Poštovani tabiini

Kao što Kur’an, a.š., spominje ashabe, na isti način spominje i tabiine. Tako npr. učimo slijedeći ajet:

Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevba, 100)

Ovaj ajet obuhvata ashabe i tabiine i kaže da je Allah, dž.š., zadovoljan njima, a i da su oni zadovoljni Njime. Zadovoljstvo Allahom, dž.š., znači da, bez obzira da li im od Allaha, dž.š., dolazilo ono što im je korisno ili štetno, oni sve to prihvataju od Allaha, dž.š., bezrezervno i s punim zadovoljstvom. To znači da se njihovo ponašanje i vladanje ne mijenja ako im Allah, dž.š., podari vlast na ovome svijetu ili im tu vlast oduzme. Nisu uobraženi ako zadobiju ovaj svijet i stječu na njemu, niti ih briga i tuga spopadaju ako ih zadese propast i iskušenja. Stalno ostaju na liniji korektnosti i prihvataju sve nedaće, kao da su darovi i ugodnosti. Allah, dž.š., je zadovoljan ovakvima koji su zadovoljni svim onim što im od Allaha dolazi. Zbog toga se može reći da je stvarni pokazatelj Allahovog, dž.š., zadovoljstva ili nezadovoljstva nekom osobom sama veličina zadovoljstva te osobe Allahom, dž.š. Prema stupnju zadovoljstva osobe Allahom, dž.š., i ljubavi prema Njemu bit će i zadovoljstvo i ljubav Allaha, dž.š., prema toj osobi, štaviše, Allah će njega više voljeti i više njime zadovoljan biti. Zbog toga su poštovani tabiini nastojali da liče na cijenjene ashabe koji su se preobrazili pod Ahmedovim, a.s., utjecajem. Taj pokušaj povezivanja s njima posebno je dolazio do izražaja u čvrstoj vezi s Allahom, dž.š., i krajnjoj skrušenosti u namazu gdje su njihova tijela drhtala i lica blijedjela kada su ustajali namaz obaviti.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Blago li se onome koji me je vidio i vjerovao u mene, a blago li se i onima koji su vidjeli one koji su mene vidjeli.”[1]

Prethodni ajet spominje da su tabiini slijedili cijenjene ashabe u ihsanu. A šta znači ihsan? I šta znači slijediti nekoga u ihsanu?

Jedno od značenje ihsana jeste smatrati druge sličnim sebi, pa da saosjećaš s njima u njihovoj radosti, ali i bolu, i da u svome srcu nosiš čist i dobar nijet, a ne bilo kakvu mržnju i pakost prema vjerniku. Kur’an, a.š., kaže:

Oni koji poslije njih dolaze − govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)

Drugo značenje ihsana jeste da “ibadet činiš Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi!”[2] Ovo znači da izvršavaš svoju obavezu ibadeta Allahu, dž.š., kao da Ga vidiš, a onda da kroz tvoje biće prođe osjećaj da, ako ti Njega ne vidiš, On sigurno vidi tebe i nadzire tvoja djela. Kur’ansko ukazivanje da tabiini slijede ashabe u ihsanu ima brojna značenja i aluzije, to stoga što je, iako se apsolutna prednost daje cijenjenim ashabima, ipak je moguće da pojedini tabiini stignu u nekim posebnim vrlinama na stupanj ashaba, pa čak i da ih preteknu u nekim vrlinama, kao što smo već rekli, ali ne i u svim. To shodno pravilu da “i manje vrijedan može biti uspješniji od vrjednijeg”, a to zbog toga što je Allah, dž.š., velikim iskušenjima veoma žestoko uzdrmao ljude u vremenu tabiina, pa se vatra ovih smutnji raširila unutar skoro svake kuće. Tada su se jevreji pozabavili, što je njihova navika, izgleda, u svakom vremenu, izazivanjem zavjera i raspaljivanjem vatre smutnje. Tako da osobe neiskvarenih srca i čistih savjesti pred ovim smutnjama nisu mogle ništa drugo nego da pribjegnu Allahu, dž.š., i da ponavljaju Njegove riječi:

Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. (El-Mumtehina, 4)

Tako su se među ovim poštovanim tabiinima pojavili oni koji su klanjali po hiljadu rekjata dnevno, oni koji bi cijeli Kur’an proučili za četiri dana, ili čak na dva rekjata u noći, ili oni koje nikada u životu nije prošao namaz u džematu i koji su cijeli svoj život proveli u ibadetu.

Oružana borba u vrijeme tabiina je splasnula i sablje su zadržane u koricama. Tada je počela “najveća borba” - borba protiv duše “koja je sklona zlu” (emmara) da bi prešla iz tog stadija u stadij duše “koja sama sebe kori” (levvama), potom u “zadovoljnu dušu” (radija), a onda u dušu “kojom se zadovoljno” (merdijja), nakon čega bi prešla u “smirenu dušu” (mutme’inna), a poslije toga u “čistu dušu” (safija) da bi se na njih mogle odnositi Allahove, dž.š., riječi:

Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni... (El-Bejjina, 8)

Ovo je bilo polje borbe i truda tabiina do te mjere da je Mesruk, kada je obavljao hadž, spavao, sve do povratka, samo na sedždi.[3] Kada je obolio, rečeno mu je: “Kada bi malo smanjio ibadet koji činiš?”, na što je rekao: “Tako mi Allaha, kada bi neko došao i rekao mi da me Allah, dž.š., neće kazniti, opet bih izgarao u ibadetu.”[4] Rekao je ovo, jer je njegov prvak, Božiji Poslanik, s.a.v.s., isto rekao Aiši, r.a.: “O, Aiša, pa zar da ne budem Allahu zahvalan rob?!”[5]

Cijenjeni ashabi su tražili od duhovnog vladara Jemena Uvejsa el-Karenija, koji se smatra najistaknutijim i najznačajnijim tabiinom, da za njih čini dovu. To zato što je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom u društvu u kojem se nalazio i Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao: “Najbolji tabiin jeste čovjek koji će se zvati Uvejs. Imat će majku, a bolovat će od lepre. Naredite mu neka traži oprosta za vas!”[6]

Ovaj hadis prožeo je dušu Omera, r.a., do te mjere da, kada bi mu došla borbena podrška iz Jemena, pitao bi ih: “Da li je među vama Uvejs ibn Amir?” Sve dok jednom nije naišao na Uvejsa. Upitao ga je: “Ti su Uvejs ibn Amir?” Reče: “Da.” Ponovno ga upita: “Iz Murada, a onda iz Karena?” Reče: “Da.” Tada mu Omer, r.a., reče: “Imao si lepru, pa si se od nje izliječio, osim mjesta koliki je srebrenjak?” Reče: “Da.” “Imaš majku?” – dalje ga je pitao Omer. Reče: “Da.” Omer mu nato reče da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: “Doći će vam Uvejs ibn Amir s borcima iz Jemena, iz ogranka Murad, plemena Karen. Bolovat će od lepre, pa će se od nje izliječiti osim jednog mjesta koliki je srebrenjak. Imat će majku kojoj će biti dobar. Kada bi se Allahom zakleo, On bi mu zakletvu ispunio. Ako budeš u stanju da za tebe traži oprosta, učini to! Pa zatraži oprosta za mene!” I Uvejs je to učinio. Upitao ga je Omer: “Kuda želiš?” “U Kufu” – reče. “Hoćeš li da za tebe pišem njezinom namjesniku?” – upita Omer. “Draže mi je da budem među običnim ljudima” – reče Uvejs. Prema tome, veliki ashab kao što je Omer, r.a., kome čak ni do članka u nekim vrlinama nije moguće doći, jer se radi o ashabu, a ashabi dolaze poslije vjerovjesnika, taj ashab traži od Uvejsa el-Karenija da čini dovu za njega. Oporučivao bi onima koji su išli u Jemen, ili na hadž, da traže Uvejsa i da ga mole da za njih čini dovu Allahu, dž.š. Uvejs se nelagodno osjećao zbog ove svoje popularnosti. Zbog toga vidimo da mu se vrlo brzo izgubio trag i da se sakrio od pogleda nakon što se Omeru, r.a., otkrila tajna koja je bila između njega i Gospodara.[7] Sakrio se od pogleda jer “smrt dolazi iznenada, a kabur čuva djela”.

Ovi istaknuti tabiini bili su ekstremno daleko od bilo koje laži i bili su krajnje iskreni. U pouzdanosti i korektnosti dostigli su najviši nivo, koji je bez premca. Takvi su bili: Uvejs el-Kareni, Mesruk, Ibn Sirin, Muhammed ibn el-Munkedir... Oni su ti koji su nam prenijeli sunnet.

Muhammed ibn el-Munkedir, koga je konsultirao svaki hadiski učenjak, često se obraćao Allahu, dž.š., i ponizno Mu se molio. Bio je poznat u svome, ali i u kasnijim vremenima, po nadimku “Plačljivi” (Bekka’), jer je mnogo plakao iz straha i bojazni od Allaha, dž.š. Ljudi su se čudili njegovom plaču... Zašto ovaj čovjek, za koga se ne zna da je počinio ijedan grijeh u svome životu, plače?!

Međutim, zbilja je kod njega bilo dosta toga što je zahtijevalo plač: strah i bojazan od Allaha, dž.š., slabost, ovisnost i izgubljenost pred veličanstvenošću Stvoritelja, postojanje dana u kojem će se čovjeku obračunavati za ono što su njegove ruke privrijedile, realnost postojanja okupljanja na kojem će se listovi djela razletiti, prisiljenost čovjeka da ide Sirat-ćuprijom preko jezika džehennemske vatre... Naravno, plakao je zbog ovoga. Bio je, kao drugi Davud, a.s., čije je uzdahe i suze slušalo čovječanstvo.

Kada mu se prikučila smrt, jako se zabrinuo. Upitali su ga za razlog njegove brige, a on je rekao: “Bojim se jednog ajeta iz Allahove, dž.š., Knjige u kojem stoji: A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni naslutiti... (Ez-Zumer, 47), pa se bojim da će me Allah, dž.š., kazniti onim što nisam mogao ni naslutiti.”[8]

Seid ibn Džubejr je bio jedan od učenika Ibn Abbasa, r.a. Ustao je s Abdurrahmanom el-Kindijem protiv nasilja Emevija i bio je ubijen od nasilnika El-Hadždžadža ibn Jusufa es-Sekafija. Nikada se nije pogeo pred zlom, jer je bio pobožna osoba koju je interesirao samo Ahiret. Zbog toga je sa svom odvažnošću ustao protiv emevijskih vladara naređujući im dobro, a zabranjujući zlo, bez ikakvog straha i bojazni. Bio je pobožnjak noću, a gazija danju. Izučavao je Kur’an, a.š., i učio Božije nakane od Ibn Abbasa, autoriteta Ummeta, koji mu je prenio razumijevanje kur’anskih značenja od najkompletnijeg vodiča, Božijeg Poslanika, s.a.v.s.

Kada je El-Hadždžadž ibn Jusuf naredio da ga dovedu, Seid ibn Džubejr je krenuo sa El-Hadždžadžovim ljudima dok nisu došli do pećine nekog isposnika u pustinji. Tada im isposnik reče: “Konjanici, popnite se u pećinu, jer se lavovi okupljaju oko pećine! Požurite ući prije večeri!” Oni su to uradili, ali je Seid odbio ući u pećinu. Rekoše mu: “Mislimo da hoćeš da nam pobjegneš.” “Ne” – reče on – “nego nikada ne ulazim u kuću idolopoklonika”. Tada mu rekoše: “Nećemo te ostaviti, jer će te zvijeri rastrgnuti.” Seid reče: “Ne brinite se, sa mnom je moj Gospodar i on će ih odbijati od mene! Štaviše, učinit će ih, ako Bog da, mojim čuvarima, koji će me čuvati od svega lošeg.”

Oni su ušli i ostavili ga napolju kad vidješe lavicu kako se približava. Kada je prišla Seidu, očeša se i otra o njega, a onda nedaleko od njega leže. Tada se pojavi lav i učini to isto. Isposnik je to vidio, i kada su ujutro osvanuli, on siđe do njega i upita ga za propise njegove vjere i običaje njegovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Seid mu sve objasni i tada isposnik primi islam i potpuno se preda Allahu, dž.š. Tada se ljudi okrenuše Seidu izvinjavajući mu se, ljubeći mu ruke i noge, i uzimajući prašinu po kojoj je sinoć hodao da klanjaju na njoj. Tada rekoše: “Seide, zakleli smo se El-Hadždžadžu svim na svijetu, ako te vidimo, da ćemo te sigurno njemu dovesti. Naredi nam šta hoćeš!” Nato on reče: “Izvršite naređenje koje vam je dato, a ja se sklanjam kod svoga Stvoritelja. Njegovu odredbu niko ne može izmijeniti!”

Tada svi zavapiše: “O, najbolji čovječe na zemaljskoj kugli! Kamo sreće da te nismo upoznali, ni zbog tebe dolazili! Teško, teško nama! Kako smo samo tobom stavljeni na kušnju! Opravdaj nas našem Stvoritelju na Dan najvećeg skupa, On je najveći Sudija, Pravedni, Koji nikome nepravdu ne čini.” Kada su prestali plakati i jadikovati, onaj koji je bio odgovoran za njega reče: “Molim te Allahom, Seide, da odvojiš svojih riječi i dova za nas, jer mi sličnog tebi nikada nećemo sresti, niti mislimo da ćemo se s tobom do Sudnjega dana ponovo vidjeti.” To im Seid ibn Džubejr i uradi.

Doveli su ga El-Hadždžadžu koji ga upita:

− Kako se zoveš?
− Seid (Sretni) ibn (sin) Džubejr (Ozdravljenog)! – odgovori.
− Ti si Eš-Šekijj (Nesretni) ibn (sin) Kusejr (Razbijenog)? – upita ga El-Hadždžadž.
− Valjda moja majka bolje od tebe zna kako se zovem – reče Seid.
− Nastradao si i ti i tvoja majka!
− Neiskustveno (gajb) zna neko drugi, a ne ti!
− Ovaj svijet ćemo ti zamijeniti rasplamsalom vatrom!
− Da znam da je to u tvojoj moći, smatrao bih te bogom!
− Šta misliš o Muhammedu?
− On je vjerovjesnik milosti i vođa Pravoga Puta, s.a.v.s.
− Šta misliš hoće li Alija u Džennet ili u Džehennem?
− Kada bih ušao u njega i vidio ko su mu stanovnici, znao bih tačno ko je u njemu.
− Šta misliš o halifama?
− Ja nisam za njih odgovoran.
− Koji ti se od njih najviše dopada?
− Onaj kojim je moj Stvoritelj najviše zadovoljan.
− Kojim je od njih najviše zadovoljan tvoj Stvoritelj?
− To zna Onaj koji zna ono što oni u sebi kriju i oko čega se sašaptavaju.
− Ti odbijaš da potvrdiš ono što govorim?
− Ne volim reći da lažeš.
− Zašto se ne smiješ?
− Kako da se smije stvorenje od ilovače, a ilovaču može vatra progutati?!
− A kako se onda mi smijemo?
− Srca nisu jednaka.

Nakon toga je El-Hadždžadž naredio da se donesu biseri, topazi i safiri pa ih je sakupio pred Seidom ibn Džubejrom, a Seid mu reče: “Ako si ovo sakupio da bi se iskupio od strahota Sudnjega dana, dobro je, a ako nisi, onda je samo jedna strahota dovoljna da svaka dojilja zaboravi svoje dojenče, i nema dobra ni u čemu što se skuplja radi ovoga svijeta, osim onoga što je dobro i čestito.”

Onda je El-Hadždžadž zatražio lutnju i naj, pa kada je udario u lutnju i puhnuo u naj, Seid ibn Džubejr zaplaka. Upita ga:

− Šta te je rasplakalo? Ovo je zabava!
− Ne, nego je ovo tuga! Puhanje me je podsjetilo na veliki dan kada će se u rog puhnuti, a lutnja − pa to je drvo koje je bespravno posječeno, a žice su ovčija crijeva koja će s tobom biti proživljena na Sudnjem danu.

El-Hadždžadž reče:

− Teško tebi, Seide!
− Teško onome ko se udalji od Dženneta i uđe u Džehennem!
− Seide, odaberi kojom smrću želiš da te usmrtim!
− Odaberi sebi, El-Hadždžadže! Tako mi Allaha, kakvom god ti mene smrću usmrtiš, na isti način će tebe ubiti Allah na Ahiretu!
− Želiš li da ti oprostim?
− Ako bude oprost, on je od Allaha, a ti nisi ni nevin, niti ima isprike za tebe.
− Vodite ga i ubijte!

Kada je prošao kroz vrata, Seid se nasmijao. El-Hadždžadža obavijestiše o tome, pa on naredi da ga vrate. Upita ga šta ga je to nasmijalo, a Seid reče:

− Čudim se tvojoj odvažnosti pred Allahom, dž.š., i Allahovoj blagosti prema tebi.

Tada El-Hadždžadž naredi da donesu kožni tepih (na kojem su se vršila pogubljenja), pa ga prostriješe. Tada naredi da se on ubije. Seid reče:

Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju! (El-En’am, 79)

− Ne okrećite ga prema Kibli!
...kuda god se okrenete, pa − tamo je Allahova strana...( El-Bekara, 115) – reče Seid.
− Nasadite ga na lice!

Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti. (Ta-Ha, 55)

− Zakoljite ga! – naredi El-Hadždžadž.
− Ja svjedočim i tvrdim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema druga, i da je Muhammed čovjek Njemu potpuno odan i Njegov poslanik.

I bi zaklan na kožnom tepihu, Allah mu se smilovao![9]

Preko ovakvih neustrašivih junaka koji su sebe žrtvovali samo radi jednog principa Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., sunneta stigao je sunnet do nas čist, nepatvoren i bez ikakvih primjesa.

Moguće je nabrojati i stotine drugih na ovom polju sličnih Seidu ibn Džubejru, Muhammedu ibn el-Munkediru, Uvejsu el-Kareniju i Mesruku. Budući da izlaganje biografija svakog od ovih velikana izlazi iz okvira teme ove knjige, zadovoljit ćemo se ovdje samo navođenjem veoma kratkih informacija o životima nekih imama poštovanih tabiina koji su bili popularni na polju hadisa.

Seid ibn el-Musejjeb

Kada se spominje hadis, tefsir i fikh u vrijeme tabiina, prvo ime koje naumpada jeste ime Seida ibn el-Musejjeba. Rođen je 15. god. po H., u vrijeme halife Omera ibn el-Hattaba, r.a. Upoznao je istaknute ashabe, kao što su: Osman, Alija, Sa’d ibn Ebu Vekkas, Ibn Abbas, Ibn Omer, Ebu Zerr, Ebud-Derda’, Zejd ibn Sabit, Ebu Hurejra, Ebu Seid i dr., r.a.

Bio je čovjek misli i promišljanja, pobožni imam, izuzetno jake sposobnosti memoriranja, nije zaboravljao ništa što bi jednom čuo.[10] Uvijek s osmijehom, ali se u cijelom svom životu nasmijao svega nekoliko puta. Živio je u strahu od Allahove autoritarnosti, a život je proveo tako kao da stoji pred svojim Stvoriteljem i Gospodarom. Postao je poznat po svome vjerovanju, bogobojaznosti, korektnosti, znanju, posebno po svom temeljitom poznavanju sunneta, što su mu svi priznali.

Kao što je Hasan el-Basri utemeljio svoju školu u Basri još u vrijeme ashaba, na isti način se pojavio Seid ibn el-Musejjeb u Medini i dostigao stepen davanja fetvi (ifta) prije dvedesete godine svoga života.[11] Ashabi su gledali u njega s oduševljenjem i poštovanjem tako da je Abdullah ibn Omer, r.a., rekao: “Da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., vidio ovoga, obradovao bi se!”[12] Ovo je bio nivo poštovanja kojeg su pokazivali ashabi prema njemu.

Nije ga prošao namaz u džematu i to u prvom safu nijednom za vrijeme punih pedeset godina. Sam je rekao: “Nije me mimoišao početni tekbir punih pedeset godina, niti sam gledao u potiljak drugoga u namazu već pedeset godina.”[13]

Ovakva je bila njegova osjećajnost i predanost ibadetu. Istu takvu predanost pokazivao je i u slijeđenju sunneta. Naslijedio je, kao i drugi tabiini, od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., njegovu krajnju predanost namazu, sunnetu i namazu u džematu. Tokom svoga života nije pokazao ni najmanju dozu lijenosti u ovome. Jednom je teško obolio u Medini, pa su mu ljekari preporučili da ode u dolinu El-Akik i da tamo ostane cijeli mjesec da bi povratio svoje zdravlje. Tada je rekao: “A šta ću sa jacijom i sabahom?!”[14] Htio je reći: “Kako ću tada moći stizati na jaciju i sabah-namaz u džematu?!” Možda je čak ove namaze mogao obavljati u džematu i u El-Akiku, ali je to ipak značilo da će biti bez namaza u čistoj Revdi i bez druženja s onima koji se u njoj i u Džennetul-beki’i nalaze.[15]

Hišam ibn Ismail je bio namjesnik Medine u vrijeme halife El-Velida. On je tražio od Seida da da prisegu emevijskom halifi, ali je on to odbio. Hišam je odredio da mu se udari šezdeset udaraca bičem i da se zatvori. Mnogi imami među istaknutim tabiinima, kao što su Mesruk, Tavus i dr., savjetovali su ga i tražili od njega da da prisegu, makar samo jezikom. On je odbio riječima: “Kako to da uradim kada se ljudi ugledaju u nas i nas slijede?!”[16]

Oženio se s kćerkom Ebu Hurejrea, r.a., da bi bio što bliže izvoru hadisa i da bi ga što bolje razumio. Emevijski halifa Abdulmelik ibn Mervan zaručio je njegovu kćerku sa svojim sinom Hišamom. Moćni vladar, koji je vladao zemljom čija je površina bila veća od površine sadašnje Turske 20-31 put, želio je vjeriti Seidovu kćerku sa svojim sinom koji će vladati ovom državom nepreglednih granica. Seid je ovaj zahtjev odbio. Nije ga prihvatio uprkos brojnim pritiscima. Kada su se ovi pritisci povećali, jedne noći je uzeo svoju kćerku i odveo je do jednog od svojih siromašnih učenika, Ibn Ebu Veda’a, koji je spavao u džamiji i tražio od njega da se oženi s njom.[17]

Ovaj istaknuti imam svojim postupkom bio je uzor drugom velikom imamu, koji je došao poslije njega nakon nekoliko stoljeća, Behauddinu en-Nakšibendiju, koji je, čim mu je kćerka postala punoljetna, uzeo je za ruku i doveo je ujutro u svoju tekiju. Našao je da je jedini učenik koji je noć oživio ibadetom bio Alauddin el-Attar i udao ju je za njega.

Od Seida ibn el-Musejjeba prenose priznati imami, kao što su: Ata ibn Ebu Rebah, Katade, Muhammed el-Bakir, unuk Alije, r.a., Jahja ibn Seid el-Ensari, Ez-Zuhri i dr. Imam Eš-Šafi’i smatra njegove mursel-hadise, tj. hadise u kojima ne spominje ashaba od kojeg je taj hadis naučio, argumentom,[18] tj. kao da ga je smatrao ashabom. Ovo je stupanj pouzdanosti i povjerenja koje je uživao Seid ibn el-Musejjeb.

Prema tome, postupci Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njegove blagoslovljene riječi stigle su do nas putem ovih čistih kanala. Blagoslovljeni sunnet stigao je do nas preko ovih pouzdanih ljudi koji su se bili spremni žrtvovati zarad samo jednog hadisa... I ovaj blagoslovljeni sunnet će se, ako Bog da, prenositi s generacije na generaciju sve do Sudnjega dana.

Alkame ibn Kajs en-Nehai

Kada se spomene Basra, prvo naumpada Hasan el-Basri; kada se spomene Mekka, sjetimo se odmah Ataa ibn Ebu Rebaha; kada se spomene Jemen, tu je ime Tavusa ibn Kejsana; kod spomena Medine, sjetimo se Seida ibn el-Musejjeba; kod spominjanja Kufe prvo nam naumpada Alkame ibn Kajs en-Nehai. Ovo su istaknuti imami u generaciji tabiina koji su bili najbolji nasljednici cijenjenih ashaba.

Alkame, r.a., ubraja se među najistaknutije hadiske znanstvenike, jer prenosi hadis od stotina cijenjenih ashaba, prije svih, od Hulefa-i rašidina. Živio je blizu Ibn Mes’uda, r.a., kao što je mnogo znanja usvojio i od Alije ibn Ebu Taliba, r.a.

Njegova poniznost bila je u skladu s njegovom veličinom i prednošću u odnosu na svoje savremenike. Suđeno mu je bilo da ustanovi medresu u Kufi u kojoj će jedan od svršenika biti i Ebu Hanife. Zbog toga od njega prenose svi imami tabiina koji su se pojavili u Kufi, prije svih Amr ibn Šurahbil koji se sreo s velikim brojem cijenjenih ashaba. Ponekad bi onima koji su bili oko njega govorio: “Hajdemo do čovjeka koji svojim ponašanjem i načinom življenja najviše podsjeća na Abdullaha ibn Mes’uda.”[19] Dakako, Alkame je svojim ponašanjem najviše ličio na Abdullaha ibn Mes’uda, koji je opet svojim načinom življenja, ponašanjem i manirima, ličio na Vjerovjesnika, s.a.v.s.[20]

Ibn Mes’ud, r.a., bio je mršav, ali je svojim namazom i sedždom najviše podsjećao na Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a Alkame je, opet, najviše podsjećao na Ibn Mes’uda. Kao što je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Tražite od četverice da vam uče Kur’an, od: Abdullaha ibn Mes’uda”, njega je prvog spomenuo, “Salima, oslobođenog roba Ebu Huzejfea, Ubejja ibn Ka’ba i Muaza ibn Džebela!”[21] Tako je i Abdullah ibn Mes’ud, r.a., tražio od Alkamea da uči Kur’an govoreći mu: “Uči, za tebe bih žrtvovao i oca i majku!”[22]

Istaknuti imam Ebu Hanife je bio taj koji je proširio glas o njegovoj bogobojaznosti i pobožnosti, oduševljavajući se Alkameom. Za njega je čak rekao da je u fikhu i hadisu pretekao i neke ashabe. Ovo nije naše mišljenje nego mišljenje istaknutog imama kakav je bio Ebu Hanife, čije je nožne članke teško dostići.

Neko ga je jednom prilikom veoma ružnim riječima grdio, a to je bilo vrijeme smutnje i iskušenja. Alkame ga je smireno saslušao i, odgovarajući mu, samo je proučio kur’anski ajet:

A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh. (El-Ahzab, 58)

Jednom je bio upitan da li je vjernik, a on je nato samo rekao: “Nadam se.”[23]

Stajao je pred svim vrstama zla u svoje doba. Nije se dodvoravao nepravednim emevijskim vladarima, nego je čuvao čast hadisa. Cijeli svoj život proveo je u Kufi na izgrađivanju svojih učenika, kao što su bili: El-Esved ibn Jezid en-Nehai, Ibrahim en-Nehai, Hammad ibn Ebu Sulejman, šejh i profesor Ebu Hanife i desetine drugih. Kao što je usvajao hadis od stotina ashaba, na isti način i od njega hadis prenosi na stotine tabiina. Zbog toga se on smatra utemeljiteljem kufanske škole koju su završili imami i istaknuti učenjaci poput En-Nehaija, Es-Sevrija i Ebu Hanife.

Urve ibn ez-Zubejr ibn el-Avvam

Njegov otac Ez-Zubejr ibn el-Avvam bio je sin Safijje, kćerke Abdulmuttaliba, tetke Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kojom se Poslanik, s.a.v.s., ponosio.[24] Bio je jedan od istaknutijih ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i jedan od deseterice obradovanih Džennetom. Majka mu je bila Esma, sestra Aiše, r.a., a kćerka Ebu Bekra, r.a. Urve je bio potomak ovako cijenjene porodice. Budući da je njegova majka većinu svoga vremena provodila uz sestru, Aišu, r.a., tako je i Urve odrastao u krilu svoje tetke i od nje naučio značenje svakog ajeta i svakog hadisa za koje je tražio pojašnjenje, tako da je postao riznica znanja. Također se okoristio znanjem Seida ibn El-Musejjeba koji je od njega bio stariji sedam ili osam godina.

Urve ibn ez-Zubejr se u svome vremenu ubraja u sedmericu šerijatskih pravnika (fukaha’) Medine. Svi hadisi koje je prenijela naša majka, Aiša, r.a., do nas su došli preko njega. Isto tako prenosi hadise od velikog broja cijenjenih ashaba, kao što su: Alija ibn Ebu Talib, Ibn Omer, Ibn Abbas, Ebu Ejjub el-Ensari, r.a. Od njega, također, prenosi na stotine tabiina, poput: Katadea ibn Diama, Ibn Šihaba ez-Zuhrija, Jahjaa ibn Seida el-Ensarija, Zejda ibn Esleme i dr.

Urve, kao, uostalom, i svi drugi istaknuti imami, bio je bogobojazan, pobožan i veoma mnogo se ustezao od ovoga svijeta, po čemu je bio jedna od najpoznatijih osoba. Bio je pobožan u punom značenju ove riječi. Kada je ostario, jednu od njegovih potkoljenica zahvatila je gangrena. Ljekari nisu našli drugog način za izlječenje osim preporuke da se taj dio amputira. Urve se premišljao. Međutim, bolest se širila, pa je morao pristati na amputaciju. Kada su mu počeli pilom rezati nogu, nijednom nije jauknuo, nego je samo ponavljao riječi koje je izgovarao Musa, a.s., na putu na kojem će se sresti s Hidrom, a.s.:

...mi smo se od ovog našeg putovanja umorili! (El-Kehf, 62)

Nakon ovoga zatražio je odrezanu nogu i, prevrćući je u ruci, rekao je: “Tako mi Onoga koji me je posadio na tebe, On zna da na tebi nikada nisam otišao u ono što je zabranjeno ili grijeh.”[25]

Njegov sin je jednoga dana ušao u štalu pa ga je udarila neka od životinja nogom i usmrtila. Kada je Urve za to čuo, rekao je: “Bože moj, imao sam četiri uda, pa si mi uzeo jedan, a ostavio tri, i hvala Ti! Imao sam četiri sina, uzeo si mi jednog, a ostavio mi tri, hvala Ti. Tako mi Allaha, ako uzmeš, to je kao i da ostaviš, a ako staviš na kušnju, pa dugo si blagostanje pružao.”[26]

Urve je bio zlatna halka u zlatnom lancu prenosilaca kojima je Allah, dž.š., bio zadovoljan i kojima je zadovoljstvo pružio.

Muhammed ibn Muslim ibn Šihab ez-Zuhri

Ibn Šihab ez-Zuhri, na koga se vraća četvrtina sunneta, bio je Kurejšija i jedan od najmlađih tabiina. Njegov otac Muslim bio je u sukobu s Emevijama i suprotstavljao se El-Hadždžadžu. Zbog toga ga Emevije nisu voljele. Prema tome, ni u kom slučaju nije mogao biti pomagač Emevija, kako neki tvrde, nego je bio osoba na koju su Emevije s podozrenjem gledale i od koje su se plašile.

Ez-Zuhri je napamet naučio Kur’an, a.š., prije nego je napunio sedmu godinu. Da li znate za koliko dana ga je naučio? Naučio ga je za samo osam dana!!! U svojoj sedamnaestoj, odnosno osamnaestoj godini dostigao je stepen osobnog promišljanja (idžtihada) i davanja fetvi (ifta). Bio je posebno izražene oštroumnosti tako da je rekao: “Ništa što sam pohranio u srce nikada nisam zaboravio!”[27] Ništa od onoga što je naučio napamet nije zaboravio. To stoga što je njegovo vrijeme bilo, po svim okolnostima i uvjetima, vrijeme podučavanja. U početku je punih osam godina prisustvovao naučnoj halki Seida ibn el-Musejjeba. Također je slušao predavanja Ubejdullaha ibn Abdullaha ibn Utbea, koji je bio jedan od trojice koji su odgajali Omera ibn Abdulaziza, kao što se ubraja i u sedmericu šerijatskih pravnika koji su tada bili poznati.

O sebi je rekao: “Proveo sam četrdeset i pet godina putujući često od Hidžaza do Šama i natrag, tako da nisam čuo nijedan hadis koji bi mi bio nepoznat.”[28]

Bio je u stanju, posebno zbog ovih dugih godina (45), da memorira hadise i drugo znanje čak i desetak puta obimnije od Kur’ana, a ne samo hadise koje je prenio, a čiji je opseg za jedan i po put veći od Kur’ana, znajući da je Ez-Zuhri cijelog sebe posvetio hadisu.

Neki ga osuđuju za ulizivanje Emevijama, što nije tačno, jer on nije znao za ulizivanje, kao ni njegov otac, Muslim ibn Ubejdullah, koji se u potpunosti predao Allahu, dž.š., i stao rame uz rame s Abdullahom ibn ez-Zubejrom, boreći se protiv Emevija. Kada se halifa Abdulmelik ibn Mervan prvi put sreo sa Ez-Zuhrijem, skrenuo mu je pažnju na stav njegovog oca i kritizirao ga.

Istina je da je jedno vrijeme bio u dvoru Emevija, jer je odgajao i podučavao Hišamovu djecu. Ovo nije bila greška, nego važan korak na putu usmjeravanja ovih sinova, koji će držati u budućnosti uzde države u svojim rukama, ka pravom putu, Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., sunnetu. Ovo je bila jedna od najznačajnijih usluga imama Ez-Zuhrija, čime će postati uzorom i primjerom za one koji će doći poslije njega.

Emevije su klevetale Aliju ibn Ebu Taliba, r.a., tako da su čak ajet koji je objavljen da bi ukazao na nevinost naše majke, Aiše, r.a., u slučaju potvore tumačili na poseban način.

U ajetu se kaže: Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika (En-Nur, 11), a oni su rekli da se riječima: ...a onoga od njih koji je to najviše činio...

misli na Aliju ibn Ebu Taliba, r.a. Međutim, Ez-Zuhri se suprotstavio ovakvom tumačenju i nije opravdavao ovu potvoru na račun Alije, r.a. Da pogledamo cijeli slučaj kroz kazivanje samog Ez-Zuhrija: “Bio sam kod El-Velida ibn Abdulmelika kada je proučio ajet:

...a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika...

pa je rekao da je objavljeno zbog Alije ibn Ebu Taliba. Tada sam rekao: ‘Dao Allah dobro emiru! Tako me nije izvijestio Urve od Aiše, r.a.’ ‘A kako te je izvijestio?’ – upita me. ‘Izvijestio me je Urve od Aiše, r.a., da objavljeni ajet govori o Abdullahu ibn Ubejju ibn Selulu, licemjeru.’[29] Kada sam vidio da se emir počeo ljutiti u svom govoru i da me je počeo iskosa gledati, rekoh: ‘Oca ne imao, tako mi Allaha, da mi glasnik s neba vikne da je Allah, dž.š., laž dopustio, ja ne bih slagao.’”[30] Prema tome, osoba na koju se misli ovim kur’anskim ajetom jeste Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, licemjer, a ne Alija ibn Ebu Talib, r.a.

Naravno, Ez-Zuhri nikada nije bio ulizica Emevijama, štaviše, smatra se osobom koja je uvela ljubav prema Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici u emevijski dvor. Stvar je sasvim jasna. Kao što je jedan od šiijskih učenjaka, a to je Ebu Džafer el-Eskafi, prvi optužio Ebu Hurejrea za laž, na isti način je El-Ja’kubi, šiijski historičar, bio prvi koji je optužio Ez-Zuhrija za fabriciranje hadisa. On je tvrdio da Abdulmelik ibn Mervan želi spriječiti muslimane da čine tavaf oko Kabe, pa da je zbog toga naredio da se renovira El-Mesdžidul-aksa u Kudsu, tada je od Ez-Zuhrija zatražio da o tome izmisli hadis, pa je tako, navodno, Ez-Zuhri izmislio hadis koji se navodi u zbirkama vjerodostojnih hadisa, kao što su El-Buharijeva, Muslimova i Musned Ahmeda ibn Hanbela, a u kojem se kaže: “Na put se sprema samo radi tri džamije: Mesdžidul-harama, Mesdžidul-aksaa, i ove moje džamije.”[31]

Zar ova tvrdnja sasvim jasno ne izaziva podsmijeh? Ne postoji nijedna informacija ni u povijesti jevreja, ni u povijesti kršćana da se oko El-Mesdžidul-aksaa obilazilo kao oko El-Mesdžidul-harama, niti ima ijedan zakonodavni tekst o tome! Dalje, El-Mesdžidul-aksa je kod muslimana zauzimao posebno mjesto od samih početaka. Sam Kur’an, a.š., ukazuje da su El-Mesdžidul-aksa i njegova okolina blagoslovljeni, zbog toga nije Abdulmelik bio jedini koji ga je renovirao. Vidimo, također, da su vjerovjesnici Davud i Sulejman, a.s., Omer ibn el-Hattab, Nuruddin ez-Zenki, Salahuddin el-Ejjubi i dr. bili među onima koji su obnavljali i renovirali El-Mesdžidul-aksa. Potom, imam Ez-Zuhri se nije sastajao, ni sreo s halifom Abdulmelikom kada je on vidio taj hadis, jer se Ez-Zuhrijev otac oružano borio protiv Abdulmelika, a na strani Abdullaha ibn ez-Zubejra. Zato nije bilo razumno, niti za očekivati da Ez-Zuhri napusti svoga oca i da se priključi Abdulmeliku. Ova potvora se navodi jedino u djelu El-Ja’kubija, a ono što je vrlo važno i što privlači pažnju jeste da nije bilo moguće da ovaj događaj ostane tajna u vrijeme tabiina, tj. u vrijeme kada je bilo na hiljade onih koji su se bili spremni žrtvovati na putu najmanjeg pitanja iz sunneta Vjerovjesnika, s.a.v.s.

U ovome postoji i druga bitna stvar, a to je da Abdulmelik nije bio toliko naivna osoba da bi dao ovakav neobičan prijedlog. On je, prije nego je postao halifa, bio hadiski učenjak u Mekki i ne bi mu naumpalo da počini bilo kakav haram. On je poznavao autoritete u hadisu među tabiinima, ali ovu svoju senzibilnost nije uspio sačuvati nakon što je postao halifa. Što se tiče imama Ez-Zuhrija, on je u tom periodu bio još uvijek dijete pod okriljem svoga oca.

Orijentalist Goldziher zgrabio je ovu izmišljotinu El-Ja’kubija, usvojio je i, nažalost, upotrijebio. Ova potvora je stigla do nekih muslimanskih autora koji su bili snishodljivi prema Zapadu i njime zaslijepljeni, kao što su Ahmed Emin, Ali Hasan Abdulkadir, Ebu Rejja i dr. Orijentalisti, poput Goldzihera i dr., više su voljeli odbaciti djela koja se smatraju glavnim izvorima i referencama za hadis i hadisku nauku i okrenuti se bestidnim književnim djelima, kao što su El-Ikdul-ferid, El-Egani i sl., mada i sami naslovi ovih djela čine suvišnim svaki komentar. Njihov cilj degradiranja Ebu Hurejrea, Ibn Šihaba ez-Zuhrija i drugih stupova hadisa i nositelja njegove zastave bio je rušenje sunneta, važnog temelja islama. Zbog toga, sve one koji su ranije slijedili orijentaliste u ovome ili to danas čine smatramo osobama koje služe ovom cilju, bez obzira da li to bilo svjesno i planirano, ili bili nesvjesni i obmanjeni u ovome.

Ez-Zuhri je bio istaknuti autoritet u hadisu. O tome su imali jedinstven stav hadiski učenjaci koji su živjeli poslije njega, poput Ibnul-Medinija, Ibn Hibbana, Ibn Ebu Hatima, hfz. Ez-Zehebija i Ibn Hadžera. Nakon smrti ovog istaknutog učenjaka znanstvenici mu’tezilizma, kao što je En-Nazzam, koji su svoje vjerovanje o Allahovoj jednoći (tevhidu) pomiješali s nekim materijalističkim filozofijama, našli su pred sobom slobodan prostor pa su se ušetali u njega i zauzeli ga. Kada su se Goldziher i orijentalisti slični njemu počeli oslanjati na En-Nazzamove stavove i djela njegovog učenika El-Džahiza, kao što je Kitabul-hajevan, time su samo potvrdili da oni ne poznaju metod ozbiljnog i objektivnog znanstvenog istraživanja.

Hadis je imam Ez-Zuhri učio od desetine ashaba, a od njega je hadis također saznavalo na stotine značajnih tabiina i etbai tabiina. Na traženje halife Omera ibn Abdulaziza pristupio je prvom zvaničnom registriranju hadisa. Uspio je postići ovu veliku čast prije nego je Halifa preselio na Ahiret.

Želio bih ovdje okončati ovu temu. Iako smo u stanju govoriti o velikom broju znamenitih tabiina, kao što su: El-Kasim ibn Muhammed, bratić naše majke, Aiše, r.a., koji se ubraja u sedmericu šerijatskih pravnika i koji je početak nakšibendijske silsile, Nafi’, šejh imama Malika, koga je rodila Merdžana, Ibn Omerova robinja, koji je, kada je čuo kur’anski ajet: Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže... (Alu Imran, 92), rekao: “Preispitivao sam šta mi je od onoga što mi je Allah, dž.š., podario najdraže, pa nisam našao ništa draže od Merdžane, moje robinje iz Bizantije, pa sam je oslobodio i s njome se oženio,”[32] ili govoriti o Tavusu ibn Kejsanu koji je sabah-namaz četrdeset godina klanjao s abdestom od jacije,[33] ili o El-Esvedu ibn Jezidu en-Nehaiju, ili imamu Ebu Hanifi za koga se prenosi da se sreo s nekim ashabima[34] i drugima − mogli smo i ove detaljnije istražiti, iako smo mišljenja da je ovo što smo već spomenuli dovoljno s obzirom na temu koju smo obrađivali.

[1] Ahmed, El-Musned, III, 71., V, 248., 257.; El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, X, 20.; Ibn Hadžer, El-Metalibul-alija, IV, 156.; El-Hakim, El-Mustedrek, IV, 86.
[2] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, XXXI, 2.; Muslim, “El-Iman”, 5.-7.; Ebu Davud, “Es-Sunna”, 16.
[3] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 95.; Ibnul-Dževzi, Sifetus-safva, II, 14.
[4] Ibnul-Dževzi, Sifetus-safva, II, 14.
[5] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, XCVIII, 2.; Muslim, “Sifatul-munafikin”, 79.-81.
[6] Muslim, “Fedailus-sahaba”, 223.-224.; Ahmed, El-Musned, I, 38., 39.
[7] Muslim, “Fedailus-sahaba”, 225.
[8] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, III, 146.
[9] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, IV, 291.-295.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, IX, 116.-117.
[10] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 121.
[11] Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, IV, 222.-224.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 121.
[12] Ibn Hallikan, Vefejatul-e’jan, II, 375.; Muhammed Adžadž el-Hatib, str. 485.
[13] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 163.
[14] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 132.; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 162.
[15] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 172.
[16] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 126.
[17] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 138.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, IV, 234.
[18] Više v.: Ebu Davud, El-Merasil, str. 30.; Ibnus-Salah, Ulumul-hadis, str. 53.-54.
[19] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, VI, 86.; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 98.
[20] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, VI, 86.
[21] El-Buhari, “Fedailu ashabin-nebijj”, 27.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 118.
[22] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, VI, 90.; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 99.
[23] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, VI, 86.; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 100.
[24] El-Buhari, “Fedail ashabin-nebijj”, 13.
[25] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 178.
[26] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, II, 179.
[27] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, III, 364.; Ez-Zehebi, Tezkiretul-huffaz, I, 109.
[28] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, IX, 375.
[29] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, III, 369.; Ibn Menzur, Muhtesar tarih Dimešk libni Asakir, XXIII, 240.
[30] Ibn Menzur, Muhtesar tarih Dimešk libni Asakir, XXIII, 240.
[31] El-Buhari, “Es-Savm”, 67.; Muslim, “El-Hadždž”, 511.
[32] El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, VI, 326.
[33] Ovo znači da je punih 40 godina cijele noći, od jacije do sabaha, provodio u ibadetu. (prim. O. M. A.) Više v.: Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, V, 42.
[34] Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, VI, 391.; Ibn Hallikan, Vefejatul-e’jan, V, 406.

Tweet

Whatsapp