Predgovor

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je spas i mir s našim odličnikom Muhammedom, njegovom porodicom i ashabima.

Hadiska znanost nas upoznaje s riječima, djelima i stanjima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi u Poslanikova, s.a.v.s., djela ubrajaju i njegova prešutna odobrenja. Mi se nećemo zadržavati na tome, jer se to ne tiče mnogo naše teme.

Pod riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., mislimo na njegov govor izvan Božije Objave koja se uči (el-vahjul-metluvv), dok pod njegovim djelima podrazumijevamo ona koja su potekla od njega i čiji smo veliki dio obavezni slijediti. Ipak, ne postoji krajnja šerijatska neophodnost da se slijede njegovi postupci koji su u vezi s njegovim ličnim običajima, s tim što njihovo slijeđenje s iskrenom namjerom naše običaje pretvara u ibadet i priskrbljuje im bereket i nagradu.

Iako ova druga vrsta Poslanikovih, s.a.v.s., djela ne ulazi u fikhsku znanost, hadiska znanost se ipak zadržava na njima i posvećuje im pažnju. Poslanikova, s.a.v.s., stanja također ulaze u sadržaj hadiske znanosti, ali ne ulaze u fikh, jer šerijatski pravnici kažu: “Ako su stanja Poslanika, s.a.v.s., vrsta njegovih voljnih radnji, ona u osnovi ulaze u okvir njegovih djela, međutim, njegove plemenite osobine, njegovo rođenje, vrijeme u kojem je poslat, mjesto na kojem se nalazio... itd., a što se navodi u biografskim djelima i obrazuje temelje za šerijatske propise, ipak, ona ne ulaze u intencije šerijatskih pravnika, niti mogu biti osnove šerijata, iako, sve što se odnosi na Božijeg Poslanika, s.a.v.s., ulazi u okvir hadiske znanosti i pažnje znanstvenika hadisa.”

Pod pojmom sunnet podrazumijeva se svaka riječ, djelo i odobrenje koji se vezuju za Poslanika, s.a.v.s., a kod stručnjaka metodologije šerijatskog prava (usul-i fikha) smatra se sinonimom riječi hadis.

Ne želimo zalaziti u ovu temu, koja je veoma široka, nju ostavljamo stručnjacima, a mi ćemo se ovdje ograničiti samo na kratak osvrt na neka važna pitanja koja su u vezi sa sunnetom.

Sunnet je drugi izvor šerijata koji u suštini potječe od Boga koga su muslimani od vremena Božijeg Poslanika, s.a.v.s., uz Božiju Knjigu, čuvali i bdjeli nad njim, a najveći islamski autoriteti su ga konsultirali u svakom vremenu, o svakom postupku i pitanju.

Imamo veliki broj kur’anskih ajeta koji naređuju slijeđenje Vjerovjesnika, s.a.v.s., i slijeđenje njegovog sunneta, pored velikog broja vjerodostojnih hadisa koji objašnjavaju neophodnost ovog slijeđenja i važnost sunneta u islamskom zakonodavstvu. Možemo reći da je sunnet, pored Kur’ana, prihvaćen kao osnova u vjeri i vjerskom životu u svakom dobu, osim od nekih malobrojnih zabludjelih osoba kojih je bilo u svakom vremenu. Sunnet je s Kur’anom usko povezan tako da je nemoguće razdvojiti Kur’an od sunneta i sunnet od Kur’ana.

Sunnet objašnjava nejasna mjesta u Kur’anu, detaljizira načelne norme, uvjetuje apsolutne, specificira opće, i to je razlog povezivanja sunneta s Kur’anom i nemogućnosti njihovog razdvajanja.

Tako npr., sunnet objašnjava namaz: njegove sastavne dijelove, uvjete, stepen njegove ispravnosti i rušljivosti, njegove sunnete i adabe; sve detalje koji su u vezi s hadžom: njegovim vrstama i umrom; zekjatom: nisabom, vrstama, načinom obavljanja... itd. Sva ova i druga pitanja u Kur’anu su navedena načelno, pa ih je sunnet objasnio i razložio do najsitnijih detalja. Budući da su propisi o nasljeđivanju u Kur’anu, a.š., navedeni u općoj formi, sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., spomenuo je da se vjerovjesnici ne nasljeđuju, da je ubici zabranjeno nasljedstvo... itd., što je dio detaljiziranja i propisa kojima se specifiraju opći ajeti. Također, postoji veliki broj ajeta izraženih u apsolutnoj formi koje je sunnet uvjetovao, kao i propisi i pitanja o kojima Kur’an uopće ne govori, već ih je sunnet ustanovio. Tako je moguće kao primjer ovome navesti zabranu konzumiranja mesa domaćeg magarca, zvijeri, kao i zabranu sastavljanja u braku bratične i sestrične s tetkom, od oca ili majke.

Zbog svega toga, sunnetu je, pored Kur’ana, od prvog stoljeća pa sve do danas, iskazivana velika pažnja. On je čuvan, registriran, izučavan i u pisanoj formi prenošen sa starijih generacija na mlađe.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., smatrao je pokornost njemu i slijeđenje njegovog sunneta dijelom vjere, tražio je od prisutnog da o njemu obavijesti odsutnoga, kao i da se njegov sunnet prenese na dolazeće generacije. Savjetovao je svoje ashabe da budu ljubazni prema onima koji bi iz dalekih krajeva dolazili da slušaju hadis, bodrio je da se njegovi hadisi na pravilan način razumiju; stoga ga ponekad vidimo da svoje riječi ponavlja kako bi im pomogao da ga bolje razumiju i zapamte.

Zbog toga vidimo da cijenjeni ashabi, a oni su znali da je on, s.a.v.s., poslat da ih obrazuje i odgaja, posvećuju veliku pažnju ne samo slušanju hadisa koji su u vezi s osnovama i temeljima vjere, nego i slušanju svih drugih sitnih detalja koji se odnose na pojedinosti njegova mirovanja ili kretanja, pa čak i na njegov privatni život; zatim to što su čuli od Poslanika, s.a.v.s., međusobno ponavljaju i predočavaju jedni drugima tako da se hadisi urezuju u njihovu memoriju ili ih oni registriraju i zapisuju.

Svaku riječ koja bi potekla od Poslanika, s.a.v.s., smatrali bi najblagoslovljenijim spomenom i najvrjednijim emanetom, i nastojali su da ne propadne nijedna njegova mudrost. Tako se ova blagoslovljena zajednica prihvatila nošenja ovog svetog pologa u ambijentu pouzdanosti i sigurnosti.

Također, oni nisu zanemarivali nijedno objašnjenje, primjedbu ili sugestiju, jer su znali da su to Božija svijetla usmjerenja koja se nisu mogla zanemariti. U njima su izvor života i tajna postojanja... Srca su čista, a poruke i aktuelna usmjerenja su blaga i svježa. Srca su ispunjena ljubavlju. Pitanja koja obuhvataju ovi hadisi odnose se na praiskonsku i vječnu sreću. Budući da su ovi hadisi ključ za vječnu sreću, kako ih je onda moguće zanemariti, zaboraviti ili pomiješati s drugim?! A tako je zbilja i bilo. Srca ovih osoba iz reda ashaba koji su svoje živote utemeljili na Istini i udaljili se od svake vrste laži i prijevare nisu bila zadovoljna upropaštavanjem i jednog djelića Istine, a na isti način su bila zatvorena za sve ono što se suprotstavlja realnosti i Istini. Kada bi se pretpostavilo i nešto što nije zamislivo – naime da se neko od njih približi laži, podigle bi se stotine glasova osude i protivljenja i ušutkale bi ovu laž, što bi istovremeno bila opomena drugima. I zbilja se u rijetkim slučajevima dešavalo nešto slično ovome s nekim bezobzirnim osobama.

Naravno, cijenjeni ashabi su preuzeli obavezu razumijevanja i čuvanja sunneta. To su uspjeli razvijanjem puteva logičkog rasuđivanja i različitih načina provjere i izlaganja svega što čuju pravilima kritike; ispitivali su prenosioca i tražili svjedoke za predaje, a nakon što bi određeni hadis provjerili, pristupali bi njegovom bilježenju i registriranju.

Nije bio mali broj ashaba koji su bilježili ono što su čuli od Vjerovjesnika, s.a.v.s., tako da su i hadisi, poput bilježenja i pisanja Kur’ana, bili zabilježeni, ali nezvanično, i u privatnim zbirkama. Mišljenje da je registriranje hadisa počelo u vrijeme Omera ibn Abdulaziza, r.a., jeste tačno, ali i nepotpuno, jer ono što se desilo u vrijeme Omera ibn Abdulaziza bilo je zvanično registriranje po direktivi vlasti i podsjeća na sakupljanje Kur’ana, koje je obavio Ebu Bekr, r.a., na osnovu memorije hafiza Kur’ana i onoga što je bilo zapisano na kožama, palminoj kori i dr., i objedinjavanje svih sura u korice jedne knjige u zvaničnoj formi.

U svakom slučaju, sve što je dolazilo od Vjerovjesnika, s.a.v.s., bilo je zapisivano i bilježeno još u njegovo vrijeme. Među primjerima za to jesu Es-Sahifa es-sadika (Pouzdana zbirka) Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa, r.a., koja će kasnije biti izuzetno popularna, Es-Sahifa Hemmama ibn Munebbiha, r.a., El-Medžmu’ Zejda ibn Alije ibn Husejna, r.a. Ove zbirke će biti važan izvor kod zvaničnog registriranja hadisa.

Kao što su ashabi posvećivali veliku pažnju bilježenju i zapisivanju hadisa, također su veliku pažnju posvećivali njihovom očuvanju u originalnoj formi. Naša bi majka, Aiša, r.a., provjeravala hadise, riječ po riječ, a Ibn Omer, r.a., nastojao je da ne izmijeni ni jedno slovo kod prenošenja hadisa. Ibn Mes’ud i Ebud-Derda, r.a., i drugi veliki ashabi veoma su se mnogo ustručavali od prenošenja hadisa i spopadala bi ih jeza zbog straha da svoje riječi ne pomiješaju s riječima hadisa.

Nije pretjerivanje ako kažemo da su i ljudi iz druge generacije (tabiini) pokazali ovakvu pažnju, preciznost i posvećenost hadisima. Među njima možemo nabrojati: Saida ibn el-Musejjeba, Eš-Ša’bija, Alkamea, Es-Sevrija, r.a., i dr. U kasnijim vremenima pojavila se znanost provjere niza prenosilaca (seneda) i teksta hadisa (metna) i sistematiziranje znanosti o biografijama prenosilaca tako da je bilo teško ubaciti stranu riječ u osnovu hadisa. Ne vjerujem da postoji zajednica koja je tako provjeravala svoje vjerske tekstove kao što je to uradio ummet Muhammeda, s.a.v.s.