoj to društvo živi i gleda kakvo je zdanje razuma i srca muslimana. Kada pronađe ljude koji uzdišu u tuzi zbog čovječanstva te iz ljubavi i samilosti prema njemu i provode noći u namazima stojeći pred Uzvišenim Gospodarom, vidjet će da su i njihovi jezici stalno zauzeti spominjanjem Uzvišenog Allaha. Takvi ne trače svoje vrijeme, čuvaju ga koliko mogu, zauzeti su u svakome vremenu s onim što je korisno i produktivno. Oni će se, nesumnjivo, zainteresirati za ljude koji u sebi nose ovakvu energiju.

Kada osobe koje predstvaljaju islam postanu ovakve, zapadnjaci će pohrliti u islam i prihvatit će ga. Ali, s obzirom da je situacija suprotna, i rezultat je suprotan - oni su se u ovom vremenu od nas mnogo udaljili.

Ukratko kažemo da je islam božanski sistem koji povezuje znanje s djelovanjem u najsitnijim detaljima. Sa jedne strane je vjerovanje, a sa druge strane je pretvaranje vjerovanja u djelovanje i aktivizam. Spominjanje djela i ibadeta drugih ljudi te prenošenje priča o njima je lijepo jer u sebi sadrži pouku i usmjeravanje, ali je samo zadovoljavanje s prepričavanjem bez primjene djela u stvarnosti nešto što se negativno odražava na stvarnost. Islam nije spominjanje vrlina odabranih robova niti slušanje priča o njima, već je pretvaranje onoga što se spominje o njima u život koji se živi. Islam je vjerovanje i djelovanje. Oni koji govore o islamskom djelovanju bez spoznaje da je islam vjerovanje i djelovanje tek rasipaju prazne riječi.

[1] El-Buhari, Znanje, 10.
[2] Tirmizi, Znanje, 19.
[3] Tirmizi, Znanje, 3; Ebu Davud, Znanje, 9; Ibn Madždže, Uvod, 24; El-Hejsemi, Medžme’u-z-zevaid, 1/163.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.