Poznavanje sagovornika i stil sporazumijevanja

a) Poznavanje sagovornika

Osoba koja poziva u vjeru dužna je pažljivo pratiti stanje svoga sagovornika i širokogrudno odnositi se prema njegovim greškama. Prema vjerniku će se na lijep način ophoditi, a prema onim koji nose nevjerstvo i ateizam odnosit će se mudro i odmjereno. Postupajući ovako približit će se srcu sagovornika i njegovoj logici s jedne strane, a s druge strane učinit će mu lijepim ono što mu dostavlja, čime će se ostvariti prihvatanje u konačnici.

Onaj koji poziva u vjeru treba dobro poznavati stanja svoga sugovornika i u cijelosti treba biti udaljen od onoga što ga udaljava od vjere - u metodama ili ponašanju. Pozivač u vjeru koristi samo one najuzvišenije i najčistije metode. Nema sumnje da onaj koji dostavlja od Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s., te poziva Knjizi i vjerovanju u Sudnji dan to predstavlja na lijep način srcu svoga sagovornika. Prilikom izvršavanja svoje misije svjestan je značaja svoga posla pa prilagođava tome i svoje ponašanje i djelovanje. Svaka primjesa nelagode koju sagovornik može osjetiti zbog njegovog ponašanja može biti razlogom udaljavanja od onoga što se treba dostaviti na lijep način. Zar postoji veći gubitak od ovoga?! Mi ćemo snositi svu odgovornost na budućem svijetu ukoliko se to desi zbog našeg ponašanja i naših stanja.

Razmislite o načinu na koji je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dostavljao vjeru stilom koji je otklanjao od sagovornika osjećaj utonuća u grijehe. On se nije obraćao nevjerniku niti nasilniku kao optuženim osobama, već je govorio općenito, bez napadanja ličnosti ili određivanja o kome se radi. Penjao bi se na minber i upućivao na neku od stvari u kojoj bi vidio da postoje propusti, ali bi to činio govoreći općenito. Jedan od ashaba, r.a., učio je dovu svome Gospodaru, podignutih ruku nebu i dižući pri tome svoj glas. Bio je nedaleko od mjesta na kojem je sjedio Allahov Poslanik, s.a.v.s. Ovaj postupak je u suprotnosti s normama koje se primjenjuju prilikom upućivanja dove, ali se Poslanik, s.a.v.s., umjesto obraćanja u kojem će njemu pojasniti grešku, obratio svima riječima:

“Budite blagi prema sebi, vi zaista ne dozivate gluhog niti odsutnog, vi zaista dozivate Onoga Koji sve čuje i Koji je blizu, i On je s vama.”^[1]

Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: “Allahov Poslaniče, ja sam, tako mi Allaha, prestao dolaziti na sabah-namaz, jer taj i taj oduljuje namaz kao imam.” Muhammed, s.a.v.s., se žestoko rasrdio kad je ovo čuo, jer je znao o kojem se imamu radi. Uprkos tome nije ga pozvao kako bi s njim svidio račun, već se obratio ljudima općenito i rekao im upućivački:

“O ljudi, zaista od vas ima onih koji udaljuju ljude od vjere, pa onaj koji klanja kao imam pred ljudima neka kratko klanja, jer zaista među njima ima starih, slabih i onih koji su u potrebi.”^[2]

Ovo je bio način Poslanika, s.a.v.s., kada se radi o ispravljanju grešaka drugih. On ih je nastojao spasiti, pa je zbog toga svako pitanje iznosio na najjednostavniji i najpraktičniji način. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“O ljudi, recite la ilahe illallah - nema boga osim Allaha - bit ćete spašeni ili ćete uspjeti.”^[3]

Iz ovoga vidimo da je velika greška sagovornika dovesti u stanje u kome će ga se teretiti za grijeh. Suprotno tome, treba mu se obratiti bez ulaženja u ličnost ili direktnog obraćanja. Onaj koji dostavlja vjeru treba izvući pouku iz ovog govora - svako shodno svojim sposobnostima - onako kako se stoverenja koriste sunčevim zrakama, u suprotnom teško će biti rane zaliječiti.

b) Čuvanje od rasprava i praznih diskusija

Onaj koji dostavlja vjeru treba biti izuzetno oprezan da se njegov razgovor ne pretvori u raspravu i diskusiju bez koristi, jer je prilikom rasprave i ove vrste dijaloga glavni vodič ljudima njihova sebičnost. U ovom okruženju ne može se doći do istine i stvari su se na samome početku predale šejtanu. Zbog toga, bez obzira koliko govor koji želimo pojednostaviti sagovorniku bude uvjeravajući i upućen s edebom, neće utjecati na njega niti će ga sagovornik htjeti prihvatiti. Ukoliko navedeno pitanje sagledamo s aspekta psihologije ljudi koji razgovaraju, bit će nam jasno da je prazna diskusija nešto u čemu nema dobra, jer onako kako se mi pripremamo da nadgovorimo svoga sagovornika tako se i sugovornik priprema da nas nadgovori. Nema sumnje, da naši argumenti bivaju dočekani s argumentima kojima se žele pobiti. Na ovaj način razgovor se pretvara u diskusiju bez cilja i govor koji je neproduktivan - bez obzira trajao on danima i noćima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednom ili dva puta ušao u polemiku pokušavajući uvjeriti sagovornika. Bitno je istaći da polemika biva nametnuta od drugih, a u takvoj situaciji ni Poslanik, s.a.v.s., nije mogao ostati bez riječi, jer navedeno utječe na moral onih koji ga slušaju. Uprkos tome, većina onih koji su mu došli kako bi se raspravljali i vodili prazne dijaloge nije u potpunosti bila uvjerena u ono što je izneseno, već su bili dovedeni u stanje prisilnog priznavanja, a samo priznavanje ne znači da je sagovornik krenuo Pravim putem.

Poslanik, s.a.v.s., se susreo s učenjacima Benu Israila tokom godina, ali se nije desilo da je jedan od njih primio islam nakon ove vrste susreta. Ovo kažemo znajući da je Poslanik, s.a.v.s., onaj kome se objavljuje s Prijestolja Božijeg na njegovo čisto srce poput vodopada, znajući da su sva stvorenja stvorena radi njega i znajući da je njegova mirisna biografija ispunjena mu’džizama, nadnaravnim pojavama, koje potvrđuju njegovo poslanstvo. Uprkos tome sve one osobe koje su ušle u polemiku nisu došle u okrilje upute, već su argumentom ušutkani. Abdullah ibn Selam, Jevrej, došao je Poslaniku, s.a.v.s., kako bi prihvatio istinu. Rekao je sebi da će povjerovati ukoliko je Poslanik onaj čije su vrline spomenute u Tevratu:

“Došao sam zajedno s ljudima da ga pogledam. Kada sam vidio lice Allahovog Poslanika, s.a.v.s., znao sam da to nije lice osobe koja laže.”^[4]

Kada se radi o praznoj diskusiji, činjenica je da na pameti nije sudionicima rasprave zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, jer osoba koja dostavlja vjeru, i osoba kojoj se vjera dostavlja bivaju u stanju nervoze a opterećeni budu i sebičnošću. U atmosferi u kojoj nema Allahovog zadovoljstva, bez obzira koliko govor bio dobar, neće se prihvatiti uputa koja je samo u ruci Uzvišenog Allaha - ona se neće spustiti na mjesta na kojima nema Njegovoga zadovoljstva.

c) Savladavanje sebičnosti

Sebičnost je faktor koji sprečava uputu i uskraćuje joj bereket - bez obzira da li je to sebičnost osobe koja poziva u islam ili osobe koja sluša. Zbog toga se osoba koja upućuje i prenosi islam treba osloboditi ovog štetnog osjećaja. Sve ono što želi kazati treba kazati u potpunoj poniznosti i samoporicanju. Na ovaj način spriječit će ili spasiti svoga sagovornika od predrasuda i inata. U biti, niko nema pravo, bez obzira ko je, biti sebičan. Poznato je da ima mnogo pozivatelja u vjeru koji upotrebljavajući razum i logiku, uz izuzetnu rječitost, ne utječu ni na koga. Suprotno tome, može se govoriti jednostavno a ostaviti izuzetan dojam na sagovornika. Uzvišeni Allah učini to povodom upute velikog broja ljudi.

d) Poznavanje intelektualnih sposobnosti osoba kojima se obraćamo

U ovome dijelu knjige pozabavit ću se pitanjem koje se nekada smatra sporednim, ali se ne može zapostaviti. Osoba koja upućuje i dostavlja vjeru ozbiljno se mora pozabaviti intelektualnim sposobnostima osoba kojima se obraća.

Ukoliko ovo pitanje želimo uvesti u jedan poseban kontekst, kazat ćemo da je činjenica postojanje različitih islamskih organizacija u današnjem svijetu. Priznavati njihovo postojanje je jedno, a smatrati ispravnim sve ono što rade je nešto sasvim drugo. Obarati svoj pogled i praviti se slijepim kada se radi o nečemu što je u biti prisutno ili odbijati činjenicu da su stvari objektivno takve, ne donosi nikakvu korist. Zbog toga su osobe koje upućuju i dostavljaju islam dužne u svakom vremenu biti svjesne da svaka osoba koja ih sluša pripada nekoj skupini ili nekom od džemata. Tada će pozivatelj govoriti onako kako odgovara toj skupini i neće spominjati ono čime bi mogao skupinu vrijeđati ili kritizirati. Gore od svega ovoga bi bilo da se takva skupina ogovara.

Dostavitelji vjere dužni su biti krajnje moralni i tolerantni u svome ophođenju prema drugima, dužni su priznavati pravo bivstvovanja drugih i pored toga što znaju da je lijepo i istinito ono čega se oni pridržavaju i način na koji oni djeluju. Razlog je to što Uzvišeni Allah nije zadovoljan drugačijim odnosom, kojim se uskraćuje bereket i prosperitet u djelovanju. Svaka osoba koja upućuje dužna je znati da mora poštovati sve druge skupine, pa se prilikom obraćanja njima treba ophoditi na način osobe koja ih poznaje kako bi njen govor bio primljen. Uzvišeni Allah nije zadovoljan s onom osobom koja se na loš način ophodi prema onome koga podsjeća na Allaha niti onom osobom koja kritizira vjernike i kida odnose uspostavljene među njima, pa čak ukoliko to čini i govorom o Božijem jedinstvu. Suština je da će se prema mjeri kojom je dostavitelj vjere vezan za Uzvišenog Allaha, uspostaviti čvrsti odnosi sa svakom onom osobom koja je vezana za Uzvišenog. Mjerilo našeg odnosa s našim sagovornicima jeste u biti odnos koji oni imaju s Uzvišenim Allahom.

Upućivači i dostavitelji vjere navedenom trebaju posvetiti veliku pažnju pa će ljude zvati direktno u islam, a ne u svoje razumijevanje vjere. Možda će upravo ovaj činilac različite skupine i pravce navesti da se ujedine i postanu jedno tijelo. Poznavati sagovornika znači znati njegov društveni status i kulturni nivo. Ovo je izuzetno važno kada se poziva u islam. Onako kako dostavljanje poslanice i upućivanje u vjeru jeste misija, poznavanje vještina dostavljanja predstavlja drugu misiju - primjer može biti zaustavljanje drvenim štapom neprijatelja naoružanog topovima i puškama. Ovaj postupak je bez sumnje neko djelo, ali je i nešto što će biti povodom sigurnog neuspjeha, jer nisi prilikom svoga djelovanja primjenjivao vještine koje treba imati. Ovo je posebno izraženo u području djelovanja na islamskom polju i nanosi veliku štetu.

Ranije smo spominjali i potcrtali značaj vještine pozivanja u islam kao neizostavnog uvjeta, štaviše, vještina se smatra prvim uvjetom u dostavljanju islamskih poruka. U onoj mjeri u kojoj vjerujemo da smo obavezni pozivati u islam, vjerujemo i da je neophodno poznavati metode pozivanja u islam. Ukoliko govorimo na način koji je iznad nivoa kulture našeg sagovornika, bez obzira da li je naš govor iznad njegovog nivoa ili znatno ispod, naše djelovanje ne odgovara vještinama neophodnim za pozivanje u vjeru i neće imati nikakvu korist. Pitanje koje se objašnjava na samome početku osobi koja je duboko ogrezla u ateizmu i nevjerovanju nije pitanje o vrijednosti noćnoga namaza, naprimjer, već je pitanje kojim smo dužni objasniti osnove vjerovanja kako bi ih spomenuta osoba razumjela na odgovarajući način, shodno logici i intelektualnom nivou koji ima, te na jedan praktičan način, jer se nevjerovanje danas može pobiti sa stanovišta nauke. Međutim, žalosno je reći, ali su evidentne i brojne greške, koje mi činimo prema onima ogrezlim u ateizmu a koje izviru iz loše dijagnoze i pogrešnog metoda liječenja.

Bavljenje vanjskim manifestacijama generacije koja živi danas, umjesto posvećivanja pažnje izgradnji i liječenju srca, udaljila je mnoge od islama i podstakla ih da bježe od njega. Ove greške, kada se radi o vještini pozivanja u islam, su nešto čime se treba posebno pozabaviti, jer vode čovjeka gubitku budućeg svijeta.

Upravo tako. Ukoliko naš sagovornik govori u ime nauke i umjetnosti, nije spojivo s razumom da mu se iznose citati iz prvih djela islamskog zakonodavstva - fikha. Ovo ni u kom slučaju ne znači nipodaštavanje knjiga iz islamskog prava, već se ovim želi kazati da se ovakvo djelovanje ne smatra odgovarajućim kada se radi o konkretnoj situaciji. Sličan je slučaj kada naš sugovornik negira budući svijet. Ti se njemu ne možeš približiti spominjući vrline odabranih robova, evlija. Čovjek nije stvorenje sazdano samo od osjećaja i čula pa da na njega možeš djelovati spominjanjući te vrline. On je i biće koje nosi logiku kojom funkcionira njegov razum, pa smo mu dužni pomoći da bude uvjeren preko logike. Saaduddin Teftezani je prilikom objašnjavanja vjerovanja rekao: “Zaista je vjerovanje svjetlost koju Uzvišeni Allah unese u srca nekih svojih robova, tj. nakon pokretanja onog njihovog dijela u kojem imaju slobodu izbora, pa si zato dužan pojasniti vjerovanje argumentima, a Allah je taj koji u srce unosi svjetlost vjerovanja.”

Istina je da takvo vjerovanje vodi čovjeka činjenju dobrih djela i primjeni vjere kao cjeline u životu, dok osoba koja uđe u vjeru nošena svojim osjećanjima i čulima, može, u trenutku kada ovi osjećaji oslabe, ostaviti vjeru i okrenuti se nečemu drugome. Kur’ani-kerim u stotinama časnih ajeta ukazuje na pitanja nauke i tehnologije, ali on, ipak, nije knjiga fizike ili hemije. Kur’an podstiče vjernike i upućuje ih - kroz simbole i ukazivanja - da posvete pažnju ovim naučnim pitanjima. Osoba koja nema nikakvoga znanja o astronomiji, ne zna iz biologije čak ni osnovne stvari, ne može shvatiti brojne kur’anske ajete i razumjeti ih na odgovarajući način. Razumijevanje mnogih ajeta usko je vezano s poznavanjem spomenutih znanosti. Ovdje ćemo spomenuti sljedeće, bez duljenja, kada se radi o različitim granama znanosti. Kazat ćemo da osoba koja upućuje i dostavlja vjeru u savremenom svijetu nužno mora pratiti tokove različitih znanosti, umjetnosti, tehnologije, čak i ukoliko to praćenje bude vezano samo za primarnu informaciju o tome. U suprotnom, njeno upućivanje bit će samo za određeni krug ljudi a neće obuhvatati sve ljude.

e) Poznavanje kulture vremena u kojem se živi

Situacija u kojoj se trenutno nalazimo zaista rastužuje srca - i mladih i starih. Ovo bolno stanje u velikoj mjeri prozilazi iz skromne kulturne naobrazbe osoba koje upućuju i dostavljaju vjeru. Nije moguće ne poznavati kulturu svoga vremena, ne znati koji je nivo razumijevanja ljudi da bi se našao način na koji se njima treba obraćati i nečemu ih poučiti. Ne smije nam biti na pameti da je, s obzirom na štetnost poučavanja drugih bez poznavanja onoga što treba poznavati i znati od dostignuća ovoga stoljeća, da se o tom slučaju može postaviti pitanje da li s nas spada obaveza naređivanja dobra. Nikada! Čak da je neophodno i na zvijezde otići radi upućivanja i donošenja s njih onoga što je neophodno za pozivanje u vjeru - navedeno bi u tom trenutku postalo najveća obaveza da bi se ispunila obaveza prema onima koji su u potrebi za tim. Oni su našu generaciju savladali fizikom i na koljena je bacili hemijom, a glave joj zasuli krijesnicama astronomije. Zbog toga u ovoj situaciji ne smijemo stajati skrštenih ruku, već je naš dug da uzmemo ovu generaciju za ruku i da je, koristeći ista sredstva, podignemo jer je posrnula, da zaliječimo materijalne i duhovne rane i da tu generaciju opet usmjerimo prema velikim ostvarenjima. Hodite da idemo zajedno pa da nikada više ova generacija ne posrne drugima pod noge. Sve u ovome kosmosu izraz je i izdanak nečega. Vjernici su dužni naučiti taj jezik i čvrsto se držati onoga na šta se mogu osloniti, u suprotnom, ne mogu razumjeti znakovlje u kosmosu. Svaki pojedinac ili zajednica koji ne razumije znakove u kosmosu doživjet će poniženje i neuspjeh. Treba kazati da Kur’ani-kerim objašnjava ove znakove u kosmosu unutar jasnih kur’anskih ajeta tako da se neće smatrati pravim učačem Kur’ana ona osoba koja svoje uši zatvori pred tim kosmičkim znamenjima - makar svakoga dana ponavljala i čitav Kur’an. Allah, dž.š., je objavio Kur’an kako bi čovjek razmišljao o njegovim ajetima. Svaka osoba koja pomaže Kur’an to mora razumjeti.

Neizvjesno je da li će istine koje dostavljamo, bez obzira koliko bile veličanstvene i koliko u njima bilo bereketa, ostaviti svoga traga ukoliko ne budu dostavljene shodno spoznajama razumijevanja i metodama stoljeća u kojem se dostavljaju. Prezentiranje vjere i Kur’ana u formi tajanstvenih tema, koje su obavijene velom tajni i koje ne mogu položiti ispit na sudu razuma, samo je zbunjivanje razuma savremenih generacija i pomaganje nevjernika u njihovome nevjerovanju. Već godinama mi to vidimo kao bolne prizore koji nam ispunjavaju srce brigom i tugom. Cijenjeni ashabi, neka je Allah zadovoljan svima njima, bili su iznad nivoa kulture svoga stoljeća, ali su prezentirali pitanja vjere shodno kulturnom nivou svojih savremenika. Oni koji su došli iza njih slijedili su njihov primjer u pozivanju u vjeru. Naprimjer, ono što je razumio Imam el-Gazali, koji se smatra obnoviteljem vjere u svome stoljeću, zadivljujuće je djelovalo na osobe koje su ga slušale. Ovo se prenijelo i na stoljeće iza njega. Ono što začuđuje jesu mišljenja intelektualaca na Zapadu poput Džiba i Renana o Imamu Gazaliju. Oni su rekli: “Nismo vidjeli nikoga ko je bolje poznavao kulturu svoga stoljeća od Gazalija.” Ovo je bio slučaj sa svim istaknutim imamima i obnoviteljima vjere, poput Imama Rabbanija, našeg prvaka Halida i drugih velikana koji su pretekli svoje vrijeme naukom i kulturom. Dostavljali su vjeru shodno visokom nivou na kojem su bili i tako su je prenosili ljudima. Zbog ovoga je njihov govor imao mjesta u srcima njihovih sagovornika i lijepo je bio od svih prihvaćen.

f) Fleksibilnost kod upućivanja

Upravo tako, upućivač u vjeru treba biti fleksibilan i ovu osobinu treba brižljivo čuvati, jer je on onaj koji nekada mora sići u dubine, a nekada se mora popeti na visine. Među onima kojima se obraća ima svakovrsnih ljudi pa zbog toga njegova kultura mora biti izuzetno široka, u suprotnom, neće biti dobar upućivač, već će biti osoba koja prekida puteve upućivanja. Lošim upućivačima je obaveza da se sklone s puta ummetu, da ne budu mračna slika koja se predstavalja u ime islama i da otvore put istinskim upućivačima koji će pružiti svoje ruke generaciji koja je posrnula.

Jedan od velikana među upućivačima je govorio, a njegovo srce je treperilo zbog boli koju u ovom vremenu ummet doživljava: “Zaista, srce vjernika gotovo da puca od bola onoliko koliko ima atoma u sebi, jer vidi da je generacija omladine upala u nevjerovanje.” Upravo tako, to je ono nemirno srce. Onaj ko ne osjeća ovu brigu, jer je vjerovanje nestalo u generacije koja dolazi, ne može pozivati druge. Upućivač je prvak koji razumije svoje vrijeme i koji smatra da su svi ukrasi ovog dunjaluka nešto što je manje važno, štaviše zaboravlja, makar privremeno, i uživanja u Džennetu, jer je jedina njegova misao kako da obavi svoju zadaću tražeći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. On i radi u Njegovo ime i daje sve na tom putu. Na ovaj način treba se postaviti kako bi se ostvario uspjeh, koji je kod Uzvišenog Gospodara, i kako bi se kod ljudi izgradilo povjerenje.

Ranije smo spomenuli ono što osoba koja upućuje treba znati o onima kojima se obraća. Ona pazi da se lijek ne daje prije dijagnoze bolesti - što bi bila očita greška - jer ako se lijek daje prije dijagnoze bolesti od koje pati sagovornik, može biti gore i loše posljedice mogu biti veće. Ovo je jedna od zadaća osobe koja poziva u islam. Mislim da je neophodno kazati da nije svaki lijek taj kojim se liječi svaka bolest.

Poznajem neke ljude koji smatraju da je jedini izlaz za čovječanstvo rad na polju ekonomije i teške industrije, pa samo govore o tome. Ovakva razmišljanja, uprkos tome što ih čujemo i od onih koji govore u ime islama, nisu ništa više do naivnog oponašanja Marksa i Engelsa, a ona su se pokazala promašenim, a osobe koje su se oko njih okupljale podvojile su se i nisu bile u stanju zadržati njihovu vitalnost. Na koji način bi ove ideje, koje predstavljaju naivno slijeđenje prethodno spomenutih, mogle dati čovječanstvu neophodan život? Da li je to uopće zamislivo - a da se ne govori o tome kakve bi posljedice imala jedna takva avantura.

Nikada, tako mi Allaha, ako se ne posvetimo generaciji koja živi u našem dobu, ako je ne odgojimo i ne udahnemo u nju ovo razumijevanje i ne izgradimo joj osjećaj o budućem svijetu, nećemo uspjeti u svojim namjerama - bez obzira koliko pričali o civilizaciji ili o fabrikama koje ovi ili oni grade na različitim mjestima.

Generacija koja je posrnula i izgubila svoj duh neće se zasititi bilo kojim ukrašenim i nagizdanim idejama sve dok se toj generaciji ne posveti ozbiljna pažnja. Misliti da je moguće liječiti probleme generacije kroz rješavanje ekonomskih problema jeste bit neznanja. S obzirom da je islamski svijet u sadašnjem dobu izgubio svoju sposobnost da govori shodno vještinama stoljeća u kojem živi, udaljen je s položaja s kojeg se može obratiti svijetu. Mi smo u položaju onih koji slušaju i jedino što mogu jeste da slušaju.

Ukoliko budemo u stanju sastaviti i analizirati ono što čujemo, možda ćemo jednog dana biti u stanju doći do položaja onoga ko vodi i i čiji govor drugi slušaju. Nažalost mi još uvijek nismo čak ni dobri slušaoci. Ova žalosna situacija se odrazila i na individualne i na institucionalne pozive u vjeru. Oni koji nose ove pozive nemoćni su pred onima kojima se obraćaju po istim mjerilima. Znamo da je u našim rukama Kur’ani-kerim koji izaziva razum čitavoga svijeta i obraća se čitavom čovječanstvu. Također, u našim rukama je časni Poslanikov sunnet koji objašnjava Kur’an na najljepši način. Koliko je samo bolno da mi do dana današnjeg nismo naučili na koji način se istinski okoristiti s ova dva izvora. Nismo zaronili u dubine kur’anskog okeana svojim razumom i srcem u isto vrijeme! Zbog toga su Kur’an i Sunnet šutjeli i nisu nam otkrili ono što je najvrednije u njima. Ukoliko ostanemo ovakvi kakvi jesmo, i dalje će Kur’an i Sunnet šutjeti i neće nam dati ono što je u njima. Neće muslimanima biti spasa iz ovog košmara u kojem žive. Svijet se mijenja i stalno kreće, nauka i tehnologija proširuju se izvanrednom brzinom, a ono što neki od nas govore ne uklapa se u ta mjerila, već se može vezati za vrijeme prije tri stoljeća i samo tamo se to može nastaniti. A ako smo daleko od generacija koje žive u ovome vremenu, ne možemo očekivati da će te generacije posvetiti pažnju onome što mi govorimo.

g) Promatranje sa stanovišta vremena u kojem se živi

Za upućivača i pozivača u savremenom dobu nužno je da gleda stoljeće u kojem živi, prije nego što počne izlagati detalje o vjeri. Na samom početku mora biti dobro upoznat s duhovnom strukturom sagovornika, također treba znati koja su to pitanja koja su se duboko ukorijenila, poput otrovne strijele, u njegovom razumu. Nakon ovoga govorit će s tom osobom na osnovu ovih spoznaja s ciljem da njegove riječi pronađu svoje mjesto kod sagovornika i odraze se na njegovo srce te, također, pronađu svoje mjesto u njegovom razumu. Generacije današnjice krvare, a mi im dajemo samo antibiotike.

Pitanja koja smo dosada izložili ne predstavljaju tvrdnje koje nemaju svoju argumentaciju, već predstavljaju stupove upućivanja i izvode se iz Kur’ana i Sunneta. U prvom objavljenom ajetu Kur’ani-kerima se kaže:

Uči u ime Gospodara svoga Koji stvara. (El-‘Alek, 1.) - čime se spominjanjem onoga što On stvara skreće pažnja na kosmičke dokaze Božijeg postojanja. Svi filozofi, počevši od Epikura i Demokrita pa sve do Sokrata i Platona, čak i oni koji su živjeli u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., udubili su se u temu stvaranja nastojeći prodrijeti u dubine tog pitanja i analizirati ih. Drugim riječima, ljudi su u to vrijeme imali neke informacije o stvaranju, znali su da čovjekov početak jeste kapljica vode te da je dijete u utrobi majke to koje prolazi kroz određene faze, ali je časni Kur’an pristupio ovom pitanju s jednog šireg aspekta i obratio se ljudima riječima:

Reci: Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. (El-Ankebut, 20.)

Ovo pronalazimo u Kur’anu, a ljudska misao i nauka do ovog trenutka nisu pojasnili kako je započelo stvaranje niti su to izložili na jasan način, jer navedeno nije moguće, osim ukoliko se uzme da je od Uzvišenog Gospodara. Kur’ani-kerim počinje svoj poziv ljudima pojašnjenjem ovog bitnog pitanja koje je mnoge dovelo u nedoumicu, ali u isto vrijeme skreće pažnju na ostale dokaze, ajete - dokaze koji postoje u kosmosu i koje je moć božanska i volja Njegova učinila poput prelijepe ogrlice na vratu kosmosa. Prelijep je to prizor koji je istaknut kako bi ga pogledi mogli čitati onako kako čitaju otvorenu knjigu. Mi smo, dakle, ti koji detaljno trebaju čitati ovu knjigu i promatrati ovu prelijepu ogrlicu kako bismo bili u stanju mijenjati događaje i razumjeti ih - što je odnos koji nema alternativu. Upućivači i pozivači, koji nastoje očuvati život, mogu to učiniti samo oživljavajući i podstičući osjećaje onih kojima se obraćaju. Suprotstavljaju li se ovim dokazima i zakonima, njihov napor neće polučiti rezultate u budućnosti. Koraci koji su utemeljeni samo na lijepom mišljenju vrlo lahko mogu skrenuti čovjeka i udaljiti ga od Pravoga puta. Međutim, ako pozivači i upućivači uspiju probuditi žar vjere spajajući razum i srce te osposobljavajući one koji ih slijede da prate ono što nalažu uvjeti vremena, ostvarit će sigurnu i neraskidivu vezu, jer vrijeme i događaji ne utječu na nju, nego je jačaju - jačajući istovremeno volju i odlučnost onih koji ih slijede.

Želim kazati drugu stvar u formi jedne digresije. Interesantna je slika ispred svih nas na kojoj se vidi da se veliki broj ljudi pridržava vjere i u isto vrijeme se prepušta ateizmu i nevjerovanju. To je uočljivo i unutar naših zemalja i izvan njih. Nasuprot njima, veliki je broj onih koji nemaju nikakvog udjela u vjeri, a uživaju u blagodatima vjerovanja. Neki od njih su pobjegli od pritiska svojih porodica kako bi pronašli mjesto gdje će uspostaviti svoj život utemeljen u vjeri. U porodicama koje se pridržavaju vjere, a ne poučavaju djecu vjeri u skladu s njihovim razumom i nivoom njihovog duhovnog razvoja, susreće se pojava praznina i sumnji u umovima njihove djece što uzrokuje udaljavanje ili izlazak iz vjere.

Prirodno je da nikoga drugoga izvan porodice ne upitaju o stvarima koje se dešavaju u njihovom umu, jer su oni odrasli u vjerskoj atmosferi u okviru svoje porodice. Međutim, vjerski odgoj koji su primili u kući ograničenog je opsega.

Bio sam gost kod porodice slične spomenutoj i razgovarao sam s domaćinom. Izuzetno pobožan čovjek, blagog i zdravog srca, pa sam se postidio pred njegovom čistotom. Nakon određenog vremena, ušao je njegov sin, student, iz čijeg sam govora zaključio da je ateista. Osjetio sam tegobu, kao da će se kuća u kojoj smo sjedili srušiti na moja pleća. I sledio sam se na mjestu. Pomislio sam, obraćajući se ovom čovjeku u sebi: “Da si bogdo uspio svoje dijete odgojiti da ne bude nevjernik umjesto svoje čistote i pobožnosti.” Nasuprot tome, ima porodica u kojima dijete odrasta bez vjere, ali pronalazi u sebi motiv da pita o onim stvarima na koje nailazi u životu. Svaku ruku, koja mu se pruža izvana, on će prihvatiti i za nju će se vezati u onoj mjeri u kojoj mu rješava probleme. Bit će zadovoljan islamom i voljet će ga, jer je islam taj koji mu je prezentiran na način koji priliči uvjetima vremena u kome živi. Pripadnost vjeri ranije spomenutog mladića, koji je odrastao u porodici odanoj vjeri, nije ništa više od slijepog slijeđenja.

Sada ćemo se vratiti onome o čemu govorimo u ovome dijelu knjige.

h) Spuštanje na nivo sagovornika

Nivo sagovornika nekada iziskuje da se spustimo na njegov nivo. Upućivatelji i pozivatelji u vjeru u ovoj situaciji trebaju govoriti ljudima shodno njihovom razumu. Navedeno možemo objasniti kroz sljedeće napomene: spustiti se na nivo osobe kojoj se obraćamo je moral koji je prije svega božanskog porijekla, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas poziva da se ukrasimo Allahovim moralom. Kur’ani-kerim je u cijelosti Allahov govor spušten razumu ljudi. Na koji način bi mi mogli prihvatiti Kur’an da nije objavljen shodno našim intelektualnim sposobnostima? Da je Uzvišeni Allah, dž.š., u svom slavnom Kur’anu govorio na onaj način na koji je govorio sa Musaom, a.s., na brdu Tur, mi ne bismo bili u stanju razumjeti Njegov govor. Isto tako, da je Kur’an objavljen stilom kojeg razumiju samo oni koji su inteligentni, većina ljudi ne bi imala nikakve koristi od njega. Situacija je sasvim suprotna, Uzvišeni Allah gleda kakvo je stanje onoga kome se obraća, i obraća mu se na način koji mu priliči - shodno volji i veličini Svojoj.

Poznato je da se govor Uzvišenog ne ograničava samo na Kur’an, već ima svoje različite manifestacije kroz koje se ogleda Njegova veličina, ali mi to ne poznajemo. Ono što znamo jeste da se Uzvišeni obratio ljudima shodno njihovim spoznajnim moćima i sposobnostima razumijevanja čime im je otkrio tajnu Svoje Jednoće. Mi u Kur’ani-kerimu pronalazimo svoje razumijevanje i svoju spoznaju - kao da Kur’an svakoj osobi govori prilagođeno njenom nivou. Bez obzira na kojem je intelektualnom nivou čitalac, u Kur’anu pronalazi govor upućen sebi. Čovjek osjeća da mu se Kur’anom govori od strane nekoga koga poznaje, ko mu je blizak i ko zna njegove najsitnije detalje i tajne koje su drugima skrivene. To što je Kur’ani-kerim objavljen ovim stilom je nešto što je potpuno prirodno, jer je to govor Uzvišenog Allaha, Veličanstvenog Gospodara, Koji je stvorio čovjeka iz ništavila i dao mu da živi u svijetu materije (u tjelesnome svijetu), a On je, također, Taj Koji zna šta je u njegovom srcu. Udahnuo mu je dušu iz svijeta odredbe. Duša ne zna u potpunosti šta je tijelo u koje je ušla, niti tijelo zna, u potpunosti, šta je duša koja je u biti njegov život. Najbolje ih poznaje oboje Onaj Koji ih je stvorio i spojio, a Kur’an je govor ovog Gospodara Veličanstvenog.

Ovaj božanski govor po svome sadržaju uputa je ljudima i garant njihove ustrajnosti na Pravome putu. Izvor je to upućivanja vjerovjesnika i drugih upućivača, s obzirom na način obraćanja i zbog toga su oni usmjerili svoje poglede prema njemu i inspiraciju potražili kroz nauku i spoznaju iz Kur’ana. Istina koja se izlaže u Kur’anu sagovorniku se prezentira kroz različite nivoe, jer je to govor Allaha, dž.š., Koji je stvorio čovjeka i dao mu da se manifestira kroz različite aspekte. Hiljade su učenjaka i istaknutih intelektualaca pojasnili razliku između nivoa razumijevanja koji nisu jednaki prilikom iznošenja svojih opažanja i razmišljanja o Kur’anu. Čak i u najboljim stoljećima stvari nisu bile drukčije, drugim riječima razumijevanje i spoznaja plemenitih ashaba, r.a., Kur’ani-kerima nije bila jednakog intenziteta. Različitost nivoa razumijevanja kod njih nije spriječila da svi imaju koristi od Kur’ana.

Razmislite o beduinu koji je u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., slušao Kur’an i imao koristi od njega, a u isto vrijeme Kur’an je inspirirao najistaknutije pjesnike čije su se kaside iz poštovanja vješale o zid Kabe. Lebid je jedan od njih, on je taj koji nikada nije, nakon što je čuo Kur’an, izrekao niti jednoga stiha. Hansa’, žena velikan među pjesnicima toga vremena, nakon što je čula Kur’an, ništa drugo nije učila. Oni su bili oni kojima se Kur’an objavljuje - na njihova srca i razum je spušten. Među onima kojima se Kur’an obraćao ima onih koji su postali velikani i najumniji ljudi, poput Ibn Sine, Ibn Rušda, Farabija, Imami Gazalije, Fahruddina er-Razija, Ebu Hanife, Imami Šafije, Imami Ahmeda, Imami Malika, jer su učili iz Kur’ana, te brojni drugi pojedinci čija imena ne možemo nabrojati. Kur’an se svima obraća jednim stilom, shodno njihovom intelektualnom stepenu. Kur’an se obraća čovjeku shodno njegovim spoznajama uzimajući u obzir njegov intelektualni nivo. Ovo je zadivljujuće kada se radi o Kur’ana do te mjere da svaka osoba, koja svjesnoga srca sluša Kur’an, smatra da se Kur’anom upravo njemu govori. Genijalci među učenjacima na polju nauke i tehnologije su svakim danom ostvarili nove korake prema naprijed do te mjere da su nas fascinirali svojim naporima. Ovi učenjaci neće pronaći nikoga ko ih bolje podstiče i pomaže u razvijanju potencijala koje je Uzvišeni Allah, dž.š., usadio u njih od Kur’ana.

Prilikom stjecanja znanja i primjene prirodnih zakona koje je Allah, dž.š., odredio u kosmosu, Kur’an vječni govor Plemenitog Stvoritelja, je taj koji ih vodi. Hiljade učenjaka, uprkos različitim nivoima na kojima su, uzimaju iz Kur’ani-kerima i uživaju u hladu koji im on pruža. Hemičar može slušati Kur’an kao da se samo njemu obraća. I nije on samo takav! I fizičar i astronom su također takvi. Takav je i biolog, i matematičar, i inžinjer. Svi oni mogu slušati Kur’an kao da se on obraća samo njima. Zemljoradnik smatra da Kur’an i na početku i na kraju podstiče da se obrađuje zemlja, a vješt ljekar pronalazi u Kur’anu centar u kojem se čuva zdravlje i iz kojeg dolazi istančana svjetlost. Govori i obraća se Kur’an ljudima obasipajući ih svjetlošću, vodeći ih prostranstvima otvarajući im nova vrata, nove horizonte za liječenje bolesti. U ovome Kur’an prednjači nad centrima u kojima se istražuju i proučavaju bolesti. Isto možemo spomenuti i za druge znanosti. Drugim riječima, i zemljoradniku koji obrađuje zemlju u malome selu, i znanstveniku koji otvara horizonte nebesa dodirom na jedno dugme Kur’an se obraća. Ovo je veličanstveni Kur’an, koji zadire u najdublje aspekte života, poučava nas shodno stanjima i uvjetima kroz koje prolazi svaki čovjek. Uprkos tome što zadire u sve znanosti na jedan koncizan način, ne možemo ga smatrati samo znanstvenom enciklopedijom, jer je njegov jedini cilj čovjek. Čovjeka želi uzeti za ruku i povesti ga na nebo, a nakon toga u veličanstvenost svjetlosti...

Navedeno treba uzeti u obzir prilikom obavljanja misije upućivanja i razmišljanja o principima kojim se treba misija nositi. Osoba koja upućuje i dostavlja islam, kada vidi ove različite nijanse u kur’anskim obraćanjima i živi ih u svome životu, nema sumnje da na taj način stavlja pred sebe stanje i nivo sagovornika te upućuje svoj govor shodno tome. Ovo iziskuje veliki napor, ali je izuzetno korisno, štaviše, nužno. Oni koji su navikli koristiti nejasne i zakučite rečenice ispunjene filozofskim izrazima kako bi na taj način izgledali što uglednije i što učenije čine veliku grešku, jer je prilikom upućivanja najbitnije da sagovornici pravilno razumiju ono što im se dostavlja. Navedeno podrazumijeva da se dostavljanje obavi na jasan način bez ikakvih nepotrebnih kompliciranja. Obraćanje treba biti na onaj način koji razumiju svi ljudi na svim nivoima s lahkoćom i bez posebnoga tereta. Omladina u savremenom svijetu daleko je od izraza i termina koji se najčešće spominju u vjeri. Zbog toga je bitno govoriti njima jezikom koji razumiju. Ovo možemo uporediti s obraćanjem maloj djeci, pa kako pratimo rječnik djeteta u trećoj godini koje vodimo za ruku, spustimo se na njegov nivo govora i smijemo se zajedno s njim obraćajući pažnju na njegova stanja, isto tako je nužno da uzmemo u obzir nivo razumijevanja osoba kojima se obraćamo prilikom upućivanja. Govor koji je iznad nivoa djece, a upućen je njima, jedino što može izazvati jeste njihov smijeh umjesto bilo kakve informacije kojom će proširiti svoje spoznaje.

Kada objašnjavamo islam generaciji našega doba, moramo slijediti metodu pozivanja islamu koju je primjenjivao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i upućivati na njegov način, daleko od filozofskih pristupa Paskala, Platona, Dekarta i drugih. Muhammed, s.a.v.s., je stalno obraćao pažnju na nivo razumijevanja drugih, njegov govor mogli su poslušati svi i na svakome mjestu. Bio je poput djeteta s djetetom, i mladića s mladićem, i starca sa starcem. Ovo je metod i ovo je Božanski moral koji je metod vjerovjesnika i njihov pristup. Prenosi se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je kazao:

“Mi, vjerovjesnici, imamo naredbu da govorimo ljudima shodno njihovoj pameti.”^[5] A u drugom hadisu kaže:

“Ljudima dajte mjesta koja zaslužuju.”^[6] Ovo nam pojašnjava bitno pravilo u upućivanju koje ne smijemo ni u kom slučaju zanemariti.

[1] El-Buhari, Megazi 13; Muslim, Zikr 182; Imam Ahmed, Musned, 4/403.
[2] El-Buhari, Ahkam 13; Muslim, Salat 182.
[3] Imam Ahmed, Musned, 3/492, 4/603.
[4] Tirmizi, Sifetu-l-kijame, 42; Ibn Madždže, Ikame, 174.
[5] El-‘Adželuni, Kešfu-l-hafa 1/225, 226.
[6] Ebu Davud, El-Edeb, 20; Muslim, El-Mukaddima.

Tweet

Whatsapp