Poezija
Poezija kod osjećajnih srca nije ništa drugo nego izražavanje ljepote i sklada koji postoji u biti kosmosa, kao i osmijeha koji se nalazi u ljepoti postojećeg. Između ovih osjećajnih srca postoje ona koja su poput tintarnice čija su tinta Džibrilovi, a.s., dahovi.
* * *
Poezija jeste ulaganje napora u pokušaje traganja za onim što je iza ovog svijeta. Zvukovi i glasovi poezije se razlikuju shodno stanjima pjesnika i njegovoj spiritualnoj dubini. Tako će nekada biti poput zaglušujućeg vodopada, a nekada će biti nježniji od ružinog lista. Zbog toga nije moguće u potpunosti razumjeti svaku riječ poezije i svaki glas a da se ne razumije i upozna duhovno stanje iz kojeg je potekla ta poezija.
* * *
Poezija se rađa i svoju formu dobiva shodno pjesnikovom vjerovanju koje utječe na njegove osjećaje i njegovo viđenje poezije te shodno njegovoj naobrazbi i načinu promišljanja. Međutim, jedini izvor koji daje dubinu poeziji i koji je izdiže iznad nivoa percepcije jeste nadahnuće (ilham). Tako u srcu koje je uzbuđeno nadahnućem atom postaje sunce, a kap more!
* * *
Poezija je melodija ljubavi i zanosa iz dalekog svijeta koji baca svjetlo na sadašnjost, a osvjetljava i put budućnosti. U kraljevstvu istinske poezije pogledi stižu do svjetlosti, daleke razdaljine se približavaju, a duše postižu odlučnost i čežnju koje ne gasnu.
* * *
Poezija je poput dove. Izražava unutarnji svijet čovjeka, kao i svu čežnju i žalost, plimu i oseku, koje su uzburkane u njemu. Shodno miješanju pojedinca s Uzvišenom Istinom, poezija postaje Božanski dah. Istina je da je svaki razgovor s Bogom poezija, a svaka poezija je razgovor s Bogom. To pod uvjetom da poezija zna otvoriti svoja jedra prema Beskrajnom.
* * *
Poezija koja lebdi na nebu čiste misli, na krilima srca, sa snagom duha i koja se hrani mišlju vječnosti ne zanima se mnogo praktičnim promišljanjem, kao što su znanosti. Ona ne prihvata osjetilne stvari osim kao sredstvo, jer je njezin cilj traganje i lov za apstraktnim.
* * *
Ako je poezija u stanju opisati svaki osjećaj i misao, prosvijetliti sve imaginacije zrakom razuma i ako uspijeva očuvati živim ove skrivene elemente, koji podsjećaju na nježni povjetarac u unutarnjem svijetu pjesnika, dok se ne pojave u formi riječi i rečenica, onda se takva poezija kandidira da ostane konstantno živom i svježom, a ako nije, onda ono što se nudi kao poezija podsjeća na bakreni prsten ukrašen akvamarinom ili na ogrlicu od falsifikovanog dijamanta.
* * *
Budući da je cilj poezije traganje za tom “nepoznatom egzistencijom”, otuda je to višedimenzionalni glas koji je teško razumjeti, prolazi maglovitim putevima na kojima je tmina magije na području gdje je većina puteva zakrčeno. Zbog toga se u svakoj riječi ili rečenici istinske poezije skrivaju nepoznati glasovi, poput nejasnih glasova koji zvone u sobama napuštene kule koji izazivaju jezu u tijelima.
* * *
Poezija je pokret srca, reakcija duha i suza oka. Istina je da suze oka nisu ništa drugo nego čista poezija i da njih izazivaju riječi.
Poezija su ruže i cvjetovi koji pjesniku ne vehnu, a miris ovih ruža i cvjetova je raspršen oko njih. Pa ako im je zemlja dobra, voda čista, sjemenke poznate, onda se čovjek ne može zasititi njihovih boja i mirisa.
* * *
Ima pjesnika koji govore a da ne razumiju, a ima onih koji razumiju a ne govore. Za razliku od nasumičnoga govora prve grupe, druga grupa može čovjeku prenijeti brojne poruke bez riječi i rečenica, svojim pogledima, stanjima i vedrinom lica.
* * *
Greška je razumjeti da je poezija samo metrički govor. Koliko je proze koja se smatra vrhunskom poezijom jer posjeduje duhovnu privlačnost, sadržaj i izraz koji u srcima izaziva oduševljenost i zadivljenost.
* * *
Poezija - a u tome joj je slična i svaka druga vrsta umjetnosti - ako ne njeguje beskonačnost i vječnost, bit će blijeda i sterilna. To stoga što je ljudski duh fasciniran beskonačnom ljepotom, ljudsko srce je vezano za beskonačno, a ljudska spoznaja, koju ne može zasiti, ništa osim vječnosti, šapće na uho umjetniku da stalno putuje kroz pojmove i sve dalje i dalje horizonte. Umjetnik koji ne osjeća ovaj jecaj koji dolazi iz srca, duše i ljudske spoznaje provodi cijeli svoj život u slijeđenju pojavnih, dodirljivih stvari i nikada neće uspjeti pocijepati ovu ukrašenu zavjesu i vidjeti šta je iza nje.
* * *
Kada se ne žrtvuje forma radi značenja, ni značenje radi poetske forme, nego, naprotiv, kada su međusobno povezani kao duša s tijelom, tada se dolazi do nivoa skladnosti i harmoničnosti kojeg voli svako osjetilo. Kod ovakve poezije nikome neće naumpadati predlagati bilo kakav novi stil.
* * *
Poezija ima vanjsko lice koje oblikuju riječi, rečenice, metar i stil pisanja, dok je unutarnje, nevidljivo lice vezano za duh kojeg vidimo da konstantno traga za lijepim rečenicama ljepote ruža i krila leptira, i o riječima koje će izazvati iskre na mjestima na koja padnu, o izrazima koji će jecati poput jecaja naja da bi se mogle izraziti misli koje kvasaju. A kada ih nađe, stavlja ih na njihova prava mjesta. Na ovo mislimo kada govorimo o pretakanju poezije u muziku.
* * *
Tajne, signali i znakovi jesu jedan od izvora poezije koji joj osiguravaju širinu i veći prostor, ali ovaj prostor mora ostati unutar harema poezije i u okviru njezinih zidova. Bez obzira što se poezija pruža i širi i poprima različite boje kako bi dala različita značenja, ona ostaje jedinstvena.
* * *
Dominirajući ukus u poeziji jesu modeli misli s emocijom i njihovim međusobnim prožimanjem, s tim što postoje dva važna faktora iza misli i emocije koji ih određuju i vrlo jasno pokazuju svoju dušu, a to su namjera (nijjet) i pronicljivost (besira), jer odražavaju svoju boju u svakom stihu. I kada se misao posklizne i skoro da padne oni je prihvataju, pomažu joj i postaju magičnom svjetiljkom koja osvjetljava put ispred osjećanja i emocija.
* * *
Poezija jesu dahovi društva u kojima su pomiješani bolovi, nadanja, uzburkane emocije, osjećaji zavidnosti, mržnje i gubitka nade. Tako je pjesnik nekada pluća ovog društva i kanal njegovih dahova, a nekada njegov jezik i usne. Svaka poezija unutar svojih korica nosi karakteristike društva u kojem je nastala. Zbog toga je teško dobro razumjeti poeziju a da se ne razumije društvo u kojem je nastala.
- Napravljeno na .